REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1487/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Virna Sarvan kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Luka Švastec, odvjetnik iz odvjetničkog društva ANDREIS & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva ĆURKOVIĆ I ŠANJUG d.o.o. u Zagrebu, radi isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3482/2023-23 od 19. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3482/2023-23 od 19. svibnja 2025., osim u dijelu u kojem je određena stopa zatezne kamate u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2023., te se samo u tom dijelu preinačuje navedena presuda djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, na način da se sudi da u vremenu od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. zatezne kamate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužitelju ČF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 7.682,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,60 EUR tekućom od 14.01.2012. do plateža,

- na iznos od 24,51 EUR tekućom od 11.02.2012. do plateža,

- na iznos od 22,84 EUR tekućom od 11.02.2012. do plateža,

- na iznos od 26,10 EUR tekućom od 13.03.2012. do plateža,

- na iznos od 44,44 EUR tekućom od 07.04.2012. do plateža,

- na iznos od 40,27 EUR tekućom od 11.05.2012. do plateža,

- na iznos od 55,93 EUR tekućom od 12.05.2012. do plateža,

- na iznos od 47,66 EUR tekućom od 14.06.2012. do plateža,

- na iznos od 41,45 EUR tekućom od 11.07.2012. do plateža,

- na iznos od 60,35 EUR tekućom od 01.08.2012. do plateža,

- na iznos od 70,88 EUR tekućom od 01.08.2012. do plateža,

- na iznos od 7.247,00 EUR tekućom od 01.08.2012. do plateža,

i to od 14.01.2012. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.512,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 19. svibnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka uz osporavanje i odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da je valjalo saslušati javnog bilježnika, da je tužitelj bio informiran o svim značajkama ugovora, da sud nije obrazložio zašto prihvaća nalaz vještaka i zašto nalazi prigovore tuženika neosnovanim, ukazuje na osnovanost prigovora zastare, ukazuje da je valjalo naložiti izradu nalaza po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite, da mu je ne izvođenjem dokaza koje je predlagao onemogućeno raspravljanje, ukazuje na sudsku praksu, da se u predmetnom postupku ne radi o postupku naknade štete već potraživanju stečenog bez osnove, da je tužitelj imao mogućnost odabrati kunski kredit, da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive, da je tuženik upoznao tužitelja s mogućnostima kreditiranja, da je poštovao sve odredbe o pravima potrošača, da je tužitelj izrazio svoju volju, da je ovako stvorena neravnoteža na štetu tuženika i izvršena nedopuštena intervencija u ugovorni odnos stranaka. Ukazuje na odredbe čl. 172., čl. 173., čl. 175. Zakona o bankama i čl. 311. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, da je takvo ugovaranje bilo uobičajeno u bankarskom poslovanju, da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Ukazuje i na odredbe ZID ZPK. Osporava i primjenu materijalnog prava glede tijeka zakonske zatezne kamate te ukazuje da je sud zanemario navode tuženika u pogledu Slavonske banke d.d. Osijek jer ta banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača. Osporava i odluku o trošku jer nije odlučeno o njegovom zahtjevu, neosnovano je primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ 138/2023 jer je retroaktivnost zabranjena. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana, osim u neznatnom dijelu glede primijenjene stope zatezne kamate u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.682,03 eura sa zateznim kamatama osnovom ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 69800010837/2006 od 6. lipnja 2006. sklopljenim između tužitelja i (nesporno) prednika tuženika (Slavonska banka d.d. Osijek), u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula. Tužba je podnesena 12. svibnja 2023.

6. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika – Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio predmetni Ugovor o kreditu, da je istim odobren tužitelju stambeni kredit u iznosu 58.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz rok vraćanja dvadeset godina.

7. Sporno je radi li se o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, visina zahtjeva, prigovor zastare. Sporno je i je li se presude po tzv. kolektivnoj tužbi odnose i na prednika tuženika.

8. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja prihvatio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014; Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. tzv. kolektivni spor) utvrđeno u odnosu na tuženika da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, da se o takvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača,

- da je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. tzv. kolektivnom sporu da je tuženik znao za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnica vezana za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošača na način da dobije potrošač razumljivo upozorenje na temelju kojega bi bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti taj rizik, da tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno zbog čega je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je ugovor sklopljen u razdoblju na koji se odnosi presuda iz tzv. kolektivnog spora

- da je predmetni ugovor sastavio tuženik,

- da iz iskaza tužitelja slijedi da je predmetni ugovor sklopio u privatne svrhe, da se radilo o stambenom kreditu za osobne potrebe, da mu je kredit ponuđen kao jedina opcija te mu nije ništa objašnjeno od strane djelatnika banke u vezi s odredbama kredita, a tako niti vezano uz odredbu o valutnoj klauzuli, da je ugovor pripremila banka,

- da visina zahtjeva proizlazi iz nalaza vještaka Darfin d.o.o. OF iz kojeg slijedi da je tužitelj preplatio po osnovi povećanja tečaj iznos od 7.682,03 eura,

- da je neosnovan prigovor zastare jer zastara nije nastupila primjenom, u konačnici i pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje od 30. siječnja 2020., a koje glasi da kada je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite; da zastarni rok (pet godina) nije protekao od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018. do podnošenja predmetne tužbe,

a slijedom čega primjenom odredbe čl. 502.c ZPP, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u vezi sa čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) i čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; dalje u tekstu ZOO), prihvaća tužbeni zahtjev.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određeno navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava, osim u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) utvrđenje je ovoga suda da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP u dijelu u kojem je izostalo obrazloženje u odluci u dijelu u kojem se odnosi na činjenicu da je Ugovor sklopljen s prednikom tuženika, a slijedom toga je li se na predmetni spor mogu primijeniti utvrđenja iz tzv. kolektivnog spora. U preostalom dijelu, u kojem to ukazuje tuženik, ta povreda nije počinjena jer u preostalom dijelu presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Niti u dijelu u kojem se nedvojbeno prihvaća nalaz vještaka, iako obrazloženje ne sadrži izričite navode o razlozima ne prihvaćanja primjedbi tuženika na nalaz, ne radi se o nedostatku koji bi predstavljao navedenu bitnu povredu jer se iz ukupnosti obrazloženja može izvesti zaključak da sud nalaz vještaka ocjenjuje stručnim, vjerodostojnim nalazom na kojem može temeljiti zakonitu odluku, a da primjedbe tuženika na nalaz nisu od značaja za donošenje pravilne odluke.

9.1. Neovisno o tome, odluku je valjalo potvrditi jer bitne činjenice mogu se utvrditi iz izvedenih dokaza, odnosno nisu niti sporne, čl. 373.a st. 1. i st. 3. ZPP.

10. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno na pravilno utvrđeno bitno činjenično stanje, osim glede stope zatezne kamate u tijeku 2023.

11. Žalba tuženika, dakle, nije osnovana u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz čl. 502.a. st. 1. ZPP jer je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnike kredita, sve u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor. Naime, u tijeku postupka nije sporno da je tužitelj ugovor o kreditu zaključio s prednikom tužitelja Slavonskom bankom d.d. koja je u trenutku donošenja odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 bila sastavni dio tuženika, dakle tada već nije imala pravnu osobnosti (kako to slijedi iz navoda tužbe, a nije osporeno u tijeku postupka), te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz toga spora odnose i na predmet ovoga spora. Dakle, presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena je i protiv ovdje tuženika, a tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. O predmetnom postoje i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., poslovni broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024.

12. Osim toga iz pregleda prometa za klijenta kao kreditor se navodi Addiko Bank d.d., a iz pečata na Ugovoru o kreditu slijedi da je Slavonska banka d.d. već tada bila članica Hypo grupe. Nadalje, tuženik niti ne tvrdi da bi sadržaj predmetnog ugovora bio drugačiji od odredaba ugovora onih banaka koji su razmatrani u kolektivnom sporu, a i sam dostavlja isprave za koje smatra da ih valja primijeniti na predmetni Ugovor i da dokazuju da odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, pa tako i Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama koja se odnosi na Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (koja je kasnije promijenila naziv u Addiko bank d.d.).

13. Tuženik, dakle, ne prihvaća izražena utvrđenja i pravno stajalište suda prvog stupnja, ali time nije ostvarena navedena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

14. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik. Sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, osim već navedenih, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka. Zato nije nedostatak obrazloženja, niti bitna povreda kada sud prvog stupnja ne provodi neke dokaze koje je predlagao tuženik ili ih ne vrednuje na način kako to tuženik smatra da treba. Sud prvog stupnja se pravilno vodio bitnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao (uz učinjene propuste koji predstavljaju bitnu povredu), što je i (pretežito) valjano obrazložio.

15. Nije bilo potrebe niti za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika na okolnost razumijevanja ugovora i prave volje tužitelja jer činjenica da je javni bilježnik solemnizirao ugovor ne vodi zaključku da su stranke pregovarale o odredbama Ugovora, a niti da su tužitelju prije sklapanja istog objašnjene sve pravne posljedice ugovora. Osim toga, već je i Ustavni sud Republike Hrvatske u više odluka, pa i u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zaključio da se saslušanjem javnog bilježnika „ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti … rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.“ Glede saslušanja preostalih svjedoka, djelatnika banke, valja navesti da je tuženik odustao od saslušanja istih; a glede materijalnih dokaza, pa i „pisanog iskaza svjedoka NFP“ (za što valja navesti da pisani iskaz je moguć samo u postupku pred trgovačkim sudovima, čl. 492.c ZPP, pa se u ovom postupku ne radi o iskazu već pisanoj ispravi koja se kao takva ocjenjuje) ne može se kao valjan izvesti zaključak da su tužitelju bile dane sve potrebne informacije, obavijesti i da bi se stoga njegov pristanak na ovakvu odredbu sadržanu u Ugovoru mogao smatrati informiranim i potpunim pristankom. Stoga su u tome dijelu žalbeni navodi neosnovani i tuženiku nije onemogućeno raspravljanje.

16. Dakle, da stranke nisu pregovarale slijedi osim iz iskaza tužitelja i iz drugih izvedenih dokaza u konkretnom slučaju, a i već je utvrđeno u postupku po tzv. kolektivnoj tužbi. Naime, iz iskaza tužitelja jasno slijedi da se o predmetnoj odredbi Ugovora nije pregovaralo, da je Ugovor sastavila banka i da mu nitko nije objasnio značenje predmetne odredbe o valutnoj klauzuli.

17. Valja ponoviti da žalba tuženika nije osnovana u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, a tuženik je i u konkretnom slučaju povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na tužitelja, korisnika kredita. Neosnovani su i žalbeni navodi glede nepostojanja pravnog interesa tužitelja jer je tužitelj podnio kondemnatornu tužbu.

18. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Ista je materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine.

19. I po ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja je pravilno izveo zaključak kao prethodno pitanje da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna jer se radi o odredbi sadržanoj u Ugovoru unaprijed formuliranom od strane trgovca, banke, a na koje odredbe tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, niti je mogao o istoj pregovarati. Da je tome tako upravo slijedi iz u ukupnosti svih izvedenih dokaza. Iz iskaza tužitelja slijedi da tužitelj kao prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu (koja je nesporno bila dopuštena pozitivnim propisima) u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu, trebao biti o tome obaviješten. Dakle, odredba nije razumljiva, jasna. Nastavno, valutna klauzula na predmetni način ugovorena o kojoj ovisi obveza tužitelja dovela je, uslijed promjene tečaja, do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, primjenom odredbi ZZP/03 na konkretne činjenice sud prvog stupnja je proveo i test poštenosti odredbe jer tužitelj nije mogao procijeniti posljedice koje ovakva odredba ima za njegovu financijsku obvezu, a niti mu je tuženik kao profesionalac, banka, dala kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba Ugovora o kreditu nije bila ni jasna ni lako razumljiva, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga, neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbe Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, a sve i da je tužitelj imao mogućnost izbora i kredita u kunama (ili drugoj valuti), to ne znači da je o predmetnoj odredbi pregovarano.

20. Ovaj sud prihvaća da se u osnovi radi o uočljivoj odredbi, ali nije razumljiva i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer je cijena bitan sastojak ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbe o kojoj nije pregovarano, tuženik je kao banka potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je (prednik iste) sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

21. Dakle, takva je odredba u konačnici dovela do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, koja je utvrđena i u nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a ista se ne može smatrati beznačajnom. Pritom neosnovano tuženik prigovara načinu izrade nalaza vještaka u smislu da je valjalo primijeniti promjenjivu kamatnu stopu koja je važila za kunske kredite. Naime, predmet postupka samo je odredba o valutnoj klauzuli te je pravilno vještak vodio računa o promjenama tečaja u odnosu na onaj prvotno ugovoreni, a koji je jedini posljedica prave i slobodne volje stranaka. Valja ponoviti da je valutna klauzula ništena odredba uslijed izostalog pojedinačnog pregovaranja, odnosno izostanka potpune obavijesti glede potrebnih parametara glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica u švicarskom franku te nastavno stvaranja znatne neravnoteže.

22. Ništetnošću odredbe postoji obveza svake strane vratiti ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, odnosno odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, pa je tuženik u obvezi tužitelju isplati više naplaćenu razliku i to onu koja se dobije kada se u odnos stavi iznos plaćen nakon primjene valutne klauzule s onim koji bi bio obračunat da te klauzule nije bilo. Dakle, tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe prema pravilima o stjecanju bez osnove.

23. Stoga, neosnovno tuženik u žalbi ponovno ukazuje na nepravilnost nalaza vještaka, a sud prvog stupnja pravilno je prihvatio izračun vještaka te u konačnici prihvatio i zahtjev tužitelja, dakle zaključio prethodno da se radi o ništetnoj odredbi, čl. 322. st. 1. ZOO (Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, koju odredbu nedvojbeno primjenjuje iako je određeno ne navodi), a u cilju postupanja sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje i odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO (kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.) pravilno je zaključio i u tom smislu dao zadatak vještaku za izradu nalaza na način da se primijeni početni tečaj CHF.

24. Dakle, nije nedopušteno ugovarati valutnu klauzulu u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko i što to konkretno znači, osobito kada je u konačnici ista dovela do značajne neravnoteže. Pritom, kao i glede zastare, valja voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu ČFP i NFPD protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena. Nastavno, presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti primjene valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njezine ekonomske posljedice, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Konverzija nije predmet ovog postupka, pa je neosnovano i pozivanje tuženika na ZID ZPK.

25. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO. Dakle, kako je tužena temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli naplatila više nego što bi joj pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat plaćene kamate sa zateznim kamatama od dana kada su preplaćene, a budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

26. Glede prigovora zastare valja navesti da prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-33/2022-2 „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora….. „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (shvaćanje od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. …. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Stoga, cijeneći objedinjeno pravno shvaćanje, proizlazi zaključak, da potraživanje nije zastarjelo jer je tužba podnesena 12. svibnja 2023., a odluka u kolektivnom sporu glede valutne klauzule pravomoćna 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. Shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije koje valja primjenjivati u odnosu na sve pravne odnose koji su u području primjene prava EU, a koji su odnosi nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. Na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

27. Odluku je valjalo preinačiti u dijelu odluke o stopi zatezne kamata u razdoblju 2023. godine. Naime, Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 156/22), koja je stupila na snagu 1. siječnja 2023. izmijenjen je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22) tako da zatezne kamate na „ostale odnose“ teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

28. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. i st. 3. i čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

29. Glede odluke o trošku neosnovano tuženik prigovara primijenjenoj vrijednosti boda. Naime, odredbom Tbr. 52. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane… primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga, je pravilno kao vrijednost boda prvostupanjski sud računao iznos od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), s obzirom da je glavna rasprava zaključena 15. travnja 2025., a da je Tarifa „Narodne novine“ 138/2023 stupila na snagu 27. studenog 2023.

30. U svezi žalbenih navoda glede retroaktivnosti valja navesti da je odlukom Ustavnog suda RHU-II-714/2024 od 23. travnja 2024. već odbačen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti u Ustavom i zakonom tarifnih brojeva 52., i 54. Tarife.

31. Dakle, odluka o trošku je pravilna, a odluka o trošku tuženika sadržana je u ovakvoj odluci o trošku utemeljenoj na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

32. Kako je žalba neosnovana u dijelu glavnog zahtjeva, odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli - Pola 17. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško