REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1548/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruuško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Virna Sarvan, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7162/2024-11 od 25. srpnja 2025., na sjednici vijeća 17. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7162/2024-11 od 25. srpnja 2025. u pobijanom dijelu - točke I., II., III. i V. izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„ I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 628-50-4169191, sklopljenog dana 08.06.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13.06.2007. godine po javnom bilježniku Vesni Švegović iz Rijeke pod br. OV-1584/07, u dijelu odredbe koji glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 361.50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče 16.06.2007. godine do isplate, po stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 326.a u vezi sa čl. 186.c ZPP, bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da se sud ne očituje o nužnim elementima nepoštenosti ugovorne odredbe, niti o postupanju tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da izostanak pojedinačnog pregovaranja ne ukazuje na postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača i postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je neosnovan zaključak suda da je odredba nejasna, nerazumljiva i neodređena, da tuženik nije morao u normi precizirati na koje se troškove ista odnosi, da se ne može ispitati zaključak suda da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj, da sud ne utvrđuje u čemu se sastoji znatna neravnoteža, da se radi o naknadi naplaćenoj 17 godina prije podnošenja tužbe; da su pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 75/09, dalje: ZZP) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima; odnosno odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. st. 1 i čl. 84. ZZP/03.); da nije proveden test poštenosti, ustraje u prigovoru zastare, pogrešnoj primjeni čl. 326. st. 2. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO/05). Osporava i odluku o trošku, određeno glede troška za pristup na ročište za objavu. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje presude i vraćanje na ponovni postupak. Potražuje i trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu sa zateznim kamatama.

3. Žalba je dostavljena na odgovor primjenom odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 628-50-4169191 od 8. lipnja 2007. (dalje: Ugovor), sklopljenim između tužiteljice i tuženika i to odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je određeno da se tužiteljici naplaćuje naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita te zahtjev za isplatu osnovom ništetnosti te odredbe iznosa od 361,50 eura sa zateznim kamatama od 16. lipnja 2007.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu za iznos od 18.639,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, da je dana 15. lipnja 2007. tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.723,73 kuna/361,50 eura (fiksni tečaj konverzije 1,00 euro= 7,53450 kuna).

6.1. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna i nastavno pravo tužiteljice na zahtijevanu isplatu.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužiteljice utvrdivši da tužiteljica ima status potrošača jer je kredit bio namijenjen za kupnju osobnog automobila tužiteljice kojeg je ista tako i koristila, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje ZZP), da se o predmetnoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da je ista unaprijed formulirana od strane tuženika, da tužiteljici nije objašnjeno od čega se sastoji ta naknada, da joj nije pojašnjeno koji to posebni troškovi su prilikom obrade kredita nastali za tuženika; da je stoga takva odredba nejasna, nerazumljiva, neodređena, da je time tužiteljica dovedena u neravnopravni položaju odnosu na tuženika kao davatelja kredita, da je tuženik jača ugovorna strana; da je isti jednostrano donio odluku o spornoj naknadi; da tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazivali na opravdanost takve naknade, da posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, da je nejasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo; da je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka; a iz čega zaključuje da se radi o nepoštenoj odredbi, nastavno ništetnoj primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP. Pritom zaključuje i da je neosnovan prigovor zastare primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj zatezne kamate dosuđene su od dana stjecanja, odnosno 16. lipnja 2007., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Tuženik ne prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja, ali to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Presuda sadrži obrazloženje o svim bitnim činjenicama, pa i o izostanku pregovaranja, činjenici da se radilo o odredbi u ugovoru čiji je sadržaj unaprijed sastavio tuženik, da se radilo o nejasnoj neodređenoj, nerazumljivoj odredbi, da tužiteljici nije pojašnjeno zašto se plaća ta naknada, da je takvo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, iako prvostupanjski sud izričito ne spominje test transparentnosti, poštenosti nedvojbeno je da je i isti proveo jer je razmatrao je li tužiteljici odredba bila jasna, razumljiva, a što nije bila niti je istoj prilikom sklapanja ugovora pojašnjeno od čega se sastoji ta naknada, zašto se plaća i zašto u tom iznosu jer tužiteljica iskazuje da joj ništa nije govoreno o nekakvoj ulaznoj naknadi koju mora platiti. Dakle, iz ukupnosti obrazloženja odluke jasno je da sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora (čl. 3.), kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz te odredbe proizlaze za nju, a to sve u poziciji kada ista o odredbi nije mogla pregovarati niti je imala utjecaja na sadržaj odredbe; dakle da stoga odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se ne može zaključiti da je tuženik mogao očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu da je o njoj mogla pregovarati.

9. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 326. st. 1. ZPP i čl. 186.c ZPP jer te odredbe nisu primjenjive u konkretnom slučaju. U predmetnom slučaju ne radi se o situaciji da predmetna tražbina tužiteljice nije dospjela jer je ista dospjela u trenutku plaćanja iznosa na ime predmetne naknade. Radi se o ništetnoj odredbi, dakle od početka. Ovdje se ukazuje primjerenim navesti i da zato nije osnovan prigovor zastare jer zastara navedene tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke (ovdje pobijana odluka) kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe osnovnom koje je predmetna tražbina plaćena. Upravo na to ukazuje, kako pravilno navodi i sud prvog stupnja, stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) na sjednici 30. siječnja 2020. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Stoga su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

10. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti je počinjena povreda prava tuženika na pravično suđenje jer je odluka rezultat razumnog razmatranja utvrđenih činjenica kroz relevantne propise.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje u tekstu ZZP; koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 85. ZZP propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništetna jer je bila nepoštena budući je sadržana u ugovoru unaprijed pripremljenom od strane tuženika, da se o istoj nije pregovaralo, a iz čega slijedi da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj predmetne odredbe.

13. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, niti je proturječno stanju spisa, niti nedostatno. Time što je iznos naknade određen na način da iznosi 3,30% od iznosa kredita ne znači da je tako napisana odredba jasna, razumljiva i određena. Naime, da bi odredba bila takva valjalo je tužiteljici jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti upravo u tom iznosu. Dakle, za tužiteljicu je ostala nepoznanica zašto tu naknadu mora platiti i zašto baš u tom postotku, iznosu, i to odmah prilikom prvog korištenja kredita. Stoga, pravilno zaključuje sud prvog stupnja da je takvo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čl. 4. ZOO, jer tuženi nije mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu da je mogla o odredbi pojedinačno pregovarati. Stoga, pravilno sud prvog stupnja tuženika smatra nepoštenim stjecateljem koji je propustio postupati sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega tužiteljici odmjerava zatezne kamate od dana stjecanja, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO. Stoga niti u tom segmentu nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

14. Dakle, nije odlučan samo iznos naknade, već i činjenica da o odredbama Ugovora, odnosno predmetnoj nije bilo mogućnosti pregovaranja, ali i da je u osnovi tužiteljica stavljena u pravni položaj koji nije u razini, nivou položaja koji joj je bio zajamčen tada zakonskim odredbama. Stoga, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao, kako navodi prvostupanjski sud.

15. Glede navoda tuženika u smislu da je odredba jasna, lako razumljiva valja dodati i da je odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti. U konkretnom slučaju tužiteljica je znala koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu (u tom iznosu), o čemu ovisi visine iste, kojim parametrima, kriterijima, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati. Stoga, osim što neosnovano tuženik ukazuje da nije proveden test poštenosti, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da je odredba nepoštena, ništetna čl. 87. st. 1. ZZP.

16. Nadalje, pravilno je zaključio i da je uslijed ništetnosti odredbe tuženik dužan tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi te ništetne odredbe, čl. 323. st. 1. ZOO.

17. S obzirom na žalbene navode valja navesti i da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, čl. 328. ZOO, dakle ne zastarijeva; pa zbog toga neosnovano tuženik smatra da je i činjenica da je Ugovor ispunjen od značaja za predmetnu pravnu stvar, a ne radi se niti o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama.

18. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

19. Odluku o trošku je pravilna jer je zahtjev tužiteljice osnovan te je pravilno odmjeren i trošak za pristup punomoćnika na ročište za objavu presude. Naime, na to je ročište pristupio punomoćnik tužiteljice, a radi se o radnji koja bila potrebna radi vođenja postupka, čl. 155. st. 1. ZPP, budući se, primjenom odredbe čl. 335. st. 9. ZPP, od tog ročišta smatra da je stranci obavljena dostava presude.

20. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 17. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško