REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3105/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužitelja VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Slađani Čanković, odvjetnici iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije kojeg su prvotužiteljica i drugotužitelj podnijeli protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-1050/2024-2 od 10. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-828/2023-12 od 23. listopada 2024., u sjednici održanoj 14. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Prvotužiteljica i drugotužitelj su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije su postavili sljedeća pravna pitanja koja smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu:
„1. Mogu li sudovi ocijeniti da šteta ima karakter ratne štete u smislu čl. 3. Zakona odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" br. 117/03.), kada sve okolnosti slučaja upućuju na to da je počinjen ratni zločin, iako nije proveden kazneni postupak?
2.a. U slučaju kada država jedina raspolaže činjenicama vezanima za okolnost smrti djece tužitelja, a ne provede učinkovitu istragu, nameće li se tužiteljima prekomjerni teret dokazivanja da su djeca tužitelja ubijena od strane pripadnika hrvatske vojske, u smislu presude Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP)
Baljak protiv Hrvatske (Zahtjev br. 41295/19)?
2.b. Trebaju li sudovi u slučajevima kad su civili ubijeni od strane pripadnika hrvatske vojske, teret dokaza da su preminuli u drugim okolnostima prebaciti na državu, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP Baljak protiv Hrvatske (Zahtjev br. 41295/19)?
3. Predstavlja li sudsko inzistiranje na pravomoćnoj osuđujućoj kaznenoj presudi pravni formalizam u smislu kršenja prava na pošteno suđenje zagarantiranog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?“.
2.1. Uz to su se pozvali i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2.1. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.
4. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP
5. U pogledu prvog postavljenog pravnog pitanja je za obrazložiti da ono ne predstavlja pravno pitanje u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP. Pitanje mogućnosti ocjene štete kao ratne štete će ovisiti o okolnosti svakog konkretnog slučaja, i u okviru tako postavljenog pravnog pitanja, nije moguće (davanjem odgovora na tako postavljeno pitanje) uspostaviti pravni standard postupanja za sve buduće situacije, što predstavlja smisao postupka koji bi se trebao voditi povodom revizije.
5.1. Nadalje, premisa na kojoj počiva to pitanje da „sve okolnosti tog slučaja upućuju na to da je počinjen ratni zločin“, predstavlja viđenje tužiteljā u konkretnom slučaju ali ne predstavlja činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova. Međutim, ovaj sud ocjenu dopuštenosti revizije sagledava u okviru činjeničnog stanja kakvo su ga utvrdili nižestupanjski sudovi i nema ovlast to činjenično stanje preispitivati.
6. U pogledu pravnog pitanja koje je naznačeno u prijedlogu pod „2.a.“, je za obrazložiti da to pitanje polazi od premise da „država jedina raspolaže činjenicama vezanim za okolnost smrti djece tužitelja“ i od premise da država „nije provela učinkovitu istragu“. U tom smislu ovaj sud upućuje mutatis mutandis na obrazloženje iz toč 5.1.
6.1. Nadalje, iz pobijane presude ne proizlazi, a tužitelji ne dostavljaju u tom smislu niti dokaza (priloga prijedlogu za dopuštenje revizije – čl. 387. st. 3. ZPP) da su prvostupanjsku presudu osporili u žalbi i to žalbenim navodima u smislu problematike koja se navodi u tom pitanju, a sud u pobijanoj odluci o takvim navodima nije ni iznio svoje shvaćanje, koje bi se (posljedično, da je izraženo) onda moglo pobijati izvanrednim pravnim lijekom.
6.2. Osim toga, sagledavajući tako postavljeno pravno pitanje, ovaj sud primjećuje (uz neupitno poštovanje prema smrti i tragičnim okolnostima smrti njihove djece) da, čak i u slučaju utvrđenja smrti od strane pripadnika Hrvatske vojske (a što se implicira tim pitanjem), pa čak i uz uvažavanje tragične činjenice da se radi o žrtvi koja nije bila vojna osoba – to ne utječe samo po sebi na oduzimanje šteti karakter ratne štete u smislu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/2003 - dalje: ZORH). Naime, prema čl. 3. st. ZORH, ratna štetna je (između ostalog, a na čemu nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku) šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.).
6.3. Dakle, čak i u slučaju utvrđenja upravo onakvih kakva su ponuđena tim pitanjem, a sagledavajući premet isključivo u okviru i granicama koje to pitanje sadržajno postavlja, to ne bi dovelo do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari, jer se u tom pitanju navedena činjenica ne stavlja u kontekst (dakle neodređenih) daljnjih okolnosti koje bi tako utvrđeno postupanje izuzimalo od odredbe čl. 3. ZORH.
7. Ono navedeno u prethodne tri točke ovoga obrazloženja se ima primijeniti i na pravno pitanje koje navedeno u prijedlogu pod „2.b.“.
8. U pogledu trećeg pravnog pitanja za obrazložiti je da se u odlukama sudova na koje se tužitelji pozivaju (kao na razloge važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava), nije izrazilo pravno shvaćanje u pogledu tih pravnih pitanja i to koje bi bilo protivno onom u pobijanoj odluci, a to u okviru situacije činjeničnopravne dostatno podudarne s ovopredmetnom. Time se nije (a niti je se to učinilo na neki drugi način) dokazao razlog važnosti tog pravnog pitanja u prethodno navedenom smislu (čl. 385.a st. 1. ZPP). Odluke Europskog suda za ljudska prava na koje se pozivaju tužitelji donesene su u okviru bitno drugačijeg činjeničnopravnog konteksta u odnosu na ovopredmetni i nisu primjenjive na ovaj predmet.
9. Zbog svega navedenog – u pogledu prijedloga za dopuštenje podnesenog zbog pravnih pitanja koje stranke smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci, pod toč. I.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP
10. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljima bilo onemogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima tužene, iznose činjenice i predlažu dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluju u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tužitelji nisu imali pravično suđenje.
11. U pogledu navoda tužiteljā da su im neprovođenjem predloženog dokaza saslušanjem svjedokā povrijeđena prava na raspravljanje i pravično suđenje, prvenstveno je za uputiti na ono navedeno u toč. 6.1. ovoga obrazloženja, što je primjenjivo i u kontekstu potonjeg navoda. Isto se odnosi na i na navode koji se svode na propust suda o utvrđenju radi li se o ratnoj šteti ili ratnom zločinu.
11.1. Nadalje, ovom se sudu čini da je činjenično stanje dostatno utvrđeno personalnim dokazima koji su provedeni u ovome konkretnom postupku, a to osobito uz činjenicu (koja ovaj sud naglašava kao bitnu) da tužitelji u prijedlogu (a nije dokazano niti da bi to u žalbi naveli – čl. 387. st. 3. ZPP) ne dokazuju kojim bi to dodatnim činjeničnim elementima raspolagali ostali predloženi, a nesaslušani svjedoci, koji bi činjenično stanje odmaknuli (utvrdili imalo drugačije) na ikoji način u odnosu na ono već utvrđeno provedenim personalnim (i materijalnim) dokazima. Tužitelji nisu dokazali da bi tijekom prvostupanjskog ili čak žalbenog postupka (čl. 387. st. 3. ZPP) predstavili koje to okolnosti (osim onih utvrđenih izvedenim personalnim dokazima, ali koje su nižestupanjski sudovi ocijenili da ukazuju na ratnu štetu) ukazuju na ratni zločin u konkretnom slučaju, pa koje bi se činjenice okolnosti, tako izložene (odnosno, u ovom konkretnom slučaju neizložene), dalje trebale dokazivati daljnjim (a neizvedenim) personalnim dokazima. Ovaj sud primjećuje da na takve činjenične okolnosti tužitelji jesu ukazali u prijedlogu za dopuštenje revizije (5. i 6. odlomak 11. stranice prijedloga, u kojima se iznose činjenični navodi o „humanoj asanaciji područja koje je u to vrijeme već bila napustila vojska tzv. RSK, odnosno na tom području više nije bilo borbenih aktivnosti […]), ali nema dokaza da su činjenično stanje predstavljali tako i tijekom prvostupanjskog ili žalbenog postupka (čl. 387. st. 3. ZPP).
12. Pozivanje tužiteljā na presudu Baljak protiv Hrvatske nije osnovano u ovoj pravnoj stvari zbog različitog činjeničnopravnog konteksta u okviru kojega je Europski sud za ljudska prava izrazio pravno shvaćanje u toj odluci.
13. Kroz treće pravno pitanje tužitelji ukazuju na (prema njihovom pravnom shvaćanju) protivnost članku 6. Konvencije, sudsko inzistiranje na postojanju osuđujuće kaznene presude za primjenu tzv. privilegiranih zastarnih rokova u smislu čl. 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95). Ovo obrazlažu (u bitnom) na način da – s obzirom na to da bi se u konkretnom slučaju (prema shvaćanju tužiteljā) radilo o ratnom zločinu, a koji u konvencijskom smislu ne zastarijeva – (da) ni potraživanja naknade štete koja bi proizlazila iz takvih ratnih zločina ne bi podlijegala zastarijevanju.
13.1. I tu je prvenstveno i najvažnije za uputiti na primijećeni propust tužiteljā na postupanje u smislu čl. 387. st. 3. ZPP i dostavljanje (uz prijedlog za dopuštenje revizije) dijelova spisa iz kojih i proizlazio da je taj aspekt materijalnopravne problematike bio istaknut u žalbenom postupku, pa da bi se posljedično razmatralo u ovom, povodom prijedloga za dopuštenje revizije.
13.2. Ovaj sud jedino prema dostavljenom stanju spisa, odnosno dijelova spisa koji su obvezni dostaviti stranka koja predlaže dopuštenje revizije (čl. 387. st. 3. ZPP) i nižestupanjski sudovi (čl. 388. st. 6. ZPP) može ocijeniti osnovanost (navoda iz) prijedloga za dopuštenje revizije, jer u ovom stadiju postupka nema uvid u cjelokupni spis i tu odredbe ZPP određuju potrebu stroge stranačke discipline i pristupa sudu, uz angažman pravno visokokvalificiranih osoba kao punomoćnika, sukladno čl. 91.a ZPP (ako već sama stranaka nije osoba takove kvalifikacije).
13.3. Od svega i bitnije, primjećuje se da svoje pravno shvaćanje o izostanku potrebe postojanija osuđujuće kaznene presude za primjenu privilegiranih zastarnih rokova u ovom konkretnom slučaju tužitelji obrazlažu činjenicom postojanja ratnog zločina u konkretnom slučaju i da je potraživana šteta proistekla upravo iz tog događaja. No u konkretnom slušaju nije utvrđeno (niti je prijedlogom za dopuštenje revizije takav pristup nižestupanjskih sudova s uspjehom osporen) postojanje ratnog zločina.
13.4. Sva pozivanja iz prijedloga kojim se spori pristup suda vezano uz prigovor zastare (a s time u svezi i postojanja osuđujuće kaznene presude) nisu ni bitna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, u ovom stadiju postupka, jer je prvenstveno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova na temelju kojeg su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim – ono o predmetnoj potraživanoj šteti kao ratnoj šteti, za koju tužena ne odgovara, a to, potonje pravno shvaćanje prijedlogom za dopuštenje revizije (kako je gore navedeno) nije s uspjehom dovedeno u pitanje. Zato čak i kad bi se prihvatilo pravno shvaćanje tužiteljā u pogledu pravnih pristupa nižestupanjskog suda vezano uz problematiku zastare – to ne bi dovelo do promjene odluke u ovoj pravnoj stari (koja bi dalje opstala zbog bez uspjeha osporenog prethodno opisanog pravnog pristupa u pobijanoj odluci).
14. Tužitelji su se u prijedlogu pozvali i na povredu temeljnog ljudskog prava na mirno uživanje vlasništva (čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju i čl. 48. Ustava), kojeg, međutim ničim ne konkretiziraju ni ne obrazlažu, niti ga dovode u svezu i sa ikakvom konkretnom povredom konkretne materijalnopravne ili postupovnopravne odredbe. Takve neodređene i neobrazložene navode ovaj sud nije mogao razmatrati.
15. Dakle, ovaj sud ocjenjuje da tužitelji nisu učinili vjerojatnim povrede temeljnih ljudskih prava na koje su se pozvali.
16. Zbog toga je valjalo – u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom – na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.
Zagreb, 14. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
