Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:Kžzd-200/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac kao članica vijeća, uz sudjelovanje Kristine Šušilović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog FS, zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece - povrede djetetovih prava – iz članka 177. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18 i 126/19 – u daljnjem tekstu: KZ/11) odlučujući povodom žalbe optuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj: Kzd- 103/2020 od 13. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog FS kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi FS zbog pet kaznenih djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2 KZ/11, činjenično opisano izrekom presude, pa mu je na temelju članka 177. stavak 2. u vezi članka 49. stavak 1. točka 4. KZ/11 za svako kazneno djelo utvrđena pojedinačna kazna zatvora od po 8 (osam ) mjeseci, te je na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kaznen djelo.

2. Na temelju članka 149. stavak 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14,70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 dalje u tekstu ZKP) optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, putem branitelja Luke Božića, odvjetnika iz Rijeke, navodeći da žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Iako optuženik navodi da se žali zbog svih žalbenih osnova, navedene žalbene osnove ne obrazlaže, ali iz sadržaja njegove žalbe proizlazi da se zapravo žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni.

8. Ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik u žalbi iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza ukazujući na iskaze svjedoka TS, SS, IS i ĐS, stručnih osoba Centra za socijalnu skrb Rijeka iz kojih proizlazi da nitko od njih nikada nije vidio da bi optuženik udario ili verbalno napao bilo koga od svojih petero djece, te citira dijelove pročitane materijalne dokumentacije odnosno izvješća voditelja mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djeci od 22. prosinca 2015. do 29. veljače 2020. iz kojeg smatra da ne proizlazi da bi optuženik poduzimao opisane inkriminirane radnje za koje je proglašen krivim. Smatra da se pobijana presuda temelji na iskazima maloljetnih oštećenika PS i HS, čiji iskazi, prema ocijeni žalitelja nisu vjerodostojni. Ukazuje da nije bio svjestan da čini bilo kakovo kazneno djelo, već da iako je podkapacitiran u ispunjenju roditeljskih dužnosti, isti se trudi ispuniti ih prema svojim mogućnostima. Smatra da prvostupanjski sud pogrešno smatra da je optuženik pristao počiniti kaznena djela, istodobno navodeći da se optuženik trudi biti bolji roditelj, pa ukazuje da je izreka presude kontradiktorna njenim razlozima.

9. Nije u pravu optuženik da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, s obzirom da je na temelju provedenih dokaza i to iskaza ispitanih svjedoka, stručnih osoba nadležnog Centra TS, SS, IS i ĐS utvrdio okolnosti koje su postojale u obitelji, posebno između oca i njegovo petero djece, te njihovog odnosa. Ti svjedoci po prirodi stvari nisu neposredni očevici događaja, a posredna saznanja o verbalnom i fizičkom nasilju oca prema djeci imaju od same djece i majke djece, te podataka o intervenciji policije zbog sukoba djeteta PS s ocem u dva navrata tijekom 2019. Osim što optuženika terete navedeni svjedoci koji o inkriminiranim radnjama optuženika imaju posredna saznanja od djece i majke djece, za verbalno i fizičko nasilje optuženika prema djeci direktno su ga teretila njegova djeca PS i HS, čije je iskaze prvostupanjski sud s pravom ocijenio vjerodostojnim dokazima jer su iskazivali jasno, detaljno i međusobno u bitnome suglasno, tereteći optuženika za verbalno i fizičko nasilje prema njima i prema mlađoj braći, a njihovi iskazi u bitnome su suglasni i pročitanoj materijalnoj dokumentaciji, odnosno izvješću Centra za socijalnu skrb Rijeka od 11. ožujka 2020. u kojem se opisuju sukobi oca sa djecom, te izvješću voditelja mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djeci za razdoblje od 22. prosinca 2015. do 29. veljače 2020. o kažnjavanju djece od strane oca na neprimjeren način, te izvješću Centra za socijalnu skrb Rijeka od 28. rujna 2020. iz kojeg proizlazi da je otac u svađi gurnuo svoje dijete PS nakon što ga je ista opsovala, te je uslijed očevog naguravanja udarila u vrata i zadobila masnicu na natkoljenici koja je bila vidljiva na djetetu PS prilikom razgovora u Centru dana 9. rujna 2020.

10. Stoga, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice smatrajući da iz provedenih dokaza ne proizlazi njegova krivnja za počinjena kaznena djela. Suprotno tvrdnjama žalbe, prvostupanjski sud je, nakon temeljite analize i pravilne ocjene svakog provedenog dokaza posebno i u njihovoj ukupnosti, ispravno zaključio da je optuženik počinio pet kaznenih djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 na štetu svoje petero djece učestalo na njih vičući i vrijeđajući ih pogrdnim riječima navedenim u izreci presude te fizički kažnjavajući dijete PS i HS, čime je štetno utjecao na njihov pravilan razvoj, ostvarivši u svom postupanju sva bitna obilježja navedenih kaznenih djela.

11. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP optuženik nalazi u proturječju izreke i obrazloženja presude u odnosu na oblik krivnje s kojim je optuženik postupao. Međutim, nije ostvarena navedena bitna povreda jer je u izreci pobijane presude navedeno da je optuženik postupao s oblikom krivnje koji se naziva neizravna namjera obzirom je bio svjestan da svojim inkriminiranim radnjama štetno utječe na uredan psihofizički razvoj svoje djece, pa je na to pristao, učestalo na njih vičući, vrijeđajući ih i fizički kažnjavajući. U razlozima presude u točki 25. obrazloženja prvostupanjski je sud na isti način obrazlagao oblik krivnje s kojim je postupao optuženik kritične zgode, pa nije u pravu optuženik da između izreka i obrazloženja presude postoji proturječje. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da nije bio svjestan da čini bilo kakvo kazneno djelo i da to proizlazi iz iskaza svih svjedoka koji su iskazali da optuženik ima prodoran glas pa da ispada kao da viče. Suprotno navedenim tvrdnjama, stručne osobe koje su provodile mjere stručnog nadzora u obitelji iskazivale su o tome da optuženik ima prodoran glas, ali i da su optuženika upozoravali na način ophođenja sa djecom i načinu kako da s njima komunicira, bez vike i visokih tonova, međutim optuženik se takvih uputa evidentno nije pridržavao, a s obzirom je otac petero djece, odrasla i poslovno sposobna osoba bio je svjestan da je zabranjeno i protupravno verbalno i fizičko nasilje prema vlastitoj djeci, radi čega nisu prihvaćene kao osnovane njegove žalbene tvrdnje da nije bio svjestan da čini bilo kakvo kazneno djelo.

12. Optuženik smatra da ga je prvostupanjski sud trebao osloboditi od optužbe primjenom pravnog pravila in dubio pro reo jer …“iz provedenih dokaza ne proizlazi osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela koje se stavlja na teret okrivljeniku“…Međutim, u konkretnom slučaju primjena ovog pravnog pravila nije moguća, jer prvostupanjski sud s pravom nije bio u dvojbi oko postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, već je na temelju provedenih dokaza, ispravno zaključio da je optuženik izvan svake razumne sumnje počinio kaznena djela za koja je optužen.

13. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni smatrajući da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri kao olakotno cijenio njegovu odgojnu potkapacitiranost, te da uopće nije cijenio kao olakotno da je dijete PS izlaskom iz doma nastavila živjeti s optuženikom, umjesto s majkom, te da on redovito posjećuje svoju djecu u domu i jedini vodi brigu o njima, za razliku od majke, te neadekvatno ponašanje majke koja je većim dijelom uzrokovala ovako tešku obiteljsku situaciju.

14. Međutim, protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i potom ispravno ocijenio značaj svih okolnosti iz članka 47. KZ/11 koje utječu na vrstu i visinu kazne. Tako je kao olakotno optuženiku cijenio da je neosuđivana osoba te da je kao roditelj potkapacitiranih kompetencija kako je to utvrđeno na temelju iskaza svih stručnih osoba iz čijih iskaza proizlazi da je navedeno temeljni problem obitelji zbog čega su djeca bila nedisciplinirana, a optuženik je primjenjivao neadekvatne metode odgoja, dok otegotnih okolnosti sud nije utvrdio. Sud je navedene olakotne okolnosti pravilno ocijenio naročito olakotnim zbog njihovog značaja te je primjenom instituta ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma, utvrdio pojedinačne kazne zatvora od po osam mjeseci. Žalitelj ukazuje da je sud u obrazloženju presude naveo da je utvrdio pojedinačne kazne od po šest mjeseci, dok je u izreci presude naveo pojedinačne kazne od po osam mjeseci, smatrajući da je time ostvareno proturječje između izreke i obrazloženja. Međutim, iako je prvostupanjski sud doista u obrazloženju naveo da je utvrdio pojedinačne kazne od po šest mjeseci, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da se radi o očitoj grešci u pisanju brojeva s obzirom da su pojedinačne kazne napisane arapskim brojem umjesto riječima, međutim, navedena pogreška ne čini presudu nerazumljivom i proturječnom razlozima, kako to neosnovano navodi optuženik. Nakon što je utvrdio pojedinačne kazne od po 8 (osam) mjeseci za svako kazneno djelo, primjenom odredaba o stjecaju kaznenih djela, optuženika je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te mu je izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja od 3 (tri) godine, koja jedinstvena kazna i rok provjeravanja su i u izreci i u obrazloženju istovjetni, što dodatno ukazuje da nema proturječja između izreke i obrazloženja presude.

15. Nije u pravu optuženik da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri kao olakotno cijenio njegovu roditeljsku potkapacitiranost, jer je upravo tu okolnost, uz raniju kaznenu neosuđivanost, cijenio naročito olakotnim, pa je primjenom instituta ublažavanja kazne iz članka 49. stavak 1. točka 4. KZ/11 za svako kazneno djelo utvrdio pojedinačne kazne zatvora ispod zakonskog minimuma. Okolnosti istaknute u žalbi da je dijete PS izlaskom iz doma nastavila živjeti s optuženikom, umjesto s majkom, te da on redovito posjećuje svoju djecu u domu i jedini vodi brigu o njima, za razliku od majke, nisu od takvog značaja da bi dovele do još blažeg kažnjavanja optuženika. Ukoliko su točni žalbeni navodi optuženika da dijete PS nakon izlaska iz doma živi s ocem, a ne s majkom, jer to ne proizlazi iz stanja spisa, ta okolnost može imati različite uzroke, primjerice psihofizičko i ekonomsko stanje majke. Posjete oca djeci koja su smještena u domu su redovna roditeljska obveza, pa niti ta okolnost ne može biti ocijenjena kao olakotna. Zbog navedenog, nije u pravu optuženik da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznenu sankciju, jer su i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pojedinačno utvrđene kazne zatvora od po 8 (osam) mjeseci kao i jedinstvena kazna zatvora od 1 (jedne) godine te određeno vrijeme provjeravanja od 3 (tri) godine u svemu primjereni stupnju krivnje optuženika, utvrđenim okolnostima iz članka 47. KZ/11 i svrsi kažnjavanja propisanoj člankom 41. KZ/11, te je primijenjena uvjetna osuda u svemu adekvatna kaznenopravna sankcija izrečena optuženiku za počinjena kaznena djela.

16. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Jasna Smiljanić