Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-689/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Jasne Smiljanić i Siniše Pleše kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv optuženog FN, zbog kaznenih djela iz članka 179.a i članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog FN, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, broj K-337/2025- 31 od 26. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog FN kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: K- 337/2025-31 od 26. rujna 2025. optuženi FN proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece – nasiljem u obitelji, opisano i kažnjivo po članku 179.a KZ/11 (radnjama pod točkom 1., činjenično i pravno opisanih u izreci prvostupanjske presude) i zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom, opisano u članku 139. stavku 3. u vezi stavka 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11, sve u vezi sa člankom 51. KZ/11 ( radnja pod točkom 2., činjenično i pravno opisana u izreci prvostupanjske presude). Na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11 optuženom FN utvrđene su pojedinačne kazne zatvora: za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11, iz točke 1., na temelju članka 179.a KZ/11 kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca i za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11 optuženi FN osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 5 (pet) mjeseci. Na temelju članka 57. KZ/11 optuženom FN izrečena je djelomična uvjetna osuda na način da se od kazne na koju je optužen izvršava 8 (osam) mjeseci, a dio kazne u trajanju od 9 (devet) mjeseci neće se izvršiti ukoliko optuženik u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženom FN se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme oduzimanja slobode počevši od uhićenja 16. svibnja 2025. nadalje. Na temelju članka 73. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja BN, kojoj se ne smije približiti na razdaljinu manju od 100 metara, u trajanju koje je dvije godine dulje od izrečenog neuvjetovanog dijela kazne zatvora. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP) optuženi FN u cijelosti se oslobađa obveze naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP te nagradu i nužne izdatke postavljenog mu branitelja.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio optuženi FN po branitelju Bruni Šebijanu, odvjetniku iz Varaždina, navodeći da se žali "zbog svih žalbenih razloga sadržanih u članku 467. Zakona o kaznenom postupku". U žalbi je predložio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da ga oslobodi kaznene odgovornosti, podredno da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sukladno odredbi članka 474. ZKP.

5. Žalba optuženog FN nije osnovana.

6. Optuženi FN u žalbi navodi da se žali zbog svih žalbenih razloga iz članka 467. ZKP koje žalbene razloge nije obrazložio, već iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja dovodeći u sumnju činjenična utvrđena prvostupanjskog suda u pogledu odlučnih činjenica.

7. Žalitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud temeljio odluku na materijalnoj dokumentaciji sadržanoj u spisu i na iskazima žrtve i svjedokinje LN, dok je ostale iskaze ocijenio kao da su dane u svrhu poboljšanja njegove procesne pozicije, odnosno podupiranja njegove obrane te da je precijenio značaj njegove prekršajne kažnjavanosti u domeni nasilja u obitelji. Žalitelj drži da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je in tempore criminis bilo nesuglasica između žrtve i optuženika, kao i da je žrtva dijametralno suprotno iskazivala na raspravi od onog što je iskazivala u postupku istraživanja, odnosno u prethodnom postupku te da nije "amortizirala" svoj iskaz zbog nedavnog poroda, nego je očito ista ukazivala na nelogičnosti u svom prvom iskazu. Stoga žalitelj smatra da postoji dvojba o odlučnim činjenicama, a drugih relevantnih dokaza koji bi upirali na njegovu krivnju da nema. Optuženik posebno ukazuje da iskaz svjedokinje LN nije odlučan u konkretnom slučaju jer bez obzira koliko je ista imala iskustva, navedenoj svjedokinji žrtva nikada nije kazala da bi ju on udario ili da bi joj prijetio te da je trebalo pribaviti svu medicinsku dokumentaciju žrtve i provesti njezino psihijatrijsko – psihološko vještačenje jer je očito da je sklona ekscesima i da ima problema s alkoholom, a da pri tome sud nije utvrdio iz kojeg razloga je uopće žrtva bila u tretmanu Hrvatskog zavoda za socijalni rad, već se isključivo oslanjao na iskaz žrtve koji je pred istom institucijom dan, a koji iskaz njega inkriminira.

8. Suprotno stavu žalitelja, pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i za svoja je utvrđenja nakon pomne analize dokazne građe iznio argumentirane zaključke.

9. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio iskaz svjedokinje LN koja je iskazivala na raspravi, a koja je u svojstvu zaposlenice Centra za pružanje usluga u zajednici Ivanec, voditeljica mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem roditeljske skrbi, iskazala da je u razgovoru s oštećenom žrtvom BN saznala od oštećenice o psihičkom i fizičkom nasilju od strane optuženika, dok se sjeća i modrica koje je vidjela na licu oštećenice i za koje je zaključila da ih je zadobila od optuženika što je oštećenica pri prvom ispitivanju u prethodnom postupku izjavila, dok je kasnije na raspravi reterirala i rekla da se sama ozlijedila. U odnosu na prijetnju, svjedokinja LN je iskazala da joj je oštećenica rekla da joj je optuženik prijetio da će ju ubiti te da je zbog toga bila vrlo uznemirena o čemu je svjedokinja i sačinila službenu bilješku.

10. Prije svega valja istaknuti da prvostupanjski sud nije utvrdio krivnju optuženika isključivo na materijalnoj dokumentaciji (službenoj bilješci), već je svoja utvrđenja osim materijalnih dokaza potkrijepio i personalnim dokazima, a nadasve iskazima oštećenice i svjedokinje LN koja je nepristrani svjedok koja svoja saznanja o kaznenim djelima crpi iz razgovora s oštećenicom o čemu je sačinila i službenu bilješku, pa nema nikakvog razloga teretiti optuženika, dok su svjedoci F i ŽN zainteresirani svjedoci, odnosno otac i brat optuženika te su njihovi iskazi dani u cilju umanjenja kaznene odgovornosti optuženika.

11. Što se tiče inkriminiranog izričaja prijetnji iz članka 139. stavka 3. KZ/11, što žalitelj spori držeći da je iskaz oštećenice neuvjerljiv i proturječan jer je prvotno iskazala da joj je rekao da će ju ubiti, a potom je ublažila navode iskazujući na raspravi da je rekao da će ju pretući, pravilno je prvostupanjski sud otklonio ovu nekonzistentnost u iskazu oštećenice i utvrdio da je optuženik kritične zgode rekao oštećenici da će ju ubiti, a što proizlazi iz službene bilješke i iskaza LN te je na taj način optuženik ostvario kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11, dok je iskaz oštećenice u tom dijelu usmjeren na poboljšanje procesne pozicije optuženika.

12. Međutim, upravo iz iskaza svjedokinje LN čiji je iskaz u potpunosti suglasan službenoj bilješci koju je svjedokinja sačinila, nedvojbeno proizlazi da je optuženik počinio opisana kaznena djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 i kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11 govoreći oštećenici da će ju ubiti.

13. Upravo opisano zlostavljanje oštećenice, žene s kojom živi, kako psihičko - govoreći joj da je kurva, glupača, da sin B nije njegov sin, tako i fizičko - modrice koje joj je nanio po licu, upućuje nedvojbeno na zaključak da je optuženik ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11.

14. Inkriminiran izričaj da će ubiti oštećenicu nedvojbeno predstavlja prijetnju zlom koja je prijetnja objektivno prikladna da kod oštećenice izazove osjećaj uznemirenosti i straha o čemu je oštećenica govorila LN te je stoga optuženik ostvario i sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. KZ/11.

15. U odnosu na optuženikov žalbeni prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer da je trebalo provesti psihijatrijsko – psihologijsko vještačenje žrtve budući da je sklona alkoholu i ekscesnom ponašanju, u ovom kaznenom postupku nisu utvrđene relevantne činjenice koje bi upućivale na potrebu takvog vještačenja, a koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud pravilno odbio, stoga se žalitelj radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na utvrđenja prvostupanjskog suda u točci 22. prvostupanjske presude.

16. Slijedom iznijetog, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, a posljedično nije povrijeđen ni Kazneni zakon.

17. U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, a potom i vrednovao, sve okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne. Olakotnim je optuženiku cijenio činjenicu da je kazneno neosuđivan i da se radi o ocu dvoje maloljetne djece, dok je otegotnim cijenjena njegova višestruka prekršajna kažnjavanost i to zbog prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u obitelji, kao i duljine inkriminiranog razdoblja kaznenog djela nasilja u obitelji.

18. Upravo utvrđene kazne zatvora i to za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca i za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11 u trajanju od 7 (sedam) mjeseci te primjenom članka 51. KZ/11 izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 5 (pet) mjeseci na koju je optuženik osuđen, na temelju članka 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda s time da se od kazne na koju je optuženik osuđen izvršava 8 (osam) mjeseci, a dio kazne u trajanju od 9 (devet) mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku od 2 (dvije) godine ne počini kazneno djelo - primjerena je svim navedenim okolnostima, takvom kaznom će se ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 te će se utjecati na optuženika da shvati da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno jer dosadašnje prekršajno kažnjavanje očito nije utjecalo na optuženika da se suspregne od kažnjivog ponašanja, posebno od nasilja u obitelji te će se ujedno izrečenom sigurnosnom mjerom iz članka 73. KZ/11 ostvariti njena svrha zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve.

19. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točci 1. i 2. ZKP te nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede zakona na štetu optuženika, pa je na temelju članka 482. ZKP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Lidija Vidjak