Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-693/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, zastupanog po punomoćnici Dajani Čepo, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3090/20- 46 od 20. studenog 2023., u sjednici vijeća dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3090/20- 46 od 20. studenog 2023., u dijelu pod toč. I izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke nalaže se tuženiku Adriatic osiguranje d.d. isplatiti tužitelju GI iznos 1.565,73 eur/ 11.796,99 kn sa zateznom kamatom od 7. prosinca 2019. do isplate te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 1.713,29 eur/ 12.908,78 kn sa zateznom kamatom od 20. studenog 2023. do isplate, a pod II se odbija kao neosnovan, zahtjev tužitelja GI za isplatu iznosa 1.029,66 eur/ 7.758,00 kn sa zateznom kamatom od 7. prosinca 2019. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu u usvajajućem dijelu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet spora jest zahtjev tužitelja utemeljen na tvrdnji da je 4. lipnja 2019., kao vozač, doživio prometnu nezgodu do koje da je došlo za vrijeme policijske potjere, na način da je počinitelj koji je upravljao vozilom reg. oznake [registarska oznaka], vozeći se autocestom i bježeći od policije, par puta udario vozilo u kojem se nalazio tužitelj. Tvrdi da je u štetnom događaju zadobio ozljede opisane u priležećoj medicinskoj dokumentaciji te da se tuženiku obratio sa odštetnim zahtjevom 6. prosinca 2019. Navodi da mu je tuženik u mirnom postupku isplatio 11.000,00 kn.

6. U žalbi tuženik ističe kako u pogledu obrazloženja suda glede prekludiranosti tužitelja za potraživanje iznosa s naslova kvalifikatorne okolnosti - duševnih bolova, a sve obzirom ista nije niti zatražena tužbom, odnosno nije spomenuta u činjeničnom opisu tužbe. Sporna je nadalje dosuđena visina štete, a posebice je sporna odluka o parničnom trošku.

7. Tužitelj uopće da u tužbi nije spomenuo da bi trpio duševne bolove. U tom smislu je i vještaku dano u zadatak da se očituje o navedenom te da utvrdi trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha te potrebe za tuđom pomoći i njegom. Činjenica da je vještak utvrdio da kod tužitelja zaostaje 3% trajnih posljedica te da u tom opsegu trpi duševnu bol nikako ne znači da tu bol tužitelj uistinu i trpi budući to ne navodi u tužbi. Tužitelj je tek nakon zaključenja prethodnog postupka, odnosno provedbe vještačenja naveo da trpi i duševne bolove, pa je time prekludiran potraživati naknadu navede da je kod njega došlo do povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlja i zbog činjenice da zbog predmetne prometne nezgode trpi i duševne bolove.

8. Dalje, tuženik drži da bi pravična novčana naknada za neimovinsku štetu i imovinsku štetu trebao biti iznos od 2.225,68 EUR budući ne postoje posebne okolnosti iz čl.1100 ZOO-a da bi naknada bila viša.

9. Konačno, tuženik navodi kako sud uopće nije odlučio o trošku tuženika te je u tom smislu tuženik predložio da sud donese dopunsku presudu pri čemu da osnov nije bio osporen a u pogledu pravnog osnova nisu provođeni posebni dokazi te nije imao primjedbe na provedeno vještačenje, pa ničim nije doprinio dugotrajnosti postupka. Tužitelj je tek na ročištu 22. rujna 2022. predložio usmeno saslušanje vještaka, a što je mogao učiniti i ranije, te je sud retroaktivno primjenjivao i odvjetničku tarifu.

10. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj u predmetnoj nezgodi zadobio ozljedu-trzajnu povredu vrata koja ozljeda se mogla dogoditi u dinamici ozljeđivanja, a što predstavlja uzročno posljedičnu vezu sa štetnim događajem. Kod tužitelja je učinjena dijagnostičke obrada i provedena adekvatna terapija. Po završenom liječenju ostale su trajne posljedice u vidu bolnosti pvm i redukciji kretnji vratne kralježnice. To jasno proizlazi iz anamnestičkih podataka, kliničke slike tijekom liječenja i pozitivnih nalaza dijagnostičke obrade. Liječenje tužitelja završeno je 3. ožujka 2020. Po provedenom liječenju zaostale su trajne posljedice od 3%. Tužitelj je trpio bol jakog intenziteta u trajanju 1 dana, srednjeg intenziteta 5 dana i manjeg intenziteta 55 dana. Primarni strah bio je jačeg intenziteta i kratkotrajan. U daljnjem tijeku liječenja postojao je tzv. sekundarni strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda, jačeg intenziteta u trajanju 1 dan, srednjeg intenziteta 5 dana dok se potom nastavlja stanje tzv. kasnog straha u vidu bojaznosti i zabrinutosti 40 dana. Tuđa pomoć i njega tužitelju je bila potrebna 2 sata dnevno kroz 45 dana.

11. U daljem očitovanju na primjedbe tužitelja vještak navodi kako je bol srednjeg intenziteta kod tužitelja trajala 5 dana, a odgovarajući na primjedbe tužitelja iz podneska od 29. listopada 2021., vještak je upisanom obrazloženju od 10. studenog 2021. naveo da nalazi EMNG na koje se poziva tužitelj 12. studenog 2019. i 23. lipnja 2020. opisuju kronične promjene. U zdravstvenom kartonu postoji zapis o tegobama LS kralježnice od prije štetnog događaja. Nema akutnih promjena koje su verificirane po štetnom događaju, a koje bi bile objektivna osnova za povezivanjem sa štetnim događajem. Kronične promjene postoje (očito na više dijelova kralježnice),a što je normalno za dob, a također se iste mogu i ne moraju proizvesti kliničku sliku. Stoga nalazi na koje se tužitelj poziva, ne mogu biti povezani sa štetnim događajem objektivno jer se objektivnije mogu pripisati degenerativnim promjenama nego štetnom događaju, pa ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja. U usmenom obrazloženju na ročištu 4. listopada 2023., vještak je naveo da, poručivši podnesak tužitelja od 22. prosinca 2021., prigovor u tumačenju EMNG nalaza nije medicinski opravdan iz razloga što nije nigdje utvrđeno da se radi o svježem oštećenju, kako vratne, tako i LS kralježnice. Opisani nalaz predstavlja rezultat degenerativnih promjena koje su neupitne kod svakog čovjeka tako i tužitelja, s obzirom na dob, a posebno i jer su u zdravstvenom kartonu, prije štetnog događaja, opisane tegobe s kralježnicom. Daljini navod tužitelja o nekoj dodatnoj obradi i mogućim rezultatima iste nije predmet prigovora jer vještak ne indicira daljnju obradu nego analizira med. dokumentaciju u predmetnom štetnom spisu. S obzirom na sve navedeno vještak ne nalazi nove objektivne činjenice iz kojeg razloga bi došlo do promjene nalaza i mišljenja kako je predan sudu.

12. Ovakav nalaz i mišljenje kao stručan, obrazložen i uvjerljiv pravilno je sud prvog stupnja prihvatio i temeljem istog utvrdio kako je tužitelju u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo na tjelesno i duševno zdravlje, u skladu sa odredbom čl. 19. st. 2. ZOO, a čime mu je prouzročena neimovinska i imovinska šteta iz čl. 1046. i čl. 1095. st.1. ZOO, a utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u skladu sa odredbom čl. 1100. st. i 2. ZOO.

13. I ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja o tome kako smanjenje životne aktivnosti predstavlja tek jednu od kvalifikatornih okolnosti dok je osnov zahtjeva tužitelja navedena povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pa činjenica da ista nije poimence navedena u tužbi ne znači da ove kvalifikatorne okolnosti tužitelj ne može isticati i kasnije tijekom postupka, jer to ranije obzirom na nepostojanje stručnog medicinskog znanja nije mogao učiniti, te ukoliko bi se stoga ovdje i radilo o preinaci zahtjeva, ona bi svakako temeljem odredbe čl. 190, ZPP bila dopustiva i svrsishodna. Sud je pravilno pri ocjeni povrede opisanog prava imao u vidu i druge okolnosti određene odredbom čl. 1110. st. 1. i 2. ZOO te je obzirom na kumulaciju više povreda prava osobnosti kao što su ovdje na tjelesno i duševno zdravlje, koje povrede su međusobno povezane, dosudio jedan iznos pravične novčane naknade, utvrđujući sve elemente koje je tužitelj naveo u tužbi i one utvrđene povedenim medicinskim vještačenjem: fizički bolovi, strah i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, koji u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO, predstavljaju upravo navedene kriterije odnosno kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu.

14. S obzirom na zadobivene ozljede, trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha te zaostale trajne posljedice u omjeru 3% u kojem omjeru će tužitelj morati ulagati pojačane napore u životu, sud pravilno utvrđuje kako tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za nastalu neimovinsku štetu u iznosu ukupno 2.787,18 eur dok tužitelju dalje i za devedeset sati utvrđene potrebe za tuđom pomoći dosuđuje pravilno temeljem čl. 1095. ZOO novčanu naknadu u visini 238,50 eur ili svega 3.025,68 eur a kako je prije utuženja isplaćen iznos za neimovinsku i imovinsku štetu ukupno 1.459,95 eur konačno je pravilno dosuđeno 1.565,73 eur.

15. Konačno, trošak je tužitelju pravilno dosuđen temeljem čl. 154. i 155. ZPP za sve poduzete radnje koje su bile potrebne za vođenje parnice, pa tako i ročište na kojem se raspravljalo nakon primitka vještačkog nalaza, a napose je obzirom na tuženikovo najavljivanje očitovanja na odgovornost za štetu po primitku odluke u kaznenom postupku pravilno dosuđen i trošak postupka imajući u vidu omjer uspjeha stranaka u sporu, u kojem prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP sud imajući u vidu sve rezultate dokazivanja oduzima od uspjeha stranke koja je uspjela u sporu više – razmjeran dio one stranke koja je uspjela manje. Konačno, trošak je dosuđen u skladu sa Tbr. 52. st. 3. odvjetničke tarife (kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka), valja reći da nisu osnovani navodi tuženika o nevaljanosti iste odredbe, jer i Visoki upravni sud RH ocjenjujući u okviru upravnog prava zakonitost ove odredbe utvrdio je u svojoj odluci Usoz-55/2024-21 (Usoz-60/2024, Usoz-84/2024, Usoz-87/2025) kako je navedena odredba prijelazne naravi, što znači da sama po sebi ne može imati povratno djelovanje već je usmjerena upravo prema sudu odnosno drugom tijelu koje odlučuje o troškovima zastupanja, te prije donošenja te odluke ni jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, u kojem kontekstu bi se uopće moglo govoriti o povratnom djelovanju. Takva odluka može biti u korist ili na štetu stranke koja je pokrenula postupak i prilikom pokretanja postupka imala mogućnost kalkulirati s (očekivanim) troškovima postupka. Suprotna strana u postupak ulazi u pravilu protiv svoje volje i na poziv suda (odnosno nadležnog tijela) pa prema tome odluku o upuštanju u postupak u pravilu ne zasniva na kalkulaciji troškova postupka. Osim toga, ni jedna stranka u trenutku upuštanja u postupak odnosno u tijeku postupka ne može sa sigurnošću predvidjeti ishod postupka niti znati koje će troškove sud odnosno drugo tijelo priznati kao opravdane. Prema tome, predvidljivost troškova postupka prilikom pokretanja postupka, odnosno u tijeku postupka (koji će eventualno biti dosuđeni na kraju postupka) ne može se smatrati legitimnim očekivanjem (pa da bi se eventualno moglo govoriti o kvazi- retroaktivnom djelovanju sporne odredbe).

16. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP pobijanu odluku valjalo potvrditi, podnesenu žalbu odbiti i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić