Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2316/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 9, zastupanog po punomoćnicima Anti Glamuzina i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-69/2025-3 od 5. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-69/2025-3 od 5. veljače 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke i sudi:
1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 356,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:
- 5,34 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 5,32 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 5,41 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 5,47 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 5,55 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 5,42 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 10,68 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 10,80 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 10,61 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 10,62 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 10,73 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,59 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,01 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,74 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,85 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,90 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,75 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,78 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,55 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,38 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,42 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,50 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,49 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,40 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,55 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,67 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,84 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,80 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 12,04 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,98 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 12,07 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 12,84 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 12,67 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,10 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,09 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,06 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,11 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,17 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,13 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,14 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,12 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,12 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,19 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 1.903,49 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:
- 0,45 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 1,24 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 2,59 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 0,56 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 0,78 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 0,24 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 7,06 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 2,49 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 8,30 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 9,19 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 9,59 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 8,48 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 8,69 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 6,99 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 5,74 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 6,07 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 6,73 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 6,68 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 6,01 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 7,26 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 8,26 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 9,69 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 9,36 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,30 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 10,93 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 11,65 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 17,84 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 16,57 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 18,82 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 17,59 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 15,59 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 19,80 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 25,14 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 21,36 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 22,69 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 21,00 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 21,30 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 28,47 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 28,53 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 34,39 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 31,38 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 28,09 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 27,74 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 27,48 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 29,05 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 30,42 EUR od 13.08.2020. pa do isplate
- 30,61 EUR od 29.02.2012. pa do isplate
- 29,66 EUR od 31.03.2012. pa do isplate
- 30,30 EUR od 30.04.2012. pa do isplate
- 30,74 EUR od 31.05.2012. pa do isplate
- 30,00 EUR od 30.06.2012. pa do isplate
- 30,19 EUR od 31.07.2012. pa do isplate
- 29,64 EUR od 31.08.2012. pa do isplate
- 28,45 EUR od 30.09.2012. pa do isplate
- 29,72 EUR od 31.10.2012. pa do isplate
- 30,33 EUR od 30.11.2012. pa do isplate
- 29,90 EUR od 31.12.2012. pa do isplate
- 27,50 EUR od 31.01.2013. pa do isplate
- 29,54 EUR od 28.02.2013. pa do isplate
- 29,72 EUR od 31.03.2013. pa do isplate
- 30,33 EUR od 30.04.2013. pa do isplate
- 28,92 EUR od 31.05.2013. pa do isplate
- 26,44 EUR od 30.06.2013. pa do isplate
- 26,37 EUR od 31.07.2013. pa do isplate
- 26,98 EUR od 31.08.2013. pa do isplate
- 27,96 EUR od 30.09.2013. pa do isplate
- 29,32 EUR od 31.10.2013. pa do isplate
- 28,62 EUR od 30.11.2013. pa do isplate
- 29,11 EUR od 31.12.2013. pa do isplate
- 29,67 EUR od 31.01.2014. pa do isplate
- 26,54 EUR od 28.02.2014. pa do isplate
- 27,19 EUR od 31.03.2014. pa do isplate
- 26,98 EUR od 30.04.2014. pa do isplate
- 26,26 EUR od 31.05.2014. pa do isplate
- 26,03 EUR od 30.06.2014. pa do isplate
- 26,13 EUR od 31.07.2014. pa do isplate
- 26,95 EUR od 31.08.2014. pa do isplate
- 27,64 EUR od 30.09.2014. pa do isplate
- 27,50 EUR od 31.10.2014. pa do isplate
- 28,09 EUR od 30.11.2014. pa do isplate
- 28,50 EUR od 31.12.2014. pa do isplate
- 28,26 EUR od 31.01.2015. pa do isplate
- 28,59 EUR od 28.02.2015. pa do isplate
- 28,59 EUR od 31.03.2015. pa do isplate
- 28,59 EUR od 30.04.2015. pa do isplate
- 28,59 EUR od 31.05.2015. pa do isplate
- 28,59 EUR od 30.06.2015. pa do isplate
- 28,59 EUR od 31.07.2015. pa do isplate
- 28,59 EUR od 31.08.2015. pa do isplate
- 28,59 EUR od 30.09.2015. pa do isplate
Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 791,07 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate, sve to sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.694,36 eura za zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 5. 2. 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana." kao neosnovan.
2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2025. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za sudionike u ostalim odnosima iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-69/2025-3 od 5. veljače 2025. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke.
II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-69/2025-3 od 5. veljače 2025.
III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 389,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2025. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za ostale osobe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-69/2025-3 tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 356,00 eura na ime preplaćenih kamata po kreditu i iznos od 1.903,49 eura na ime preplaćenog tečaja u Chf sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka od 13. kolovoza 2020. te određenih dana u mjesecima od veljače 2012. do rujna 2015. pa do isplate te iznos od 791,07 eura na ime pogrešno obračunate glavnice sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate i uz naknadu parničnog troška u iznosu od 2.694,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. veljače 2025. do isplate, sve kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.
1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja utvrđeno je da ne postoj potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 5.920,15 eura uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na isti iznos od 1. listopada 2015. do isplate.
1.3. Rješenjem suda prvog stupnja posl. br. P-69/2025-3 odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate. Podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi i rješenju suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer su odluke suda prvog stupnja razumljive, nisu proturječne i sadrže jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda i rješenje kao takvi mogu ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i rješenju kao i u postupku koji im je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.
4.2. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondermnatorne odluke iz stavka I izreke prvostupanjske presude. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 31. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) ostvaren je u navedenim odlukama iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja.
4.3. Posljedično se odluka iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja temelji na pogrešnoj primjeni čl. 338. st. 3. ZPP.
4.4. Rješenje o otklanjanu prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda temelji se na pravilnoj primjeni čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 i čl. 19.l. ZPK tako da, suprotno žalbenim navodima, nije ostvarena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3 ZPP.
5.1. Otklanjanju se kao neosnovane tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na procesnu jednakost te da odluka prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku. Prvostupanjski je sud svrhovito iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku, u kojem smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. U dokaznom postupku pred sudom prvog stupnja je prihvaćanjem tuženikovog prijedloga izveden i ocijenjen dokaz saslušanjem Javnog bilježnika Željke Tranfić kao što je izvršen i uvid u priložene isprave dok je tuženik na ročištu od 10. prosinca 2024. odustao od prijedloga za saslušanje svjedokinje ŠK tako da se ne bi radilo o tome da su u potpunosti zanemareni navodi i dokazni prijedlozi tuženika, kao što se to netočno tvrdi u žalbi. Stoga se bespredmetnim ukazuje pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4510/2010 od 12. siječnja 2015. i na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).
5.2. Kao što je navedeno u tužbi, tužitelj je podnio manifestacijsku tužbu sa svrhom pribave dokumentacije koju mu tuženik odbija predati odnosno uvjetuje traženu predaju, a koja dokumentacija je potrebna za utvrđenje visine preplaćenog iznosa otplate kredita. Budući da je tužitelj dana 11. lipnja 2019. podnio manifestacijsku stupnjevitu tužbu utemeljenu na pretpostavkama iz čl. 186.b ZPP, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužba nije bila podobna za raspravljanje jer odredba čl. 186.b st. 2. ZPP omogućava tužitelju da istom tužbom pored manifestacijskog zahtjeva postavi i drugi, još neodređen zahtjev koji će biti određen naknadno, nakon što se udovolji zahtjevu iz manifestacijske tužbe. Stoga se, suprotno navodima tuženika iz žalbe, ne radi o povredi odredbe čl. 186.b st. 2. ZPP jer je tužitelj dokazao pretpostavku manifestacijske stupnjevite tužbe, tako da u navedenim okolnostima tužba nije preinačena i stoga nisu ostvarene povrede odredaba čl. 190. i čl. 191. ZPP na koje neosnovno upire tuženik u žalbi. Posljedično se ne radi o tome da bi tužba bila nepodobna za raspravljanje tako da povreda odredbe čl. 186. ZPP nije ostvarena.
5.3. Žalbene tvrdnje o bitnoj povredi odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1.-3. ZPP otklanjanju se jer je, sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., dopušteno preinačiti tužbu u predmetima korisnika kredita u valuti Chf nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem vezano za tužiteljev podnesak od 16. rujna 2020. dok podneskom od 30. listopada 2024. tužba nije preinačena već je zahtjev prilagođen promjeni valute primjenom službenog tečaja.
6.1. U žalbenoj fazi postupka nisu sporne odlučne činjenice da je dana 4. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen ugovor o kreditu b. 148-50-4081558 sa stambenom namjenom, koji je Javni bilježnik Marina Augustinović u [adresa] solemnizirala 8. svibnja 2007., u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 Chf. Vraćanje kredita ugovoreno je u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 127,97 Chf prema srednjem tečaju kreditora u Chf i uz kamatnu stopu od 4,95% promjenjivu odlukom tuženika.
6.2. Nadalje je kao neosporno utvrđeno da su tužitelj i tuženik dana 3. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu br. Konv-01/2016 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršili konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdili iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.
7.1. U odnosu na osporene kondemnatorne odluke iz stavka i izreke presude suda prvog stupnja u kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata iznosa od 356,00 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama tuženika i iznosa od 1.903,49 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf te iznosa 791,07 eura kao razlike pri obračunu glavnice, valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedene navodne razlike ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
7.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku u obračunu glavnice i razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.
7.3. Kada je naložio isplatu iznosa od 356,00 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početni otplatni plan i iznosa od 1.903,49 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj i iznosa od 791,07 eura kao navodne razlike u obračunu glavnice, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti sa Dodatkom uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.
8.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
8.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 3 veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
9. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
10.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor od 3. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:
Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.
10.2. Slijedom navedenog Dodatka uz ugovor od 3. veljače 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 4. svibnja 2007. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 4. svibnja 2007. jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka uz govor od 3. veljače 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
10.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf kao i razlike u obračunu glavnice jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka uz ugovor od 3. veljače 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
11.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
11.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.
11.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu PK protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.
11.4. Bez utjecaja je i pozivanje na presudu suda Europske unije povodom zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu br. C-452/18 od 9. srpnja 2020. jer nije sporno da nepoštene odredbe osnovnog ugovora od 4. svibnja 2007. nisu obvezujuće za tužitelja kao potrošača već je izvorište obveza sporazumom stranaka zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. koji sukladno odluci Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu odnosno ZPK.
12.1. U odnosu na zaključenje Dodatka uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).
12.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
13.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka uz ugovor od 3. veljače 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 3. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 3. veljače 2016.
13.2. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Dodatka uz ugovor od 3. veljače 2016. preplata po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 4. svibnja 2007. i Dodatku ugovora od 3. veljače 2016. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.
14. Stoga je povodom osnovane žalbe tuženika u odnosu na odluke iz stavka I izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.
15. Time je otpala utužena tražbina, što posljedično čini bespredmetnom deklaratornu odluku suda prvog stupnja o nepostojanju protutražbine tuženika iz stavka II izreke. Naime, nakon što je odbijen tužbeni zahtjev jer je tužiteljeva tražbina ocijenjena neosnovanom, do prijeboja ionako ne može doći tako da nema mjesta primjeni čl. 338. st. 3. ZPP s odlučivanjem o tuženikovu prigovoru radi prebijanja. Stoga je prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka II izreke valjalo ukinuti kao u stavku I izreke ovog rješenja, bez potrebe vraćanja na ponovno odlučivanje.
16. Kao što je navedeno, rješenje o otklanjanu prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda temelji se na pravilnoj primjeni čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 i čl. 19.l. ZPK pri čemu je sud prvog stupnja dao valjane i obrazložene razloge za primjenu navedenih odredbi u odnosu na tužitelja kao potrošača s prebivalištem na području prvostupanjskog suda, u okolnostima u kojima tuženik nije iznio teret dokazivanja iz čl. 81. st. 4. ZZP. Stoga je primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odlučeno kao u stavku II izreke ovog rješenja.
17.1. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku I izreke prvostupanjske presude kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.694,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate je s obzirom na neuspjeh tužitelja valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3 u vezi čl. 154. st. 1. ZPP i odlučiti kao u toč. 1. izreke ove presude.
17.2. Tuženiku zastupanom po odvjetnicima primjenom čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) pripada pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu (tbr. 8. toč. 1: 100 bodova), sastav četiri obrazložena podneska (tbr. 8 .toč .1: 400 bodova) i zastupanje na tri ročišta (tbr. 9. toč. 1: 300 bodova) ili ukupno 800 bodova, što uz obračun po tbr. 54. Tarife iznosi 1.600,00 eura a uz uvećanje od 25% za PDV po tbr. 46. sveukupno iznosi 2.000,00 eura. Slijedom navedenog i primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP, uz primjenu čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, odlučeno je kao u stavku u toč. 2. izreke ove presude.
18. Prihvaćen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe te je temeljem tbr. 10. toč. 1 i vezi tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. i 54. Tarife a obzirom na pretežiti uspjeh sa žalbom primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP odmjerena naknada troška sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura i naknada troška plaćene pristojbe na žalbu od 76,96 eura ili ukupno 389,46 eura, kao u stavku III izreke ovog rješenja.
U Zagrebu 11. studenog 2025.
Predsjednica vijeća:
Gabriela Topić Kordej
