Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1115/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, koga zastupa punomoćnica Dora Hanžeković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika IB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Josip Vukadin, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2572/2022-163 od 24. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2572/2022-163 od 24. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2572/2022-163 od 24. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke i sud:

„I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, Općinskog suda u Zagrebu, posl.br. Iv-12757/96 od 10. prosinca 1996., u cijelosti, bez vraćanja na ponovo odlučivanje.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 105.667,88 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 1. studenog 1997. po stopi do 31. prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2572/2022-163 od 24. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 105.667,88 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom i u toč. IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. Iv-12757/96 od 10. prosinca 1996., u dijelu u kojem se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 105.667,88 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 1. studenog 1997. do isplate.

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 115.534,31 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 1. studenog 1997. do isplate.

Točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.353,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 1. studenog 1997. do isplate“.

Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku platiti troškove tužitelja u iznosu od 33.305,36 Eura sa zateznom kamatom na taj iznos koji teče od 24. siječnja 2025. do isplate do isplate.

2. Presudu u dijelu pod toč. III. izreke pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti presudu u pobijanom dijelu te naložiti tuženiku da naknadi tužitelju troškove žalbenog postupka.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 305. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka i troškove žalbenog postupka.

4. Na žalbu tuženika, tužitelj je podnio odgovor u kojem osporava osnovanost navoda žalbe i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

6. Žalba tuženika je djelomično neosnovana.

7. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Ovaj postupak započeo je kao ovršni postupak u kojem je, po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tužitelja, doneseno Rješenje o ovrsi posl. br. Iv-12757/96 od 10. prosinca 1996., na koje rješenje je ovršenik (ovdje tuženik) uložio prigovor.

Rješenjem prvostupanjskog suda (list 142 spisa) stranke su upućenu u parnicu, te se nadalje postupak vodi po pravilima parničnog postupka.

9. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako među strankama nije sporno da je tužitelj kao kreditor sklopio s korisnicima kredita FB, ĐB, KB, HB, PB, OB, DB, SB, ĆB, ČB i ŽB ugovore o kreditu za kupnju dionica – udjela od 15. veljače 1992. kao i prvi dodatak tim ugovorima 3. ožujka 1993. te drugi dodatak tim ugovorima 25. listopada 1993. Nije sporno ni da je tuženik, kao preuzimatelj, sa svim korisnicima kredita kao dužnicima sklopio ugovore o preuzimanju duga uz suglasnost tužitelja 20. srpnja 1994. Nije sporno ni da su ugovori o kreditu koje je tužitelj zaključio sa ĆB, ČB i ŽB ugovori zaključeni na iznos manji od 20.000,00 DEM.

10. Sporno u ovom predmetu, kako tijekom postupka tako i žalbenoj fazi, je pitanje jesu li ugovori za kupnju dionica – udjela koje je Zagrebačka banka d.d. sklopila sa ĐB, KB, MB, AB, DB i EB ništavi u smislu odredbe čl. 4. st. 1. toč. 1. Zakona o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu ("Narodne novine" br. 9/94 – dalje Zakon o ništavosti), je li se tužitelj trebao namiriti prvenstveno iz vrijednosti založenih dionica; sporna je i visina tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara potraživanja za dio tužbenog zahtjeva; sporno je pasivna legitimacija tuženika s obzirom na ugovor o preuzimanju duga koji je sklopljen između njega i I i NB.

11. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na sljedećim činjeničnim utvrđenjima; iz ugovora o preuzimanju duga sklopljenog između tuženika, kao dužnika, i I i NB, kao preuzimatelja, 14.11.1996., proizlazi da taj ugovor nije potpisao tužitelj, te s tim u vezi tužitelj nije u skladu sa čl. 446. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, dalje u tekstu: ZOO) pristao na preuzimanje duga, pa se onda ovaj ugovor ima smatrati ugovorom o preuzimanju ispunjenja po čl. 446. st. 5. ZOO, koji prema tužitelju ne proizvodi nikakve učinke, iz čega proizlazi da je prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika neosnovan; da je odredbom čl. 9. st. 2. svih Ugovora o kreditu za kupnju dionica – udjela, ugovoreno da kreditor prvenstveno može naplatiti svoje dospjelo potraživanje prodajom založenih dionica, a ne da mora, iz čega ne proizlazi i obveza kreditora da svoje potraživanje naplati na taj način; da se ne može na zahtjev tuženika, u ovom postupku utvrditi ništavost ugovora o kreditu za kupnju dionica – udjela zaključen sa ĐB, KB, MB, AB PB, DB i EB, kojima je tužitelj kao korisnicima, odobrio kredit iz sredstava tzv. stare devizne štednje koja je pretvorena u javni dug Republike Hrvatske, jer odredbe Zakona o ništavosti imaju prednost u primjeni u odnosu na ZOO kao opći propis obveznog prava; da u tom smislu treba tumačiti i odredbu čl. 8. Zakona o ništavosti kojom je ograničena aktivna legitimacija i po kojoj je samo DORH ovlašten tražiti utvrđenje ništavim Ugovora iz čl. 4. Zakona o ništavosti; da prema odredbi čl. 8. Zakona o ništavosti tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora iz čl. 3. i 4. toga Zakona, nadležnom sudu podnosi Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, pa kako na traženje DORH nije utvrđena ništavost, ne može se ništavost utvrditi u ovom postupku na zahtjev tuženika; da iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića, proizlazi da je na dan otkaza predmetnih ugovora (31. listopada 1997.) potraživanje tužitelja iznosilo ukupno 267.601,78 Eur, pa kako je presuda prvostupanjskog suda posl.br. P-6646/16-128 od 20. travnja 2020., postala pravomoćna za iznos od 22.855,63 Eur (koje potraživanje se odnosi na kredite zaključenom s ĆB, 11.173,75 Eur, s ČB 5.383,35 Eur i s CB 6.298,53 Eur), konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelj traži da se održi na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi posl.br. Iv-12757/96 od 10. prosinca 1996. za iznos od 105.667,88 Eur s pripadajućom kamatom, te potražuje isplatu iznosa od 125.534,50 Eur s pripadajućom kamatom i iznos od 1.619,73 Eur s pripadajućom kamatom; da prvostupanjski sud utvrđuje osnovanim prigovor zastare za povišeni dio tužbenog zahtjev za iznos od 10.353,31 Eur, dana 29. studenog 2017., te za taj dio odbija tužbeni zahtjev.

12. Temeljem tako, utvrđenih relevantnih činjenica, prvostupanjski sud djelomično usvaja tužbeni zahtjev.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika, kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 305. ZPP. Naime, nije sporno da je prvostupanjski sud na ročištu dana 24. travnja 2007. zaključio glavnu raspravu, te da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga provođenja financijskog vještačenja. Rješenjem od 4. svibnja 2007. prvostupanjski sud je preotvorio glavnu raspravu i pozvao tužitelja na dostavu dokaza o visini duga. Svojim podneskom od 24. svibnja 2007. tužitelj je dostavio sudu izvatke iz poslovnih knjiga, a svojim podneskom od 30. travnja 2007. predložio je i provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine duga.

14. Naime, tužitelj je tijekom postupka, prihvatio prijedlog tuženika da se provede financijsko vještačenje, obzirom je i Županijski sud u Zagrebu, u svojoj ukidnoj odluci posl.br. Gž189/02 od 13. prosinca 2005. naveo kako je na okolnost visine tužiteljeve tražbine potrebno izvesti dokaze koje stranke predlože, a tuženik je predložio provođenje financijskog vještačenja s kojim dokaznim prijedlog se je tužitelj suglasio.

15. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne radi se o prijedlogu tužitelja, kojeg je on postavio nakon zaključenja glavne rasprave (ZPP/2013), jer je taj prijedlog iznesen ranije tijekom postupka od strane tuženika, a tužitelj se je s istim suglasio i on nije od istog odustao. S tim u vezi, sama činjenica da je prvostupanjski sud preotvorio glavnu raspravu te odredio provođenja financijskog vještačenja, ne dovodi do narušavanja ravnopravnost stranaka u postupku, kraj činjenice da je tužitelj sadržajem svog očitovanja prethodno u postupku iskazao suglasnost s predloženim dokazom provođenja financijskog vještačenja.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud ponovno preotvorio glavnu raspravu dana 1. veljače 2024. kako bi tužitelju pružio priliku da preinači tužbeni zahtjev. Naime iz rješenja prvostupanjskog suda o preotvaranju glavne rasprave (list 846 spisa) proizlazi da je ista preotvorena radi razjašnjenja važnih pitanja i to: pitanja zastare, iznesenog na ročištu dana 29. studenog 2017. u odnosu na povišenje tužbenog zahtjeva; statusa platnog naloga iz izvršnog rješenja; drugih otvorenih pitanja.

17. Stoga je neosnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 305. ZPP. Glavna rasprava se može preotvoriti radi dopune dokaznog postupka i razjašnjena pojedinih važnih pitanja, a iz zapisnika o preotvaranju glavne rasprave (list 236 i list 846 spisa) proizlazi da je ista preotvorena radi dostave dokaza o visini dugovanja,radi razjašnjenja pitanja zastare povišenog zahtjeva i statusa platnog naloga.

18.1. Nije sporno da je ovaj postupak započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja, a po prigovoru na rješenje o ovrsi, prvostupanjski sud je rješenje o ovrsi stavio u cijelosti izvan snage, te je ukinuo provedene radnje i nastavio postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

18.2. S tim u vezi, pogrešno je prvostupanjski sud održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi prije svega iz razloga što je tužitelj dana 11. studenog 1997. povisio tužbeni zahtjev, pa isti više nije istovjetan onome o kojem je odlučeno rješenjem o ovrsi. Jednako tako za vrijeme trajanja ovog postupka promijenile su se stope zakonske zatezne kamate, u odnosu na zatezne kamate određen rješenjem o ovrsi, pa iz tog razloga nije bilo moguće odlučiti primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP.

Međutim, samim tim što je prvostupanjski sud odlučio o održavanju na snazi platnog naloga, nije počinio bitnu povredu na koju se poziva tuženik, već je pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo platni nalog ukinut u cijelosti i zatim odlučiti o kondemnatronom dijelu zahtjeva koje je bio sadržan u tom nalogu, kao i o preinačenom dijelu tužbenog zahtjeva.

18.3. Nije sporno da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev dana 11. studenog 1997. za iznos od 1.336,953,48 kn/177.444,22 Eur, te je prvostupanjski sud presudom od 16. svibnja 2001. odlučivao o ukupno 2.346.925,76 kn/311.490,60 Eur, od čega je pravomoćno ukinut platni nalog za 213.817,66 kn, a odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 310.897,07 kn, a presuda je ukinuta za ukupno 1.882.211,03 kn/241.848,90 Eur, za koji iznos se je postupak nastavio voditi.

18.4. Dana 29. studenog 2017. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu iznosa od 1.900.218,08 kn, što znači da je povisio zahtjev za 78.007,05 kn /10.353,31 Eur, za koji iznos je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je u zastari.

Imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 1996., a da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev 29. studenog 2017., to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je protekao zastarni rok od pet godina, sukladno odredbi čl. 371. ZOO, te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je to potraživanje u zastari.

18.5. Valja navesti da prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP na koju ukazuje žalitelj, budući je tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja mogao postaviti konkretan zahtjev, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je pribavljena sva potrebna dokumentacija i prije nego je sukladno tome provedeno financijsko vještačenje.

19. Tijekom cijelog postupka, i sad u žalbi, tuženik ističe da je tužitelj svoje potraživanje trebao naplatiti prvenstveno iz založenih dionica. Međutim, u čl. 9. st. 2. svih ugovora o kreditu za kupnju dionica-udjela, ugovoreno je da kreditor može prvenstveno naplatiti svoje dospjelo potraživanje prodajom založenih dionica iz čega ne proizlazi i obveza kreditora da svoje potraživanje naplati na taj način.

20. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i visini troškova koji su odmjereni. Sve kad se uzme da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 10.353,31 Eur, te presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-189/01 od 16. svibnja 2001., za iznos od 213.817,66 kn/28,378,00 Eur i iznos od 310.897,07 kn/41.263,13 Eur, što ukupno iznosi 69.641,61 Eur, a tužitelj je tražio ukupno 311.853,10 Eur, te imajući u vidu da mu je dosuđeno ukupno 242.212,09 Eur, tužitelj je s visinom zahtjeva uspio u iznosu od 78%, a tuženik s 22%. Kako je tužitelj uspio sa osnovom u obimu od 100%, isti je u sporu uspio sa 178%, što podijeljeno s dva (osnovom i visinom) iznosi 89%, a tuženik je razmjerno tome, uspio u sporu s 11%, pa ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva.

21. Kako ni tužitelj ni tuženik nisu uspjeli sa svojim žalbama, posljedično tome nije im niti priznat trošak žalbenog postupka.

22. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na tužbu, jer se radi o radnji koja nije bila nužna za vođenje ovog postupka.

U Zagrebu, 11. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis