Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-354/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Gregović odvjetnički ured iz Rijeke, protiv tuženika EUROINSPEKT-AGROINSPEKT d.o.o., Zagreb, Preradovićeva 31a, OIB: 42846429719, zastupanog po punomoćniku Vice Vukšiću, odvjetniku iz Zagreba, Palmotićeva 60/I, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-776/2019-60 od 25. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-776/2019-60 od 25. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. te točki VII. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor iznos od 5.972,72 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku s osnova neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada, tužitelju isplatiti iznos od 28.030,57 eura sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku s osnova naknade za tržišnu zabranu natjecanja, tužitelju isplatiti 2.192,28 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku s osnova troška servisa službenog vozila, tužitelju isplatiti iznos od 375,74 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2018. pa do isplate. Pod točkom V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku na ime povrede prava osobnosti zbog kontinuiranog kršenja prava iz radnog odnosa tužitelju isplatiti iznos od 2.654,45 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2019. do isplate, a isto tako pod točkom VI. izreke odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak, kao neosnovan. Pod točkom VII. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 18.350,00 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II., III. te pod točkom VII. žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati, naknade za neiskorišteni godišnji odmor te naknade za tržišnu zabranu natjecanja. (čl. 94. i 103. Zakona o radu - "Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22, u daljnjem tekstu: ZR-a).

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu inspektor-klasifikator sve do redovnog otkaza 08.09.2018.;

- da je uvidom u prekršajni spis Pp 14737/21 utvrđeno da je Visoki prekršajni sud u Zagrebu, odbio žalbu ovdje tuženika te potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je ovjde tuženik proglašen krivim jer je tužitelj u kolovozu 2018. radio prekovremeno, duže od 50 sati tjedno kao i da mu nije omogućeno korištenje dnevnog odmora sukladno članku 74. ZR, uz obrazloženje da je obveza poslodavca voditi evidenciju o radnicima te kako je II-okrivljeni DT iskazao da dozvoljava mogućnost da je tužitelj u kritično vrijeme radio na način i u vrijeme kako je navedeno u evidenciji koju je sam vodio, slijedom čega je utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenih;

- da iz iskaza svjedoka IT proizlazi da je radila kod tuženika od 1993. do 31.5.2019. kao poslovna tajnica i između ostalog je vodila i evidenciju radnog vremena, a radno vrijeme je bilo od 7.30 do 15,30 sati, a kasnije od 8,00 do 16,00 sati dok je tužitelj radio na terenu i radio je prekovremeno te subotama, ali se to po nalogu poslodavca nije upisivalo u evidencije već su se za sve vodile identične evidencije. Isto tako, proizlazi da je tužitelj radio uglavnom prekovremeno, jer je zaduživao i obrađivao veliki dio županija pa da bi sve to mogao odraditi morao je raditi prekovremeno, a poslodavac je pratio radi tužitelja te su postojale dvije baze podataka i to temeljem GPS koji se nalazio u svim službenim vozilima, pa su tako ona i direktor u svakom trenutku pratili gdje se tužitelj nalazi i to su obrađivala firma Smartivo koji su za njih radili jer su bili njihovi GPS uređaji, a druga baza podataka je temeljem Hrvatske poljoprivredne agencije koji su vodili podatke o tome gdje se i u koje vrijeme obavlja klanje te koji od klasifikatora se na tom mjestu nalazi, a tužitelj je ispunjavao putne radne liste to na način da je upisivao naziv objekta, odnosno više objekata, ukupnu kilometražu i to je morao potkrijepiti sa zapisnicima i sa brojevima i datumima te su se ti listovi predavali u upravu tvrtke i o tome je imao saznanja poslodavac, a sukladno tome je imao saznanja i o prekovremenom radu;

- da iz iskaza svjedoka ĐT koja je radila kod tuženika kao klasifikator u razdoblju od travnja 2017. do srpnja 2018. proizlazi da je također radila prekovremeno i to i subotama, blagdanima, noću, tako da se znalo desiti kada bi radila noćnu smjenu da u kontinuitetu radi i po 18 sati, a od strane direktora je bilo svima njima zabranjeno da vode svoju evidenciju već se vodila evidencija redovnog radnog vremena koje je ispunjavala poslovna tajnica. Zatim proizlazi da nije tražila da joj se plati prekovremeni rad jer joj je već na početku prilikom raspodjele poslova bilo rečeno od strane direktora da se prekovremeni rad neće plaćati dok se njen rad pratio putem GPS koji se nalazio u vozilu, a za koji nije ni znala da postoji, putem ENC-a te programa Ministarstva poljoprivrede na koji se prijavljivao objekt u kojem je bilo klanje pa se sjeća da je bila jednom prilikom na cesti A6 kada ju je nazvao direktor i pitao što tamo radi, tako da je direktor točno znao u svakom trenutku na kojem je mjestu i gdje se nalazi.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da kada se u parničnom postupku ne može dokazati istinitost evidencije radnog vremena koju je vodio poslodavac dopušteno je dokazivati satnicu personalnim dokazima, pa je tako tužitelj u svom iskazu, te u evidencijama radnog vremena koje sam vodio, dokazao da je njegovo radno vrijeme na terenima bilo različito od trajanja radnog vremena koje je poslodavac upisivao u evidenciju radnog vremena pri čemu je uzeo u obzir da je tužitelj i prije pokretanja postupka u prekršajnom postupku osporavao evidenciju radnog vremena tuženika i isplatu plaće prema navedenim evidencijama odnosno da je tražio da se utvrdi da mu nije omogućeno korištenje dnevne stanke. Slijedom navedenog, obzirom da je tužitelj dokazao da je u utuženom razdoblju tuženik pogrešno vodio evidenciju radnog vremena da nije bilo preraspodjele radnog vremena kako to propisuju odredbe članka 67. Zakona o radu ("Narodne novine" 93/14, 127/17, 98/19, u daljnjem tekstu ZR), to tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće za ove ostvarene sate rada , slijedom čega odlučuje kao pod točkom II. izreke.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda o ostvarenom i neisplaćenom prekovremenom radu prihvaća i ovaj sud. Ovo stoga što je odredbom čl. 135. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17 i 98/19, dalje ZR/14), propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Stoga, kako je u evidencijama radnog vremena koje je tužitelj vodio dokazao da je njegovo radno vrijeme na terenima bilo različito od trajanja radnog vremena koje je poslodavac upisivao u evidenciju radnog vremena te kako tuženik kao poslodavac nije prihvaćao i dozvoljavao da se podaci o ostvarenom radu evidentiraju u evidencijama koje je tuženik vodio pri čemu je i sam tuženik mogao pratiti rad tužitelja putem GPS koji se nalazio u vozilu, putem ENC-a te programa Ministarstva poljoprivrede na koji se prijavljivao objekt u kojem je bilo klanje, to su neosnovani žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju nije radilo o prekovremenom radu.

11. U odnosu na žalbene navode da tuženik nije dostavio sudu dokaz da je dobio pisani nalog za obavljanje rada kao i da je mogao organizirati rad unutar radnog vremena, valja reći da su neosnovani. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj tuženiku dostavljao svoje putne radne listove iz kojih je bilo vidljivo koliko je sati dnevno tužitelj radio, koliku je kilometražu prelazi, kao i koje objekte pri čemu je njegovo vozilo bilo nadzirano GPS sustavom, tako da je tuženiku bilo poznato da tužitelj poslove obavlja prekovremeno, a navedeno proizlazi i iz pravomoćne presude prekršajnog suda kojom je ovdje tuženik proglašen krivim jer je tužitelj u kolovozu 2018. radio prekovremeno, duže od 50 sati tjedno kao i da mu nije omogućeno korištenje dnevnog odmora sukladno članku 74. ZR. Pri tome, iz obrazloženja presude proizlazi da je obveza poslodavca voditi evidenciju o radnicima te je II- okrivljeni DT zz tuženika iskazao da dozvoljava mogućnost da je tužitelj u kritično vrijeme radio na način i u vrijeme kako je navedeno u evidenciji koju je sam vodio.

12. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da se blagdanom i vikendom nije nikada radilo, niti klaonice noću ikada vrše klanja životinja pa da su netočne tvrdnje tužitelja, valja reći da iz iskaza svjedoka MT proizlazi da je tužitelj dolazio po pozivu i uglavnom je dolazio popodne odnosno u večernjim satima jer nije mogao doći prije nego bi mi završili sa klanjem, a ostajao bi koliko bi trebalo, dok isto tako iz iskaza svjedoka ĆT, proizlazi da je tužitelj dolazio raditi kasno popodne ili u noćnim satima jer je trebao biti na liniji klanja, a oni su morali navečer trupove vaditi iz frižidera i izvršiti vaganje te se tužitelj zadržavao kod njih ovisno o količini klanja, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

13. Isto tako, žalbeni navodi da svjedokinja IT, koja je vodila evidenciju radnog vremena nikada i ni od koga nije dobila pritužbu na vođenje te evidencije odnosno nitko nije osporavao, kao i da je tužitelj mogao samostalno organizirati rad na terenu, ocijenjeni su kao neosnovani. Naime, iz iskaza IT jasno proizlazi da je radno vrijeme najprije bilo od 7.30 do 15,30 sati, a kasnije od 8,00 do 16,00 sati, a tužitelj je radio na terenu i radio je prekovremeno te subotama, ali se to po nalogu poslodavca nije upisivalo u evidencije već su se za sve vodile identične evidencije pri čemu je ona ustvari upisivala da li je radnik prisutan na radu, odnosno unosila samo podatke o bolovanju te godišnjem, a da je tužitelj radio uglavnom prekovremeno jer je zaduživao i obrađivao veliki dio županija pa da bi sve to mogao odraditi morao je raditi prekovremeno.

14. Slijedom toga, obzirom na suglasne iskaze svjedoka i tužitelja, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužitelj radio na terenu prekovremeno duže od vremena navedenog u evidencijama o radnim satima koje je jednostrano sačinio tuženik te da ne odražavaju stvarno odrađene radne sate na terenu jer nisu evidentirani svi prekovremeni sati koje je tužitelj odradio na terenu, a niti je dokazano da je bilo preraspodjele radnog vremena.

15. Na daljnje žalbene navode za odgovoriti da s obzirom da tuženik nije vodio precizne evidencije radnog vremena tužitelja, a da iz neposrednih i sukladnih iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj ostvario prekovremene sate, tužitelju pripadaju dodaci za prekovremeni rad, sukladno izračunu vještaka prema dokumentaciji koju je dostavio tužitelj pri čemu sam tuženik nije dokazivao suprotno, a imao je mogućnost provjeriti navode tužitelja budući da je njegov rad bio praćen putem GPS koji se nalazio u vozilu, putem ENC-a te programa Ministarstva poljoprivrede na koji se prijavljivao objekt u kojem je bilo klanje. Isto tako, za dodati je da je dozvoljeno je i na drugi način dokazivati radno vrijeme ukoliko poslodavac ne dostavi sudu evidencije radnog vremena odnosno ukoliko postoji sumnja u vjerodostojnost evidencija radnog vremena, ukoliko utvrđenja suda o obavljenom prekovremenom radu imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr- 1124/16 od 17. siječnja 2017. i rješenje Revr-1696/16 od 1. ožujka 2017.).

16. I na temelju iskaza danih tijekom postupka u pogledu trajanja radnog vremena te evidencije tužitelja može se provesti vještačenje, ako je iz provedenih dokaza razvidno da evidencije nisu sasvim točne i pouzdane, kao u konkretnom slučaju. Također, broj sati na terenu može se utvrditi temeljem iskaza tužitelja i svjedoka iako tužitelj nije u upravnom postupku osporio evidencije o radnom vremenu tuženika, radi čega se žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanim.

17. Slijedom navedenog, obzirom da je tužitelj dokazao da je u utuženom razdoblju tuženik pogrešno vodio evidenciju radnog vremena te da nije bilo preraspodjele radnog vremena kako to propisuju odredbe članka 67.ZR, to tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće za ove ostvarene sate rada, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

18. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 2.192,28 € s osnova naknade za tržišnu zabranu natjecanja te su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani i paušalni.

19. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik dana 22.10.2018. tužitelja obavijestio da odustaje od ugovorne zabrane natjecanja te da je tužitelj u svom iskazu naveo da je sa Euoroinspekt - Croatia kontrola potpisao ugovor o radu 9.9.2018. s početkom rada 10.10.2018. ali da je odustao od navedenog posla i prijavio se na Zavod za zapošljavanje, o čemu u spisu prileži potvrda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 09.10.2018. budući da ga je tuženik dopisom od 10. rujna 2018. obavijestio da ne odustaje od ugovorne zabrane utakmice ugovorene u čl. 13. Ugovora o radu, slijedom čega utvrđuje da tužitelj ima pravo na naknadu za tržišnu zabranu natjecanja od dana prestanka rada kod tuženika do dana kada je tuženik odustao od zabrane natjecanja, odnosno 22.10.2018. te mu dosuđuje dio plaće za mjesec rujan u iznosu 276,69 eura sa kamatama od 15.10.2018. pa do isplate, zatim 638,63 eura sa kamatama od 15.11.2018. pa do isplate, iznos od 638,63 eura sa kamatama od 15.12.2018. pa do isplate, te iznos od 638,63 eura sa kamatama od 15.1.2019. pa do isplate.

20. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da je iz isplatnih lista utvrđeno da je polovina plaća tužitelja u tri mjeseca prije otkaza iznosila 4.811,00 kn/638,53 €[1] .

21. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je utvrđeno da tužitelj čim ga je tuženik obavijestio da ne odustaje od ugovorne zabrane utakmice iz čl. 13. Ugovora o radu, daje otkaz kod novog poslodavca, da bi ga zatim tuženik dopisom od 17. listopada 2018. obavijestio da odustaje od ugovorne zabrane natjecanja iz odredbe čl. 13. Ugovora o radu, slijedom čega je poslodavac dužan plaćati naknadu iz odredbe čl. 103. ZR u roku od 3 mjeseca.

22. Naime, odredbom čl. 105. st. 1. ZR je propisano da poslodavac može odustati od ugovorne zabrane natjecanja pod uvjetom da o tome pisano obavijesti radnika, dok je st. 2. propisano da u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac nije u obvezi plaćati naknadu iz članka 103. ovoga Zakona nakon isteka roka od tri mjeseca od dana dostave radniku pisane obavijesti o odustanku od ugovorne zabrane natjecanja.

23. Isto tako, žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju dosudio naknadu za ugovornu zabranu utakmice temeljem odredbi čl. 103. ZR-u u 100% iznosu ili 4.811,00 kuna mjesečno odnosno 638,53 eura, koliko je i iznosila prosječna plaća isplaćena tužitelju u tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu, umjesto u iznosu "jedne polovice prosječne neto plaće", valja reći da su neosnovani. Naime, iz uvida u priležeće isplatne liste za mjesec svibanj, lipanj i srpanj 2018. razvidno je da neto plaća tužitelja iznosi 9.621,63 kn/1.277,01 €, 9.622,57 kn/1.277,13 € te iznos od 9.622,57 kn/1.277,13 € pa je polovina tog iznosa upravo dosuđeni iznos od 4.811,76 kn/638,63 €, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud dosudio naknadu za ugovornu zabranu utakmice u dosuđenim iznosima sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

24. Nadalje, u odnosu na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, žalitelj u žalbi ističe da je još u odgovoru na tužbu priznao tužitelju kao osnovano potraživanje na ime naknade zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u iznosu od 20.266,65 kn/2.689,83 € s pripadajućom kamatom te da je isplatio tužitelju naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor, slijedom čega ne ostvaruje pravo na dosuđeni iznos pod točkom I. izreke pobijane odluke.

25. Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužitelj nije iskoristio 78 dana godišnjeg odmora te je vještak temeljem prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca uključujući i utvrđeno potraživanja po osnovi prekovremenog rada izračunao prosječnu mjesečnu satnicu i dobio vrijednost naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor po satu. Umnoškom tako utvrđene vrijednosti naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor po satu i broja sati neiskorištenog godišnjeg odmora vještak je uvrdio visinu potraživanja po osnovu neisplaćene naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor pa pod pretpostavkom da tužitelju pripada pravo 624 h odnosno na 78 dana naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor uzevši u obzir utvrđene iznose po osnovi prekovremenih sati, visina potraživanja tužitelja iznosi bruto 8.662,56 €.

26. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik pogrešno obračunao naknadu za neiskorišteni godišnji odmor te budući da je tuženik isplatio iznos od 2.689,84 €, pravilno je tužitelju dosuđen daljnji iznos od 5.972,72 € zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog iznosa 31.12. za tekuću godinu u kojoj godišnji nije iskorišten niti isplaćen.

27. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo (članak 94. ZR-a) kad je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlika u plaćama po osnovi prekovremenog rada, (čl. 103. st. 1. ZR) naknade za ugovornu zabranu utakmice te naknade za neiskorišteni godišnji odmor (čl. 82 ZR) sa zateznim kamatama tekućim na svaki mjesečni iznos od dospijeća do isplate.

28. I odluka o parničnim troškovima pod stavkom VII. izreke prvostupanjske presude, koju tuženik posebno niti ne osporava je pravilna u osnovi (članak 154. stavak 5. ZPP-a i visini (članak 151. stavak 1. i 2. u vezi sa 155. stavkom 2. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /"Narodne novine", broj: 138/2023./).

29. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. te pod točkom VII. te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

30. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić