Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-2041/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i suca izvjestitelja, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Ergotiću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženice i tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-332/2018-28 od 17. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-332/2018-28 od 17. veljače 2022. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 939,73 EUR/7.080,36 kn, i to na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 546,92 EUR/4.120,75 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto iznosima naknade plaće, kako slijedi:

- na iznos od 57,06 EUR/429,93 kn, od 16.8.2013. godine do isplate

- na iznos od 87,45 EUR/658,92 kn, od 16.9.2014. godine do isplate

- na iznos od 18,58 EUR/139,98 kn, od 16.5.2015. godine do isplate

- na iznos od 38,93 EUR/293,29 kn, od 16.6.2015. godine do isplate

- na iznos od 77,85 EUR/586,58 kn, od 16.9.2015. godine do isplate

- na iznos od 70,67 EUR/532,49 kn, od 16.7.2016. godine do isplate

- na iznos od 80,77 EUR/608,56 kn, od 16.8.2016. godine do isplate

- na iznos od 73,75 EUR/555,64 kn, od 16.9.2016. godine do isplate

- na iznos od 41,86 EUR/315,36 kn, od 16.11.2016. godine do isplate

te na ime razlike naknade plaće za prekovremeni rad s dodacima bruto iznos od 392,81 EUR/2.959,61 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto iznosima naknade plaće, kako slijedi:

- na iznos od 25,04 EUR/188,68 kn, od 16.2.2013. godine do isplate

- na iznos od 38,40 EUR/289,31 kn, od 16.3.2013. godine do isplate

- na iznos od 37,04 EUR/279,06 kn, od 16.4.2013. godine do isplate

- na iznos od 44,32 EUR/333,91 kn, od 16.5.2013. godine do isplate

- na iznos od 29,53 EUR/222,50 kn, od 16.6.2013. godine do isplate

- na iznos od 42,72 EUR/321,91 kn, od 16.7.2013. godine do isplate

- na iznos od 29,05 EUR/218,91 kn, od 16.8.2013. godine do isplate

- na iznos od 42,33 EUR/318,90 kn, od 16.9.2013. godine do isplate

- na iznos od 50,08 EUR/377,33 kn, od 16.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 19,15 EUR/144,25 kn, od 16.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 2,10 EUR/15,80 kn, od 16.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 10,01 EUR/75,40 kn, od 16.1.2014. godine do isplate

- na iznos od 0,95 EUR/7,21 kn, od 16.2.2014. godine do isplate

- na iznos od 7,71 EUR/58,06 kn, od 16.3.2014. godine do isplate

- na iznos od 14,38 EUR/108,38 kn, od 16.5.2014. godine do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr- 332/2018-28 od 17. veljače 2022. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju preko iznosa od 939,73 EUR/7.080,36 kn do iznosa od 3.012,10 EUR/22.694,63 kn (za iznos od 2.072,37 EUR/15.614,27 kn) te u točki II. izreke, i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev u iznosu od 2.072,37 EUR/15.614,27 kn, i to na ime naknade plaće za godišnji odmor iznos od 72,79 EUR/548,43 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.8.2013. godine do isplate, te na ime razlike naknade plaće za prekovremeni rad s dodacima iznos od 1.999,58 EUR/15.065,84 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na:

- na iznos od 162,04 EUR/1.220,92 kn, od 16.2.2013. godine do isplate

- na iznos od 67,76 EUR/510,57 kn, od 16.3.2013. godine do isplate

- na iznos od 46,95 EUR/353,75 kn, od 16.4.2013. godine do isplate

- na iznos od 194,20 EUR/1.463,23 kn, od 16.5.2013. godine do isplate

- na iznos od 295,79 EUR/2.228,61 kn, od 16.7.2013. godine do isplate

- na iznos od 185,76 EUR/1.399,62 kn, od 16.8.2013. godine do isplate

- na iznos od 134,45 EUR/1.013,01 kn, od 16.9.2013. godine do isplate

- na iznos od 313,00 EUR/2.358,32 kn, od 16.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 57,44 EUR/432,75 kn, od 16.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 180,85 EUR/1.362,65 kn, od 16.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 112,59 EUR/848,29 kn, od 16.1.2014. godine do isplate

- na iznos od 43,08 EUR/324,56 kn, od 16.2.2014. godine do isplate

- na iznos od 74,31 EUR/559,87 kn, od 16.3.2014. godine do isplate

- na iznos od 116,34 EUR/876,58 kn, od 16.5.2014. godine do isplate

- na iznos od 15,02 EUR/113,11 kn, od 16.6.2014 do isplate.

2. Svaka strana snosi svoj trošak postupka.

III. Odbija se žalba tužitelja VŽ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-332/2018-28 od 17. veljače 2022. u točki III. izreke.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 165,90 EUR/1.250,00 kn.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 165,90 EUR/1.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke pobijane presude suda prvog stupnja naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 4.669,18 kuna na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose prema njihovom dospijeću, te iznos od 18.025,45 kn na ime razlike plaće za prekovremeni rad, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose prema njihovom dospijeću. Točkom II. izreke presude je naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.886,15 kuna, zajedno sa zateznom kamatom. Točkom III. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu od 5.315,14 kn. Naposljetku, prvostupanjski sud je rješenjem odbacio tužbu u iznosu od 1.683,07 kn na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor, međutim, parnične stranke u žalbenom postupku ne pobijaju rješenje o odbacivanju tužbe, već samo prvostupanjsku presudu.

2. Protiv točke I. i II. prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica posebice upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Tuženica ističe kako je evidencijama o radu tužitelja dokazala u koje je dane, tijekom utuženog razdoblja, tužitelj koristio slobodne dane, a platnim listama je dokazala da je za te dane ostvario naknadu plaće. Tuženica ističe kako je financijsko-knjigovodstveni vještak dao dvije varijante izračuna prekovremenih sati, a u drugoj varijanti je prekovremeni rad umanjio za korištene slobodne dane. Nadalje, tuženica ističe kako tužitelj nije osporavao da je koristio slobodne dane, a nije osporavao ni po vještaku utvrđeni broj iskorištenih slobodnih dana. Unatoč svemu iznesenom, prvostupanjski sud svejedno uzeo u obzir prvu varijantu vještaka, a po kojoj prekovremeni rad nije umanjen za korištene slobodne dane, zato jer u evidencijama tužitelja nije naznačeno po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani. Međutim, takva varijanta je suprotna sudskoj praksi. Tuženica smatra da, kada je dokazano da je tužitelj koristio slobodne dane, tužitelj treba pružiti dokaze da su mu tu slobodni dani bili odobreni po nekoj drugoj osnovi, a ne za prekovremeni rad. Tuženica smatra da su evidencije o radu tužitelja vođene sukladno odredbama Zakona o radu. Ističe da tužitelj nije vodio svoju evidenciju rada, a službenu mjesečnu evidenciju o svom radu je ovjerio svojim potpisom. Dakle, u predmetnom postupku se trebala uzeti u obzir druga varijanta vještačkog nalaza jer su prekovremeni sati tužitelja pokriveni ukupno ostvarenim satima u slobodnim danima, tj. prekovremeni rad se treba umanjiti za iskorištene slobodne dane. Nadalje, prihvaćanjem prve varijante vještačkog nalaza je pogrešno utvrđena i razlika naknade plaće za godišnji odmor, budući da je tromjesečni prosjek plaće izračunat na način da tužitelj nije koristio slobodne dane te se time plaća neosnovano uvećala za prekovremeni rad, a radi čega je visina naknade pogrešno izračunata. Tuženica prihvaća drugu varijantu vještačkog nalaza, međutim, tu varijantu treba umanjiti za razdoblje koje je u zastari, ali i da se tužitelju ne smije priznati naknada plaće za godišnji odmor nakon 8. svibnja 2014. Naime, tuženica ističe da se naknada plaće za godišnji odmor, nakon 8. svibnja 2014., treba obračunati kao naknada plaće za redovan rad, bez ikakvih dodataka, a što je tuženica i uradila, stoga tužitelj nema pravo potraživati tu naknadu za razdoblje nakon 8. svibnja 2014. Međutim, sud prvog stupnja je dosudio naknadu plaće za godišnji odmor, uzevši u obzir ne samo plaću za redovan rad, već i sve dodatke na plaću koje je tužitelj, a što je, prema tumačenju tuženice, materijalnopravno pogrešno. Naposljetku, tuženica ističe kako je tužitelj u tužbi prvotno potraživao razliku plaće za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i noću u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 15. svibnja 2018. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje razliku plaće za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i noću u razdoblju od 15. veljače 2012. do 15. lipnja 2014., dakle, povukao je tužbu za razdoblje od 2014. do 2018. Tuženica smatra da je, u odnosu na povučeni dio tužbe, sud trebao tuženici dosuditi trošak postupka. Tuženica upućuje na pogrešnu primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a, tj. da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka. Tuženica posebice ističe kako tužitelju nije trebalo priznati trošak zastupanja na ročištu od 27. lipnja 2018., budući da je tužitelj podnošenjem tužbe mjesno nenadležnom sudu svojom krivnjom uzrokovao navedeni trošak. Također tuženica ističe da se trošak vještačenja treba razmjerno smanjiti, budući da je vještak vršio obračun i za razdoblje za koje je tužba odbijena, odnosno odbačena. Tuženica predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda. Potražuje trošak žalbe u iznosu od 165,90 EUR/1.250,00 kn.

3. Protiv točke III. prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je potraživanje tužitelja u iznosu od 5.315,14 kuna zastarjelo. Naime, tužitelj je, podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora, prekinuo zastaru, a što sud prvog stupnja nije cijenio. Nadalje, tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je tužitelj koristio slobodne dane s osnove prekovremenog rada, te da prvostupanjski sud nije uračunao dodatak za vojnu službu u naknadu za godišnji odmor nakon 8. svibnja 2014. Naime, tužitelj ističe da je prvostupanjski sud trebao donijeti odluku sukladno prvoj varijanti vještačkog nalaza. Tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda. Potražuje trošak žalbe u iznosu od 165,90 EUR/1.250,00 kn.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu iznosa od 29.692,84 kn, specificirano konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 3. prosinca 2021. (list 290-293 spisa) kako slijedi:

- tužitelj potražuje razliku naknade plaće za godišnji odmor u iznosu od 8.253,10 kn u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 28. veljače 2018.

- tužitelj potražuje razliku plaće za prekovremeni rad, rad nedjeljom, noću, blagdanom i u turnusu u iznosu od 21.493,74 kn u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 7. svibnja 2014.

7. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, kao i postupka koji joj je prethodio, nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženice, nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

9. U tijeku postupka nije bilo sporno da je tužitelj radio kao djelatna vojna osoba u utuženom razdoblju.

10. U žalbenoj fazi postupka je sporno je li tužitelj uopće ima pravo na uvećanje plaće radi prekovremenog rada, rada nedjeljom, noću, blagdanom i u turnusu, ako bi se uzeli u obzir slobodni dani koje je tužitelj koristio, a koji su, prema žalbenim navodima tuženice, dokazani evidencijama o radu tužitelja.

11. U žalbenoj fazi postupka je sporan način obračuna naknade plaće za godišnji odmor, u razdoblju nakon 8. svibnja 2014. godine, tj. je li se naknada plaće za godišnji odmor obračunava kao naknada plaće za redovan rad, bez ikakvih dodataka, ili se naknada plaće za godišnji odmor obračunava na način da se uračunava osnovna plaća i dodatak na plaću za vojnu službu.

12. Naposljetku, sporno je jesu li zastarjela potraživanja tužitelja koja su dospjela 15. veljače 2013. godine i prije toga datuma.

13. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti zahtjeva, potrebno je ocijeniti je li prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare kojeg je tuženica postavila u tijeku prvostupanjskog postupka. Naime, odbijajući dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.315,14 kn, sadržan u točki III. izreke prvostupanjske presude, isključivo je odbijen jer je prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelj sa tim dijelom potraživanja u zastari, a tuženica je isticala prigovor zastare u tijeku prvostupanjskog postupka. Odbijajući dio tužbenog zahtjeva se odnosi na potraživanja tužitelja koja su dospjela prije 15. veljače 2013., tj. prvostupanjski sud ocjenjuje da je tužitelj u zastari svih potraživanja, a koja se odnose na dio utuženog razdoblja od 1. siječnja 2012. do 15. veljače 2013.

13.1. Tužitelj u žalbi navodi da je zastara prekinuta podnošenjem zahtjeva za mirno rješenja spora, a koji zahtjev se podnosi kada osoba namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske (tuženice), i to stvarno i mjesno nadležnom državnom odvjetništvu, sukladno čl. 186.a ZPP-a

13.2. Uvidom u spis proizlazi kako je tužitelj, dana 9. prosinca 2016., uputio državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora (list 7-8 spisa), a koji zahtjev je državno odvjetništvo, Odlukom od 14. ožujka 2017. (list 9-11 spisa), u cijelosti odbio kao neosnovan.

13.3. Tužitelj pogrešno smatra da je činom podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora prekinuo tijek zastare, već podnošenjem zahtjeva tijek zastare zastaje, sukladno čl. 186.a. st. 3. ZPP-a.

13.4. Prekid zastare i zastoj zastare su dva različita instituta koji imaju različiti učinak na tijek zastarnog roka. Naime, prekid zastare utječe na zastaru na način da zastara počinje teći iznova nakon što uzrok prekida prestane, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, sukladno čl. 245. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje u tekstu: ZOO). Drugim riječima, prekid zastare briše cijeli dotadašnji tijek zastare. S druge strane, zastoj zastare znači da zastara ne teče određeno vrijeme, ali nastavlja teći kada prestane razlog zastoja, tj. zastoj ne briše cijeli dotadašnji tijek zastare. Dakle, sukladno čl. 238. st. 2. ZOO-a, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

13.5. U konkretnom slučaju, ovaj predmet predstavlja radni spor, a potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od pet godina, sukladno čl. 139. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/2014, dalje: ZOR/14) koji se primjenjuje u ovom slučaju. Tužitelj je tužbu podnio 15. svibnja 2018., a utuženo razdoblje se odnosi na njegova potraživanja od 1. siječnja 2012. do 15. svibnja 2018. Kada ne bi bilo zastoja zastare, tužitelj bi bio u zastari sa svim potraživanjima koja su dospjela prije 15. svibnja 2013., uzevši u obzir zastarni rok od pet godina. Međutim, tužitelj je, podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora, prouzročio zastoj zastare. Zastoj zastare je trajao tri mjeseca, a što predstavlja rok u kojem je nadležno državno odvjetništvo trebalo donijeti odluku o zahtjevu tužitelja (čl. 186.a st. 5. ZPP). Slijedom navedenoga, kada se uzme u obzir zastarni rok od pet godina i zastoj zastare od tri mjeseca, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su potraživanja tužitelja koja su dospjela 15. veljače 2013. i prije zastarjela i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

13.6. Slijedom navedenog, nije osnovan žalbeni navod tužitelja da je, podnošenjem zahtjeva za mirno rješenja spora, prekinuo tijek zastare, radi čega njegova žalba podnesena protiv točke III. izreke prvostupanjske presude nije osnovana te je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

14. Ponovno valja istaknuti kako rješenje o odbacivanju tužbe u odnosu na iznos od 1.683,07 kn, koji iznos predstavlja potraživanja tužitelja dospjela nakon 9. prosinca 2016., nije predmet ovog žalbenog postupka, budući da tužitelj svojom žalbom pobija odbijajući dio tužbenog zahtjeva, ali ne i rješenje o odbacivanju tužbe.

15. U nastavku ove presude, ovaj sud drugog stupnja će ocijeniti osnovanost prihvaćenog tužbenog zahtjeva, sadržanog u točki I. izreke prvostupanjske odluke, uzevši u obzir žalbene navode tuženice.

16. Što se tiče razlike plaće za prekovremeni rad, rad nedjeljom, noću, blagdanom i u turnusu, kada se uzme u obzir utuženo razdoblje (1. siječnja 2012. do 7. svibnja 2014.), na konkretnu situaciju primjenjuje Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj: 118/2009, 118/2012, dalje u tekstu: Odluka/09), a koja je donesena na temelju čl. 96. st. 1. i čl. 200. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 33/2002, 58/2002, 175/2003, 136/2004, 76/2007, 88/2009, 124/2009, dalje u tekstu: ZSOSRH/02).

17. Navedenom Odlukom/09, točnije točkom XII., propisano je što se točno smatra prekovremenim radom:

- Prekovremenim radom pripadnika OS RH, kada je rad organiziran na drugi odgovarajući način, smatra se rad dulji od redovnog mjesečnog fonda sati.

- Prekovremenim radom, kada je rad pripadnika OS RH organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada dulji od osam sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom.

- Prekovremenim radom, kada je rad pripadnika OS RH organiziran u smjenama ili u turnusu, smatra se svaki sat rada dulji od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

18. Točkom XIII. Odluke o rasporedu propisani su postotci uvećanja osnovne plaće za svaki sat rada, i to za prekovremeni rad 50%, rad noću 40%, rad subotom 25%, rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%, za rad u drugoj smjeni ako djelatnik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom duljim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Dodaci se međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni.

19. Nadalje, na pravo tužitelja da ostvari uvećanu plaću s osnove prekovremenog rada u utuženom razdoblju ne utječe izmjena ZSOSRH, tj. novi Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 73/2013, dalje u tekstu: ZSOSRH/13) koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013. godine, tj. za vrijeme utuženog razdoblja. Člankom 155. novog ZSOSRH-a/13 je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično nego ostvaruju posebne dodatke na plaću. Međutim, odredbom čl. 219. ZOSORH/13 propisano je kako će se plaće i druga materijalna prava djelatnih vojnih osoba do stupanja na snagu podzakonskih propisa donesenih na temelju tog Zakona, kojim će se urediti to područje, određivati u skladu s propisima donesenim na temelju ZSOSRH/02, kojima su uređena ta područja. Budući da je nova Odluka o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ broj: 66/2014, dalje u tekstu: Odluka/14), kojom je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, stupila na snagu 1. lipnja 2014., tj. nakon utuženog razdoblja, na konkretnu situaciju, u pogledu plaće i materijalnih prava tužitelja, se isključivo primjenjuje Odluka/09.

20. Što se tiče razlike naknade plaće za godišnji odmor, kada se uzme u obzir utuženo razdoblje (1. lipnja 2012. do 28. veljače 2018.), do 7. svibnja 2014. je na snazi bio Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj: 140/2002, 68/2011, dalje u tekstu: Pravilnik/02). Člankom 4. stavak 3. Pravilnika/02 propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Drugim riječima, ako je djelatnoj vojnoj osobi plaća trebala bila uvećana radi prekovremenog rada u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora, takvo uvećanje se treba uzeti u obzir prilikom izračuna naknade plaće za godišnji odmor.

20.1. Nakon 7. svibnja 2014., tj. od 8. svibnja 2014. na snazi je Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 54/2014, dalje u tekstu: Pravilnik/14). Člankom 4. stavak 2. Pravilnika/14 propisano je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a stavkom 3. toga članka propisano je da se redovnim radnim vremenom smatra radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena. Dakle, više se ne gleda prosjek zadnje tri mjesečne plaće, nego se gleda plaća koju djelatna vojna osoba ima kao da radi u redovnom radnom vremenu. Prilikom tumačenja te odredbe, tuženica smatra da je naknada plaće za godišnji odmor ekvivalent osnovne plaće koju djelatna vojna osoba ostvaruje, te da se u naknadu ne smije uračunati i dodatak na plaću za vojnu službu.

20.2. Naime, čl. 136. st. 1. ZSOSRH-a/13 propisano je da plaća djelatnih vojnih osoba sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću. Nadalje, čl. 139. ZSOSRH- a/13 st. 1., 2. i 3. propisano je: „Dodaci na plaću su dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada. Dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe. “

20.3. Dodaci na plaću su pobliže uređeni Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 33/2014, 41/2014, 53/2014, 114/2014, 72/2015), a člankom 6. st. 1. toga Pravilnika je propisano kako dodatak za vojnu službu ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti djelatne vojne osobe u različitim iznosima, ovisno o vrsti dužnosti na koju je djelatna vojna osoba raspoređena.

20.4. Dakle, dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe na temelju samog rasporeda na određenu dužnost i taj dodatak je sastavni dio redovne plaće ostvarene u redovnom radnom vremenu svake djelatne vojne osobe. Dodatak za vojnu službu se isplaćuje uz osnovnu plaću neovisno o drugim dodacima na plaću i drugim materijalnim pravima koja pripadaju djelatnim vojnim osobama na temelju ZSOSRH/13 i propisima donesenim na temelju ZSOSRH/13. Stoga, ako svaka djelatna vojna osoba kao redovnu plaću prima mjesečni iznos koji se sastoji od osnovne plaće i dodatka za vojnu službu, onda je dodatak za vojnu službu neodvojiv od redovne plaće koja se isplaćuje za redovno radno vrijeme djelatne vojne osobe te, kao sastavni dio redovne plaće ostvarene u redovnom radnom vremenu, prilikom obračuna naknade za godišnji odmor trena uračunati i iznose tog dodatka, sukladno članku 4. stavak 2. Pravilnika/14 (isto tako je navedeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. svibnja 2024., broj Rev-989/2022-2).

20.5. Dakle, nije osnovan žalbeni navod tuženice da, u razdoblju nakon 7. svibnja 2014., naknada plaće za godišnji odmor se obračunava isključivo temeljem osnovne plaće koju tužitelj prima, već se treba uzeti u obzir i dodatak za vojnu službu.

21. Slijedom svih citiranih materijalnopravnih odredbi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj, u utuženom razdoblju, ima pravo na uvećanu plaću radi prekovremenog rada, rada nedjeljom, noću, blagdanom i u turnusu. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da, do 7. svibnja 2014., tužitelj ima pravo na uvećanu naknadu plaće za godišnji odmor ako tužitelju plaća nije bila uvećana radi odrađenih prekovremenih sati, tj. ako nije bio ispravno obračunat prosjek zadnje tri mjesečne plaće. Nakon 7. svibnja 2014., tužitelj ima pravo na uvećanu naknadu plaće za godišnji odmor ako mu je naknada obračunata samo na temelju osnovne plaće tužitelja, a ne i temeljem dodatka na plaću za vojnu službu.

22. Međutim, tuženica u žalbi ističe da tužitelj, kada se uzmu u obzir slobodni dani koje je tužitelj ostvario, nema pravo na uvećanje plaće radi prekovremenog rada, rada nedjeljom, noću, blagdanom i u turnusu, a samim time i na uvećanu naknadu plaće za godišnji odmor. Dakle, nije sporno da je tužitelj radio prekovremeno, ali tuženica ističe da je tužitelj za prekovremeni rad dobio slobodne dane, koje je potom iskoristio, a radi čega nema pravo na uvećanje plaće.

23. Nakon što je tuženica dostavila svu relevantnu dokumentaciju (evidencije o radu tužitelja, platne liste itd.), u postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dariju Jankoviću, vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

23.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka Jankovića (list 269-288 spisa) proizlazi da tuženica nije tužitelju obračunavala prekovremeni rad, rad u dane blagdana, subotom, nedjeljom, odnosno noćni ili smjenski rad te rad u turnusu. Što se tiče slobodnih dana koje je tužitelj ostvario, vještak ističe kako tuženica nije dostavila dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi kada su, u kojem trajanju i za koji prekovremeni rad odobravani pojedini slobodni dani. Stoga vještak nije u mogućnosti od ostvarenog prekovremenog rada točno odbiti ono što se odnosi na slobodne dane ostvarene baš za prekovremeni rad. Međutim, vještak ističe kako će izraditi dvije varijante nalaza, a u drugoj varijanti će od ostvarenog prekovremenog rada oduzeti sve slobodne dane koje je tužitelj ostvario (osim slobodnih dana koje bi tužitelj ostvario po osnovi straže ili dežurstva). Pritom vještak napominje kako je moguće da su slobodni dani odobreni po nekoj drugoj osnovi ili da se neki od tih dana odnose i na razdoblje koje prethodi utuženom.

23.2. Dakle, vještak Janković je izradio dvije varijante nalaza:

- u prvoj varijanti u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za korištene slobodne dane

- u drugoj varijanti u kojoj se prekovremeni rad umanjuje za korištene slobodne dane

23.3. Što se tiče naknade plaće za godišnji odmor u razdoblju nakon 7. svibnja 2014., vještak ističe da je u obje varijante nalaza u satnicu za utvrđivanje prosjeka za izračun plaće za godišnji odmor uključio sve dodatke koje je tužitelj dobio s osnova rada pa tako i dodatke za vojnu službu.

23.4. Prema prvoj varijanti nalaza, nakon izvršenih obračuna, vještak Janković utvrđuje da tuženica duguje tužitelju u utuženom razdoblju (od 1. siječnja 2012. do 15. svibnja 2018. godine), s osnove prekovremenog rada, rada noću, nedjeljom, blagdanom i u turnusu te na ime naknade plaće za godišnji odmor, ukupan iznos od 29.692,84 kuna i to na ime godišnjeg odmora iznos od 8.253,10 kuna te na ime prekovremenog rada s dodacima za rad noću, nedjeljom, blagdanom i u turnusu iznos od 21.439,74 kune.

23.5. Prema drugoj varijanti nalaza, nakon izvršenih obračuna, vještak Janković utvrđuje da tuženica duguje tužitelju u utuženom razdoblju (od 1. siječnja 2012. do 15. svibnja 2018. godine), s osnove prekovremenog rada, rada noću, nedjeljom, blagdanom i u turnusu te na ime naknade plaće za godišnji odmor, ukupan iznos od 12.410,83 kune i to na ime godišnjeg odmora iznos od 7.601,34 kune te na ime prekovremenog rada s dodacima za rad noću, nedjeljom, blagdanom i u turnusu iznos od 4.809,48 kuna.

24. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 3. prosinca 2021. (list 290-293 spisa) tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev, i to sukladno prvoj varijanti vještačkog nalaza, tj. potražuje isplatu iznosa od 29.692,84 kuna.

24.1. Tuženica smatra da je tužitelj trebao urediti tužbeni zahtjev sukladno drugoj varijanti vještačkog nalaza, tj. varijanti u kojoj se prekovremeni rad umanjuje za korištene slobodne dane, a ovaj sud drugog stupnja prihvaća taj žalbeni navod tuženice, što će se dodatno obrazložiti u nastavku ove presude.

24.2. Naime, iz evidencija o radnom vremenu koje prileže spisu, proizlazi da su tužitelju upisani slobodni dani pod oznakom „SD“, a svaka mjesečna evidencija o radnom vremenu je potpisana po tužitelju i zapovjedniku kao ovlaštenoj osobi koja odlučuje o potrebama rada.

24.3. Vještak Dario Janković u svome nalazu također potvrđuje da su slobodni dani definitivno evidentirani, međutim, nije moguće utvrditi po kojoj osnovi su tužitelju odobreni slobodni dani, a radi čega su i izrađene dvije varijante vještačkog nalaza.

24.4. Međutim, osnovano tuženica ističe kako su slobodni dani, vidljivi u evidencijama rada tužitelja, odobravani nakon ostvarenog prekovremenog rada, dakle, mogu se dovesti u korelaciju sa ostvarenim prekovremenim radom. Dakle, iz dnevnih evidencija radnog vremena razvidno je da su donošene od zapovjednika i da su u njima jasno označeni slobodni dani nakon straže, dežurstva ili prekovremenog rada, a osim toga je i razvidno da taj dan tužitelj nije bio na radu već je koristio slobodni dan, slijedom čega je razvidno da je tuženica na taj način zapravo i donijela naloge o preraspodjeli ostvarenih sati u obliku dnevnih evidencija radnog vremena pa činjenica da spisu ne prileže neki "posebni" nalozi o korištenju slobodnih dana, ne znači da nije bilo preraspodjele radnog vremena u tom smislu jer navedeno proizlazi iz dnevnih evidencija radnog vremena, a tužitelj ne može ostvarivati pravo na slobodne dane i pravo na isplatu razlike plaće.

24.5. S druge strane, tužitelj nije predložio niti jedan dokaz, bilo materijalni, bilo personalni, temeljem kojeg bi osporio istinitost evidencija o njegovom radu, a niti nije isticao da je odobrene slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne po osnovi prekovremenog rada. Drugim riječima, tužitelj nije učinio vjerojatnim da je slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi.

24.6. Odredbom čl. 131. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/2009, 61/2011, 82/2012, 73/2013, dalje: ZOR/09), odnosno odredbom čl. 135. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/2014, dalje: ZOR/14), propisano je da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. ZOR/09, odnosno iz odredbe čl. 5. st. 1. i. 2. ZOR/14, na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Međutim, kako je tuženik tijekom postupka na pravno relevantan način dokazao da su slobodni dani, koje je tužitelj iskoristio, u vezi s odrađenim prekovremenim radom, a kako proizlazi iz evidencija radnog vremena gdje je točno razvidno da tužitelj nije radio za vrijeme priznatog slobodnog dana na temelju prekovremenog rada ili dežurstva, pogrešno je odlučio sud prvog stupnja kada je prihvatio prvu varijantu nalaza i mišljenja financijskog vještaka, u kojoj naknada za prekovremeni rad i ostalo nisu umanjeni s osnova korištenja slobodnih dana, slijedom čega je u tom smislu valjalo prihvatiti drugu varijantu nalaza jer tužitelj nije pružio suprotne dokaze koji bi ukazivali da je takve slobodne dane koristio po drugoj osnovi od ostvarenog prekovremenog rada.

24.7. Naime, tužitelju ne pripada pravo na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad za koji je ostvario i iskoristio slobodne dane, a koji slobodni dani su evidentirani u evidencijama rada, te od ostvarenih sati prekovremenog rada treba oduzeti iskorištene slobodne dane koje je tužitelj dobivao s osnova prekovremenog rada. Na tužitelju je teret dokazivanja da se evidentirani iskorišteni slobodni dani ne odnose na prekovremeni rad već na neku drugu pravnu osnovu (isto je navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. travnja 2025., broj: Rev-344/2025-2).

25. Što se tiče žalbenog navoda tuženice da, u razdoblju nakon 7. svibnja 2014., naknada plaće za godišnji odmor se obračunava isključivo temeljem osnovne plaće koju tužitelj prima, još jednom se ponavlja da taj žalbeni navod nije osnovan, već se uz osnovnu plaću tužitelja treba uzeti u obzir i dodatak za vojnu službu. U tom pogledu, pravilno je vještak Janković, prilikom utvrđivanje prosjeka za izračun plaće za godišnji odmor, uključio i dodatke za vojnu službu u obje varijante vještačkog nalaza.

26. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud drugog stupnja zaključuje da tužitelju treba priznati razliku naknade plaće za prekovremeni rad te razliku naknade plaće za godišnji odmor, ali sukladno drugoj varijanti nalaza i mišljenja vještaka Darija Jankovića, dok je sud prvog suda pogrešno usvojio tužbeni zahtjev prema prvoj varijanti nalaza i mišljenja.

27. Primjenom odredbe 373a. st. 1. toč. 2. ZPP-a te uvidom u varijantu broj 2. nalaza i mišljenja vještaka Darija Jankovića (list 280 spisa), pritom vodeći računa da su potraživanja tužitelja na dan 15. veljače 2023. i prije tog dana u zastari te da je za potraživanja tužitelja na dan 9. prosinca 2016. i nakon toga dana pravomoćno odbačena tužba, ovaj sud drugog stupnja je odbio žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu koji je u skladu sa varijantom broj 2. vještačkog nalaza. Naime, u varijanti broj 1. vještačkog nalaza su sadržani bruto iznosi iz varijante broj 2. vještačkog nalaza, drugim riječima, moguće je matematički raščlaniti bruto iznose koje osnovano pripadaju tužitelju i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

28. Slijedom navedenog, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da tužitelj ima pravo od tuženice tražiti isplatu iznosa od 939,73 EUR/7.080,36 kn, i to na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 546,92 EUR/4.120,75 kn, a na ime razlike naknade plaće za prekovremeni rad s dodacima bruto iznos od 392,81 EUR/2.959,61 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne iznose od dana njihovog dospijeća do isplate, te je u tom dijelu valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu, stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

29. Budući da je sud drugog stupnja nepravilno prihvatio prvu varijantu vještačkog nalaza te tužitelju je dosudio ukupan iznos od 22.694,63 kn, valjalo je prihvatiti žalbu tuženice kao djelomično osnovanu te, primjenom odredbe 373a. st. 1. toč. 2. ZPP-a, odbiti tužbeni zahtjev u dijelu koji predstavlja razliku između prve varijante vještačkog nalaza i druge varijante vještačkog nalaza (22.694,63 kn - 7.080,36 kn = 15.614,27 kn), dakle u iznosu od 2.072,37 EUR/15.614,27 kn, od čega se iznos od 72,79 EUR/548,43 kn odnosi na razliku naknade plaće za godišnji odmor, a iznos od 1.999,58 EUR/15.065,84 kn se odnosi na razliku naknade plaće za prekovremeni rad. Stoga je odlučeno kao u točki II. stavku 1. izreke ove drugostupanjske presude.

30. Što se tiče odluke o trošku postupka, tuženica u žalbi ističe da je tužitelj u prvotnoj tužbi potraživao razliku plaće za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i noću u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 15. svibnja 2018. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje razliku plaće za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i noću u razdoblju od 15. veljače 2012. do 15. lipnja 2014., dakle, povukao je tužbu za razdoblje od 2014. do 2018. Slijedom navedenog, tuženica ističe da je, u odnosu na povučeni dio tužbe, sud trebao tuženici dosuditi trošak postupka, sukladno čl. 158. ZPP.

30.1. Uvidom u tužbu koja je podnesena prilikom pokretanja parničnog postupka (list 2-4 spisa) proizlazi da tužitelj potražuje razliku plaće za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i noću u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 15. svibnja 2018. Međutim, tužitelj ističe kako ne zna odrediti točan iznos razlike plaće, budući da ne raspolaže potrebnom dokumentacijom za postavljanje odredivog tužbenog zahtjeva, već se ta dokumentacija nalazi kod tuženice. Nadalje, tužitelj ističe da će, nakon što tuženica dostavi potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje, postaviti odredivi tužbeni zahtjev, sve sukladno čl. 186.b st. 2. i 4. ZPP-a.

30.2. U takvim okolnostima, ne može se tumačiti da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na razliku plaće za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i noću u razdoblju od 2014. do 2018. Naime, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a prije te specifikacije je istaknuo da nema mogućnosti postaviti odredivi tužbeni zahtjev, već će to uraditi nakon što tuženica dostavi potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

30.3. Dakle, tužitelj je postupio u smislu odredbe čl. 186.b st. 2. i 4. ZPP-a. Naime, tužitelj nije imao saznanja niti stručno znanje da samostalno specificira tužbeni zahtjev u pogledu iznosa razlike plaće u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 15. svibnja 2018. Specifikacija tužbenog zahtjeva je ovisila o podacima koji su se nalazili u dokumentaciji tuženice (poslodavca), a kojom dokumentacijom tužitelj nije raspolagao, ali i o nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke. Nakon što je, temeljem dostavljene dokumentacije i provedenog vještačenja, utvrđeno za koji vremenski period tužitelj može potraživati razliku plaće za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i noću, tužitelj je svoj zahtjev postavio u skladu sa rezultatima provedenih dokaza, sve u smislu čl. 186.b st. 2. i 4. ZPP-a.

30.4. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženice da je tužitelj povukao tužbu povukao je tužbu za razdoblje od 2014. do 2018. u odnosu na razliku plaće za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i noću te da se u tom dijelu treba priznati trošak tuženici.

31. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da je trošak zastupanja na ročištu, održanom dana 27. lipnja 2018. trebao biti dosuđen tuženici, neovisno o uspjehu u sporu. Naime, predmetno ročište se održalo pred mjesno nenadležnim sudom (Općinskim sudom u Vukovaru), a na kojem ročištu se taj sud proglasio mjesno nenadležnim te predmet ustupio Općinskom sudu u Karlovcu. Tuženica smatra da trošak tog ročišta predstavlja krivnju tužitelja jer je on podnio tužbu pred mjesno nenadležnim sudom, a radi čega je svojom krivnjom prouzrokovao navedeni trošak. S obzirom na navedeno, trošak toga ročišta je tužitelj trebao nadoknaditi tuženici, sukladno čl. 156. st. 1. ZPP-a. Međutim, tuženica je na tom ročištu, ali i u tijeku cijelog prvostupanjskog postupka, propustila iznijeti da je trošak navedenog ročišta prouzrokovan krivnjom stranke, a nije niti predložila da se trošak toga ročišta odredi na teret tužitelja bez obzira na uspjeh u sporu. Slijedom navedenog, trošak tog ročišta se promatra u okviru odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a te se priznaje stranci prema uspjehu u sporu, a ne prema načelu krivnje.

32. Međutim, kako je u drugostupanjskom postupku preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u dodatnom iznosu od 2.072,37 EUR/15.614,27 kn, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka.

33. Tužitelj je zahtijevao isplatu iznosa od 29.692,84 kn, specificirano konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 3. prosinca 2021. (list 290-293 spisa), a sukladno prvoj varijanti vještačkog nalaza.

33.1. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio ukupan iznos od 22.694,63 kn, uzevši u obzir prvu varijantu vještačkog nalaza, dok je radi zastare odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 5.315,14 kn. Posebnim rješenjem je tužba odbačena u iznosu od 1.683,07 kn na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor, budući da to potraživanje nije bilo obuhvaćeno zahtjevom za mirno rješenje spora kojeg je tužitelj uputio tuženici prije pokretanja ovog postupka. Ponavlja se da to rješenje nije bilo predmet ovog žalbenog postupka jer je tužitelj podnio žalbu samo protiv odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, a ne i protiv rješenje o odbacivanju tužbe.

33.2. Ovaj sud drugog stupnja je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 5.315,14 kn, ocijenivši da je s tim dijelom potraživanja tužitelj u zastari, a kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud. Što se tiče dosuđujućeg dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 22.694,63 kn, ovaj sud drugog stupnja je, ocijenivši da se prekovremeni rad ipak treba umanjiti za evidentirane slobodne dane, prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 7.080,36 kn, dok je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 15.614,27 kn.

33.3. Dakle, uzevši u obzir sva utvrđenja suda prvog stupnja i suda drugog stupnja, tužitelj je, u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u iznosu od 7.080,36 kn, a nije uspio u iznosu od 22.612,48 kn.

34. Prilikom donošenja konačne odluke o troškovima parničnog postupka, a budući da su parnične stranke djelomično uspjele u parnici, potrebno je utvrditi postotak uspjeha stranaka u postupku, pri čemu se razmatra i uspjeh u osnovi i u visini tužbenog zahtjeva (kvalitativan i kvantitativan uspjeh), sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.

34.1. Dakle, tužitelj nije uspio sa zahtjevom u cijelosti, već mu je isti odbijen, odnosno odbačen, u iznosu od 22.612,48 kn. Dio zahtjeva je odbačen radi neudovoljena procesnoj pretpostavci iz čl. 186.a ZPP-a, a dio zahtjeva je odbijen radi zastare i radi iskorištenih slobodnih dana. Sve te okolnosti su od utjecaja i na osnovu i na visinu tužbenog zahtjeva, a radi čega je kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u sporu identičan. Dakle, s obzirom da je, u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 29.692,84 kuna, tužitelju usvojen tužbeni zahtjev u iznosu od 7.080,36 kuna, tužitelj je kvalitativno i kvantitativno uspio u omjeru od 23,85%, a tuženica s 76,15%, a što predstavlja i konačan uspjeh stranaka u sporu. Strogom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, kada se uspjeh tuženice oduzme s uspjehom tužitelja (76,15% - 23,85% = 52,30% ), tuženica ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 52,30%.

34.2. Međutim, mehanička primjena čl. 154. st. 2. ZPP-a predstavlja ograničenje tužiteljevog prava na pristup sudu, a takvo stajalište je zauzeo i Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10). U takvim okolnostima, potrebno je ustanoviti je li takvo ograničenje teži legitimnom cilju, te postoji razuman odnos razmjernosti između ograničenja prava na pristup sudu i legitimnog cilja koji se teži postići.

34.3. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, čl. 154. st. 2. ZPP-a teži legitimnom cilju, budući da predstavlja pravilo o naknadi troškova, a koje teži izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Dakle, takvo pravilo služi odvraćanju od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova i kao takvo teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih. Navedeno pravilo se osnovano primjenjuje na građanske postupke u kojima je stranka država, tj. tuženica, čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica.

34.4. Međutim, u konkretnom predmetu ne postoji razuman odnos razmjernosti između ograničenja prava na pristup sudu i legitimnog cilja koji se teži postići. Naime, premda je tužitelj previsoko postavio tužbeni zahtjev, u konkretnom predmetu je ipak ustanovljeno da tuženica nije isplatila tužitelju naknadu za prekovremeni rad, a ni naknadu za godišnji odmor, stoga se ne može zauzeti stajalište da je tužitelj neosnovano pokrenuo ovaj parnični postupak, već je imao legitimna očekivanja za uspjeh u sporu, budući da tuženica ipak nije pravilno obračunavala prekovremeni rad tužitelja, a nije ni pravilno obračunavala naknadu za godišnji odmor. Slijedom navedenog, ne bi bilo primjereno primjenjivati mehanički odredbu čl. 154. st. 2. ZPP- a i naložiti tužitelju da nadoknadi tuženici troškove postupka, bez da se obrati dovoljna pozornost na posebne okolnosti konkretnog predmeta. Nadalje, uzevši u obzir broj svih parničnih radnji i vrijednost predmeta spora, ne proizlazi da je država kao tuženica, koju je zastupalo državno odvjetništvo, a ne odvjetnik, u posebnim okolnostima ovog predmeta imala ikakve nerazumno visoke troškove zbog činjenice da je tužitelj postavio previsok tužbeni zahtjev. Stoga, u predmetnom postupku nisu primjenjiva dva glavna razloga za sankcioniranje procesne nediscipline kroz pravilo čl. 154. st. 2. ZPP-a, a to su izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja.

34.5. Dakle, tužitelj je imao legitimna očekivanja za uspjeh u ovom sporu te ga nije neosnovano pokrenuo, dapače, uspio je dokazati da tuženica nije pravilno obračunavala prekovremeni rad i naknadu za godišnji odmor, a radi čega mu je i djelomično usvojen tužbeni zahtjev. S druge strane, tuženici nisu nastali nikakvi nerazmjerno visoki troškovi zbog činjenice da je tužitelj postavio previsok tužbeni zahtjev.

34.6. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud ocjenjuje da u konkretnom predmetu ne bi trebalo primijeniti čl. 154. st. 2. ZPP-a, već odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a te odrediti da svaka stranka snosi svoj trošak, uvažavajući praksu Europskog suda za ljudska prava (točka II. stavak 2. izreke prvostupanjske presude). Iz istih razloga, ovaj sud smatra da bi, bez obzira što je djelomično uspjela sa žalbom, trebalo odbiti i zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke drugostupanjske presude.

35. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 373a. st. 1. toč. 2. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude, dok je, također primjenom odredbe iz čl. 373a. st. 1. toč. 2. ZPP-a, valjalo prihvatiti žalbu tuženice kao djelomično osnovanu i odlučiti kao u točki II. stavak 1. i 2. izreke drugostupanjske presude. Naposljetku, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki III. izreke drugostupanjske presude.

36. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić