Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4292/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku u Valpovu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, posl.br. P-1007/2023- 45 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, posl.br. P-1007/2023-45 od 19. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I. i III. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, posl.br. P-1007/2023-45 od 19. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč II. i IV. izreke i odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa zbog tečajne razlike nastale uslijed primjene odredbi ovog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica, kamate, te obveza povrata kredita i visina anuiteta vezani uz CHF u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 5.976,40 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine pa do isplate i koja stopa zatezne kamate se utvrđuje za period od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Nalaže se da tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], naknadi tužitelju ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke, utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu br. [broj kredita] koji su tužitelj ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], sklopili dana 19. 03. 2007., na iznos od 93.000,00 CHF, kojima su glavnica i kamate, te obveza povrata kredita i visina anuiteta vezani uz CHF.

Točkom II. izreke nalaže se tuženiku, da tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog tečajne razlike nastale uslijed primjene odredbi ovog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica, kamate, te obveza povrata kredita i visina anuiteta vezani uz CHF u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 5.976,40 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine pa do isplate i koja stopa zatezne kamate se utvrđuje za period od 30. rujna 2015. do isplate.

Točkom III. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 287,53 EUR koji je isti platio na ime naknade za obradu kredita broj 9012346103, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 19. ožujka 2007. do isplate. Točkom IV. izreke, naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2024. pa do isplate.

Točkom V. izreke odbijen je tužitelj sa preostalim tužbenim zahtjevom za isplatu iznad iznosa od 2.175,00 EUR do iznosa od 2.675,00 EUR, kao neosnovanim.

2. Presudu, u dijelu pod toč. II. izreke, kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za iznos od 1.017,37 Eur pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u pobijanom dijelu i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik pobija presudu i rješenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i odredbe o naknadi za obradu kredita, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22. i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

7. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] dana 19. ožujka 2007. kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 240 mjeseci; da je kamata iznosila 4,25 % godišnje; da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama koja se obračunava u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja prema otplatnom planu; da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečna anuiteta, a podmiruje u kunama obračunatim prema srednjem tečaju prednika tuženika za devize na dan plaćanja.

8. Iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije Darija Dumančića, proizlazi da je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu, do dana konverzije kredita u rujnu 2015. uplatio iznos od 362.199,20 kn, odnosno umanjeno za preplatu priznatu Dodatkom ugovoru o kredita, zaključenom dana 15. prosinca 2015. iznosi 312.477,47 kn, iz čega proizlazi da je tužitelj više uplatio tuženiku iznos od 94.750,90 kn/12.575,61 Eur, odnosno umanjeno za priznatu preplatu na dan 30. rujna 2015. , 5.976,40 Eur.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO/05).

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, te čl. 5. Direktive 03713 EEZ, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

11. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredaba Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

12.1. Ovaj sud drugog stupnja prihvaća razloge suda prvog stupnja o ništetnosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je naveo da se radi o tipskom ugovoru u kojem nije bilo moguće mijenjati ugovorne odredbe.

12.2. Dakle, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 0,50% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, te je ugovorena ulazna naknada ništetna ugovorna odredba.

13. Iz nalaza vještaka za financije Darija Dumančića, proizlazi da iznos administrativne naknade od 0,50% iznosi 475,83 CHF a što primjenom fiksnog tečaja za konverziju u Eur daje iznos od 287,53 Eur. S tim u vezi, pravilno je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 287,53 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2007., kada je tuženik naplatio spornu naknadu, do isplate (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

14. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks Ugovora o [broj kredita] od 21. siječnja 2016. (dalje Aneks) na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015 – dalje: ZIDZPK) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u Eur, postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

15. Slijedom svega iznijetog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

16. Prvostupanjski sud pobijanim dijelom odluke pod točkom II. izreke tužitelju sudi iznos od 5.976,40 Eur koji iznos predstavlja preplatu zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita.

17. Donoseći ovaj dio odluke u odnosu na nesporno sklopljeni Aneks, prvostupanjski sud zaključuje da utvrđeni iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sam za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka. Navodi kako dosuđeni iznos u toč. II. izreke (5.976,40 Eur) predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli

18. Između stranaka nije sporno da su dana 15. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu br. [broj kredita], temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15 - dalje ZIDZPK), koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

19. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, taj sud je, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

20. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

21. Odredbom Aneksa je izrijekom propisano da se sklapa na temelju odredaba ZID ZPK i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u Euro te izričito utvrđuju kako se ne radi o obnovi ugovora kao niti bilo kojem drugom načinu prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu.

22. Odredbom čl. 2. Dodatka ugovora, ugovorne strane su suglasno utvrdile da je Korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eur, sa stanjem na dan 30. rujna 2015., izračunatim sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK, a u čl. 3. Dodatka ugovoru stranke su suglasno utvrdila da nakon konverzije kredita, preostala neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 40.586,36 Eur; stranke su suglasno utvrdile da iznos preplate iznosi 6.364,21 Eur a koji iznos se sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZIDZPK preračunava u kune što po srednjem tečaju za Eur tečajne liste Banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 48.606,65 kn.

23. Dodatkom je utvrđena i razlika između preostale neotplaćene glavnice te su stranke izrazile suglasnost nakon provedbe konverzije o visini dijela glavnice kredita koja prestaje te dug tužitelja na dan 30. rujna 2015. kao i utvrđenje redovne kamate te je, uz označene suglasnosti detaljno opisane u Dodatku tužitelj potpisom Dodatka potvrdio kako je prije njegova potpisa tuženik mu pružio odgovarajuće objašnjenje te pravovremeno pojasnio sve informacije sukladno odredbama ZPK, dodatno upozorio na rizik promjene tečaja koji može nastati iako se radi o Eur a tužitelj je potvrdio izračun konverzije sačinjen na dan 30. rujna 2015.

24. Kraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu (dalje: Sporazum), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva (na temelju ništetnosti devizne klauzule), nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

25. Primjena odredaba ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

26. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svotu zatraženu predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli Eur utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u Eur a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u Eur.

27. Tako je valjano prestala obveza tuženika, za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule te svote priznate konverzijom, a koja su proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

28. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

29. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih vršio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom pa mu ne pripadaju isplate koje s tog osnova potražuje tužbom.

30. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

31. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.

32. Tako je sklapanjem Dodatka, sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

33. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištene u novom otplatnom planu, prihvaćenom po tužitelju, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK.

34. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK sklapanjem Dodatka ugovora sa tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate kao i suglasno utvrđenu glavnicu nakon provedene konverzije.

35. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku ugovora, tako da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u dijelu prvostupanjske odluke pod točkom II. izreke, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZID ZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako, da je zahtjev za isplatu odbijen ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

36. Kako je pobijana odluka preinačena, to je temeljem članka 166. stavak 2. ZPP ovaj sud odlučio o troškovima cjelokupnog postupka primjenom članka 154. stavak 4. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove imajući u vidu djelomični uspjeh stranaka u postupku.

37. Iako je uspjeh tuženika veći u odnosu na uspjeh tužitelja ovaj sud imao je na umu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova jer u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno niti je postojala ustaljena sudska praksa, pa tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZPK, nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga određivanje znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetka postupka u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu članka 154. stavak 2. ZPP nije spojivo s njezinim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

38. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu, 11. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis