Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-218/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Kvaternik kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i Renate Pražetina Kaleb kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog BF zbog kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz članka 141. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17., 118/18, 126/19., 84/21. i 114/22 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenog BF, izjavljenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: K-1171/2022-92 od 15. siječnja 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025. u prisutnosti braniteljice okrivljenika Vesne Rogulj, odvjetnice iz Zagreba,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba okrivljenog BF kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: K- 1171/2022-92 od 15. siječnja 2024. na temelju članka 455. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu: ZKP) okrivljeni BF proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv privatnosti – narušavanje nepovredivosti doma i poslovnog prostora, opisanog i kažnjivog po članku 141. stavku 1. KZ/11 i kaznenog djela protiv spolne slobode – bludne radnje, opisano u članku 155. stavku 2. u vezi s člankom 153. stavkom 2. KZ/11, a kažnjivog po članku 155. stavku 2. KZ/11, te je okrivljeniku za kazneno djelo iz članka 141. stavka 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 155. stavka 2. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine. Na temelju članka 51. KZ/11 okrivljenik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11 okrivljeniku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 29. lipnja 2022. do 29. rujna 2022. Na temelju članka 69. KZ/11 okrivljeniku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP određeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljeni BF po braniteljici Vesni Rogulj, zbog povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Okrivljenik je ujedno zatražio obavijest o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća kojem je zahtjevu ovaj sud udovoljio.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Prije sjednice vijeća, u smislu članka 474. stavka 1. ZKP, predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Na javnu sjednicu drugostupanjskog vijeća pristupila je braniteljica okrivljenika, odvjetnica Vesna Rogulj, a nisu pristupili uredno pozvani državni odvjetnik i okrivljenik čiji je poziv vraćen s napomenom dostavljača „odselio“ te su ispunjeni uvjeti za održavanje javne sjednice. Kako na sjednicu vijeća nisu pristupili državni odvjetnik i okrivljenik sjednica je održana na temelju članka 475. stavka 3. ZKP te je prisutna braniteljica Vesna Rogulj iznijela navode i prijedloge iz žalbe.
6. Žalba okrivljenog BF nije osnovana.
7. Nije u pravu okrivljenik kada u žalbi navodi da je povrijeđen Kazneni zakon na njegovu štetu jer se u konkretnom slučaju radi o prividnom stjecaju zbog ekskluziviteta jednog kaznenog djela i inkluzije pratećeg kaznenog djela gdje se kazneno djelo bludnih radnji iz članka 155. stavka 2. KZ/11 pojavljuje kao glavno kazneno djelo koje u sebi uključuje kazneno djelo iz članka 141. stavka 1. KZ/11 kao sporedno kazneno djelo te ono ne egzistira kao samostalno djelo jer je već konzumirano u radnji izvršenja kaznenog djela iz članka 155. stavka 2. KZ/11. Međutim, okrivljenik u obrani, jednako kao u žalbi, navodi da je u stan oštećenice ušao zabunom, sjeo na krevet i upalio svjetlo, a samo je htio spavati pa da je u stan ušao zbog zadovoljenja spolnog nagona zasigurno ne bi tako postupao. Iz takve obrane okrivljenika i navoda iz njegove žalbe jasno proizlazi da svrha njegovog ulaska u stan koji je koristila oštećena BFF nije bilo isključivo zadovoljenje spolnog nagona, on je u stanu boravio određeno vrijeme dok se oštećenica nije probudila i da je tek tada nasrnuo na nju s ciljem zadovoljenja spolnog nagona, zbog čega se ne može prihvatiti navod iz žalbe okrivljenika da je kazneno djelo narušavanjem nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz članka 141. stavka 1. KZ/11 konzumirano u radnji kaznenog djela bludne radnje iz članka 155. stavka 2. KZ/11. Stoga nije osnovan navod žalitelja da je na njegovu štetu povrijeđen Kazneni zakon.
8. Okrivljenik u žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i drugačije od prvostupanjskog suda vrednuje izvedene dokaze i utvrđenja suda o njegovoj kaznenoj odgovornosti. Naime, okrivljenik u žalbi, jednako kao u obrani, navodi da ni na koji način nije uznemiravao oštećenu BFF, da je u stan ušao zabunom, a ne u namjeri da počini bilo koje kazneno djelo. Međutim, iz iskaza oštećenice proizlazi da joj je vlasnica stana koji je ona unajmila rekla da okrivljenik ima ključ tog stana radi košnje trave, ali joj je oštećenica rekla da može proći kroz stan jedino kada nje nema u stanu. Oštećenica decidirano navodi da je inkriminirane večeri zaključala vrata stana i ugasila svjetlo pa ulazak okrivljenika u stan oštećenice bez njene dozvole i pristanka potvrđuje da je okrivljenik neovlašteno prodro u tuđi dom. Oštećenica je odmah po uočavanju okrivljenika u stanu izričito i jasno mu rekla da ode iz stana te je on nakon fizičkog nasrtaja i nakon što je oštećenica pobjegla u kupaonicu doista i otišao. Premda je oštećenica zaključala vrata stana okrivljenik je ponovno ušao u stan i lupao po vratima kupaonice koja je i oštetio, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da se okrivljenik na zahtjev ovlaštene osobe – oštećenice, iz stana u koji je neovlašteno prodro, otuda nije udaljio. Ispravno prvostupanjski sud nije prihvatio obranu okrivljenika da je on „zabunom“ ušao u stan oštećenice jer u svojoj kući živi u prizemlju, budući da je za očekivati da bi se on kada se oštećenica probudila, počela vikati te tražiti od njega da izađe iz stana, udaljio iz stana u koji je zabunom ušao, neovisno o tome što je bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno, na što vrlo opširno upire okrivljenik u žalbi. Imajući na umu da iz iskaza oštećenice proizlazi da je okrivljenik u dva navrata ušao u njezin zaključani stan, nije u pravu okrivljenik kada u žalbi navodi da zbog odbijanja dokaznog prijedloga da se ispita HF na okolnost da li je okrivljeniku samo dala ključ ulaza u kuću ili i ključ stana oštećenice, ne čini činjenično stanje nepotpuno utvrđenim. Kod kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz članka 141. stavka 1. KZ/11 predmet kaznenopravne zaštite je zaštita i nepovredivost prostora u kojem neka osoba obitava, u kojem se može slobodno ponašati i gdje će joj biti zaštićena privatnost, pa su utvrđenim ponašanjem okrivljenika ostvarena sva obilježja inkriminiranog mu kaznenog djela narušavanjem nepovredivosti doma i poslovnog prostora opisanog i kažnjivog po članku 141. stavku 1. KZ/11.
8.1. Jednako tako, pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da je okrivljenik prišao oštećenici nakon što se ona probudila, stavio joj ruku preko usta, gurnuo na krevet, legao na nju, opkoračio ju nogama te ju počeo ljubiti i dirati po tijelu preko odjeće, a oštećenica unatoč pokušajima da odgurne okrivljenika od sebe u tome nije uspjela zbog njegove jače fizičke konstitucije, zbog čega je počela plakati i vrištati, uslijed čega se okrivljenik maknuo s nje, čime je uporabom sile počinio bludnju radnju. Naime, oštećenica izričito navodi da ju je okrivljenik preko odjeće dirao po cijelom tijelu, tako i po unutarnjoj strani bedara i „privatnim“ dijelovima tijela, po grudima i sl., pa je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je okrivljenik, unatoč protivljenju oštećenice, upotrebom sile dodirivao i ljubio tijelo oštećenice s ciljem zadovoljenja svog spolnog nagona te je takvim bestidnim i nepristojnim ponašanjem prešao granice usvojenih moralnih standarda i pristojnosti u međuljudskim odnosima. Potpuno je neprimjerena tvrdnja okrivljenika da je „doživljaj cjelokupne situacije od strane oštećenice bio prenaglašen i preintenzivan upravo zbog kulture iz koje potječe“ jer je utvrđeno ponašanje okrivljenika u svakoj kulturi i svakom društvenom uređenju neprimjereno i trpi društvenu osudu. Okrivljenik je, dakle, pod uvjetima iz članka 153. stavka 2. KZ/11, kada nije počinjen ni pokušaj tih kaznenih djela, počinio bludnu radnju uporabom sile za koje ga je sud proglasio krivim.
9. Stoga, suprotno stavu okrivljenika, prvostupanjski sud je ispravnom analizom svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice kada je utvrdio da je okrivljenik neovlašteno prodro u tuđi dom te se na zahtjev ovlaštene osobe otuda nije udaljio te pod uvjetima iz članka 153. stavka 2. KZ/11 kada nije počinjen ni pokušaj tih kaznenih djela. Prvostupanjski sud je stoga pravilno primijenio odredbe Kaznenog zakona kada je okrivljenika proglasio krivim zbog kaznenih djela narušavanja nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz članka 141. stavka 1. KZ/11 i kazneno djelo bludne radnje iz članka 155. stavka 2. KZ/11 nalazeći da su u njegovom utvrđenom ponašanju ispunjena sva subjektivna i objektivna obilježja inkriminiranih mu kaznenih djela.
10. Okrivljenik se žali i zbog odluke o kazni navodeći da sud nije dostatno cijenio njegove osobne i životne okolnosti odrastanja i zlouporabu opijata kao okolnosti važnu za odluku o kazni. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud okrivljeniku pravilno utvrdio sve okolnosti važne da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja te je ispravno na strani okrivljenika otegotnim cijenio njegovu višestruku osuđivanost, između ostalog i za isto kazneno djelo bludne radnje, ali i više kaznenih djela s elementima nasilja, kriminalnu količinu radnji prema oštećenici kao ženskoj osobi koja se nalazi u stranoj zemlji, u odnosu na koju je počinio dva kaznena djela i to u kratkom vremenu nakon izdržane kazne zatvora, dok olakotnih okolnosti nije našao. Sve navedene okolnosti pravilno su i dostatno vrednovane, pri čemu valja naglasiti da ispravno utvrđuje prvostupanjski sud da na okrivljenika do sada izrečene kazne nisu utjecale na način da svoje ponašanje uskladi s pozitivnim normama ponašanja i odustane od činjenja kaznenih djela. Stoga, vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11) te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da su utvrđene kazne zatvora i to za kazneno djelo iz članka 141. stavka 1. KZ/11 u trajanju 8 (osam) mjeseci i za kazneno djelo iz članka 155. stavka 2. KZ/11 kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine te potom na temelju članka 51. KZ/11 osuda na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci – da je takva kazna u cijelosti primjerena svim utvrđenim okolnostima i da će se njome ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno, u dovoljnoj će mjeri utjecati kako na okrivljenika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Stoga, blaže kažnjavanje okrivljenika, unatoč činjenici da je odrastao u nepovoljnim uvjetima kao izbjeglica uz očev alkoholizam, smrt roditelja u ranim godinama njegovog života koja ga je pogodila, njegove zlouporabe marihuane i kokaina - nije osnovano.
11. Kako žalbenim razlozima okrivljenog BF nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP te nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenika. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju članka 482. ZKP.
U Zagrebu 11. studenog 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Irena Kvaternik
