Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3757/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku odvjetniku Martina Alagić iz Vukovara, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 52508873833, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-310/2025-8 od 2. srpnja 2025., dana 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-310/2025-8 od 2. srpnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 52508873833, da tužitelju ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.190,47 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 151,99 eura od 10.09.2010. godine pa do isplate,

- 144,14 eura od 10.10.2010. godine pa do isplate,

- 148,41 eura od 10.11.2010. godine pa do isplate,

- 166,71 eura od 10.12.2010. godine pa do isplate,

- 190,90 eura od 10.01.2011. godine pa do isplate,

- 148,50 eura od 10.02.2011. godine pa do isplate,

- 156,56 eura od 10.03.2011. godine pa do isplate,

- 145,15 eura od 10.04.2011. godine pa do isplate,

- 170,95 eura od 10.05.2011. godine pa do isplate,

- 188,64 eura od 10.06.2011. godine pa do isplate,

- 196,66 eura od 10.07.2011. godine pa do isplate,

- 285,83 eura od 10.08.2011. godine pa do isplate,

- 201,26 eura od 10.09.2011. godine pa do isplate,

- 188,64 eura od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- 191,75 eura od 10.11.2011. godine pa do isplate,

- 190,60 eura od 10.12.2011. godine pa do isplate,

- 201,60 eura od 10.01.2012. godine pa do isplate,

- 209,30 eura od 10.02.2012. godine pa do isplate,

- 211,67 eura od 10.03.2012. godine pa do isplate,

- 206,08 eura od 10.04.2012. godine pa do isplate,

- 209,06 eura od 10.05.2012. godine pa do isplate,

- 212,14 eura od 10.06.2012. godine pa do isplate,

- 207,53 eura od 10.07.2012. godine pa do isplate,

- 207,09 eura od 10.08.2012. godine pa do isplate,

- 198,40 eura od 10.09.2012. godine pa do isplate,

- 201,37 eura od 10.10.2012. godine pa do isplate,

- 207,83 eura od 10.11.2012. godine pa do isplate,

- 205,78 eura od 10.12.2012. godine pa do isplate,

- 208,74 eura od 10.01.2013. godine pa do isplate,

- 200,31 eura od 10.02.2013. godine pa do isplate,

- 197,06 eura od 10.03.2013. godine pa do isplate,

- 206,35 eura od 10.04.2013. godine pa do isplate,

- 197,25 eura od 10.05.2013. godine pa do isplate,

- 192,46 eura od 10.06.2013. godine pa do isplate,

- 187,06 eura od 10.07.2013. godine pa do isplate,

- 193,68 eura od 10.08.2013. godine pa do isplate,

- 197,30 eura od 10.09.2013. godine pa do isplate,

- 200,75 eura od 10.10.2013. godine pa do isplate,

- 201,51 eura od 10.11.2013. godine pa do isplate,

- 206,07 eura od 10.12.2013. godine pa do isplate,

- 171,65 eura od 10.01.2014. godine pa do isplate,

- 110,98 eura od 10.02.2014. godine pa do isplate,

- 113,13 eura od 10.03.2014. godine pa do isplate,

- 112,73 eura od 10.04.2014. godine pa do isplate,

- 109,30 eura od 10.05.2014. godine pa do isplate,

- 108,80 eura od 10.06.2014. godine pa do isplate,

- 111,78 eura od 10.07.2014. godine pa do isplate,

- 114,81 eura od 10.08.2014. godine pa do isplate,

- 116,38 eura od 10.09.2014. godine pa do isplate,

- 116,56 eura od 10.10.2014. godine pa do isplate,

- 119,46 eura od 10.11.2014. godine pa do isplate,

- 120,36 eura od 10.12:2014. godine pa do isplate,

- 121,53 eura od 10.01.2015. godine pa do isplate,

- 113,74 eura od 10.02.2015. godine pa do isplate,

- 113,74 eura od 10.03.2015. godine pa do isplate,

- 113,74 eura od 10.04.2015. godine pa do isplate,

- 113,74 eura od 10.05.2015. godine pa do isplate,

- 113,74 eura od 10.06.2015. godine pa do isplate,

- 113,74 eura od 10.07.2015. godine pa do isplate,

- 113,74 eura od 10.08.2015. godine pa do isplate,

- 113,74 eura od 10.09.2015. godine pa do isplate,

po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 52508873833, da tužitelju ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.265,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 2. srpnja 2025. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.437,50 eura.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima tuženika uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 ,114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka odluke je razumljiva te ne proturječi razlozima presude i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Među strankama nije sporno da je ovdje tuženik OTP banka Hrvatska d.d. pravni sljednik Splitske banke d.d. Split, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i kreditor Splitska banka d.d. 13. ožujka 2006., sklopili ugovor o [broj kredita] kojim je Splitska banka d.d. odobrila tužitelju namjenski kredit u iznosu od 87.800,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 4,20% godišnje, te da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu u CHF (čl. 5. i 11. Ugovora).

7. Također ovdje nije sporno da su ugovorne strane zaključile Dodatak br. 1. ugovora o kreditu dana 22. veljače 2016. a kojim je izvršena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.102/15 – dalje: ZID ZPK /15).

8. Međutim ovdje je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i valutna klauzula u CHF ništetne odredbe a koje su prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača odnosno sporno jest da li se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo između ugovornih strana.

9. Također ovdje je sporno da li je zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu od 22. veljače 2016., a kojim je izvršena konverzija u skladu sa ZID ZPK /15, prestala ranija obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu od 13. ožujka 2006. pa da iz tih razloga više niti ne postoji obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu jer je Dodatkom Ugovora o kreditu preuređen pravni odnos stranaka i stoga više niti ne postoje odredbe u pogledu kojih tužitelj traži utvrđenje ništetnosti pa stoga niti obveza tužene naspram tužitelja za isplatom daljnjih iznosa a niti tužitelj ima pravo se u posebnoj parnici pozivati na utvrđenja iz kolektivne parnice radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se sud pozvao na spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude Vrhovnog suda RH ,poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno da je između ostalih i ovdje prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03 ) i to čl. 81., 82., 90. ZZP/03.

11. Upravo u presudi Vrhovnog suda RH, posl. broj Revt-249/14 je zauzeto pravno shvaćanje da nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne,ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa stoga buduća kamatna stopa kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

12. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4.stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način ,da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

13. Također jednake su posljedice u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje CHF).

14. Naime odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18.

15. Dakle u ovom konkretnom predmetu govorimo o restitucijskom zahtjevu tužitelja kao potrošača stoga su ovdje u primjeni naprijed navedene odredbe ZZP/03. kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, st. 2. istog članka je određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez takve odredbe.

17. Prema tome ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 posljedica takve ugovorne odredbe je ništetnost a posljedice ništetnosti su propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322. kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

18. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je namjena kredita bila adaptacija obiteljske kuće te je kod podizanja kredita obišao 4 banke te mu je rečeno da je najpovoljniji kredit u CHF te mu je u banci ponuđen gotov ugovor i nisu mu bili pojašnjeni parametri po kojima se mijenja kamatna stopa niti rizici valutne klauzule već mu je rečeno da je upravo CHF najstabilnija valuta za podizanje kredita te nije očekivao da će banka vrlo ubrzo mijenjati kamatnu stopu niti da će biti značajna promjena tečaja jer takav kredit ne bi podignuo.

19. Prvostupanjski sud je stoga provedenim dokaznim postupkom pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju sa ovdje tužiteljem kod podizanja kredita nije pojedinačno pregovaralo o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli pa iz toga jasno proizlazi da tužitelj nije mogao utjecati na bitne odredbe ugovora a niti su mu bile pojašnjene odredbe o promjenjivosti kamatne stope a niti rizici zaključivanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli za CHF a posebno u situaciji kada su upravo nuđeni korisnicima kredita kao najpovoljniji krediti u valuti CHF.

20. Prema tome ovdje je teret dokazivanja na tuženiku da predloži konkretne dokaze, a što je u ovom postupku izostalo, da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

21. Naime tuženik je u ovom postupku predložio saslušanje djelatnika banke ali pri tome nije naveo konkretan prijedlog odnosno nije naveo ime i prezime svjedoka kojeg predlaže pa se stoga radi o neadekvatnom dokaznom prijedlogu jer kada stranka predlaže personalni dokaz tada je dužna navesti potpune podatke osobe koju predlaže u svojstvu svjedoka.

22. Stoga se uzimajući sve gore navedeno pravilno prvostupanjski sud poziva na odredbe čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi.

23. Žalbeni prigovori tuženika da ovdje presuda nema deklaratorni petit za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i da sadrži nedostatke zbog kojih se ne može na pravilan način ispitati, nisu osnovani jer ništetnost nastupa ex tunc tj od trenutka sklapanja pravnog posla a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti neovisno je li stranka tužbenim zahtjevom tražila utvrđenje ništetnosti jer govorimo o deklaratornoj odluci stoga sud uvijek može po službenoj dužnosti utvrđivati ništetnost kao prethodno pitanje.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Prema tome pravilnim tumačenjem navedenih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/ 03 a u vezi s čl. 323. st. 1.ZOO jasno proizlazi da iz posljedice ništetnosti ugovorne odredbe proistječe subjektivno pravo potrošača na potpunu restituciju odnosno da mu tuženik kao kreditor u potpunosti vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

26. Stoga obveza potpune restitucije nije obveza koja bi proizlazila iz pravnog posla (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a) odnosno ugovora već iz nastalog izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a a u vezi s čl. 81. st. 1 i čl. 87. st. 1. ZZP/03) stoga zaključeni Dodatak ugovora o konverziji ne dovodi do gubitka prava tužitelja kao potrošača da zatraži restitucijskim zahtjevom preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi u pogledu valutne klauzule.

27. Dakle sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

28. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 13. ožujka 2006. u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne ugovorne odredbe stoga je u tom dijelu valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

29. Naime pogrešno zaključuje tuženik da su zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija kredita u skladu sa prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/2015 isplaćene sve razlike s naslova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na način da su iste iskorištene za ispunjenje obveze tužiteljice prema Dodatku ugovora pa da stoga korisnici kredita nemaju pravni interes za postavljanje kondemnatornih zahtjeva koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja.

30. Nadalje ovdje valja reći da odredbama ZID ZKP/15 zakonodavac nije jasno i nedvosmisleno propisao da bi potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na restituciju jer smisao tog zakona je konverzija a ne restitucija a iz odredbi ZID ZKP/ 15 se opravdano može zaključiti da je svrha njegovog donošenja zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF od vrlo nepredvidivog i oscilirajućeg odnosno rastućeg tečaja švicarskog franka pa su stoga mnogi potrošači i zaključili takve ugovore o konverziji ali time ne mogu biti stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji takve anekse odnosno Dodatke nisu zaključili jer i jedni i drugi imaju pravo na potpunu restituciju i kod ostvarivanja svog subjektivnog prava na jednak položaj.

31. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a da tuženik prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe je u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja valutne klauzule propustio upoznati tužitelja s jasnim parametrima koje je primjenjivao pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja.

32. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.

33. Prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje radi utvrđivanja preplaćenih iznosa te je vještakinja Dajana Vuković sačinila nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio sljedeće:

-da je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po prvom otplatnom planu 92.628,95 kn time da je tuženik priznao konverzijom preplaćeni iznos u visini od 15.849,33 kn pa je stoga ostala razlika preplate koje tuženik nije priznao i to iznos od 76.779,62 kn

-da visina plaćene kamate iznosi 33.773,53 kn a više plaćena tečajna razlika iznosi 58.855,43 kn.

34. Prvostupanjski sud je prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke kao stručnog i obrazloženog, te uzimajući u obzir iznos pretplate kojeg je tuženik tužitelju na temelju provedene konverzije priznao i koji iznosi 15.849,33 kn /2.103,71 EUR pravilno zaključio da ovdje tužitelj ima pravo na potpunu restituciju iz svih naprijed navedenih razloga dakle i na daljnju razliku koja iznosi 10.190,47 EUR / 76.779,62 kn a kako je to vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio prema tome žalbeni navodi tuženika su u cijelosti neosnovani.

35. Žalbeni prigovor zastare je također neosnovan jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena.

36. Naime prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

37. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

38. Prema tome kako je tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena10. lipnja 2019. ista je podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina.

39. Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu a kako je to odlučeno u izreci ove odluke.

40. S obzirom da tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku isti je odbijen s potraživanjem troška žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 11. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević