Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-265/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Koraljke Bumči, kao predsjednice vijeća te Gordane Mihele Grahovac i Željka Skomeršić kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog PR, zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – nametljivim ponašanjem iz članka 140. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona (NN 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući povodom žalbi Općinskog kaznenog državnog odvjetnika i optuženog PR, podnesenih protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-1717/2024.-18 od 22. siječnja 2025., u javnoj sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog PR kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog PR, zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – nametljivim ponašanjem, opisano u članku 140. stavak 1. i 2. KZ/11.,a kažnjivo po članku 140. stavak 2. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci pobijane presude te ga je na temelju članka 140. stavak 2. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju 9 (devet) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrekao mu je uvjetnu osudu kojom je određeno da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženik u roku 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom PR je u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. siječnja 2020. do 13. veljače 2020.

3. Na temelju članka 145. stavak 2. točka 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. , 130/20, 80/22. – dalje u tekstu: ZKP) optuženi PR je obvezan na ime troškova kaznenog postupka platiti paušalni iznos od 140 eura u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

4. Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni iz članka 471. stavak 1. ZKP s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne strožu kaznu u smislu žalbenih navoda.

5. Protiv presude žalbu je podnio i optuženi PR putem branitelja Ivana Stanića, odvjetnika u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 467. točka 3. ZKP i zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP s prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi optužbe.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP, spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Na prijedlog optuženog PR, sadržan u njegovoj žalbi, ovaj drugostupanjski sud je u smislu odredbe članka 475. stavak 1. ZKP o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća izvijestio državnog odvjetnika, optuženog PR i njegovog branitelja, odvjetnika Ivana Stanića, koji uredno obaviješteni nisu pristupili sjednici drugostupanjskog vijeća pa je sud odlučio provesti sjednicu u njihovoj odsutnosti.

9. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog PR nisu osnovane.

10. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP optužni PR navodi da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, a zbog čega se prvostupanjska presuda ne može ispitati. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu prvostupanjski sud citira navode obrazloženja i upire na zaključke suda o postojanju bitnih sastavnica terećenog kaznenog djela, osporavajući da bi iz ponašanja optuženika proizlazio siguran zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11., što ukazuje da se optuženi PR, iako navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, žali isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa će ov i dijelovi njegove žalbe biti razmatrani u okviru ove žalbene osnove.

11. Nastavno optuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP upirući na povredu konfrontacijskog prava kao sastavnice prava na pravično suđenje sadržanog u članu 29. stavak 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske i članku 6. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ovu povredu nalazi jer je prvostupanjski sud za zaključak o kaznenoj odgovornosti koristio samo ranije iskaze oštećenice dane pred policijskim istražiteljima i zamjenicom OKDO Zagreb, a koji iskazi su po svom sadržaju drugačiji od onog koji je oštećenica dala na raspravi održanoj 24. studenog 2023. Ova žalbena tvrdnja optuženika je neutemeljena jer iz spisa proizlazi da je nakon odluke ovog suda broj Kž-95/2024. od 17. rujna 2024. prvostupanjski sud na raspravi 22. siječnja 2025. ispitao žrtvu. Žrtva je u iskazu navela da u cijelosti ostaje kod svojih iskaza koje je u ovom postupku dala u četiri navrata, nadopunila je svoj iskaz, odgovarajući pri tom na pitanja državnog odvjetnika i branitelja optuženika. Ovakav iskaz žrtve je prema tome konfrontiran jer je optuženiku omogućeno da žrtvu ispita pa i na okolnosti o kojima je svjedočila u prethodnom postupku kada optuženik i njegov branitelj nisu bili prisutni. Prvostupanjski sud presudu, dakle, temelji na iskazu žrtve s rasprave, stoga nema mjesta primjeni odredbe članka 431. stavak 2. ZKP, prema kojoj se na zapisnicima svjedoka s dokazne radnje koja nije provedena na način propisan člankom 234. i 235. ZKP ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda, a koju odredbu, tvrdi žalitelj, je prvostupanjski sud povrijedio i time počinio istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

12. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj navodi da je optuženik komunicirao sa žrtvom putem SMS poruka, međutim, iste su upućene isključivo s ciljem raspitivanja o zajedničkom djetetu. Optuženikova komunikacija ne predstavlja uspostavljanje bezobraznog i neželjenog kontakta sa žrtvom , radi se o uobičajenoj komunikaciji između optuženika i žrtve, optuženik ne komunicira sa žrtvom kako bi ju zastrašio, izazvao kod nje tjeskobu ili strah za njezinu sigurnost. Ističe da je upravo žrtva svakodnevno i svojevoljno uspostavljala komunikaciju s optuženikom, dok iz SMS poruka koje je obrana dostavila u spis proizlazi da je i na dan uhićenja optuženika žrtva uspostavila s njim kontakt, a pokušala je i dan poslije. Nadalje, ističe da, s obzirom na iskaz žrtve koja mu je bila intimna partnerica i istaknutu SMS komunikaciju žrtve i optuženika, ne proizlazi da bi optuženik ustrajno i kroz dulje vrijeme uspostavljao neželjeni kontakt sa žrtvom, zastrašivao je na drugi način i time kod nje izazvao tjeskobu i strah za njezinu sigurnost.

13. Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je proveo sve potrebne dokaze, detaljno ih analizirao, svaki zasebno i u njihovoj ukupnosti te povezujući ih s obranom optuženika te na osnovu tako provedenog dokaznog postupka ispravno je zaključio da se u ponašanju optuženog PR pronalaze sva bitna obilježja kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11., a za svoje zaključke je iznio jasne i razumljive razloge, ti su razlozi logični i međusobno suglasni te ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14. Načelno, žalitelj ukazuje da se radi o redovnoj i uobičajenoj komunikaciji optuženika i žrtve koja nema karakter terećenog kaznenog djela. Suprotno tome, prvostupanjski je sud nakon analize iskaza žrtve i materijalne dokumentacije, prvenstveno sadržaja SMS komunikacije optuženika i žrtve zaključio da način optuženikove komunikacije nije uobičajen, redovan i da ima karakter nametljive komunikacije, odnosno ponašanja. Optuženik ne poriče da bi učestalo pozivao žrtvu na mobilni telefon, slao joj SMS poruke, tvrdi da je cilj njegove komunikacije bila isključivo briga o djetetu. Protivno istaknutom, ispravno je prvostupanjski sud istaknuo bitne sastavnice kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11. te utvrdio da je optuženikovo inkriminirano ponašanje bilo opetovano, kršilo je privatnost žrtve.

15. Na temelju iskaza žrtve CR (P) prvostupanjski je sud utvrdio da je optuženik u inkriminiranom razdoblju, a po saznanju da ima novog partnera, upućivao joj neugodne telefonske pozive, učestalo ju nazivajući po 6,7 puta dnevno, a kada ju ne bi dobio nazivao je njezinu majku ŽR i kumu ŠR, tražeći obrazloženja te ih vrijeđao. Nadalje, prema iskazu žrtve optuženik je dolazio i do njezinog automobila kada bi nešto obavljala, a nastavio je s uspostavljanjem kontakta i kada je podnijela protiv njega kaznenu prijavu. Iz SMS komunikacije proizlazi da joj je slao poruke sadržaja „Nije sve što radiš normalno“, „Slušaj kurvo ne goji mi dijete da bude kurva kao i ti. Ne utiči na nju stoko“, „Slobodno riči, sotono, samo pusti dijete Božjem blagoslovu“, vrijeđao ju putem telefona, poslao poruku „jel dolaziš svako večer na jebačinu i ostavljaš dijete“. Kada joj je poslao poruku da će sad doći tu, bojala se doći doma, a nakon što nije odgovorila na telefonske pozive, poslala mu je poruku da ne želi s njim razgovarati, na što je on napisao u poruci: „imaš cijeli dan da se jebeš, sotono glupa“. Žrtva CR (C) je jasno upozorila optuženika da ju ne uznemirava na istaknuti način, kao i da je jedini mogući razlog njihove komunikacije vezan uz zajedničko dijete. Upravo iz tog razloga je žrtva slala poruke optuženiku, odnosno na njezinu inicijativu su komunicirali kako bi se dogovorili vezano uz brigu o zajedničkom djetetu, a ne s ciljem izazivanja reakcije optuženika, kako to nastoji prikazati žalitelj, stoga nema realnog opravdanja optuženikova postupanja.

16. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano utvrdio sva bitna obilježja kazneno djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11. jer je optuženik opetovano uspostavljanjem neželjene komunikacije sa žrtvom, kršio njezinu privatnost te izazvao strah, odnosno bojazan za vlastitu sigurnost i doveo u situaciju bezizlaznosti. Iz istaknutih razloga, nije u pravu žalitelj kada pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tvrdeći da ponašanje optuženika nema obilježja kaznenog djela nametljivog ponašanja, a s obzirom na to da je prvostupanjski sud u ponašanju optuženika utvrdio sva bitna obilježja ovog kaznenog djela.

17. Optuženik se posebno ne žali zbog odluke o kazni, a kako se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu s odredbom članka 478. ZKP takva žalba u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi.

18. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik ističe da je sud izrekao preblagu sankciju s obzirom na subjektivne i objektivne okolnosti koje utječu na visinu kazne , posebno nije primjerena dosadašnjoj osuđivanosti optuženika zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. u vezi članka 4. KZ/11. , da je inkriminirano djelo počinio svega par mjeseci nakon što mu je izrečena uvjetna osuda na štetu iste žrtve, počinio ga je u roku provjeravanja, što sve kada poveže s intenzitetom počinjenja inkriminiranog kaznenog djela koje prelazi uobičajene okvire prilikom počinjenja kaznenog djela, ukazuje da je izrečena sankcija neadekvatna s obzirom na činjenicu da se uvjetna osuda izriče u onim slučajevima kada sud ocijeni da počinitelj i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela.

19. Ispitujući odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u skladu s odredbom članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne. Tako je kao olakotno prvostupanjski sud cijenio činjenicu da je otac šestero djece, od kojih je dvoje maloljetno, o kojima je dužan skrbiti, zaposlen je, dok je kao otegotno cijenio činjenicu da je osuđivan za kazneno djelo prijetnje. Uz istaknuto imao je na umu da pobude iz kojih kazneno djelo počinjeno ne odudaraju od uobičajenih kod ovakvih kaznenih djela, a radi se o bezobzirnom pokazivanju nadmoći te revoltu zbog nove veze žrtve, dok je motiv počinjenja djela bio zastrašivanje, stupanj krivnje je najviši jer je djelo počinio s izravnom namjerom. S obzirom na istaknute kako olakotne tako i otegotne okolnost, a imajući na umu propisanu kaznu zatvora za ovo kazneno djelo u trajanju do tri godine, kazna zatvora u trajanju 9 (devet) mjeseci, je primjerena stupnju krivnje optuženika, njegovom prijašnjem životu, obiteljskim i socijalnim prilikama, pogibeljnosti djela, nastupjeloj posljedici te podobna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. kako glede specijalne, tako i generalne prevencije. Vezano uz žalbenu tvrdnju državnog odvjetnika da nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je optuženik do dobi od pedesetak godina bio neosuđivan, a kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 4. KZ/11. i inkriminirano kazneno djelo čini u odnosu na istu žrtvu i to neposredno nakon prekida njihove veze i spoznaje da je žrtva u novoj vezi, očito ne mireći se olako sa činjenicom prekida njihove veze, što je motiv počinjenja oba kaznena djela. S obzirom da je od proteka počinjenja djela prošlo gotovo šest godina, osam godina od prekida veze sa žrtvom za koje vrijeme su se normalizirali njihovi odnosi, a vezano za brigu o zajedničkom djetetu, da u međuvremenu optuženik nije dolazio u sukob sa zakonom, da je u ovom postupku bio u istražnom zatvoru, što je sigurno na njega utjecalo na odluku da ne čini kaznena djela, prema stavu ovog drugostupanjskog suda osnovano je prvostupanjski sud zaključio da i bez izvršenja kazne optuženik neće ubuduće činiti kaznena djela.

20. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka ili povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

21. Slijedom navedenog, kako su žalbe optuženika i državnog odvjetnika neosnovane, na temelju odredbe članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb 11. studeni 2025.

Predsjednica vijeća:

Koraljka Bumči