Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2941/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj tužitelja ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kojega zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5470/2024-48 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5470/2024-48 od 30. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, IV i V izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5470/2024-48 od 30. travnja 2025.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom pod stavkom I izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog između stranaka dana 21.06.2007. god., koji je potvrđen po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću dana 21.06.2007. god. pod brojem OV10717/2007, a koja u čl. 1. tog ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. ugovora glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7. ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“ Pod stavkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.474,65 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose, kako je to pobliže navedeno u tom stavku, pod stavkom III izreke odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu od 947,09 EUR sa zatraženom zateznom kamatom (preko dosuđenog iznosa do iznosa od 3.185,31 EUR), pod stavkom IV izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.111,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. travnja 2025. pa do isplate, a pod stavkom V. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Dozvoljava se preinaka tužbe povišenjem zahtjeva tužitelja iz podneska od 16.07.2021. u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate na dospjele plaćene anuitete za razdoblje od 01.08.2007. do 07.07.2014. iz razloga svrsishodnosti."

2. Protiv navedene presude pod stavkom I, II, IV i V izreke i rješenja žalbu je podnio tuženik pozivom na sve žalbene razlog iz čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog između stranaka dana 21.06.2007. o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci tuženika i odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF u čl. 1,2,7, i 9 ugovora, pobliže označenih u izreci pobijane presude pod stavkom I te zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi povećanja tečaja CHF valute tijekom otplate do konačne otplate kredita (01.07.2014.) u ukupnom iznosu od 2.474,65 EUR sa zateznom kamatom od preplate pojedinih mjesečnih anuiteta pa do isplate.

5.1. Iz sadržaja tužbe od 18. kolovoza 2020. proizlazi da je tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari podnio tužbu radi utvrđenja djelomične ništetnosti te je podnio okvirni zahtjev za isplatu u iznosu od 26.000,00 kn, pridržavajući pravo da sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP specificira tužbeni zahtjev nakon provođenja financijskog vještačenja i drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, te je podneskom od 16.7.2021. nakon provedenog financijskog vještačenja smanjio glavnicu utuženog novčanog iznosa i precizirao tijek zateznih kamata za svaku pojedinu preplatu u odnosu na ranije općenito zatražene zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačno preplaćenog iznosa pa do isplate.

5.2. Sud prvog stupnja smatra da se glede zatraženog tijeka zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose radilo o dopuštenoj preinaci tužbe u smislu članka 190. st. 2. ZPP te se u tom smislu pozvao na pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV123/2024-5 od 27. svibnja 2024. :¨"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", a kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

5.3. Obzirom da je tužitelj o stvarnoj visini svoje tražbine kao i tijeku prethodno općenito zatraženih zateznih kamata mogao saznati tek nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. ZPP, već je preinaka tužbe glede zahtjeva o tijeku zateznih kamata na pojedine preplaćene iznose podneskom od 16.7.2021. dopuštena jer odredba čl. 190. st. 2. ZIDP iz 2019. („Narodne novine“ 70/19) dozvoljava preinaku tužbe do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj bez svoje krivnje istu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, kao u konkretnom slučaju.

6. Suprotno žalbenim navodima, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11. ZPP jer je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu i rješenje razumljivi, nisu proturječni i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda u pobijanom dijelu i rješenje mogu ispitati.

7. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi kao i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

8.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da mu je prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu odluku i pravo na procesnu jednakost, što predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti jer da parnični postupak u izvedbi prvostupanjskog suda nema element kontradiktornosti te da odluka prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku su netočne. Naime, prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o djelomičnoj osnovanosti i neosnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navode iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 5038/2015 od 12.7.2018.

8.2. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da su stranke tijekom postupka bile zastupane po punomoćnicima odvjetnicima te su bili u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Stoga je bespredmetno pozivanje na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. U odnosu na žalbene tvrdnje o nezakonitosti prvostupanjske odluke uočava se da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom članka 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, a tuženik je na ročištu za glavnu raspravu od 2. prosinca 2024. pred prvostupanjskim sudom odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svoje zaposlenice AV, predmet je dovoljno raspravljen i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena. Stoga tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i bez utjecaja je pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

8.3. Slijedom navedenog se kao neosnovani otklanjaju žalbeni prigovori o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine"br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99,14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

9. Kada u sadržaju svoje žalbe ističe navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, tuženiku valja odgovoriti da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile, a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima i prigovorima stranaka, to nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

10. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 - dalje: ZZP/03), čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14., 110/15 - dalje: ZZP/15) u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 ,156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO), kada je utvrdio da su ništetne sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog dana 21. lipnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora o promjenjivosti redovne kamate jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.474,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

11. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2. ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

12.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12.2. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.3. Navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

13.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11. ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja ugovora o kreditu s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih isprava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, kojem je sud prvog stupnja u cijelosti poklonio vjeru, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

13.2. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice banke AV na okolnost navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi prije sklapanja predmetnog ugovora, o spornim ugovornim odredbama, tuženik nije dokazao tvrdnju o punoj obaviještenosti tužitelja kao potrošača u toj fazi pregovaranja i njegovog pristanka na sporne ugovorne odredbe, odnosno da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, tako da nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

14. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja spornih odredbi, ne proizlazi da se radi o jasnim i razumljivim odredbama ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču, a tuženik je nedvojbeno unaprijed sastavio predmetni ugovor sa spornim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

15.1. Suprotno žalbenim navodima, spornom odredbom Ugovora o kreditu, kojim je određena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora - tuženika na dan isplate te obveza tužitelja na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP. Naime, u konkretnom slučaju, a iz dostavljene dokumentacije i iskaza tužitelja, ne proizlazi da je prednik tuženika informirao prednika tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Iako tužitelj nije sporio razumijevanje pojma valutne klauzule, ono što tužitelj nije razumio, jer mu to nije bilo obrazloženo niti je navedeno u Ugovoru o kreditu, jest specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, a tuženik, koji je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje zaposlenice, nije dokazao suprotno.

15.2. Sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 2. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

15.3. S obzirom da je kamata cijena, a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju je koristio prednik tuženika. a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenih čvrstih kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba kao i primjena odredbe čl. 9. suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

16. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja proveo i test transparentnosti i poštenosti spornih ugovornih odredbi. Naime, iz ukupnosti obrazloženja može se zaključiti da sud prvog stupnja nalazi tuženika nesavjesnim stjecateljem jer je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzimajući u obzir isključivo svoje interese, pa činjenica da to izričito ne navodi, ne predstavlja nedostatak zbog kojeg se odluka ne bi mogla ispitati.

17.1. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

17.2. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV- 33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17.3. S obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredabe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 18. kolovoza 2020. za povrat isplaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije u zastari, sukladno odredbama čl. primjenu čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO.

18.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

18.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18.3. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platitizateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih preplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

19. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12., čl. 29. st. 1. i2. i čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kamatnim stopama promjenjivim prema jednostranim odlukama tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli u CHF i kada je tuženiku naložio isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, na što ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka drugih sudova.

20. Odluku o troškovima postupka prihvaća i ovaj sud, iako ju je sud prvog stupnja pogrešno utemeljio na odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a i neovisno o tome što se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja u podnesku od 16.7.2021. sa 26.000,00 kn/ 3.450,79 euru[1] na iznos od 3.185,31 EUR odnosno u podnesku od 26.09.2024. i 26.02.2025. na iznos od 2.474,65 EUR jer za tuženika nije nastao nikakav poseban trošak u svezi odbijenog dijela novčanog zahtjeva, imajući u vidu da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao osnovu čitavog zahtjeva, a radi dijela novčanog zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio u ovom sporu nisu nastali posebni troškovi (s obzirom na kvantitativni uspjeh tužitelja i činjenicu da je u svakom slučaju riječ o istom tarifnom razredu) pa je odluku o troškovima postupka pravilno valjalo utemeljiti na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP.

21. Na temelju rečenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, IV i V izreke na temelju čl. 368. st. 1.i 2. ZPP, a prvostupanjsko rješenje na temelju čl. 380. točka 2. ZPP.

U Zagrebu, 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić