Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2440/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-210/2021-24 od 10. travnja 2025., dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-210/2021-24 od 10. travnja 2025., u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je naloženu tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.726,99 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od dana plaćanja svakog anuiteta pa do isplate te u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.316,66 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2025. godine pa do isplate.

II. Preinačava se odluka o troškovima iz točke II. presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-210/2021-24 od 10. travnja 2025. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu troška parničnog postupka za iznos od 187,50 eura, i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 187,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2025. godine pa do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-210/2021-24 od 10. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-210/2021-24 od 10. travnja 2025. pod točkom I. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF iznos od 3.726,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod točkom I. izreke pobijane presude. Točkom II. izreke tuženoj je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.504,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2025 pa do isplate. Rješenjem Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-210/2021-24 od 10. travnja 2025. odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu (točka I. izreke).

2. Protiv navedene presude i rješenja tužena je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene je djelomično osnovana.

5. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti onu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi. Presuda i rješenje prvostupanjskog suda mogu se ispitati, izreka presude i rješenja je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje i rješavanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. O odlučnim činjenicama sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će biti nastavno obrazloženo.

7. Tužena ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, budući da je Ugovorom ugovorena mjesna nadležnost u mjestu sjedišta tužene, što bi konkretno značilo nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Međutim, ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredaba na temelju obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se, osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te dovodi li do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. Teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja je na tuženoj, a ista u predmetnom postupku nije dokazala da se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u čl. 12. Ugovora, s obzirom na to da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču na koju isti nije mogao utjecati, o čemu je i sam tužitelj iskazivao. Nadalje, prema odredbi iz čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice (a konkretni spor je nastao u povodu djelatnosti podružnice tužene u [adresa]), pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinca nalazi. Dakle, tužitelj je i na temelju prava o izberivoj nadležnosti imao pravo izbora između Općinskog građanskog suda u Zagrebu i Općinskog suda u Karlovcu, kao suda na čijem se području nalazi poslovna jedinca tužene. Osim toga vođenje postupka pred sudom u [adresa] predstavljalo bi otegotnu okolnost u financijskom smislu za tužitelja s obzirom na udaljenost od njegovog mjesta prebivališta. S obzirom na sve navedeno, pobijanim rješenjem pravilno je ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

8. Tužena se žali i na relativno bitne povrede odredaba ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP (o sadržaju obrazloženja; ista odredba međutim propisuje formu obrazloženja i njegov obvezni sadržaj). No obrazloženje u 3. odlomku pobijane presude sadrži upravo takve, propisane navode o tome koji su dokazi izvedeni, a to su: materijalna dokumentacija u spisu, nalaz i mišljenje vještaka te saslušanje tužitelja kao stranke te ocjenu provedenih dokaza. Tužena žalbene prigovore obrazlaže tako da osporava ocjenu provedenih dokaza, odnosno činjenicu da je sud povjerovao istinitosti iskaza tužitelja, a ne i istinitosti navoda tužene. No prvostupanjski sud nije odbio nijedan dokazni prijedlog tužene već je upravo tužena odustala od dokaznih prijedloga koji su trebali posvjedočiti da su tužitelju bile jasne i razumljive sporne odredbe, da mu je bio ponuđen izbor između više različitih kredita te da je tužitelj svjesno odabrao kredit vezan uz valutu CHF te je slijedom navedenog ocjena dokaza u konkretnom slučaju provedena u skladu s odredbama čl. 7., 8., 219. te 221.a ZPP, a žalbeni prigovori tužene nisu osnovani.

9. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, dana 12. srpnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 148-50- 4255246 na iznos od 26.602,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju za devize banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje koja je promjenjiva te da se radi o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila.

10. Tužitelj je saslušan kao stranka na ročištu za glavnu raspravu održanom 3. ožujka 2025. godine te je iskazao da je 2007. godine odlučio kupiti novi automobil za osobne potrebe te da je otišao u auto kuću O. Naveo je i da je podigao kredit kod tužene jer mu je u auto kući bilo rečeno da su tamo najpovoljniji uvjeti. Nije sudjelovao u izradi ugovora, iz banke su ga pozvali da dođe potpisati kada je ugovor već bio pripremljen. Nisu mu objašnjavane odredbe o valutnoj klauzuli već mu je samo rečeno da je to najpovoljniji način kupnje vozila i da će rata biti ta koja je ugovorena. Kredit mu je nuđen samo u CHF valuti kao najpovoljnijem odabiru, a niti u jednoj drugoj valuti. Navodi da mu je rata kredita s početnih 1.600,00 kuna kroz par godina narasla na iznos od 2.600,00 kuna, čak i prema 2.700,00 kuna. Tužitelj je također naveo da se ovaj postupak vodio pred sudom u [adresa], a ne pred sudom u [adresa], da bi se odlučio na pokretanje postupka, ali bi mu to bilo financijski teže.

11. S obzirom na navedeno, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu na temelju Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

12. Tužena je na ročištu od 15. prosinca 2022. godine odustala od prijedloga za saslušanjem svjedokinje CŠ, dakle nije ponudila nikakve dokaze na okolnost da bi tužitelj dobio potrebne obavijesti o riziku sklapanja kredita u valuti CHF da bi na isti mogao dati informirani pristanak. Zato ne može osnovano prigovarati da je onemogućena iznositi dokaze kojim bi potkrijepila svoje navode, odnosno da je zanemareno načelo jednakosti oružja i da je tužena stavljena u nepovoljniji položaj i povrijeđena u svom pravu na pravično suđenje. Tuženoj je dana mogućnost predlaganja dokaza, koju ista nije iskoristila, dok sud odlučuje kojim će dokazima povjerovati a kojim ne. O tome zašto valutnu klauzulu u konkretnom slučaju smatra nepoštenom sud je dao razloge, pa nisu osnovani suprotni žalbeni prigovori.

13. Tužitelj se pozvao na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to na odluku posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. donesena u postupku protiv ovdje tužene a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

14. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., između ostalih i tužena, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1. 1. 2004. do 6. 8. 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91). U navedenom kolektivnom sporu ocijenjeno je da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Nadalje tužena je objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, navodila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Dakle tužena je prilikom sklapanja ugovora bila obvezna tužitelju ukazati ne samo na jezično značenje pojma promjenjive valutne klauzule, već i na ekonomske posljedice odnosno učinke do kojih ugovaranje te odrede može dovesti.

15. Dokazi provedeni u predmetnom postupku jasno i nedvosmisleno ukazuju da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, s obzirom na to da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, a što je razvidno iz provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja koje ukazuje na opseg i visinu isplata koje su tužitelja teretile nakon sklapanja ugovora van onih parametara koji odgovaraju prvotno ugovorenima u odnosu na članak 2. i 7. Ugovora o kreditu.

16. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a prema kojem razlika, odnosno iznos koji je tužitelj preplatio na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi ukupno 28.072,51 kn / 3.726,99 eura[1] .

17. Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatila tužena kada je dio imovine tužitelja prešao u njezinu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

18. S obzirom na to da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tužena nesavjestan stjecatelj što proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima, neovisno o tome što je kredit već otplaćen. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služila tužena kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženoj, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata koje teku od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tužena koristila nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se ista može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

19. Neosnovan je i prigovor zastare. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio:

"Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF i kredita s promjenjivom kamatnom stopom u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pa tako uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a u konkretnom slučaju glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predmet je pravomoćno okončan 14. lipnja 2018. godine pa rok zastare ponovno teče od 15. lipnja 2018. godine, a istekao je 15. lipnja 2023. godine. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 29. ožujka 2021. godine, ista je podnesena unutar zastarnih rokova.

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. Osnovan je žalbeni navod tužene kojima se žali na trošak za sastav podneska od 4. veljače 2022. Naime za sastav toga podneska trebalo je tužitelju priznati trošak po Tbr. 8. st. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., 107/25. - dalje: Tbr. ili Tarifa) prema kojemu se za sastavljanje ostalih podnesaka priznaje 25 % nagrade, odnosno trebalo je za konkretni podnesak priznati trošak u iznosu od 50,00 eura, a koji valja uvećati za PDV (12,50 eura), dakle ukupno 62,50 eura. Slijedom navedenog ovaj sud je primjenom čl. 373. t. 3. ZPP odlučio je kao u točki II. izreke.

22. Budući da žalba tužene nije osnovana u dijelu koji se tiče glavne stvari, primjenom čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbija se zahtjev za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić