Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-211/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja ĐFO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; te II-tužitelja ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pr-88/2018-64 od 9. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pr-88/2018-64 od 9. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., V. i VI. izreke

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pr- 88/2018-64 od 9. siječnja 2024. u dijelu izreke pod točkom III., VII. i X. te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim u povodu žalbe, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti I-tužitelju bruto iznos 220,30 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti I-tužitelju bruto iznos 1.869,61 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku isplatiti I-tužitelju neto iznos od 3.971,71 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Nadalje, pod točkom IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu da se naloži tuženiku da I-tužitelju isplati bruto iznos od 2.684,42 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku isplatiti II-tužitelju bruto iznos od 2.469,70 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Isto tako, pod točkom VI. izreke naloženo je tuženiku isplatiti II-tužitelju bruto iznos od 75,36 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a pod točkom VII. je naloženo tuženiku isplatiti II-tužitelju neto iznos od 3.464,09 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Pod točkom VIII. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu da se naloži tuženiku isplatiti II-tužitelju bruto iznos od 610,91 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kao i pod točkom XI. kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti II-tužitelju iznos od 610,91 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Pod točkom X. izreke naloženo je tuženiku da I-tužitelju i II-tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.260,06 € sa zateznim kamatama tekućim od 09. siječnja 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II., III., V., VI. , VII. i X. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 -Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 199,08 €.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev I. i II. tužitelja za isplatu razlike za isplatu razlike plaće po osnovi rada duljeg od redovnog radnog vremena te rada subotom, nedjeljom, blagdanom i noću, dnevnice za službena putovanja te naknade štete zbog neiskorištenog dnevnog odmora u utuženom razdoblju.

5. Tijekom provedenog dokaznog postupka je utvrđeno:

- da iz Dnevnih evidencija radnog vremena i Mjesečnih evidencija radnog vremena proizlazi da su tužitelji u utuženom razdoblju pored redovnog rada (radnim danom od 08-16 sati), u više navrata imali evidentiran i prekovremeni rad (npr. radnim danom od 05,00 i 06,00 sati ujutro ili do 20,00 ili 21,00 sat navečer, ili u dane vikenda) te isto tako, proizlazi da su tužitelji u više navrata imali evidentiran i službeni put (u evidencijama oznaka SP);

- da iz Naloga za korištenje slobodnih dana proizlazi da tužitelji za odrađene prekovremene sate bili upućivani na slobodne dane, dok iz dnevnih i mjesečnih evidencija radnog vremena proizlazi da su tužiteljima ti slobodni dani bili evidentirani kao PRV – preraspodjela radnog vremena ili kao SD – slobodan dan;

- da su tužitelji kao djelatne vojne osobe (na radnom mjestu vozača) kroz utuženo razdoblje zaista bili angažirani dulje od redovnog radnog vremena, noću, subotama i nedjeljama, kao i da su na ime rada dulje od redovnog radnog vremena iskoristili određeni broj slobodnih dana.

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je I-tužitelj u razdoblju od 28.02.2013. do 31.05.2014. iskoristio sve slobodne dane koji su pripadali po osnovi rada duljeg od redovnog radnog vremena (Tablica br. 1 - str. 115 spisa), da je imao i 31 sat noćnog rada, 26 sati rada subotom te 57 sati rada nedjeljom (Tabela 2 - str. 116 spisa), što mu tuženik nije propisno platio, pa mu je po toj osnovi za razdoblje od 28.02.2013. do 31.05.2014. ostao dužan isplatiti 1.659,90 kn/ 220,30 €. Isto tako, u odnosu na II-tužitelja vještak je utvrdio da je u razdoblju od 28.02.2013. do 31.05.2014. odradio 446,5 sati prekovremenog rada, dok mu je kroz iskorištene slobodne dane preraspodijeljeno 190 sati, pa da za preostalih 256,5 prekovremenih sati nije iskoristio slobodne dane, niti su mu oni plaćeni, da je imao i 15,5 sati noćnog rada, 39 sati rada subotom te 19,5 sati rada nedjeljom, što mu tuženik nije propisno platio te da mu je po navedenim osnovama prekovremenog rada te rada noću, subotama i nedjeljama za razdoblje od 28.02.2013. do 31.05.2014. tuženik ostao dužan isplatiti 18.608,18 kn/2.469,70 €;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka za razdoblje nakon 01.06.2014. proizlazi da su tužiteljima nakon 01.06.2014. uredno isplaćivani posebni vojni dodaci (5%), u skladu sa njihovim ustrojbenim činom, zatim da je I-tužitelj u razdoblju od 01.06.2014. do 28.02.2018. imao 1.246,5 sati rada duljeg od redovnog radnog vremena, za što je ostvario pravo na 156 slobodnih dana, međutim od toga je iskoristio samo 117 slobodnih dana, pa mu je ostalo neiskorišteno 39 slobodnih dana (310,6 sati), da je II-tužitelj u razdoblju od 01.06.2014. do 28.02.2018. imao 1.243 sati rada duljeg od redovnog radnog vremena, za što je ostvario pravo na 155,7 slobodnih dana, međutim od toga je iskoristio 154 sloboda dana, pa mu je ostalo neiskorišteno 1,7 slobodnih dana (11 sati), slijedom čega je vještak utvrdio da I-tužitelju za neiskorištenih 39 slobodnih dana (310,6 sati) – prema cijeni redovnog sata rada – pripada iznos 14.086,55 kn/1.869,61 € bruto, dok bi II-tužitelju za neiskorištenih 1,7 slobodnih dana (11 sati) pripadao iznos 567,83 kn/ 75,36 €.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud zaključuje sukladno citiranim odredbama do 31.05.2014. da je prekovremeni rad tužitelja predstavljao svaki njihov sat rada dulji od osam sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom i nedjeljom, s time da su tužitelji imali pravo na isplatu povećane plaće (50%) za svaki sat prekovremenog rada jedino u onom dijelu u kojem im sati prekovremenog rada nisu bili preraspodijeljeni odnosno kompenzirani korištenjem (plaćenih) slobodnih dana. Isto tako, zaključuje da su tužitelji imali pravo i na isplatu povećane plaće za rad noću, subotom i nedjeljom, bez obzira je li se pritom radilo o prekovremenom radu i jesu li za taj prekovremeni rad eventualno iskoristili slobodne dane tako da je tuženik po navedenim osnovama (prekovremenog rada koji nije kompenziran slobodnim danima te rada noću, subotom i nedjeljom) za razdoblje od 28.02.2013. do 31.05.2014. I-tužitelju dužan isplatit 220,30 € bruto, dok je II-tužitelju dužan isplatiti 2.469,70 € bruto te odlučuje kao pod točkama I. i V. izreke. Nadalje, za razdoblje nakon 1.6.2014. po izričitoj odredbi čl. 155. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 73/13, 75/15, 50/16; dalje: ZSOS/13), tužitelji kao djelatne vojne osobe u razdoblju nakon 01.06.2014. za rad dulji od redovnog radnog vremena nisu imali pravo na uvećanje plaće, nego na posebni vojni dodatak za ustrojbeni čin dočasnika (u njihovom slučaju stožerni narednik), u visini 5% od osnovice plaće te pravo na slobodne dane, u omjeru jedan prema jedan (tj. jedan slobodan sat za jedan sat dulji od redovnog radnog vremena). Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik tužiteljima nakon 01.06.2014. uredno isplaćivao posebni vojni dodatak, ali im nije omogućio korištenje svih slobodnih sati (tj. slobodnih dana) na koje su ostvarili pravo radom duljim od redovnog radnog vremena, pa je tako I-tužitelju ostalo neiskorišteno 39 slobodnih dana, a II-tužitelju 1,7 slobodnih dana, čime je tuženik prekršio obvezu iz čl. 22. Odluke o rasporedu radnog vremena/14, po kojoj je tužiteljima bio dužan omogućiti korištenje slobodnih dana u roku 4 mjeseca od ostvarivanja prava na te dane pri čemu se u tom dijelu ne radi o isplati plaće za sate rada dulje od redovnog radnog vremena nakon 01.06.2014. (na što tužitelji po citiranim propisima zaista niti nemaju pravo), već se ustvari radi o isplatu naknade za neiskorištene slobodne dane (kao svojevrsnom obliku naknade štete) – dakle za slobodne dane čije korištenje tuženik nije omogućio tužiteljima, iako su na te slobodne dane ostvarili pravo po Odluci o rasporedu radnog vremena/14, slijedom čega odlučuje kao pod točkom II. i VI.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

10. Prema odredbi čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR), poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, a prema odredbi čl. 131. st. 4. ZR-u, u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1. Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

11. Nadalje, po ZSOS/02 raspored tjednog i dnevnoga radnog vremena djelatnih vojnih osoba uređivao je ministar obrane (čl. 96. st. 1.), s time da je djelatna vojna osoba bila dužna obavljati rad dulji od redovnog radnog vremena (prekovremeni rad), između ostaloga, i zbog neodgodivih poslova čije prekidanje bi dovelo do štetnih posljedica (čl. 97. st. 3.). Isto tako, sukladno ZSOS/02 djelatnoj vojnoj osobi za prekovremeni rad pripadala je povećana plaća pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima (čl. 97. st. 5.), međutim pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad nije se ostvarivalo ako je bilo moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena (čl. 97. st. 6.). Po Odluci o rasporedu radnog vremena/09 tjedno radno vrijeme djelatnih vojnih osoba u trajanju 40 sati bilo je raspoređeno po osam sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka, od 08,00 do 16,00 sati (čl. 2. st. 1. i st. 2.). U tom slučaju, prekovremenim radom smatrao se svaki sat rada dulji od osam sati dnevno te svaki sat rada subotom i nedjeljom (čl. 12. st. 2.). U slučaju preraspodjele radnog vremena, za pet sati prekovremenog rada davao se po jedan slobodan dan (čl. 12. st. 4.), a ukoliko nije bilo moguće izvršiti preraspodjelu, podaci o prekovremenom radu dostavljali su se nadležnoj financijskoj službi radi plaćanja (čl. 12. st. 5.). Prekovremeni rad se plaćao uvećanjem osnovne plaće za svaki sat rada za 50%, noćni rad uvećanjem 40%, rad subotom 25%, rad nedjeljom 35%, a blagdanom i neradnim danom za 150% (čl. 13.).

12. Slijedom navedenog, sukladno citiranim propisima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljima pripada pravo na isplatu povećane plaće (50%) za svaki sat prekovremenog rada jedino u onom dijelu u kojem im sati prekovremenog rada nisu bili preraspodijeljeni odnosno kompenzirani korištenjem (plaćenih) slobodnih dana, a koji izračuni se temelje na službenim evidencijama tuženika koje su priložene spisu tako da pravilno utvrđuje da je tuženik po navedenim osnovama (prekovremenog rada koji nije kompenziran slobodnim danima te rada noću, subotom i nedjeljom) za razdoblje od 28.02.2013. do 31.05.2014. I-tužitelju dužan isplatiti 220,30 € bruto, dok je II-tužitelju dužan isplatiti iznos od 2.469,70 € bruto kao pod točkama I. i V. izreke pobijane odluke.

13. U odnosu na žalbene navode vezano za naknadu razlike plaće po osnovi rada duljeg od redovnog radnog vremena te rada subotom, nedjeljom, blagdanom i noću za razdoblje od 28. veljače 2013. do 31. svibnja 2014. te na ime neiskorištenih slobodnih dana za razdoblje od 01. lipnja 2014. do 28. veljače 2018., da je presuda nerazumljiva i da nije jasno kako je sud došao do iznosa koje je s navedenog osnova usvojio, valja reći da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka jasno proizlazi da za I- tužitelja visina neisplaćene bruto plaće s osnova neisplaćenih dodataka za razdoblje od ožujka 2013. do veljače 2014. iznosi bruto 1.659,90 kn/220,31 €, a za razdoblje od lipnja 2014. do veljače 2018. ukupno bruto 14.086,55 kn/ 1.869,61 €, dok za II- tužitelja proizlazi da visina neisplaćene bruto plaće s osnova neisplaćenih dodataka za razdoblje od ožujka 2013. do svibnja 2014. iznosi ukupno bruto 18.608,18 kn/2.469,70 €, a za razdoblje od lipnja 2014. do veljače 2018. iznosi ukupno bruto 567,83 kn/75,36 €, a navedeni iznosi su upravo dosuđeni I-tužitelju u točki I. i II. izreke, te II-tužitelju u točki V. i VI. izreke, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani, dok odbijajući dio presude nije predmet žalbenog razmatranja.

14. U odnosu na žalbene navode da iz spisu dostavljene mjerodavne dokumentacije i očitovanja nadležne postrojbe nedvojbeno proizlazi da tužitelji u utuženom razdoblju od veljače 2013. do 1. lipnja 2014. nisu radili noću, subotom, nedjeljom, blagdanima, u smjenama, pa iz tog razloga niti ne mogu ostvariti pravo na dodatke na plaću po tom osnovu, valja reći da do 31.05.2014. prekovremeni rad tužitelja predstavljao je svaki njihov sat rada dulji od osam sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom i nedjeljom, s time da su tužitelji imali pravo na isplatu povećane plaće (50%) za svaki sat prekovremenog rada jedino u onom dijelu u kojem im sati prekovremenog rada nisu bili preraspodijeljeni odnosno kompenzirani korištenjem (plaćenih) slobodnih dana, slijedom čega je tuženik po osnovi prekovremenog rada koji nije kompenziran slobodnim danima te rada noću, subotom i nedjeljom, za razdoblje od 28.02.2013. do 31.05.2014. I-tužitelju dužan isplatiti 220,30 € bruto, dok je II-tužitelju ostao dužan isplatiti 2.469,70 € bruto.

15. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da tužitelji nisu dokazali da imaju mjesečno izviješće s potvrdom časnika HV-a na pravo za isplatu naknade za prekovremeni rad, a sve sukladno točki XII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika (Narodne novine broj: 118/09 i 118/12), valja reći da je upravo pregledom dnevnih evidencija radnog vremena i mjesečnih evidencija radnog vremena, prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji u utuženom razdoblju pored redovnog rada (radnim danom od 08-16 sati), u više navrata imali evidentiran i prekovremeni rad (npr. radnim danom od 05,00 i 06,00 sati ujutro ili do 20,00 ili 21,00 sat navečer, ili u dane vikenda), slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelji kao djelatne vojne osobe (na radnom mjestu vozača) kroz utuženo razdoblje zaista bili angažirani dulje od redovnog radnog vremena, noću, subotama i nedjeljama, kao i da su na ime rada dulje od redovnog radnog vremena iskoristili određeni broj slobodnih dana pa činjenica da nisu imali posebno mjesečno izviješće s potvrdom časnika HV-a na pravo za isplatu naknade za prekovremeni rad, nije od utjecaja na obvezu tuženika da im isplati naknadu za odrađeni prekovremeni rad, za koji nisu mogli iskoristiti slobodne dane.

16. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je čl. 155. Zakona izričito propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Narodne novine, br. 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15), valja reći da iako je odredbom čl. 155. ZSOS/13, propisano da tužitelji kao djelatne vojne osobe u razdoblju nakon 01.06.2014. za rad dulji od redovnog radnog vremena nisu imali pravo na uvećanje plaće, nego na posebni vojni dodatak za ustrojbeni čin dočasnika (u njihovom slučaju stožerni narednik), u visini 5% od osnovice plaće te na pravo na slobodne dane, u omjeru jedan prema jedan (tj. jedan slobodan sat za jedan sat dulji od redovnog radnog vremena), navedeno ne znači da se djelatnim vojnim osobama rad dulji od redovnog radnog vremena ne valorizira na nikakav način. Naime, kako to jasno proizlazi iz čl. 155. ZSOS/13 djelatnim vojnim osobama se po toj osnovi priznaje pravo na poseban vojni dodatak (koji je reguliran Pravilnikom o dodacima na plaću/14), ali im se priznaje i ostvarenje prava na slobodne dane u skladu sa Odlukom o rasporedu radnog vremena/14. .

17. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su tužiteljima u razdoblju nakon 01.06.2014. uredno isplaćivani posebni vojni dodaci (5%), u skladu sa njihovim ustrojbenim činom, a isto tako proizlazi da je I-tužitelj u razdoblju od 01.06.2014. do 28.02.2018. imao 1.246,5 sati rada duljeg od redovnog radnog vremena, za što je ostvario pravo na 156 slobodnih dana, ali da je od toga iskoristio samo 117 slobodnih dana, pa mu je ostalo neiskorišteno 39 slobodnih dana (310,6 sati), dok je II-tužitelj ostvario pravo na 155,7 slobodnih dana, ali je od toga iskoristio 154 sloboda dana, pa mu je ostalo neiskorišteno 1,7 slobodnih dana.

18. Slijedom navedenog, proizlazi da je tuženik tužiteljima nakon 01.06.2014. uredno isplaćivao posebni vojni dodatak, ali im nije omogućio korištenje svih slobodnih sati (tj. slobodnih dana) na koje su ostvarili pravo radom duljim od redovnog radnog vremena, pa je tako I-tužitelju ostalo neiskorišteno 39 slobodnih dana, a II-tužitelju je ostalo neiskorišteno 1,7 slobodnih dana.

19. U odnosu na žalbene navode da je iz dostavljenih naloga o korištenju slobodnih dana razvidno da je za tužitelje vršena preraspodjela radnog vremena te da su im sati rada koji prelaze redovno radno vrijeme kompenzirani slobodnim danima, sukladno odredbama Odluke/2014, valja reći da su neosnovani i nedokazani. Naime, nalaz vještaka je izrađen temeljem službenih evidencija radnog vremena, koje je sam tuženik dostavila u spis, pri čemu tuženik nije dostavio nikakvu daljnju dokumentaciju iz koje bi proizlazi da je tužiteljima naknadno omogućeno korištenje ostatka slobodnih dana, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud na temelju nalaza vještaka - koji se temelji na službenim evidencijama radnog vremena – utvrdio da tužitelji nisu iskoristili sve slobodne dane, i to upravo onako kako je to izračunao vještak.

20. Pri tome, žalitelju valja reći da u situaciji kada postoji spor među strankama u vezi s omogućavanjem korištenja slobodnih dana odnosno da kada iz dostavljene dokumentacije tuženika da nisu iskorišteni svi slobodni dani, a tužitelj tvrdi da nije imao mogućnosti ih iskoristiti, tada je teret dokaza na tuženiku u smislu odredbe čl. 131. st. 4. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14 i 127/17, u daljnjem tekstu: ZR-a/14), da je omogućio tužiteljima korištenje preostalih slobodnih dana.

21. Nadalje, u pogledu dnevnica za službena putovanja valja reći da tužitelji u činjeničnim navodima tužbe ističu da se njihov rad odvijao na terenu po 12 i više sati dnevno, a da im tuženik nije obračunavao rad na terenu kao niti dnevnice. Iz iskaza I- tužitelja proizlazi da je radio na radnom mjestu vozača te je njegovo redovno radno vrijeme bilo organizirano od 08,00 do 16,00 sati, ali da je zbog prirode posla koji radi znalo trajati puno duže od osmosatnog radnog vremena koje je kao takvo moj poslodavac i prikazivao. Zatim, proizlazi da je po zapovijedi vozio osobe nekada u 5,00 ujutro, nekada u 6,00 sati ujutro, odveo bi ih na odredište bilo u RH ili u inozemstvu i vraćao bi ih nazad, a vožnja da je trajala i po 10 i više sati, dok takav iskaz potvrđuje i II-tužitelj.

22. Tuženik osnovano žalbenim navodima ističe da su tužiteljima za različite oblike rada (rad na terenu, sedmodnevno aktivno dežurstvo, poslove vozača i dr.) isplaćivani svi dodaci na plaću, ovisno o obliku i načinu rada, dok su im prekovremeni sati rada kompenzirani kroz slobodne dane, što je vidljivo iz dostavljenih naloga o korištenju slobodnih dana i kartica djelatnika-isplatnih lista plaća.

23. Naime, odredbom čl. 149. st.1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 73/13., 75/15., 50/16.) propisano je da djelatna vojna osoba upućena na službeno putovanje u zemlji i inozemstvu ima pravo na naknadu prijevoznih troškova dnevnice i naknadu troškova za smještaj, dok je st.2. istog Zakona propisano da visina dnevnice za službena putovanja u RH i inozemstvu se isplaćuje u iznosu propisanom za korisnike državnog proračuna RH u skladu s odlukom Vlade RH. Isto tako, odredbom čl. 149. st. 3. istog Zakona propisano je da djelatna vojna osoba ima pravo 40% iznosa naknade kada joj je osigurana dnevna prehrana, a nema pravo na smještaj kada joj je osiguran smještaj u čvrstom objektu, dok je st. 5 istog Zakona propisano da se pod službenim putovanjem iz st. 1. istog Zakona smatra putovanje do 30 dana neprekidno iz uobičajenog mjesta službe odnosno mjesta rada ili iz mjesta prebivališta, odnosno boravišta djelatne vojne osobe u drugo mjesto udaljeno najmanje 30 km, radi obavljanja u nalogu za službeno putovanje određenih poslova vezanih uz njezinu dužnost odnosno poslova u vezi sa službom u Oružanim snagama.

24. Imajući u vidu naprijed citiranu odredbu čl.149. st.1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, proizlazi da je zakonodavac normirao pravo na isplatu dnevnice za djelatne vojne osobe upućene na službeno putovanje u zemlji, ali je isto tako st. 5. istog članka istog Zakona definirano da se službenim putovanjem smatra putovanje do 30 dana neprekidno iz uobičajenog mjesta službe odnosno mjesta rada ili iz mjesta prebivališta.

25. Međutim, iz obrazloženja prvostupanjskog suda ne proizlazi i nije utvrđeno da li je rad tužitelja imao karakter službenog putovanja temeljem kojeg bi tužitelji ostvarivali pravo na isplatu dnevnice za djelatne vojne osobe upućene na službeno putovanje u zemlji ili im je takav duži rad od punog radnog vremena isplaćivan kroz prekovremeni rad, slijedom čega je činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava ostalo nepotpuno utvrđeno, tako da je u ovom dijelu žalba tuženika osnovana te je pobijanu odluku valjalo ukinuti pod točkom III. i VII. izreke i predmet vratiti u tom dijelu na ponovno odlučivanje.

26. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u izreci presude, dok je na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

27. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka u točki X. izreke, a odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

28. U ponovnom suđenju će sud prvog stupnja utvrditi činjenice odlučne za donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu dnevnice odnosno da li su tužitelji i bili uopće upućivani na službena putovanja u smislu citiranih propisa te da li je rad tužitelja imao karakter službenog putovanja za koje bi ostvarivali pravo na dnevnice te će postupiti u skladu sa izraženim shvaćanjima u ovoj odluci, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku, dajući za istu jasne i valjano obrazložene razloge.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić