Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5117/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Maja Buhin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6243/2021-32 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko bank d.d. te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6243/2021-32 od 24. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i troškova sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 365,59 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je kako su ništetne te ne proizvode pravne učinke ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u Ugovoru o [broj kredita], za kupnju motornog vozila, sklopljenom dana 6. listopada 2006. između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., koji je potvrđen po javnoj bilježnici Željki Horvat Pernar dana 9. listopada 2006., pod poslovnim brojem Ou-1219/2006, na iznos od 24.626,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF u iznosu 1.737,36 EUR/ 13.090,12 kn sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu 2.100,62 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024 do isplate (točka III. izreke). Nadalje u dijelu pod točkom IV. izreke odbijen je osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o [broj kredita], za kupnju motornog vozila, sklopljen dana 6. listopada 2006. između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., koji je potvrđen po javnoj bilježnici Željki Horvat Pernar dana 9. listopada 2006., pod poslovnim brojem Ou-1219/2006, na iznos od 24.626,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita te zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Tuženik žalbom u cijelosti pobija navedenu presudu i to iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže žalbu usvojiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka, a podredno usvojiti žalbu i ukinuti presudu te predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 365,59EUR.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a koju u žalbi ističe tuženik.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da su ništene i ne proizvode pravne učinke ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u Ugovoru o [broj kredita], kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetnih odredbe ugovora.

6. Prvostupanjski sud, a polazeći od činjeničnih utvrđenja da su nesporno tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili dana 6. listopada 2006. ugovor o [broj kredita], kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju i motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.626,00 CHF, uz rok otplate 5 godina te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,25% godišnje promjenjivu sukladno odluci kreditora – tuženika, i pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., na koja se pozvala i tužiteljica u tužbi, nadalje utvrđujući da tužiteljica nije jasno i nedvosmisleno bila informirana od strane banke o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanju otplate glavnice i kamata uz švicarski franak, da se nisu vodili pojedinačni pregovori o dijelovima ugovornih odredbi na čiju ništetnost se tužiteljica poziva i da se radilo o tipskom ugovoru te prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, iz kojeg proizlazi da je tuženiku po predmetnom kreditu s osnova valutne klauzule više plaćeno 1.737,36 EUR, prvostupanjski sud je primjenom odredbi čl. 323. st.1., a u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015 - dalje u tekstu: ZOO/05) eventualno kumulirani zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim u cijelosti te odluči kao u točki I. do III. izreke pobijane presude, dok je odbio osnovni zahtjev za utvrđenjem u cijelosti ništetnim istog ugovora o kreditu. (točka IV. izreke).

7. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti, u biti, ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu te ocjenjujući materijalne i personalne dokaze (saslušanje tužiteljice) koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženika, utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su te odredbe ništetne.

8. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja arbitrarnu odluku je netočna, jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse.

9. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč 6. ZPP-a koju sadržajno ističe tuženik tvrdnjom da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog da se sasluša javni bilježnik na okolnost sklapanja ugovora i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo. Ovo iz razloga, što javni bilježnik nije bio prisutan prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, niti javni bilježnik može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg je solemnizirao (ovakvo pravno shvaćanja zauzeo je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022). Nadalje tuženik je na ročištu za glavnu raspravu 11. travnja 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ZJ te naveo da nema daljnjih prijedloga, stoga nije jasno koji tuženikov prijedlog sud prvog stupnja nije proveo ili obrazložio zašto nije proveden.

10.Tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom postupao na način suprotan onome o kakvom se govori u odlukama na koje se sud pozvao odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, a teret dokaza u tom je dijelu bio na tuženiku. Stoga su u takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te je sud prvog stupnja pravilno postupio kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

11. Nadalje, sud je ocjenjujući iskaz tužiteljice zaključio da tužiteljica nije jasno i nedvosmisleno bila informirana od strane banke o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanju otplate glavnice i kamata uz švicarski franak, a iz njezinog iskaza jasno proizlazi da je ugovor u banci dobila već napisan i da u njemu ništa nije mogla mijenjati.

12. U odnosu na daljnje žalbene navode, a koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule valja reći da je točno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, no predmetni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, te je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

13.1. Što se tiče žalbenih navoda tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka valja reći da je izračun pravilno izvršen utvrđujući preplatu uzimajući u obzir razliku između tečaja CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate, jer je predmet spora restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 322. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba, tako da neosnovano prigovara tuženik da je izračun sačinjen kao da se radi o ugovoru o kreditu u kunama. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio visinu na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darfin d.o.o., koji je po stavu ovog suda u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tražbine tužiteljice.

13.2. Neosnovano tuženik navodima žalbe osporava i visinu iznosa koji je tužiteljici dosuđen, pozivajući se na tzv. negativne razlike.

13.3. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. izraženo shvaćanje koji glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

13.4. Slijedom toga, kako tuženik ne tvrdi da je stavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to niti navodima žalbe u ovom dijelu nije u pitanje dovedena zakonitost pobijane odluke.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. Pravilna je odluka suda prvog stupnja i o zateznim kamatama. Naime, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nepošten stjecatelj (u tom smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 364/2022 od 25. travnja 2023.), slijedom čega u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16.1. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022-2) zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. To znači da za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, i to ovdje od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

16.2. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO-a), a koji rok do utuženja nije protekao budući je tužba podnesena 22. srpnja 2021.

17.1. U odnosu na odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja da je tužiteljica u cijelosti uspjela s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom odluku o parničnom trošku utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a imajući pri tome u vidu vrijednost predmeta, kao i važeću Odvjetničku tarifu u vrijeme presuđenja.

17.2. Budući da u ovom konkretnom sporu tužiteljica nije uspjela sa glavnim zahtjevom, a u cijelosti je uspjela sa eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom (čl. 188. ZPP-a), a u odnosu na glavni (odbijeni) zahtjev nisu nastali posebni troškovi, to je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u cijelosti. Jednako pravno shvaćanje je izraženo i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 451/2022 od 3. listopada 2023., Rev-238/2019 od 3. prosinca 2019., Rev172/08-2 od 15. siječnja 2013. i Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022.

17.3. O troškovima postupka sud prvog stupnja je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, no trebalo je odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o troškovima postupka budući i po stavu ovog suda u svezi glavnog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi postupka pa tužiteljici pripada parnični trošak u cijelosti.

17.4. Nadalje pravilno je sud prvog stupnja troškove postupka dosudio sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR za sve radnje poduzete tijekom postupka. Naime odredbom Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima postupka donosio kada je na snazi bila Tarifa koja je stupila na snagu dana 25. studenog 2023. i koja je propisala vrijednost boda od 2,00 EUR, sud prvog stupnja je sukladno Tbr. 52.3 i Tbr. 54. Tarife naknadu troškova postupka pravilno obračunao prema vrijednosti boda od 2,00 EUR (pravno shvaćanje VSRH u odluci poslovni broj Rev-562/2024 od 07. svibnja 2024.).

17.5. Nadalje pravilno je sud prvog stupnja pri odlučivanju o troškovima postupka tužiteljici priznao trošak sastava podnesaka od 1.9.2021. i 9.1.2023. primjenom Tbr. 8.3. Tarife. U odnosu na daljnje žalbene navode da sud nije odbio tuženikov zahtjev za naknadu troškova valja reći da je u smislu odredbe čl. 339. u svezi sa čl. 347. ZPP-a tuženik mogao u roku od 15 dana od primitka presude zahtijevati donošenje dopunske odluke o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, a što je propustio. No u situaciji kad je tužiteljici u cijelosti dosuđen trošak obzirom na njezin uspjeh u parnici, tuženik ionako nema pravo na naknadu troškova postupka.

18. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu

19. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st.1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. Izreke ove odluke.

U Zagrebu, 11. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić