Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3782/2021-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Dubravke Penić Lukač, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Tihane Marije Miladin, u pravnoj stvari tužiteljice ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Šalini i Boži Vrkići, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Addiko banka d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lovrć Novokmet Smrček d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu poslovni broj P-1437/2021- 55 od 15. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu poslovni broj P-1437/2021-55 od 15. listopada 2021.
II. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu poslovni broj P-1437/2021-55 od 15. listopada 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
III. Nova glavna rasprava održat će se pred drugim sucem pojedincem.
IV. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, [broj kredita] zaključen između tužiteljice i tuženika dana 06. kolovoza 2007.god., ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega nalaže se tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 223.250,85 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
- iznos od 3.000,00 kuna sa kamatom od 20.09.2007. godine
- iznos od 1.109,12 kuna sa kamatom od 02.11.2007. godine
- iznos od 520,64 kuna sa kamatom od 30.11.2007. godine
- iznos od 599,59 kuna sa kamatom od 03.12.2007. godine
- iznos od 1.120,83 kuna sa kamatom od 02.01.2008. godine
- iznos od 1.277,33 kuna sa kamatom od 01.10.2008. godine
- iznos od 1.377,44 kuna sa kamatom od 31.10.2008. godine
- iznos od 1.325,16 kuna sa kamatom od 02.12.2008. godine
- iznos od 1.413,77 kuna sa kamatom od 31.12.2008. godine
- iznos od 1.427,51 kuna sa kamatom od 02.02.2009. godine
- iznos od 1.433,72 kuna sa kamatom od 02.03.2009. godine
- iznos od 1.416,60 kuna sa kamatom od 31.03.2009. godine
- iznos od 1.419,87 kuna sa kamatom od 30.04.2009. godine
- iznos od 1.393,71 kuna sa kamatom od 01.06.2009. godine
- iznos od 1.374,44 kuna sa kamatom od 30.06.2009. godine
- iznos od 1.379,56 kuna sa kamatom od 31.07.2009. godine
- iznos od 1.389,71 kuna sa kamatom od 31.08.2009. godine
- iznos od 1.388,83 kuna sa kamatom od 30.09.2009. godine
- iznos od 1.378,56 kuna sa kamatom od 02.11.2009. godine
- iznos od 1.397,83 kuna sa kamatom od 30.11.2009. godine
- iznos od 1.413,28 kuna sa kamatom od 31.12.2009. godine
- iznos od 1.435,26 kuna sa kamatom od 01.02.2010. godine
- iznos od 1.430,22 kuna sa kamatom od 01.03.2010. godine
- iznos od 1.460,05 kuna sa kamatom od 31.03.2010. godine
- iznos od 1.454,38 kuna sa kamatom od 30.04.2010. godine
- iznos od 1.465,41 kuna sa kamatom od 31.05.2010. godine
- iznos od 1.560,86 kuna sa kamatom od 30.06.2010. godine
- iznos od 1.541,21 kuna sa kamatom od 02.08.2010. godine
- iznos od 1.601,24 kuna sa kamatom od 31.08.2010. godine
- iznos od 1.580,50 kuna sa kamatom od 30.09.2010. godine
- iznos od 1.547,14 kuna sa kamatom od 02.11.2010. godine
- iznos od 1.617,52 kuna sa kamatom od 30.11.2010. godine
- iznos od 1.684,97 kuna sa kamatom od 31.12.2010. godine
- iznos od 1.622,39 kuna sa kamatom od 31.01.2011. godine
- iznos od 1.646,47 kuna sa kamatom od 28.02.2011. godine
- iznos od 1.618,52 kuna sa kamatom od 31.03.2011. godine
- iznos od 1.623,61 kuna sa kamatom od 30.04.2011. godine
- iznos od 1.741,80 kuna sa kamatom od 31.05.2011. godine
- iznos od 1.753,41 kuna sa kamatom od 30.06.2011. godine
- iznos od 1.852,23 kuna sa kamatom od 01.08.2011. godine
- iznos od 1.801,47 kuna sa kamatom od 31.08.2011. godine
- iznos od 1.745,90 kuna sa kamatom od 30.09.2011. godine
- iznos od 1.697,74 kuna sa kamatom od 31.10.2011. godine
- iznos od 1.693,56 kuna sa kamatom od 30.11.2011. godine
- iznos od 1.719,42 kuna sa kamatom od 31.12.2011. godine
- iznos od 1.741,97 kuna sa kamatom od 31.01.2012. godine
- iznos od 1.744,99 kuna sa kamatom od 29.02.2012. godine
- iznos od 1.729,39 kuna sa kamatom od 31.03.2012. godine
- iznos od 1.739,92 kuna sa kamatom od 30.04.2012. godine
- iznos od 1.747,13 kuna sa kamatom od 31.05.2012. godine
- iznos od 1.735,01 kuna sa kamatom od 30.06.2012. godine
- iznos od 1.738,20 kuna sa kamatom od 31.07.2012. godine
- iznos od 1.729,11 kuna sa kamatom od 31.08.2012. godine
- iznos od 1.709,75 kuna sa kamatom od 01.10.2012. godine
- iznos od 1.730,68 kuna sa kamatom od 31.10.2012. godine
- iznos od 1.740,73 kuna sa kamatom od 30.11.2012. godine
- iznos od 1.733,41 kuna sa kamatom od 31.12.2012. godine
- iznos od 1.693,92 kuna sa kamatom od 31.01.2013. godine
- iznos od 1.727,47 kuna sa kamatom od 28.02.2013. godine
- iznos od 1.730,40 kuna sa kamatom od 02.04.2013. godine
- iznos od 1.717,25 kuna sa kamatom od 30.04.2013. godine
- iznos od 1.676,35 kuna sa kamatom od 31.05.2013. godine
- iznos od 1.675,31 kuna sa kamatom od 01.07.2013. godine
- iznos od 1.685,35 kuna sa kamatom od 31.07.2013. godine
- iznos od 1.701,46 kuna sa kamatom od 31.08.2013. godine
- iznos od 1.723,77 kuna sa kamatom od 30.09.2013. godine
- iznos od 1.712,26 kuna sa kamatom od 31.10.2013. godine
- iznos od 1.720,41 kuna sa kamatom od 30.11.2013. godine
- iznos od 1.729,65 kuna sa kamatom od 31.12.2013. godine
- iznos od 1.548,72 kuna sa kamatom od 31.01.2014. godine
- iznos od 1.595,81 kuna sa kamatom od 28.02.2014. godine
- iznos od 1.592,18 kuna sa kamatom od 31.03.2014. godine
- iznos od 1.579,91 kuna sa kamatom od 30.04.2014. godine
- iznos od 1.575,98 kuna sa kamatom od 31.05.2014. godine
- iznos od 1.577,75 kuna sa kamatom od 30.06.2014. godine
- iznos od 1.591,68 kuna sa kamatom od 31.07.2014. godine
- iznos od 1.603,41 kuna sa kamatom od 01.09.2014. godine
- iznos od 1.600,97 kuna sa kamatom od 30.09.2014. godine
- iznos od 1.611,11 kuna sa kamatom od 31.10.2014. godine
- iznos od 1.618,00 kuna sa kamatom od 01.12.2014. godine
- iznos od 1.613,94 kuna sa kamatom od 31.12.2014. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 31.01.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 28.02.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 31.03.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 30.04.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 01.06.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 30.06.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 31.07.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 31.08.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 30.09.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 31.10.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 30.11.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 31.12.2015. godine
- iznos od 1.615,07 kuna sa kamatom od 01.02.2016. godine
- iznos od 66.119,91 kuna sa kamatom od 22.02.2016.godine
po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 20. rujna 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, za vrijeme od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 56.833,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor preinake tužbenog zahtjeva kao neosnovan.
2. Tuženik se žali protiv navedene presude i rješenja zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška žalbe, podredno ukine tu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Žalba tuženika u odnosu na rješenje nije osnovana, dok je u odnosu na presudu osnovana.
4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ugovor o kreditu ništetan kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetnog ugovora.
5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da se u konkretnom slučaju nije radilo o preinaci tužbenog zahtjeva već o ispravku navoda "predlaže se" pravilnim navodom "nalaže se", budući takvim ispravkom nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva da bi se radilo o preinaci tužbe.
5.1. Žalitelju je tek za istaknuti da bi, u konkretnom slučaju, svakim drugim pristupom suda tužiteljici bilo ograničeno pravo na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06).
6. Pošavši od utvrđenja da je tužiteljica kao korisnik kredita dana 6. kolovoza 2007., koji je potvrđen kod javnog bilježnika 14. kolovoza 2007. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju tražbine temeljem kojeg je zasnovano založno pravo na nekretnini tužiteljice, da je tužiteljica s tuženikom sklopila i Dodatak ugovora o kreditu dana 12. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija istog, da navedeni dodatak nije relevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući isti nije predmet spora jer tužiteljica nije tražila utvrđenje ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu već ništetnost ugovora o kreditu zaključenog 6. kolovoza 2007., koji je potvrđen kod javnog bilježnika 14. kolovoza 2007. do konverzije izvršene dana 12. veljače 2016., da su odredbe ugovora o kreditu ovisne isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti pod kojima se zaključuje predmetni ugovor osobito uvjeti o promjenjivosti i referentnoj stopi za koju se veže promjena, te valutnu klauzulu, da iste uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača uslijed kojih dolazi do situacije da vjerovnik ovdje tuženik jednostrano određuje obveze dužnika, koju potrošač ne može predvidjeti niti provjeriti jer nema za to nikakvih kriterija iz kojih razloga potrošač niti nije prigovorio povećanju kamatne stope niti zatražio okončanje ugovornog odnosa jer isti nije mogao znati zašto su posljedice potpisanog predmetnog ugovora takve, osobito kod kamatne stope i valutne klauzule, da je tužiteljici trebalo pojasniti, obzirom na okolnost nerazumljivosti odredaba predmetnog ugovora i pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti joj, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe, koji jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se odredbe predmetnog ugovora tako sastavljaju da se neke i mogu mijenjati, da je tuženik na taj način izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO- a), jer su neizvjesne posljedice odredaba tog ugovora osobito iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti tuženiku unesene samo od strane tuženika na koje tužiteljica nije mogla utjecati s obzirom da se o pojedinačnim odredbama ugovora nije pregovaralo, niti su u predmetnom ugovoru navedeni parametri za promjenama odredaba tog ugovora niti metoda izračuna glavnice, tečajne razlike niti kamate, što sve čini predmetni ugovor suprotnu načelu savjesnosti i poštenja sud prvog stupnja utvrdio je da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne te da tužiteljica ima pravo na povrat naplaćenih iznosa temeljem čl. 1111. i čl. 1115. ZOO jer je tuženik iste stekao bez osnove. Stoga sud prvog stupnja prihvaća zahtjev tužiteljice te joj, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, dosuđuje iznos 223.250,85 kuna (sada 29.630,47 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos.
7. U žalbenoj fazi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka sporno je da li je ugovor o kreditu ništetan, je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015.), nakon što je tužiteljica dobrovoljno prihvatila izračun konverzije riješeni svi sporni odnosi između tužiteljice i tuženika u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) kojim je regulirana konverzija kredita ugovorenih u CHF u protuvrijednosti kuna ili tužiteljica, unatoč konverziji, ima pravo i na daljnje obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja glavnog ugovora odnosno svih plaćenih iznosa temeljem ugovora o kreditu.
8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu u žalbi ukazuje tuženik. Pobijana presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati obzirom proturječi sama sebi i razlozima presude te jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
9. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da odredbe čl. 502.a, čl. 502.b i čl. 502.c ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Stoga su neodlučna razmatranja žalbe tuženika kojim osporava pravilnost pozivanje prvostupanjskog suda na presude donesene u kolektivnim sporovima i to na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. te presudu Visokog trgovačkog suda broje Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je utvrđeno da su u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZZP i ZPP. Međutim izostalo je bilo kakvo obrazloženje zašto sud smatra da ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezane za CHF dovodi do ništetnosti cjelokupnog ugovora o kredita pa se u tom dijelu presuda ne može ispitati.
10. Valja ponoviti, kao i u odluci ovog suda od 6. srpnja 2021. da utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora. ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će u cijelosti biti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluke Suda, posebice točke 71, predmeta C-421/14 Banco Primus.
10.1. Pogrešan je i pravni stav prvostupanjskog suda da činjenica zaključenja dodatka ugovora nije relevantna činjenica za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva tužiteljice u ovoj pravnoj stvari i to iz razloga jer tužiteljica nije u ovoj pravnoj stvari tražila utvrđenje ništetnosti dodatka ugovora ugovoru o kreditu već ništetnost samog ugovora o kreditu. Naime, između stranaka tijekom postupka upravo je sporno pitanje da li su sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija, nakon što je tužiteljica dobrovoljno prihvatila izračun konverzije, riješeni svi sporni odnosi između tužiteljice i tuženika u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju ili tužiteljica, unatoč konverziji, ima pravo i na daljnje obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja glavnog ugovora odnosno svih plaćenih iznosa temeljem ugovora o kreditu. Stoga nije uopće odlučno što tužiteljica ne predlaže da sud dodatak ugovora o kreditu utvrdi ništetnim. Zbog izostanka odgovora na navedeno sporno pitanje odnosno izostanak razloga o ocjeni prigovora tuženika u tom pogledu presudu nije moguće ispitati.
11. Pri tome valja reći da su stranke nesporno sklopile dodatak ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i izvršile konverziju kredita. Konverzije takvih kredita sklapale su se u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK, a koji propisuje da se svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije, osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, trebaju iskoristiti u korist potrošača i to za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Dakle ukoliko su stranke izvršile konverziju na naprijed navedeni način, a što je sud prvog stupnja propustio utvrditi, u obračun konverzije bili su uzeti iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF i te isplate obračunate i iskorištene za ispunjenje obveza potrošača (u konkretnom slučaju tužiteljice) prema tom dodatku, a eventualna utvrđena preplata iskorištena je za ispunjenje budućih tužiteljičinih anuiteta u EUR. Stoga prilikom odlučivanja o osnovanosti kondikcijskog zahtjeva za isplatu sud mora uzeti u obziri i naprijed navedene činjenice koje se mogu utvrditi vještačenjem.
12. Slijedom navedenog i činjenično stanje odlučno za pravilno presuđenje ove pravne stvari ostalo je nepotpuno utvrđeno.
13. Pri tome valja napomenuti i da je u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., kojim ukida nižestupanjske odluke u istovjetnom postupku, izraženo pravno shvaćanje da će u ponovljenom postupku biti potrebno provesti financijsko vještačenje radi utvrđenja koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti u konkretnom slučaju o zahtjevu tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu a u odluci poslovni broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. pravno shvaćanje da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka, kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR te da pri tome treba imati u vidu da je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama te izuzev plaćenih naknada i troškova), pa tako i preplaćene razlike utvrđene i dosuđene pobijanom presudom, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15 odnosno da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
14. I naposlijetku, treba jasno ukazati kako je prvostupanjski sud gotovo u cijelosti prepisao obrazloženje iz svoje ranije odluke posl.br. P-915/2019 od 21. prosinca 2020. koja je ukinuta rješenjem ovoga suda, posl.br. Gž-1037/2021-6 od 6. srpnja 2021. što predstavlja nedopustivo postupanje u ovoj parnici.
15. Dakle, prvostupanjski sud postupajući suprotno odredbi čl. 377. st. 2. ZPP nije raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju čime je počinio povredu zakona jer nije izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja ga je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju a ovaj sud nema procesnih mogućnosti ispraviti propust suda prvog stupnja donošenjem odluke o odredbama Ugovora o kreditu, a ne uzimajući u obzir sklopljeni dodatak ugovora o kreditu te bi ovaj sud, odlučujući na taj način počinio novu povredu zakona na štetu tuženika zbog čega je prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP trebalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem (čl. 371. ZPP).
16. Iako je odredbom čl. 366.a ZPP propisana zabrana ukidanja presude dva puta, ovaj sud nije imao drugih procesnih ovlaštenja nego ukinuti prvostupanjsku presudu drugi puta jer se, zbog apsolutno bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje je sud prvog stupnja ponovno učinio, može primijeniti samo odredba čl. 369. st. 1. ZPP i drugih procesnih ovlaštenja, kojima bi ovaj sud sanirao apsolutno bitne povrede procesnih pravila sukladno odredbama ZPP, ovaj sud nema.
17. Drugostupanjski sud također ne može niti primjenom odredbe čl. 373.b st. 6. ZPP donijeti odgovarajuću odluku s obzirom na povrede zakona koje je učinio prvostupanjski sud budući da se niti provedbom rasprave pred ovim sudom ne bi mogle otkloniti bitne povrede odredbi parničnog postupka učinjene po prvostupanjskom sudu, niti bi se prvostupanjska presuda mogla potvrditi ili pak preinačiti primjenom odredbe čl. 373.a. ZPP.
18. Kada bi drugostupanjski sud bio apsolutno onemogućen još jednom ukinuti prvostupanjsku presudu došlo bi i do povrede tuženikovog prava na pošteno suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao međunarodnog ugovora koji je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona te ima prednost u primjeni u odnosu na odredbe ZPP te bi došlo također i do povrede ustavnog načela jednakosti.
19. Pravo na pošteno suđenje mora uključivati i mogućnost sudova postupovnim jamstvima uvijek provesti pravični postupak a pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, već i pravo na rješavanje spora od strane suda pa bi pravo na rješavanje spora zabranom ponovnog ukidanja presude bilo povrijeđeno jer u odnosu na tuženika, spor ne bi bio riješen u dijelu koji se odnosi na sve njegove prigovore koje prvostupanjski sud nije ocijenio pa bi se nemogućnošću ponovnog ukidanja dopustila arbitrarnost i samovolja suda prvog stupnja odnosno, propustilo sankcionirati nepravilnu primjenu procesnih zakona, u ovom slučaju svjesno odbijanje njegove primjene što je učinio prvostupanjski sud usprkos jasnoj i izričitoj uputi drugostupanjskog suda iz ranije ukidne odluke
20. Na temelju odredbe članka 371. ZPP-a određeno je da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem.
21. U ponovljenom postupku je tako prvostupanjski sud dužan postupiti po uputi ovoga suda iz rješenja posl.br. Gž-1037/2021-6 od 6. srpnja 2021., ponovno raspraviti sva sporna pitanja, utvrditi što je predmet postupka, saslušati vještaka te po potrebi dati u zadatak vještaku da izradi dopunu nalaza i mišljenje sukladno citiranim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske te će tek nakon toga ocjenom svih provedenih dokaza donijeti novu odluku, za svoja utvrđenja dati valjane razloge pri čemu će voditi računa i o ostalim žalbenim navodima žalitelja.
22. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
U Zagrebu 11. studenog 2025.
Predsjednica vijeća:
Dubravka Penić Lukač
