Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-170/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KE, [adresa], zastupanog po punomoćnici Anamariji Biočić Siničić, odvjetnici u Solinu, protiv tuženika OE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku mr. sc. Deanu Rahanu, odvjetniku u Supetru, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-3419/2024 od 29. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-3419/2024 od 29. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 24.343,37 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. 3. 2013. pa do isplate. Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj odluci je odbačen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu u cijelosti te pobijanu presudu preinači i obveže tuženika na plaćanje troškova postupka pri čemu potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 24.343,37 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s osnove neizvršenih i nekvalitetno izvedenih građevinskih radova temeljem ugovora o građenju od 25. 10. 2010. za koji tužitelj navodi da je sklopljen između njega kao naručitelja i tuženika kao izvođača radova.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Međutim, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire žalitelj, a stoga jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Međutim, primjenom čl. 373. a. st. 3. ZPP prvostupanjsku je presudu moguće potvrditi.

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlaze sljedeća utvrđenja:

- da tužitelj u činjeničnim navodima tužbe koju je pokrenuo protiv tuženika 7. 7. 2014. polazi od tvrdnje da su tužitelj i tuženik 25. 10. 2010. sklopili ugovor o izvođenju građevinskih radova radi izgradnje stambenog objekta na nekretnini na otoku [adresa], [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je tuženik odgovorom na tužbu osporio istu u cijelosti potvrđujući da je odrađivao određene radove za tužitelja pri čemu da je tužitelj prijevarno postupao te ubacio stavke koje nisu dogovorene, da bi potom naknadno u postupku ukazivao da se ugovorom nije obvezao izvršiti nikakve građevinske radove za tužitelja već da je bio samo posrednik i prevoditelj, a da su građevinske radove trebale izvoditi druge građevinske firme,

-da je prije pokretanja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Supetru tužitelj kao predlagatelj podnio prijedlog radi osiguranja dokaza protiv ABC, [adresa] i Imobilia service Brač, [adresa], u kojem je tražio da se zbog nekvalitetno izvedenih i neizvršenih radova izvrši očevid i provede osiguranje dokaza sa zadatkom koji su radovi i vrijednosti prema ugovoru ostali nedovršeni te kolika je šteta uzrokovana zbog tih okolnosti, pri čemu je bio priložen nalaz vještaka Nine Čerina koji je predlagatelj zatražio i pribavio prije postupka osiguranja, a nakon čega je 29. svibnja 2013. proveden očevid uz prisutnost vještaka za geodeziju Nikše Petrovića te građevinske struke Mire Brkljačića i koji su potom izradili pismene nalaze i mišljenja,

- da je vještak građevinske struke Miro Brkljačić u pismenom nalazu i mišljenju utvrdio da ukupna vrijednost štete nastale zbog nedovršenosti radova i nekvalitetno izvedenih radova na zgradi u izgradnji položenoj na čestici [katastarska čestica] u vlasništvu tužitelja iznosi ukupno i 289.298,62 kn/38.265,88 €[1] , pri čemu je iznio napomenu da bi za pravilno utvrđenje nedovršenih i nekvalitetno izvedenih radova, morao raspolagati ugovorom između stranka i ugovornim troškovnikom kao sastavnim dijelom ugovora, kojima nije raspolagao. Vještak Brkljačić u napomeni navodi da su sporna pitanja opisana u vještačenju vještaka za graditeljstvo Nine Čerine te da jedino na osnovi tih podataka može napraviti usporedbu količine nedovršenih i nekvalitetno izvršenih radova te kolika je vrijednost štete,

- da je prvostupanjski sud uvidom u Ugovor od 25. listopada 2010. utvrdio kako je isti sklopljen između tužitelja kao naručitelja, tuženika i društva Firma Prospecta d.o.o., odnosno ŽE kao izvođača radova, pri čemu su u istom upisani dinamika i radovi koje će se izvesti za nalogodavca te rokovi za izvršenje istih te cijena. U ugovoru piše da će kontrolu gradnje vršiti vještak građevine, kojeg da je naručio nalogodavac, dok građevinska firma treba prihvatiti sve moguće prigovore vještaka građevine, odnosno ukloniti nedostatke o svom trošku, dok će stručna firma (koju zastupa IE) nakon okončanja radova predati nalogodavcu sve moguće potvrde, koje su potrebne za status „stambena kuća“,

- da je tužitelj tuženiku dopisom od 5. 3. 2013. raskinuo ugovor od 25. 10. 2010. zbog neispunjenja, budući su bezuspješno protekli radovi za naknadni završetak građevinskih radova,

- da je svjedok BE iskazao da ga je tuženik kontaktirao radi izvođenja građevinskih radove za tužitelja, da je on vlasnik građevinske firme naziva Auto prospekta d.o.o. iz [adresa], da se sastao s tužiteljem i tuženikom, predao tužitelju troškovnik s kojim se tužitelj složio, da su potpisali ugovor o izvođenju građevinskih radova, da je tuženik bio prijatelj od tužitelja i koordinator koji je trebao nadzirati radove za tužitelja, a ne izvoditi radove za tužitelja, da se sa tužiteljem i tuženikom ponovo sreo na gradilištu gdje je već zatekao iskope priličnih dimenzija 20x12 m i 3 m dubine ispod mora, da je tu zatekao nadzornog inženjera Josipa Šituma i vještaka Ninu Čerinu, da mu je tom prilikom AB rekao da je to nelegalno gradilište te ga savjetovao da kao firma ne sudjeluje u ničemu, da njegova firma nije vršila nikakve građevinske radove te je on raskinuo s tužiteljem ugovor odmah na gradilištu jer je bilo nelegalno a od tuženika nije primio nikakav novac.

7. Polazeći od stajališta da su stranke sklopile ugovor o građenju u smislu čl. 620. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine": broj 35/05., 41/08., 125/11., u nastavku teksta: ZOO) te da je tuženik predmetnim ugovorom nedvojbeno preuzeo prema tužitelju obvezu izvođenja građevinskih radova, bez obzira da li je angažirao i drugo društvo odnosno osobe za izvršenje poslova koji su predmetom ugovora, te da je predmetni ugovor raskinuo 2013. nakon što je tuženiku ostavio rokove za ispunjenje, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev smatrajući kako tužitelj u skladu sa pravilima o teretu dokazivanja ( čl. 221. a ZPP ) nije dokazao odlučne činjenice u pogledu postojanja odgovornosti tuženika.

8. Tužitelj u prvostupanjskom postupku, te potom u iscrpno iznesenim žalbenim navodima, također polazi od tvrdnje o postojanju ugovornog odnosa između stranaka u vidu ugovora o građenju pa temeljem takve osnove potražuje štetu zbog neizvršenih i nekvalitetno izvedenih građevinskih radova preuzetih ugovorom.

9. Međutim, provedeni dokazi u sklopu prvostupanjskog postupka ne govore u prilog pravilnosti i zakonitosti iznesenih tvrdnji i stajališta u pogledu postojanja ugovornog odnosa između stranka u vidu ugovora o građenju na kojem tužitelj temelji tužbeni zahtjev.

10. Naime, iako tužitelj i prvostupanjski sud ističu da je utvrđeno postojanje ugovora o građenju od 25. listopada 2010. sklopljenog između stranaka, iz dostavljene materijalne dokumentacije na kojoj temelji tužbeni zahtjev (dostavljene na njemačkom jeziku te prijevodu na hrvatski jezik – str. 6-22 spisa ) ne proizlazi da bi se u radilo o pravnom raspolaganju naslovljenom kao ugovor, već dokumentu navedenom kao "Dogovor". Osim toga drugostupanjski sud nužno primjećuje da je predmetni dogovor sklopljen između tužitelja kao nalogodavca, dok su kao nalogoprimci navedeni "IE, [adresa]" i "Firma Prospecta d.o.o. Gospodin Dean Vojnović".

11. U praksi i životno su moguće situacije kada ugovorne strane pogrešno pravno nazovu odnosno odrede neki ugovor, pri čemu je i starija sudska praksa ( npr. Vrhovni sud u odluci Rev-1249/07 od 20. 12. 2007. ) zauzela stav da pogrešan naziv ugovora, sam po sebi, nema za posljedicu pravnu nevaljanost, već i u tom slučaju valja utvrditi pravu volju ugovornih strana te potom protumačiti ugovor u skladu sa takvom voljom te važećom materijalno pravnom osnovom koja regulira i uređuje određeni ugovorni odnos.

12. U tom smislu ovaj drugostupanjski sud primjećuje ne samo da dokument na kojem tužitelj zasniva tužbu i cjelokupno potraživanje, nije naslovljen kao ugovor, već i da je kao stranka i potpisnik navedena osoba imena i prezimena IE, različita od tuženika OE. Pri tome je i iz priklopljenog spisa Općinskog suda u Supetru poslovnog broja R1-20/13, i na kojim dokazima tužitelj u pogledu osiguranja dokaza temelji zahtjev, razvidno da je tužitelj podnio prijedlog odnosno pokrenuo postupak protiv predloženika IE, odnosno osobe različita imena od tuženika.

13. Uz navedeno, valja primijetiti i da je pravnim raspolaganjem na kojem tužitelj temelji zahtjev, navedena i firma Prospecta d.o.o., a u prvostupanjskom postupku je saslušan svjedok ĐE čijim iskazom je utvrđeno da je tuženik bio prijatelj od tužitelja koji nije trebao izvoditi radove za tužitelja, već je za isto kontaktiran upravo svjedok kao vlasnik građevinske firme, i koji se potom sastao sa tužiteljem i tuženikom, predao tužitelju troškovnik, potpisao ugovor o izvođenju građevinskih radova, da bi potom dolaskom na gradilište zatekao već napravljene iskope, nadzornog inženjera Josipa Šituma i vještaka Ninu Čerinu, pri čemu mu je dano do znanja kako je riječ o nelegalnom gradilištu, radi čega je odmah raskinuo s tužiteljem ugovor te za istog nije izvodio nikakve radove niti primio nikakav novac.

14. Dakle, osim činjenice da dokument na kojem tužitelj temelji zahtjev nije označen kao "ugovor", potom činjenice da u njemu nije navedena osoba imena i prezimena kao tuženik ( već IE) u odnosu na koju je pokrenut i postupak osiguranja dokaza, iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi da tuženik nije predstavljao vlasnika građevinske tvrtke niti obrtnika koji je izvodio ili mogao izvoditi građevinske radove, već tužiteljevog prijatelja i poznanika koji je u svojstvu posrednika trebao osigurati i koordinirati izvođenje građevinskih radova na njegovoj nekretnini, a izvođenje radova je previđeno izvesti od strane građevinske tvrtke u vlasništvu svjedoka ĐE, koji je međutim odustao od tog ugovora i nije izvodio nikakve radove nakon što je vidio da je riječ o nelegalnom gradilištu.

15. Nadalje, valja ukazati da je zakonodavac za oblik sklapanja ugovora o građenju u smislu čl. 620. st. 2. ZOO propisao strogu formu na način da mora biti sklopljen u pisanom obliku. Pri tome je za valjanost takvog ugovora nužno poći i od primjene odredaba Zakona o arhitektonskim i inženjerskim poslovima i djelatnostima u prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine" broj: br. 152/2008, 124/2009; dalje: ZAIPDPUG ) koje se primjenjuju prema trenutku nastanka ugovornog odnosa između stranaka i gdje je odredbom čl. 30. st. 1. propisano:

" Graditi i/ili izvoditi radove na građevini može pravna osoba, odnosno fizička osoba – obrtnik, registrirana za obavljanje djelatnosti građenja, odnosno za izvođenje pojedinih radova (u daljnjem tekstu: izvođač) koja ispunjava uvjete propisane ovim Zakonom."

16. Navedena odredba čl. 30. st. 1. ZAIPDPUG je u osnovi istovjetna sadašnjoj odredbi čl. 29. st.1. Zakona o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje ( "Narodne novine" br. 78/2015, 118/2018, 110/2019;) kojim je zakonodavac svojstvo izvođača u sklopu ugovora o gradnji dodijelio i priznao isključivo osobama koje ispunjavaju zakonom propisane uvjete za izvođenje radova na građevini, pri čemu takvo svojstvo može posjedovati samo pravna osoba ili fizička osoba - obrtnik, registrirana za obavljanje djelatnosti građenja.

17. Posljedično, iz iznesenog jasno proizlazi da u smislu čl. 620. ZOO u vezi čl. 30. st. 1. ZAIPDPUG, fizička osoba samostalno i u osobno ime, ne može predstavljati niti izvođača građevinskih radova, niti ovlaštenu osobu za sklapanje ugovora o građenju.

18. Ovo stoga jer građenje predstavlja stručnu i profesionalnu djelatnost čije izvođenje je zakonodavac mogao dodijeliti i priznati samo i isključivo pravnim i fizičkim osobama – obrtnicima, registriranim za obavljanje konkretne djelatnosti. Nadalje, konkretne kvalifikacije zakonodavac je propisao i u pogledu poslova projektanta i nadzornog inženjera ( čl. 15. i 16. ZAIPDPUG) gdje je poslove projektiranja i stručnog nadzora dodijelio fizičkoj osobi koja ima pravo uporabe strukovnog naziva ovlašteni arhitekt ili ovlašteni inženjer.

19. U odnosu na navedeno valja ukazati da i iz "dogovora" na kojem tužitelj temelji tužbeni zahtjev protiv tuženika, proizlazi da će kontrolu gradnje vršiti vještak građevine, kojeg je naručio nalogodavac, pri čemu u postupku nije utvrđeno niti proizlazi da bi tuženik predstavljao osobu takvih kvalifikacija.

20. Prema tome, kako iz provedenog prvostupanjskog postupka ne proizlazi da bi tuženik predstavljao fizičku osobu-obrtnika registriranog za obavljanje djelatnosti građenja, pri čemu tužitelj tužbeni zahtjev temelji na ugovornom odnosu koji kao takav nije označen kao ugovor o građenju niti u jezičnom smislu, a osim toga se odnosi na osobu različitog imena od tuženika, to nije pravilno stajalište prvostupanjskog suda i u sklopu kojega odnos između stranaka kvalificira kao ugovor o građenju u smislu čl. 620. ZOO, a niti je posljedično moguća obveza tuženika za naknadom štete zbog neizvršenih i nekvalitetno izvedenih građevinskih radova preuzetih ugovorom, odnosno na način na koji to tužitelj u konkretnom slučaju zahtijeva i postavlja tužbeni zahtjev.

21. Drugostupanjski sud pronalazi da upravo u tom smislu valja promatrati i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Mire Brkljačića ( izrađen u postupku osiguranja dokaza ) i gdje je vještak iznio napomenu da u konkretnom slučaju nije raspolagao ugovorom između stranka i ugovornim troškovnikom.

22. Naime, tužitelj žalbu u većem dijelu iscrpljuje u navodima i tvrdnjama usmjerenim upravo u pogledu nalaza i mišljenja predmetnog vještaka te stajalištu da takvo vještačenje treba prihvatiti jer je vještak Brkljačić prisustvovao očevidu na licu mjesta te je izvršio uvid u predmetnu nekretninu, a vještačenje je sačinio temeljem ugovora sa pripadajućim troškovnikom koji je tužitelj van parničnog postupka dostavio drugom sudskom vještaku ( Ninu Čerini ) i koji je po zahtjevu tužitelja sačinio nalaz i mišljenje koje je u osnovi istovjetno nalazu i mišljenju vještaka Mire Brkljačića.

23. U odnosu na pobijanu prvostupanjsku presudu te žalbene navode tuženika kojim se u većinskom dijelu žalbe iscrpno elaborira stajalište u pogledu provođenja dokaza građevinskim vještačenjem i pitanja da li je vještak Brkljačić raspolagao ugovorom o građenju i troškovnikom, valja ukazati da polaze od pretpostavke da se tuženik kao izvođač radova nije pridržavao opisanih stavki u troškovniku, uzanci struke ili dogovora sa tužiteljem kao investitorom te da dio radova nije uopće izvršio, a dio nije kvalitetno izvršio.

24. Međutim, kako tuženik nedvosmisleno ne predstavlja izvođača niti osobu koja je mogla izvoditi građevinske radove u konkretnom slučaju, a niti je provedenim postupkom utvrđeno da bi takve radove stvarno i faktično izvodio, tako izneseni žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani niti dovode u pitanje pravilnost konačne odluke prvostupanjskog suda u pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva, bez obzira na činjenicu što pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te o odlučnim činjenicama u pogledu same pravne osnove potraživanja postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava (ugovora o građenju) i zapisnika o iskazima danim u postupku ( iskazima saslušanih svjedoka i samih stranka iz kojih ne proizlazi da bi tuženik predstavljao ovlaštenu osobu za izvođenje građevinskih radova ili stručni nadzor glede istih niti osobu koja je stvarno i faktično izvodila građevinske radove) i samih tih isprava ili zapisnika.

25. U takvim okolnostima i neprovođenje dokaznih prijedloga predloženih od strane tužitelja ( usmeno saslušanje vještaka koji je izradio nalaz i mišljenje u postupku osiguranja dokaza nakon što je prisustvovao očevidu na licu mjesta ) nužno ne mora predstavljati povredu prava stranke na pristup sudu, onda kada predloženi dokazi nisu u konkretnoj i dostatnoj vezi sa činjenicama odlučnim za predmet spora, odnosno onda kada je riječ o dokazima kojima se dokazuje visina potraživanja, i koji dokaz nije odlučan u slučaju neosnovanosti pravne osnove zahtjeva.

26. Stoga, iako pobijana presuda ima nedostataka te je u istoj počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer prvostupanjski sud polazi od nepravilnog zaključka o postojanju ugovornog odnosa između stranaka u vidu ugovora o građenju, i na kojem tužitelj uostalom činjenično i temelji tužbeni zahtjev, istu je primjenom čl. 373. a st. 3. ZPP moguće potvrditi, jer je prigodom donošenja takve odluke drugostupanjski sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio ( čl. 373. a st. 2. ZPP).

27. Budući su izneseni navodi tužbe te dostavljena materijalna dokumentacija dostatni te govore u prilog donošenju odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno odluke koju je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju i donio, to je temeljem odredbe čl. 373. a st. 3. ZPP-a valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

28. Pravilno tužitelju sukladno činjenici neuspjeha u sporu nisu priznati niti dosuđeni parnični troškovi postupka, dok je njegov zahtjev sa naknadom troškova žalbenog postupka odbijen temeljem čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. ZPP-a ( točka II/ izreke rješenja) obzirom da isti nije bio potreban i nužan za vođenje parnice.

U Zagrebu 11. studeni 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić