Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2026/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, U i partneri, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-479/2020-30 od 6. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-479/2020-30 od 6. ožujka 2025. u točkama I i III izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju UJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.722,41 EUR (sedam tisuća sedamsto dvadeset dva eura i četrdeset jedan cent) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 14,26 EUR s kamatom od 03.03.2008 do plaćanja na iznos od 17,93 EUR s kamatom od 31.03.2008 do plaćanja na iznos od 5,22 EUR s kamatom od 02.06.2008 do plaćanja na iznos od 0,05 EUR s kamatom od 10.06.2008 do plaćanja na iznos od 8,46 EUR s kamatom od 01.07.2008 do plaćanja na iznos od 1,85 EUR s kamatom od 01.08.2008 do plaćanja na iznos od 0,28 EUR s kamatom od 04.08.2008 do plaćanja na iznos od 3,50 EUR s kamatom od 01.09.2008 do plaćanja na iznos od 6,59 EUR s kamatom od 01.10.2008 do plaćanja na iznos od 21,05 EUR s kamatom od 07.10.2008 do plaćanja 2 na iznos od 16,96 EUR s kamatom od 01.12.2008. do plaćanja na iznos od 43,93 EUR s kamatom od 01.01.2009 do plaćanja na iznos od 44,83 EUR s kamatom od 01.02.2009 do plaćanja na iznos od 0,80 EUR s kamatom od 03.02.2009 do plaćanja na iznos od 47,36 EUR s kamatom od 01.03.2009 do plaćanja na iznos od 42,22 EUR s kamatom od 01.04.2009 do plaćanja na iznos od 63,85 EUR s kamatom od 01.05.2009 do plaćanja na iznos od 32,49 EUR s kamatom od 01.06.2009 do plaćanja na iznos od 22,96 EUR s kamatom od 08.06.2009 do plaćanja na iznos od 27,17 EUR s kamatom od 01.07.2009 do plaćanja na iznos od 22,19 EUR s kamatom od 07.07.2009 do plaćanja na iznos od 53,89 EUR s kamatom od 01.08.2009 do plaćanja na iznos od 58,9 EUR s kamatom od 01.09.2009 do plaćanja na iznos od 54,03 EUR s kamatom od 01.10.2009 do plaćanja na iznos od 53,54 EUR s kamatom od 01.11.2009 do plaćanja na iznos od 59,33 EUR s kamatom od 01.12.2009 do plaćanja na iznos od 63,62 EUR s kamatom od 01.01.2010 do plaćanja na iznos od 70,05 EUR s kamatom od 01.02.2010 do plaćanja na iznos od 68,58 EUR s kamatom od 01.03.2010 do plaćanja na iznos od 79,03 EUR s kamatom od 01.04.2010 do plaćanja na iznos od 76,76 EUR s kamatom od 01.05.2010 do plaćanja na iznos od 79,25 EUR s kamatom od 01.06.2010 do plaćanja na iznos od 76,63 EUR s kamatom od 01.07.2010 do plaćanja na iznos od 26,76 EUR s kamatom od 05.07.2010 do plaćanja na iznos od 100,88 EUR s kamatom od 01.08.2010 do plaćanja na iznos od 96,63 EUR s kamatom od 01.09.2010 do plaćanja na iznos od 25,75 EUR s kamatom od 10.09.2010 do plaćanja na iznos od 112,46 EUR s kamatom od 01.10.2010 do plaćanja na iznos od 85,85 EUR s kamatom od 01.11.2010 do plaćanja na iznos od 113,84 EUR s kamatom od 01.12.2010 do plaćanja po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja iznad dosuđenog u stavku I. izreke ove presude pa do iznosa u visini od 8.187,99 EUR (osam tisuća sto osamdeset sedam eura i devedeset devet centa). III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.059,30 EUR (dvije tisuće pedeset devet eura i trideset centa) zajedno sa 3 zakonskim zateznim kamatama od 06. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22, 155/23), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sud prvog stupnja u dovoljnoj je mjeri obrazložio presudu i nije povrijedio pravo tuženika na pošteno suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske odnosno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u aspektu prava na procesnu jednakost i obrazloženu sudsku odluku. Sud prvog stupnja dao je dostatne i relevantne razloge o ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Tuženik u izjavljenoj žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu i u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP-a s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP-a.

8.1. Ovaj sud međutim navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka, a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost pa stoga niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće s tim više što je podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, s tim da niti odredbe ZPP-a ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

9. Tužitelj je 7. travnja 2020. podnio tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 10. prosinca 2007. sklopio Ugovor o kreditu potvrđen od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleve sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odlukama tuženika. Ističe odluku Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi glede valute uz koju je vezana valuta švicarski franak, a da potrošači nisu informirani o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, te su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbio reviziju tuženika, a predmetnom presudom zauzet je stav da su banke uključujući tuženika povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, i to u visini od 8.187,99 eura sa zateznim kamatama.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj 10. prosinca 2007. sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 119.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Nije sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007, pa od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

11. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je i tuženik (kao i preostale banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 502. c ZPP-a primijenio stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Ugovor o kreditu je sklopljen 10. prosinca 2007. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13. Tuženik navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, te da to ne može biti dvojbeno budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a da je tužitelju bila razumljiva proizlazi iz Ugovora.

14. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog.

15. Sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

16. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

17. Sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

18. Presuda Visokog Trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž- 6632/2017 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

19. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, dalje: ZOO-a) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

20. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale, a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Nakon što se ugovorne odredbe utvrde ništetnima, tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

21. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva, a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

Međutim, stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

22. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja kako prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu eur, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

23. Tuženik kao financijska institucija bio je dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.

24. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

Kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku, izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

25. Slijedom navedenoga, predmetna odredba uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

26. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja.

Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/2017.

27. Vrhovni sud RH u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. poslovni broj Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

28. Tužitelj u svom iskazu u bitnom navodi kako je novčana sredstva koristio za kupnju stana kako bi u njemu živio. Nije mu nuđeno sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti niti su ga djelatnici upozorili na rizike vezane za valutu CHF. Djelatnik banke mu prije potpisivanja nije pojašnjavao odredbe ugovora niti mu je bio poznat pojam valutne klauzule. Nitko mu nije rekao da bi konverzijom bio obeštećen. Iskazao je kako je cijelo vrijeme živio u toj nekretnini od sklapanja ugovora no da zadnjih pet godina tamo ne živi. Bio je neki obrt kratko vrijeme no to je više bio pokušaj obrta.

29. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u statusu potrošača slijedom čega je pravilno prigovor tuženika o nepotrošačkoj naravi kredita ocijenjen neosnovanim. S druge strane, tuženik ništa suprotno nije dokazao.

Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Slijedom navedenog za prosudbu suda o svojstvu potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Kako je utvrđeno da tužitelj ima svojstvo potrošača, u odnosu na njega dolazi do primjene presude sudova koje su donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Odredba čl. 502.c ZPP određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

Sudovi su u navedenim presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

29.1. S druge strane, tuženik na kome je teret dokaza nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju.

Kako je sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF sadržajno izražena na način kao i one, koje su pravomoćnim presudama u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima te ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je ista ništetna.

29.2. Valja dodati da nije sporna zakonitost ugovaranja promjenjive valutne klauzule, već je odlučujući način ugovaranja. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovorena valutna klauzula u CHF ugovorena bez da je tuženik u cijelosti informirao tužitelja o rizicima promjene tečaja CHF, a to znači o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su sporni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu ništetni, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

30. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

31. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli smatraju nepoštenima, a ujedno i ništetnima.

32. Prema čl. 326. ZOO-a ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.

33. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe, pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

34. To što su pojedine uplate vršene od strane ĐJ pravno nije odlučno, pored činjenice da su takve uplate vršene u ime i za račun tužitelja, a što je vidljivo i uvidom u pregled prometa po partiji kredita pa je stoga neosnovan prigovor aktivne legitimacije na strani tužitelja.

35. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje kondemnatornog zahtjeva u predmetnoj parnici na strani tužitelja navodeći kako korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15) nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

36. Pravilno prvostupanjski sud ovakve navode smatra neosnovanim.

Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15 potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

36.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

36.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

36.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

36.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

36.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

36.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019.

U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK-a (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

37. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

38. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).

Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

38.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 SJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

38.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SJ protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

39. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužitelj isplatio 7.722,41 eur više iznosa anuiteta nego što bi platio da početni tečaj nije rastao od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj.

40. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

41. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

42. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

43. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 7.722,41 eur na ime preplaćenog tečaja sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od isplate s obzirom da je tuženik kao osoba koja je sastavila i ponudila na sklapanje ugovora s ništetnim odredbama nesavjesni stjecatelj.

44. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane.

45. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio i to da predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 30. siječnja 2020. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-47/20 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

46. Ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli utvrđena je pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. travnja 2020. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu. Slijedom navedenoga, niti zahtjev za isplatu po osnovi kamata nije u zastari.

47. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

47.1. Neosnovano tuženik smatra da tužitelju naknada troškova zastupanja po odvjetniku nije trebala biti priznata prema vrijednosti boda sukladno tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa) u iznosu od 2,00 eura. Naime, sukladno Tbr. 52. stavka 3. Tarife primjenjuje se vrijednost boda prema Tarifi koja je u primjeni u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

48. Kako tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

49. Trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje spora, pa je primjenom čl. 155. ZPP-a odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

U Zagrebu, 11. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević