Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2940/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja VIACTIV BKK iz D-44789 Bochum, Universitatsstrasse 43, SR Njemačka, OIB: 57074845150, zastupanoga po punomoćniku Damiru Sajku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Akcionarsko društvo za osiguranje Milenijum osiguranje a.d.o. iz Beograda, Bulevar Mihajla Pupina 10 L, 11070 Beograd-Novi Beograd, Republika Srbija, zastupanoga po punomoćniku Saši Pavličiću-Bekiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P- 90/2021-45 od 29. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P- 90/2021-45 od 29. studenoga 2022. u točki I izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti iznos od 36.670,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. lipnja 1998. do 31. prosinca 2007. u visini kamatne stope koju na devizne štedne uloge građana u eurima po viđenju isplaćuju poslovne banke u mjestu isplate; od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini kamatne stope jednakoj eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od dana 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena; te od 1. siječnja 2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-90/21- 45 od 29. studenoga 2022. u točki II izreke i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II O zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženik Milenijum osiguranje a.d.o. dužno je tužitelju VIACTIV BKK platiti iznos od 36.670,33 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. lipnja 1998. do 31. prosinca 2007. u visini kamatne stope koju na devizne štedne uloge građana u eurima po viđenju isplaćuju poslovne banke u mjestu isplate; od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini kamatne stope jednakoj eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena; a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi koja je jednaka prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana tuženiku naknadi troškove ovoga postupka u iznosu od 76.875,00 kn / 10.203,06 eur."

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tužitelj ističe u žalbi.

5. U provedenom postupku na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti je i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. No, sud prvog stupnja je u pogledu odluke o glavnoj stvari pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Tužitelj u tužbi navodi da je 16. ožujka 1997. došlo do prometne nezgode koju je skrivio ĐF iz [adresa], upravljajući vozilom marke VW Golf, reg. oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika policom osiguranja od autoodgovornosti br. [broj police osiguranja]. Smatra da za štetu iz tog događaja ranije prvotuženik Hrvatski ured za osiguranje odgovara na temelju odredaba Zakona o osiguranju za štetu koju prouzroče strana vozila, a da tuženik (ranije drugotuženik) odgovara kao osiguratelj vozila "krivca". Ističe da je on ustanova zdravstvenog osiguranja koja je financirala liječenje ozlijeđenih LF i SF iz [adresa], Navodi da je tuženiku 10. kolovoza 1998. uputio odštetni zahtjev, ali da tuženik nije postupio po istome. Stoga konačno uređenim tužbenim zahtjevom od Hrvatskog ureda za osiguranje i tuženika potražuje solidarnu isplatu iznosa od 36.670,33 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. lipnja 1998., uz naknadu parničnog troška.

8. U ovom predmetu prethodno je već pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Hrvatski ured za osiguranje jer je zeuzeto pravno shvaćanje da vozilo registarske oznake [registarska oznaka] nije niti neosigurano niti vozilo s inozemnom registarskom oznakom.

9. Među strankama nije sporno da je 16. ožujka 1997. u [adresa], na području Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda, došlo do prometne nezgode u kojoj je sudjelovalo vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka], koje je bilo osigurano kod tuženika.

10. Sporno je primjenjuje li se na štetni događaj hrvatsko pravo i postoji li uopće nadležnost suda Republike Hrvatske, a sporna je i pasivna legitimacija te pravo na regres tužitelja. Osim toga, sporna je odgovornost osiguranika tuženika za štetni događaj, kao što je sporna visina troškova liječenja osiguranika tužitelja.

11. U vrijeme štetnog događaja (16. ožujka 1997.) [adresa] bio pod Prijelaznom upravom Ujedinjenih naroda za Istočnu Slavonije, Baranje i zapadni Srijem (dalje: UNTAES). Prema Direktivi Prijelaznog upravitelja za područje pod upravom UNTAES-a od 29. svibnja 1997., pravosuđe tog područja primjenjuje hrvatsko pravo na sve slučajeve koji "dođu pred sud" od 1. lipnja 1997.

12. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je ovaj predmet došao pred sud 20. svibnja 1999., pravillan je stav suda prvog stupnja da prema Direktivi Prijelaznog upravitelja na njega treba primijeniti hrvatsko pravo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u U-III/3086/2003 od 22. veljače 2006. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 2691/11-2 od 12. travnja 2016. i Rev-x 303/2018-3 od 26. travnja 2022.).

13. Prema čl. 53. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Službeni list SFRJ broj 43/82, 77/82; Narodne novine br. 53/91, dalje: ZRSZ) u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta nadležnost postoji prema odredbama članka 46. i čl. od 50. do 52. tog zakona ili ako je šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske, dok je st. 2. tog čl. propisano da se ta odredba primjenjuje u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovi naknade štete protiv regresnih dužnika.

14. Slijedom iznesenog, s obzirom da je šteta nastala na području [adresa], pravilno sud prvog stupnja zaključuje da na temelju čl. 53. st. 1. i 2. ZRSZ-a za predmetni spor postoji nadležnost suda Republike Hrvatske, pri čemu nije od značaja to što je [adresa] u vrijeme nastanka štetnog događaja bio pod Prijelaznom upravom UN-a. Ovo iz razloga što je čl. 2. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90) propisano da je suverenitet Republike Hrvatske nad njezinim teritorijem neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv, zbog čega se ima smatrati da je predmetna šteta nastala na području Republike Hrvatske.

15. Prema čl. 16. st. 1. toč. k) Zakona o sudovima (Narodne novine br. 3/94, 100/96, 115/97, 131/97), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisana je stvarna nadležnost općinskog suda za ovaj spor.

16. Tužitelj je socijalni osiguratelj s područja Savezne Republike Njemačke. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja, relevantne su odredbe čl. 35. st. 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke (Službeni list SFRJ br.: 9/69), koji je preuzet Zaključkom Sabora Republike Hrvatske (Narodne novine br. 53/91) i koji je, kao međunarodni ugovor, po pravnoj snazi iznad zakona. Navedenom odredbom propisano je da ako osoba koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području druge države ugovornice, a prema njezinim propisima ima pravo na naknadu štete od treće osobe, ovo pravo na naknadu prelazi na nosioca prve države ugovornice prema pravnim propisima koji važe za njega.

17. Dakle, ta odredba sadrži pravila za određivanje mjerodavnog prava, te iz nje proizlazi da je za utvrđivanje prava na regres inozemne osobe socijalnog osiguranja (tužitelja) za isplaćene naknade štete oštećeniku mjerodavno pravo SR Njemačke, dok se pravo osiguranika oštećenog na području Republike Hrvatske na naknadu štete ocjenjuje prema hrvatskom pravu (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-x 97/14-2 od 14. svibnja 2014., Rev-x 1227/13-2 od 31. kolovoza 2016. i Rev-x 166/15-3 od 19. veljače 2020.).

18. Odredbom čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju SR Njemačke (Sozialgesetbuch) propisano je da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj temeljem štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto vremensko razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik.

19. Slijedom navedenog, pravilno sud prvog stupnja, na temelju čl. 35. st. 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke i čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju SR Njemačke, zaključuje da je na tužitelja prešlo pravo naknade troškova liječenja njegovog osiguranika, zbog čega je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj parnici.

20. U pogledu pasivne legitimacije tuženika, sud prvog stupnja smatra da tuženik nije pasivno legitimiran odnosno da nije dužan regresno isplatiti troškove liječenja koje tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom.

21. Međutim, ovaj sud je u ovom postupku već izrazio pravno shvaćanje da vozilo koje je skrivilo štetni događaj nije bilo niti neosigurano niti s inozemnom registracijom. Ono je bilo osigurano kod tuženika, a ne može se niti smatrati vozilom sa inozemnom registracijom. Naime, područje hrvatskog [adresa] u razdoblju od 1996. do 1998. mirno je reintegrirano u ustavnopravni sustav Republike Hrvatske. Zbog toga vozila registrirana na tom području trebaju se smatrati vozilima sa domaćom registracijom. Isto tako, predmetna polica osiguranja je pravno valjana pa je valjani osnov za regresni zahtjev u odnosu na izdavatelja, ovdje tuženika.

Predmetna polica osiguranja je sklopljena između ĐF i prednika tuženika, a samo to što je pravni prednik tuženika imao sjedište u [adresa] (Srbija) nije dovoljan razlog da se zaključi da polica nije pravno valjana.

22. Dakle, sud prvog stupnja pogrešno je odbio tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom postupku.

23. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva u ovom predmetu određeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdilo je li tužitelj stvarno podmirio troškove liječenja, kada i u kojoj visini. Međutim, tužitelj nije dostavio potrebne dokaze i dokumente kojima bi se navedeno knjigovodstveno financijskim vještačenjem zaista i utvrdilo. No, Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-673/2024. od 18. izrazio je sljedeća pravna shvaćanja.

23.1. Prema odredbi čl. 5. Zakona o sudovima, sud donosi odluke i na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, konvencija, zakona i drugih važećih izvora prava pa tako i na temelju Sporazuma o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke (Službeni list SFRJ broj 9/69) koji je Republika Hrvatska preuzela kao sastavni dio svog pravnog poretka i koji je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona, te je sud prilikom donošenja odluke trebao uzeti u obzir i odredbe čl. 31. st. 2. Sporazuma o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke (Službeni list SFRJ broj 9/69) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1975. koji glasi: ''(…) Za isprave, koje se prilikom provođenja pravnih propisa navedenih u čl. 29. st. 1. podnose nekom organu jedne države ugovornice navedenom u čl. 29. st. 1. prilikom upotrebe pred organima druge države ugovornice, nije potrebna legalizacija ili neka slična formalnost.'', kao i čl. 29. st. 1. navedenog Sporazuma kojim je određeno da: ''Nosioci, udruženja nosilaca, organi i sudovi država ugovornica pružaju uzajamnu pomoć pri provođenju ovog sporazuma, kao da primjenjuju pravne propise koji za njih važe.''

Identičnu odredbu sada sadrži i čl. 31. st. 2. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke, potpisan u Bonnu 24. studenoga 1997. (Narodne novine, Međunarodni ugovori broj 7/98) koji je stupio na snagu 15. svibnja 1998. (u vrijeme dok je još uvijek trajalo liječenje osiguranika tužitelja), a koji Ugovor je zamijenio Sporazum o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke (Službeni list SFRJ broj 9/69), prema kojem ''(…) Za isprave koje se prilažu u primjeni ovog ugovora ili pravnih propisa jedne države ugovornice na koje se Ugovor odnosi (čl. 2. st. 1.), prigodom upotrebe pri službama druge države ugovornice nije potrebna službena ovjera ili neka slična formalnost''.

Tužitelj je javna ustanova i nositelj zdravstvenog osiguranja u [adresa] na kojeg se primjenjuju odredbe Socijalnog zakonika (a pravo na regresno potraživanje plaćenih troškova liječenja, odnosno pravo na naknadu štete proizlazi iz odredbe paragrafa 116. SGB (Socijalnog zakona) i odredbe paragrafa 823. BGB (Bürgerliches Gesetzbuch, skraćeno BGB, Građanski zakonik). Stoga njezine isprave u smislu odredbi 230. i čl. 231. ZPP-a imaju istu pravnu snagu, kao i isprave domaćih ustanova zdravstvenog osiguranja.

Prema čvrstom i dosljednom shvaćanju revizijskog suda, iznesenom u brojnim odlukama izneseno je pravno shvaćanje, prema kojem račun koji je sam tužitelj (HZZO) izdao, odnosno izvod iz knjigovodstvenih kartica ne predstavljaju javne isprave, u smislu 230. ZPP-a. Tako shvaćanje ovaj je sud izrazio u više odluka:

Rev 1070/2021-2 od 8. studenoga 2022., Rev-977/2016-2 od 19. studenoga 2019., Revt-476/2017-2 i dr.

U odluci Rev 977/2016-2 od 19. studenoga 2019., navedeno shvaćanje je obrazloženo na slijedeći način:

"- račun o kojemu je ovdje riječ, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge ("bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu") - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave iz smisla odredaba čl. 230. ZPP-a: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama") - a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen.

U samo toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tome dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan."

Prema navedenom, potvrda strane ustanove nositelja zdravstvenog osiguranja kojom ta ustanova potvrđuje da je izvršila plaćanje troškova liječenja svog osiguranika nema dokaznu snagu javne isprave koju je u takvom obliku izdala ta strana ustanova, nositelj zdravstvenog osiguranja kao pravna osoba u obavljanju javnog ovlaštenja tj. zakonskih ovlasti u smislu odredbi čl.. 230. ZPP-a, pa su strane ustanove nositelji zdravstvenog osiguranja, jednako kao i tuzemne ustanove te vrste, usprkos izdavanju navedenih potvrda o izvršenim plaćanjima u parničnom postupku obvezne dostaviti i stvarne dokaze o izvršenom plaćanju.

No, tužitelj, kako to proizlazi iz spisa predmeta, tijekom postupka nije dostavio samo običnu specifikaciju troškova nego je dostavio brojnu materijalnu dokumentaciju iz koje proizlazi, da je tužiteljev osiguranik boravio u bolnicama u [adresa] i [adresa], da je tamo liječen, da je Klinici Grada Nürnberga potvrdio da će preuzeti troškove bolničkog liječenja svog osiguranika UC, te je uz to i svojim žigom (kao ustanova javnog prava) potvrdio da je sve te račune primio i imao te da ih je platio, jer je to bila njegova zakonska obaveza, a to je potvrdila i Klinika Martha Maria iz Nürnberga u svom dopisu od 7. siječnja 2022. (navodeći da više nema nikakvih nepodmirenih potraživanja prema pravnom slijedniku tužitelja, po osnovi liječenja osiguranika UC, od posljedica štetnog događaja od 16. ožujka 1997., te da je sve troškove platio tužitelj, kao ustanova zdravstvenog osiguranja).

Vodeći računa o brojnim ispravama koje je u spis dostavio tužitelj: (pisani zahtjev Klinike Grada Nürnberga od 3. lipnja 1997. za preuzimanje troškova stacionarnog liječenja UC upućen tužitelju, pisani zahtjev Klinike Grada Nürnberga od 24. lipnja 1997. za preuzimanje troškova stacionarnog liječenja UC upućen tužitelju, dopis tužitelja od 26. lipnja 1997. upućen Klinici Grada Nürnberga kojim tužitelj potvrđuje preuzimanje troškova bolničkog liječenja UC, prijavu otpusta Klinike Grada Nürnberga od 9. srpnja 1997. za UC, upućena tužitelju, dokaz o uplati iznosa od 68,23 DEM za podlaktičnu štaku za UC od 29. srpnja 1997., prijavu otpusta Klinike Grada Nürnberga od 12. kolovoza 1997. za UC upućena tužitelju, prijavu otpusta Klinike Grada Nürnberga od 6. studenog 1997. za UC upućena tužitelju, tužiteljev interni pregled razdoblja kontinuiranog bolničkog liječenja UC od 13. siječnja 1998. za razdoblje od 13. travnja 1997. pa do 22. srpnja 1997. bolnicama Martha Maria u Nürnbergu i Klinici Grada Nürnberga (a nakon prvobitnog liječenja u bolnici u [adresa] od 16. do 18. ožujka 1997., te u bolnici u [adresa] od 18. ožujka do 12. travnja 1998.), s prikazanim troškovima prijevoza 799 DEM i troškovima osiguranja od 596,99 DEM po danu, za vrijeme boravka u bolnici u [adresa] i [adresa], ukupno 25 dana x 596,99 DEM = 14.924,75 DEM za liječenje u bolnici u [adresa] i 2 dana x 596,99 DEM = 1.193,98 DEM u bolnici u Vukovaru, izvadak iz informacijskog sustava tužitelja koji se odnosi na doznaku od 13. siječnja 1998. na iznos od 15.590,37 DEM za stacionarno liječenje UC, izvadak iz informacijskog sustava tužitelja, koji se odnosi na doznaku od 13. siječnja 1998. na iznos od 15.995,40 DEM za stacionarno liječenje UC, izvadak iz informacijskog sustava tužitelja, koji se odnosi na doznaku od 10. veljače 1998., na iznos od 2.008,65 DEM za stacionarno liječenje UC, brojne izvatke iz informacijskog sustava tužitelja, precizno navedene u reviziji), sud tu dokumentaciju ne može zanemariti nego je treba ocijeniti u smislu odredbe 8. ZPP-a.

24. S obzirom na izloženo pravno shvaćanje, koje u ponovljenom postupku prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, proizlazi da je tužitelj temeljem provedenih dokaza dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

25. Odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13 - dalje: ZOMO), ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja, već reguliraju pitanje naknade štete pa neovisno o tome što takve potvrde nemaju značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP- a, i što je teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, i takve potvrde, kao i druga materijalna dokumentacija su dokaz o izvršenim isplatama, te ovaj sud tu dokumentaciju ocjenjuje temeljem čl. 8. ZPP-a na način da utvrđuje da je tužitelj dokazao i visinu tužbenog zahtjeva, neovisno o tome što ista nije mogla biti utvrđena provedenim financijskim vještačenjem.

26. Priložena materijalna dokumentacija (u prilogu podneska od 14. siječnja 2022. dostavljeni utuženi računi ustanova u kojima je liječen njegov osiguranik UC), uz to što je tužitelj u prilogu svog podneska od 13. srpnja 2022., u spis dostavio potvrdu Klinike Martha Maria iz Nürnberga od 7. siječnja 2022., u kojoj je jasno navedeno da navedena Klinika više nema nikakvih nepodmirenih potraživanja prema pravnom slijedniku tužitelja po osnovi liječenja osiguranika UC od posljedica štetnog događaja od 16. ožujka 1997., te da je sve troškove platio tužitelj kao ustanova zdravstvenog osiguranja, dovoljan su dokaz da ovaj sud utvrdi da je tužitelj dokazao visinu svog potraživanja prema tuženiku.

To tim više što je i osiguranik osiguranik tužitelja UC iskazao da je troškove njegovog liječenja u bolnicama u [adresa] i Njemačkoj podmirio tužitelj.

27. Praksa Vrhovnog suda Njemačke VIZR VI ZR 1/98 i Visokog zemaljskog suda Hamm 9 U 9U 1/96., prema kojoj nositelji zdravstvenog i socijalnog osiguranja ne moraju i nisu dužni dokazivati da su stvarno platili račune za troškove liječenja, "jer se radi o uglednim ustanovama socijalnog osiguranja i da navedeno dokazivanje vrlo često nije niti moguće zbog velikog broja računa uplata i isplata koje svakodnevno primaju, obavljaju i vrše", odnosi se na sve nositelje zdravstvenog i socijalnog osiguranja, bez izuzetaka, pa kako su i navedeni KC i ovdje tužitelj ustanove javnog prava i nositelji zdravstvenog osiguranja u Njemačkoj, dostavljena sudska praksa iz podneska tužitelja od 29. travnja 2021. primjenjiva je i u ovom postupku.

28. Odgovornost tuženika temelji se na prethodno citiranom Ugovoru o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke, potpisan u Bonnu 24. studenoga 1997. i Sporazumu o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke, a koji se primjenjuju s obzirom da se prometna nezgoda dogodila na teritoriju Republike Hrvatske.

S druge strane, upravo osiguranik tuženika je uzrokovao prometnu nesreću u kojoj su ozlijeđeni osiguranici tužitelja na čije liječenje se naknada troškova koji se potražuju odnosi. Navedeno proizlazi iz Obavijesti o saobraćajnoj nesreći s lista 298 spisa prema kojoj je osiguranik tuženika izgubio kontrolu nad upravljačem i vozilom te prešao u traku za kretanje vozila iz suprotnog smjera.

Prilikom tog prelaska došlo je do sudara s vozilom u kojemu su bili osiguranici tužitelja, s tim da je osiguranik tuženika poginuo, a osiguranici tuženika su ozlijeđeni. Opisana dinamika nastanka prometne nezgode sukladna je i iskazu osiguranika tužitelja iz predmeta Kir-596/98 Županijskog suda u Vukovaru koji se nalazi u priklopu ovog spisa.

29. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 373.a ZPP-a prvostupanjska je presuda preinačena i tužbeni zahtjev tužitelja je prihvaćen.

30. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari na način da je tužbeni zahtjev tužitelja spram tuženika prihvaćen, prvostupanjska je presuda primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuta u dijelu odluke o troškovima postupka kako bi prvostupanjski sud dao razloge o nužnosti i osnovanosti u pogledu visine troškova postupka koje tužitelj potražuje, a sukladno konačnom uspjehu tužitelja u sporu i relevantnosti odnosno opravdanosti radnji za čije provođenje troškove tužitelj potražuje I za koje tvrdi da su nastali.

U Zagrebu 11. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević