Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-28/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Jadranka Matić kao predsjednica vijeća, Ksenija Jakovčević kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća te Lidija Bošnjaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Žganec, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-52/2024-17 od 29. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-52/2024- 17 od 29. listopada 2024. pod točkom I. izreke i sudi:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.738,35 eura s pripadajućim zateznim kamatama kako su precizirane u točki I. izreke prvostupanjske presude kao neosnovan.“

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-52/2024-17 od 29. listopada 2024. pod točkom II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se pobijana presuda pod točkom III. izreke.

III. Preinačava se odluka o trošku sadržana pod točkom IV. izreke pobijane presude na način da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

IV. Tuženik će sam snositi trošak žalbenog postupka.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.738,35 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dana preplate pa do isplate, dok je točkom II. izreke odbijen prigovor tuženika radi utvrđenja njegove tražbine prema tužiteljici i prijeboja u iznosu od 1.453,18 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. kao neosnovan. Točkom III. izreke odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan, dok je točkom IV. izreke prvostupanjske presude tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.827,14 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te istu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu parničnog troška, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Potražuje naknadu troška žalbenog postupka.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu ističe da je ista neosnovana i predlažu ju kao takvu odbiti i potvrditi pobijanu presudu, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 2.738,35 eura s osnove preplaćenog po odredbama Ugovoru o [broj kredita] od 23. siječnja 2006., sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka (CHF).

6.1. Iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je sud prvog stupnja utvrdio nepoštenost, a time i ništetnost valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisnoj o odluci tuženika, sadržanih u Ugovoru o [broj kredita] od 23. siječnja 2006., na temelju odredaba čl. 59., 81. st. 1. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP) te primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a, odnosno pozivom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/1204 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. i kojima je utvrđeno da su banke, uključujući tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu potrošače u potpunosti informirale o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, kao i koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom banke, stoga da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

6.2. Sud je također saslušao tužiteljicu kao stranku i iskaz iste ocijenio u cijelosti vjerodostojnim, a na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Slađani Srnec. Ujedno je prvostupanjski sud odbio u cijelosti tuženikov prigovor zastare kao neosnovan.

6.3. U odnosu na pravne učinke provedene konverzije, sud prvog stupnja zaključio je da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje: Dodatak), nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica oštećena i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod, a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. Sud prvog stupnja nadalje navodi da se tužiteljica sklapanjem Dodatka nije odrekla svojeg prava na obeštećenje, odnosno da nije dala niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na navedeno jer u vrijeme sklapanja Dodatka valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla, a da Dodatkom nije obuhvaćena niti se spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa. Prvostupanjski sud ujedno zaključuje da su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a da tužiteljici tada nije bilo poznato da su promjene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne, kao i da se ne navodi koliki bi bio iznos preplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem Dodatka odrekla niti je ona to mogla znati.

6.4. Stoga, po stajalištu prvostupanjskog suda, konverzija odnosno potpisivanje Dodatka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice jer se odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) i Dodatka izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

6.5. S obzirom na navedeno, prvostupanjski je sud utvrdio da tužiteljici sukladno odredbi čl. 1111. u svezi čl. 323. st. 1. ZOO-a pripada pravo tražiti vraćanje onog što je tuženik na temelju djelomično ništetnih odredaba Ugovora o kreditu primio, stoga je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti i naložio tuženiku naknaditi tužiteljici iznos od 2.738,35 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada žalbenog postupka, nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 23. siječnja 2006. u [adresa] zaključili Ugovor o [broj kredita] za iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz rok otplate od 120 mjeseci i početnu kamatnu stopu od 4,95% koja je promjenjiva u skladu s Odlukom kreditora, kao namjenski stambeni kredit koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećeg na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora (dalje: Ugovor o kreditu). Također nije sporno da su stranke 4. veljače 2016. u [adresa] na temelju ZID ZPK/15 sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te da je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. ZID ZPK/15 otplatni plan iz osnovnog ugovora zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK/15, sukladno kojem je utvrđena tražbina tužiteljice kao korisnice kredita temeljem konverzije u iznosu od 1.235,47 eura, odnosno 9.429,17 kn u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan 30. rujna 2015. koja se ima vratiti korisniku kredita u roku od 60 dana od dana provedbe konverzije te je ujedno utvrđena razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije i nakon konverzije u iznosu od 199,13 eura, a koja novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru nakon provođenja konverzije prestaje.

9. U žalbenoj fazi postupka sporna je valjanost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, i to valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisnoj o Odluci tuženika, te posljedično ima li tužiteljica pravo na isplatu, odnosno je li izvršenom konverzijom Ugovora o kreditu u potpunosti namireno potraživanje tužiteljice na ime navedenih odredaba.

10. Prvostupanjski se sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na učinke presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te utvrdio da je djelomično ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika te valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka iz Ugovora o [broj kredita] od 23. siječnja 2006., i za to je sud dao valjane razloge, dok tuženik u žalbi ne iznosi razloge osporavanja takvog utvrđenja niti upućuje na dokaze iz kojih bi eventualno proizlazio suprotan zaključak, već paušalno navodi da iz dokaza provedenih tijekom postupka ne proizlazi da bi sporne odredbe bile nepoštene. Također, suprotno navodima tuženika, na pravilnost utvrđenja suda da su sporne odredbe u navedenom dijelu nepoštene ne utječe činjenica da je naknadno provedena konverzija predmetnog ugovora o kreditu na način da se korisnik kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačava s korisnikom kunskog kredita s valutnom klauzulom u EUR. S obzirom na izneseno, neosnovano je isticanje povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u ovom dijelu.

11. Međutim, osnovano tuženik ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu jer prema stavu ovog suda, unatoč djelomičnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužiteljica nema pravo na isplatu.

12. Naime, prema odredbama čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23; dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa sadržajem odredaba čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 47/20, 146/20, 151/22 i 145/24; dalje: ZKI), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te uz ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/15 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/15, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuju obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

13. Isto tako, odredbama ZOO-a određeno je, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

14. Prema tome, ugovorne su strane predmetnim Dodatkom ugovorile da se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, u skladu s od tužiteljice prihvaćenim izračunom konverzije, odnosno da se njime osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, a ujedno se postiže sporazum o raspolaganju preplatom, pri čemu je otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu u CHF zamijenjen novim otplatnim planom u EUR izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Na navedenu je izmjenu tužiteljica kao korisnica kredita pristala, tako da su sklapanjem Dodatka prestale u tom dijelu obveze stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu, odnosno isti je u tom je dijelu prestao postojati jer ga je zamijenio novi kreditni ugovorni odnos sadržan u Dodatku. Sklapanjem Dodatka tužiteljica se suglasila s izračunom konverzije prilikom izrade kojeg su uzeti u obzir svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorene i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužiteljica platila tuženiku u ispunjenju svoje obveze prema ranijem Ugovoru o kreditu te je ugovoreno da se utvrđeni iznos preplate ima vratiti tužiteljici na način utvrđen Dodatkom.

15. Imajući u vidu i da su ZID ZPK/15 i ZID ZKI/15 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatrani pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – "Narodne novine" br. 39/2017) i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjena ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici iznose glavnice koje ista potražuje u točki I. izreke, a koje joj je pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

16. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku, sastavni dio kojeg su i Izjava o prihvatu izračuna konverzije i novi Otplatni plan, restrukturirane su međusobne obveze stranaka u skladu s odredbama ZPK-a i postignuta je svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit s valutnom klauzulom u eurima.

17. Imajući u vidu da je predmetni Dodatak sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.). S obzirom na navedeno, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a koji svoj stav sud prvog stupnja ničim ne obrazlaže niti navodi ijedan dokaz, a ni odredbu materijalnog prava, na temelju kojih je utvrdio navodnu ništetnost predmetne odredbe.

18. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok razlika koja se zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka, nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

19. U pogledu pravnih učinaka konverzije, treba kazati da je tuženik na temelju sklopljenog Dodatka u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/15 unio svote koje su na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote, međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u skladu sa sklopljenim Dodatkom, uračunate prilikom konverzije te je utvrđeni iznos preplate vraćen tužiteljici sukladno odredbi čl. 4. i čl. 8. Dodatka, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Stoga, prema stavu ovog suda, korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje te uplate.

20. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem ZID ZPK/15 sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove zahtijevati isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila, pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), odnosno iznos preplate/ tražbine korisnika kredita, a na predmetni izračun korisnik kredita dao je svoj pristanak te se tako suglasio da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorene i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije obračunaju prilikom izračuna konverzije.

21. Naime, ne može korisnica kredita, s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorene i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da joj se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK/15.

22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnice kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita u CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju s onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Dodatka na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke, do kojeg je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao, slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem dodataka ugovoru o kreditu.

23. Pri tome valja napomenuti da je, iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZID ZPK/15 imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema korisnici kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje, kako je ranije navedeno, nemaju obilježja ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

24. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao za primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je korisnica kredita kao potrošač bila u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

25. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

26. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 SGĐ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

27. Slijedom navedenog, kako su, u skladu s odredbama ZPK-a, provedenom konverzijom, koju je korisnica kredita izričito prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu, to je prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskazanim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod toč. I. izreke pobijane presude.

28. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude, slijedom čega na ostale žalbene navode tuženika nije bilo potrebe odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

29. Kako je prihvaćanje tužbenog zahtjeva pretpostavka za odlučivanje o postojanju potraživanja istaknutog prigovorom radi prebijanja, a prvostupanjska je odluka preinačena u dijelu kojim je naložena isplata, valjalo je ukinuti odluku o prigovoru radi prebijanja pod točkom II. pobijane presude.

30.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud u povodu prigovora tuženika nije pogrešno odlučio da je mjesno nadležan, a time niti počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

30.2. Naime, tuženik u žalbi ističe da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, i to prema odredbi članka 13. Ugovora o kreditu koja glasi "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora", a u slučaju nepoštenosti te odredbe, prema odredbama čl. 46. i 48. ZPP-a, sve na temelju činjenice da je njegovo sjedište u [adresa]. Ujedno tuženik ističe da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 59. ZPP-a kojom je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Naime, predmetni je ugovor nesporno zaključen u poslovnici tuženika u [adresa], stoga tuženik smatra da je tužiteljica prilikom podnošenja tužbe eventualno imala pravo izbora između stvarno nadležnog suda u Zagrebu ili Osijeku, a odabrala je sud koji nije bio nadležan za suđenje.

30.3. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud odlučujući o mjesnoj nadležnosti pogrešno primijenio odredbu čl. 59. ZPP-a jer predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti jedinice tuženika u [adresa], već jedinice u [adresa] u kojoj je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen.

30.4. Međutim, odredbom čl. 19. l st. 1. ZPK-a propisano je da potrošač u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, dok se prema stavku 4. točki 1. istog članka od odredbi stavaka 1. i 2. može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora.

30.5. S obzirom da činjenica tužiteljičinog prebivališta na području [adresa] nije bila sporna, i da je kao takva proizlazila ne samo iz tužbe, već i drugih dokaza priloženih uz tužbu, a ujedno pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je određena mjesna nadležnost suda prema sjedištu kreditora nije dovedena u pitanje žalbenim navodima, slijedi da je pravilnom primjenom materijalnog prava također valjalo odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

30.6. Stoga je na temelju odredbe čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

31. U odnosu na odluku o troškovima postupka, za istaknuti je kako prema recentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) prekomjerni troškovi postupka, bilo da se radi o sudskim pristojbama ili naknadi za zastupanje stranke u postupku, mogu dovesti do povrede prava na pristup sudu u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17; dalje: Konvencija) odnosno prava na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola br.1 uz Konvenciju. S obzirom na navedeno, ESLJP je utvrdio kako, da bi bilo opravdano, ograničenje prava na pristup sudu odnosno prava na mirno uživanje vlasništva mora biti propisano zakonom, slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža između prava i interesa stranaka u postupku.

32. Pri navedenoj ocjeni, potrebno je između ostalog uzeti u obzir uspjeh stranaka u sporu. Međutim, iako je tužiteljica u cijelosti izgubila predmetni spor, ovaj je sud prilikom odmjeravanja troškova postupka imao na umu da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđene ništetnima, kako je pravilno ukazivala tužiteljica, s time da deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti tužiteljica nije postavila pa isto nije bilo od izravnog utjecaja na konačni omjer uspjeha u sporu u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

33. Nadalje je prema kriterijima ESLJP potrebno uzeti u obzir mogućnost predviđanja izgleda za uspjeh u sporu, posebno u kontekstu postojanja sudske prakse koja bi omogućila predviđanje takvih izgleda, pri čemu je potrebno istaknuti sljedeće. O pitanju osnovanosti zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetno činjenično stanje različito primjenjuju materijalno pravo, pri čemu još uvijek nije primijenjen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, neujednačena je i praksa samog revizijskog suda (primjerice Rev-637/2019 od 15. studenog 2022., Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.). U takvim se okolnostima, u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno različitim tumačenjima sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj izbjegavanja neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu pa bi nametanje tužiteljici znatnog financijskog tereta nakon završetka postupka u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu članka 154. stavka 1. ZPP-a prema pravilu “gubitnik plaća” u konkretnom slučaju prema stavu ovog suda predstavljalo ograničenje prava na sud.

34. Ovaj je sud u skladu s praksom ESLJP cijenio i doprinos tužiteljice nastalim troškovima postupka te utvrdio da ista ni na koji način nije pridonijela povećanju istih. Prvenstveno, tužiteljica nije odgovorna za ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, već uzrok ništetnosti, a time i pokretanja predmetne parnice, leži na strani tuženika. Također, tužiteljica nije uzrokovala nerazmjerne troškove već pokrenute parnice budući da provedene radnje po svojoj vrsti i broju ne odstupaju od uobičajenog u istovjetnim postupcima. Pritom valja naglasiti da je tužiteljica obveznica plaćanja sudske pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu, kao i da je ista snosila trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu 420,00 eura, a koji trošak tuženik nije imao.

35. Naposljetku, ovaj je sud ocijenio da bi obveza naknade cjelokupnog troška postupka tuženiku (ne ulazeći u osnovanost zahtjeva za naknadom svakog pojedinog iznosa, ističe se da je tuženik postavio zahtjev za naknadom troška u iznosu 1.081,80 eura) predstavljala preveliko financijsko opterećenje za tužiteljicu, osobito uzimajući u obzir da je predmet ovog spora zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Navedeni zaključak opstaje neovisno o privatnopravnoj prirodi predmetne tužbe u kojoj tuženik nije bila država zastupana po državnom odvjetništvu već privatni subjekt (banka) zastupana po odvjetniku, a sve budući da je tužiteljica kao korisnica kredita u odnosu na tuženika (banku) nedvojbeno ekonomski znatno slabija strana.

36. Slijedom svega iznesenog, pobijana odluka o troškovima postupka preinačena je na temelju odredbe čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP-a te je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

37. Iz istih je razloga točkom IV. izreke odlučeno da će tuženik sam snositi trošak žalbenog postupka, dok je točkom V. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić