- 1 -              Poslovni broj: Usž-731/23-2

Poslovni broj: Usž-731/23-2

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

          Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Borisa Markovića, članova vijeća, uz višu sudsku savjetnicu Martinu Barić, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja Ž. T., S., protiv tuženog Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., kojeg zastupa S. T., dipl. iur., radi poreza na kuću za odmor, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1484/22-9 od 17. listopada 2022., na sjednici održanoj 4. siječnja 2024.

p r e s u d i o   j e 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1484/22-9 od 17. listopada 2022.

Obrazloženje

1.              Presudom prvostupanjskog suda odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zahtijevao poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-15/21-01/183, URBROJ: 513-04-22-2 od 10. ožujka 2022. kojim je odbijena žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Š., Ispostave K., KLASA: UP/I-410-15/2021-01/022, URBROJ: 513-07-15-02-2021-01 od 11. lipnja 2021. kojim je tužitelj obvezan na plaćanje poreza na kuću za odmor u T. za 2021. godinu.

2.              Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS).

3.              Tužitelj se u žalbi ponavlja tužbene navode te se poziva na Ustav RH i tvrdi da su svi pred zakonom jednaki te navodi da prvostupanjski sud ne sankcionira protuustavno ponašanje tuženika i da sam donosi protuustavnu odluku, da prvostupanjski sud izmišlja nepostojeću odredbu članka 25. stavka 2. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“ 115/16. i 101/17.) kojom da je propisano da je kuća za odmor svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski iako je skrenuo pozornost sudu da mu nije jasno iz koje zakonske odredbe to proizlazi. Navodi da prvostupanjsko tijelo nije imalo osnove za utvrđenje da je tužitelj vlasnik predmetnog objekta, interpretira navode prvostupanjskog suda, poziva se na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i navodi da se vlasništvo stječe upisom u zemljišnu knjigu, da porez plaćaju samo vlasnici, a da tužitelj nije uknjižen kao jedan od upisanih 15 suvlasnika predmetne nekretnine.

4.              Tužitelju nije jasno kolika bi trebala iznositi pripadajuća naknada jednog samca za utrošenu električnu energiju i vodu da bi se iz njene visine moglo zaključiti da nekretninu koristi za stalno stanovanje. Navodi da se radi o staroj obiteljskoj kući koja je stara preko 100 godina i da se ne može smatrati vikendicom tj. kućom za odmor već samo „starim ognjištem“. Nadalje navodi da tuženik ne spominje rješenje o nasljeđivanju, što ukazuje na činjenicu da je taj dokaz sud pribavio vanraspravno bez da je obavijestio tužitelja o tome. Navodi da se izvanknjižno vlasništvo za 15/24 dijela k.č. 963 površine 1942 m² K.O. T. odnosi na vrt i voćnjak (nekada stari vinograd).

5.               Tužitelj navodi da već neko vrijeme brine o predmetnoj kući koja bi bez njega predstavljala ruševinu te da plaća režijske troškove, a za uzvrat je koristi besplatno u dogovoru s vlasnikom koji to nije u stanju raditi. Tvrdi da koristi kuću isključivo u svrhu održavanja odnosno u svrhu obavljanja nužnih popravaka uslijed starosti i trošnosti i održavanja okućnice, vrta i voćnjaka, kao i drugog vinograda koji se nalazi na drugoj nekretnini u blizini predmetne kuće. Tvrdi da nije vlasnik kuće, da predmetna kuća nije kuća za odmor u smislu Zakona o lokalnim porezima, da se njeno korištenje može smatrati stalnim isključivo od strane tužitelja dok za druge osobe nije podobna za korištenje zbog njene starosti i trošnosti. Predlaže poništiti osporavanu presudu i riješiti upravnu stvar na način da tužitelj nije obveznik poreza na kuću za odmor za predmetni objekt.

4.              Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5.              Žalba je neosnovana.

6.              Po ocjeni ovog suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski upravni sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, Upravni sud nije počinio nijednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a.

7.              Prvostupanjski sud je pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke i činjenice koje je sam utvrdio.

8.              Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o lokalnim porezima i Odluke o gradskim porezima Grada Drniša („Narodne novine“ 100/17. i 28/17.) te odbio tužbeni zahtjev, uz razložno obrazloženje s kojim je ovaj sud suglasan u cijelosti.

9.              Kako tužitelj u žalbi osporava da je propisano značenje pojma „kuća za odmor“ upućuje se da je, prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona o lokalnim porezima u smislu tog zakona, kuća za odmor svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Nadalje odredba članka 25. Zakona o lokalnim porezima propisuje da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor.

10.              U postupku je utvrđeno da je tužitelju za 2021. godinu utvrđen porez na kuću za odmor u T., površine 100,24 m², u iznosu 1.002,40 kuna. Tužitelj tijekom postupka tvrdi da se radi o obiteljskoj kući „starom ognjištu“, kući njegovih predaka koja njemu ne služi za stanovanje već da je svakodnevno koristi u svrhu održavanje i drugim relevantnim okolnostima. Spisu prileži Rješenje o nasljeđivanju poslovni broj: O-261717 UPP/OS-59/17 od 3. listopada 2017. koje je donio javni bilježnik u S., I. Š., prema kojem rješenju je tužitelj naslijedio svu imovinu iza smrti oca pok. A. T., a čiji prednik je pok. B. L., dakle radi se o tužiteljevom nasljedstvu ili kako to tužitelj naziva „starom ognjištu“. Tužitelj ne osporava da plaća električnu energiju i komunalnu naknadu za predmetnu kuću, a iz spisa nadalje proizlazi i da je upravo tužitelj podnio zahtjev za ozakonjenje nezakonito izvedenih građevinskih zahvata na kč. 962 k.o. T.. Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da iz ukupnosti izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj vlasnik predmetne kuće, iako taj prigovor nije isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim upravnim tijelom, kako pravilno napominje i prvostupanjski sud.

11.              Što se tiče korištenja predmetne nekretnine, tužitelj ne osporava da istu koristi povremeno bilo tijekom dana dok obavlja potrebne radove oko održavanja  nekretnine ili u drugim relevantnim okolnostima, a navodima tužitelja tijekom postupka da mu predmetna nekretnina na služi za odmaranje nego za umaranje je lako povjerovati, međutim isti nisu od utjecaja na tužiteljevu obvezu plaćanja poreza prema Zakonu o lokalnim porezima.

12.              Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu  4. siječnja 2024.

     Predsjednica vijeća

                                                                                       Ljiljana Karlovčan-Đurović, v.r.