Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3775/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika JBŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Jurašiću, odvjetniku iz Ogulina, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pn-80/2020-24 od 03. lipnja 2025. u sjednici vijeća dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pn-80/2020-24 od 03. lipnja 2025. u dijelu pod toč. I i III izreke te se odbija tužbeni zahtjev za daljnji iznos na ime naknade štete od 1.500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe 30. listopada 2020. do isplate.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pn- 80/2020-24 od 03. lipnja 2025. u dijelu pod toč. I izreke za 914,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe 30. listopada 2020., pod II izreke, pod III u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju plati iznos od 715,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe 30. listopada 2020. pa do isplate, te pod V izreke.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom pod I utvrđuje se da po osnovi naknade štete postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku od 2.414,42 eura/18191,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe 30. listopada 2020. a pod II da po osnovi datog pologa u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2020. do isplate, tako da se pod III prebijaju ova potraživanja i nalaže tuženiku da tužitelju plati iznos od 2.215,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe 30. listopada 2020. pa do isplate, dok se pod IV konačno odbija tužitelj za iznos zahtjeva s naslova naknade štete od 1.450,56 eura. Konačno se pod V određuje da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv ove odluke žalbu izjavljuje tuženik zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 57/11, 25/13, 28/13, 89714-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje:ZPP) s prijedlogom za preinačavanje pobijane odluke u smislu žalbenih navoda.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Činjenična podloga spora temelji se na tvrdnji tužitelja koji kao najmodavac zahtjeva da mu tuženik kao najmoprimac plati dvije neplaćene najamnine, neplaćene račune za vodu, račune za struju, te iznos na ime naknade štete za otuđeni i oštećeni namještaj, oštećena vrata i bojanje zidova. Stranke su zaključile prvi ugovor o najmu u mjesecu veljači 2018. godine kojim je bila ugovorena mjesečna najamnina u iznosu od 199,08 eura plus režije i to za potrošnju vode i struje. Tužitelj tvrdi da mu je MB, tuženikova partnerica, platila odjednom tri stanarine u iznosu od 597,25 eura unaprijed jer je rekla da će tu stanovati tri mjeseca, te je na ročištu održanom dana 12. svibnja 2025. tužitelj ipak potvrdio primitak pologa u visini jedne stanarine pri čemu i sam tuženik i svjedok MB iskazuju kako su prilikom useljenja platili tužitelju ukupno 796,34 eura. Dakle, dana 20. srpnja 2019. zaključen je i novi ugovor o najmu stana kojim je najmodavac dao najmoprimcu u najam stan u [adresa] kuća broj 16 u [adresa] površine 68 m2, te je ugovorena mjesečna stanarina u iznosu od 294,64 eura, tadašnjih 2.220,00 kuna plus režije za potrošnju električne energije i vode pri čemu tužitelj tvrdi kako tuženik nije platio dvije posljednje najamnine odnosno da po tom osnovu ostao dužan 583,98 eura/4.400,00 kuna, iako tuženik tvrdi kako je tužitelju dat polog plus razlika vode.

6. Tuženik u žalbi međutim navodi kako nije utvrđeno na što bi se odnosila načinjena šteta, jer i sam tužitelj na raspravi održanoj dana 12. svibnja 2025. je odustao od dokaznog prijedloga da se provede vještačenje. Po pitanju neplaćenih režija za struju i vodu, iz iskaza tužitelja na raspravi održanoj dana 23. listopada 2023. godine proizlazi da isti nije popisao stanje brojila vode nakon iseljenja tuženika, niti tvrdi da je popisao stanje brojila struje, što izračun eventualnog duga čini nemogućim.

7. Tužitelj tuženika u tužbi tereti za navodni dug za vodu u iznosu od 1.176,14 kn, a sud dosuđuje 1.077,82 kn, iako stanje duga na financijskoj kartici od 18.05.2020. godine iznosi 645,93 kn. Nadalje, tužitelj tvrdi da je tuženikov dug za struju platio dana 24.07.2020. godine u iznosu od 823,12 kn, no sud mu dosuđuje 2.044,60 kn, koliko iznosi zbroj navedenog računa HEP-a od 20.05.2020. godine i opomene HEP- a od 16.07.2020 na iznos od 1.221,48 kn (u kojoj su očito već ukalkulirani eventualni raniji neplaćeni računi) pri čemu je tuženik iselio 04. svibnja 2020. godine (iskaz tužitelja sa rasprave od 23. listopada 2023. godine).

8. Tuženik tvrdi kako ovdje postoje dva objekta sa zasebnim brojilima vode, te da je između tužitelja i tuženika bilo prijepora oko računa za vodu, budući da je tuženik sasvim slučajno došao do saznanja da mu tužitelj obračunava vodu za veliku kuću zbog čega je tuženik preplatio vodu u iznosu od 2.248,74 kn. Navedeni iznos je naznačen i u financijskoj kartici na dan 14.10.2019. godine koju je sam tužitelj priložio uz tužbu, a rukopis na istoj je tuženikov.

9. Dalje, tuženik i svjedok MB tvrde kako su prilikom useljenja platiti polog u visini tri najamnine (3x 1.500,00 kn), te jednu najamninu unaprijed, što sveukupno iznosi 6.000,00 kn ili oko 800 eur što potvrđuje i tužitelj koji to ne naziva pologom već tvrdi da su mu samo stanarine plaćene za tri mjeseca unaprijed, što ne odgovara istini.

10. Pravilno sud međutim utvrđuje u odnosu na tvrdnju tužitelja da tuženik nije platio zadnje dvije stanarine, jer je tuženik prilikom useljenja platio tri mjesečne najamnine po 199,08 eura/1.500,00 kuna odnosno ukupni iznos od 597,25 eura/4.500,00 kuna, te polog od jedne mjesečne najamnine, jer navode tužitelja da je tuženik ostao dužan neplaćene stanarine su potvrdili i svjedok KB i svjedok CB, pa je pravilno utvrđeno potraživanje tužitelja na ime dvije zadnje neplaćene najamnine u iznosu od 583,98 eura odnosno tada ugovorenih 4.400,00 kuna, pri čemu i iz poreznog rješenja od 11. veljače 2020. proizlazi da je tužitelj kao porezni obveznik prijavio kod porezne uprave prihod na dohodak od imovine po osnovi predmetnog ugovora o najmu zaključen između tužitelja kao najmodavca i tuženika kao najmoprimca.

11. U tijeku postupka nije sporno kako je tuženik sa svojima bio u stanu od 20. veljače 2018. do 4. svibnja 2020. pri čemu tužitelju tvrdi kako je tuženik za neplaćenu vodu ostao dužan iznos od 156,10 eura ili tadašnjih 1.176,14 kuna. Pri tome pravilno sud temeljem podataka tvrtke Vodovod i kanalizacija d.o.o. utvrđuje kako se kuća u kojoj tužitelj stanuje nalazi na kč. br. [katastarska čestica] i ima šifru kupca 50181, a mala kuća koju je tužitelj dao u najam se nalazi na kč. br. [katastarska čestica] i ima šifru kupca 50183, te je za razdoblje od 2. travnja 2018. do 2. travnja 2020. na ime šifre kupca 50183 učinjena potrošnja vode u iznosu od 109 m3 što znači da ne stoji tvrdnja tuženika da je tužitelj obračunavao vodu i za drugi objekt. Iz obračuna vodnih usluga s danom 2. srpnja 2020., na ime šifre kupca 50183 doista proizlazi razlika po prethodnom obračunu 382,73 kuna, a ukupno zaduženje za naredno tromjesečno razdoblje iznosi 147,48 kuna (mjesečno 49,16 kuna x 3=147,48 kuna), te dugovanje na dan 8. srpnja 2020. iznosi 645,93 kuna što ukupno iznosi 1.176,14 kuna, a kako se iznos od 49,16 kuna odnosi na mjesec 08/20, te iznos od 49,16 kuna odnosi na mjesec 09/20, to je obračunati iznos od 1.176,14 kuna umanjen za navedena dva mjeseca i to 08/20 i 09/20, pa je dugovanje po navedenom obračunu iznosilo 1.077,82 kune. Ranije razdoblje u ovom obračunu obuhvaća svakako i vrijeme u kojem je tuženik bio u kući (od veljače 2018.) pa je valjano tako utvrđena neplaćena razlika od 143,05 eura/1.077,82 kuna.

12. Za struju je tužitelj po stanju isprava u spisu platio po opomeni broj 01 2201747702-2007902-1 od 16. srpnja 2020. iznos od 1.221,48 kuna te po [broj] za razdoblje od 21. veljače 2020. do 18. svibnja 2020. iznos od 823,12 kuna, a što ukupno iznosi 271,37 eura/2.044,60 kuna, što je razdoblje u kojemu je tuženik bio u najmu, pa je valjano i ovaj iznos priznat tužitelju.

13. Tužitelj je tužbi i u svom iskazu naveo da mu je tuženik otuđio određene dijelove namještaja, te oštetio ormar, vrata, poštanski sandučić, krevet iz spavaće sobe, skinuo radijator, obojao zidove u tamnu boju bez dopuštenja, otuđio trosjed, tepih i jedan ormar, a koje navode su u cijelosti potvrdili svjedoci KB i CB, što je sve povezano sa u spis priloženim fotografijama, pa je pravilno temeljem čl. 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) – sud utvrdio naknadu štete tužitelju, ali je iznos iste naknade previsoko dosuđen imajući u vidu stanje na tržištu, činjenicu da se radi o pokretninama i nemogućnost unovčenja istih na tržištu, a pri tome tužitelj nije u smislu čl. 221. a ZPP tvrdi niti dokazivao da je umjesto istih nabavljao nove takve pokretnine niti njihovu vrijednost, te je dakle temeljem čl. 223. ZPP i po slobodnoj ocjeni, s ovog naslova valjalo dosuditi tužitelju naknadu u iznosu od 500,00 eura imajući u vidu opsežnost navedenih zahvata i radova te vrijednost navedenih pokretnina,, a odbiti preostali dio zahtjeva s ovog naslova od 1.500,00 eur. Slijedom navedenog, i ovaj sud u svemu prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja koji utvrđuje tužitelju tražbinu na ime neplaćenih računa za vodu 143,05 eura a za električnu energiju 271,37 eura odnosno naknade štete od 2.000,00 eura ili svega 2.414,42 eura/18191,45 kuna, te isto pravilno prebija s utvrđenom tražbinom tuženika i dosuđuje razliku kao u pobijanoj odluci, umanjeno za navedeni iznos od 1.500,00 eur kao previsoko dosuđen.

14. Konačno, kako je tuženikov uspjeh u sporu manji od uspjeha tužitelja, neosnovana je tuženikova žalba i u pogledu troška prema odredbi čl. 154. st. 2. i 155. ZPP.

15. Stoga je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo u navedenom dijelu pobijanu odluku preinačiti, a u preostalom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP istu odluku valjalo je potvrditi, podnesenu žalbu odbiti i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić