Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4534/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur, kao predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Suzane Radaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kristini Baričević, odvjetnici iz Sesveta, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobija, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-238/2023-15 od 16. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-238/2023-15 od 16. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I,. II. i IV. izreke te pod točkom III. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u visini 1.170,36 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-238/2023-15 od 16. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 312,36 eura sa pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška .

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka dana 1. listopada 2007. godine.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.727,17 eura na ime promjene tečaja s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

Pod točkom III. izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak u visini 1.482,72 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Pod točkom IV. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 48/11, 25/13, 89/14, 70/19. i 80/22.- dalje ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnim odredbama o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi od ukupno 1.727,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od dospijeća do isplate.

5. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi pobijane presude potpuni i jasni te nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa kako u postupku suda prvog stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti u odnosu na prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorene promjenjiva kamatne stope i za isplatu glavnog potraživanja.

6. U odnosu na tvrdnju žalitelja utemeljenu na činjenici da tuženiku nisu dostavljeni podnesci tužitelja od 16. veljače 2024. i 28. ožujka 2024. valja reći da je iznesena tvrdnja točna. Naime, navedeni podnesci su predani sudu elektroničkim putem i sud je bio dužan sukladno čl. 11. st. 1. Pravilnika o elektroničkoj komunikaciji ("Narodne novine" broj 139/21) poslati vanjskom korisniku sustava obavijest o zaprimanju podneska uz korištenje kvalificiranog vremenskog žiga. To je prvostupanjski sud propustio. Međutim podneskom od 16. veljače 20. dostavljen je dokaz o plaćanju sudske pristojbe pa propustom suda da dostavi navedeni podnesak tuženik nije onemogućen u raspravljanju. Podneskom od 28. ožujka 2024. se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i u skladu s istim postavio sniženi tužbeni zahtjev. O tome je podnesku tuženik obaviješten na ročištu dana 18. travnja 2024. u kojim okolnostima prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda tuženik nije onemogućen u raspravljanju jer je mogao utvrditi sadržaj istoga uvidom u sudski spis. Iz navedenog slijedi da nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP.

7. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim u bitnome:

- da su parnične stranke 1. listopada 2007. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu,

- kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 128.617,25 HRK za kupnju motornog vozila, uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,90% godišnje,

- da je tuženica tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima,

- da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali da nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno,

- da je banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, te koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 1.727,17 eura.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna.

9. Ovakav pravni zaključak suda prvog stupnja je pravilan, a tuženik ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

10. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21.- dalje ZOO).

11. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakosti, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

12. Samo po sebi ugovaranje promjenjive kamatne stope nije ništetno, međutim, ugovarajući način promjene kamatne stope koja kako je to navedeno u članku 2. stavak 3 Ugovora o kreditu između stranaka ovaj sud smatra da je izvjesno da je unošenjem u ugovor o kreditu formulacija o načinu promjene kamatne stope na način kako je to navedeno u ugovoru potpuno neodređena formulacija glede načina promjene promjenljive kamatne stope i da je to suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kako trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok on ni približno nije mogao cijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

13. Na temelju takve ugovorne odredbe, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Banke kako visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanje je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikad na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo.

14. Upravo zato je i tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati u smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što ona međutim nije na valjan način ocijenila jer se zadovoljila nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužitelju kao potrošaču ostala potpuno nerazumljiva.

15. Kako je spornu odredbu o promjeni kamatne stope unaprijed formulirao tuženik kao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj to je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81, čl. 82, čl. 83, čl. 85, čl. 86. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.- dalje ZZP) jer se smatra da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Dakle, da bi se utvrdilo da je određena odredba ugovora nepoštena zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo mora postojati i drugi kvalifikatorni element, a to je da je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Takav pravni stav zauzet je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 5. studenog 2020., a takav pravni stav prihvaća i ovaj sud.

17. Stoga, se u odnose na žalbene navode tuženika ističe da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja primjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a među strankama nije niti sporno da nisu pojedinačno pregovarali o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva. Pored toga, tuženik u odgovoru na tužbu tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati.

18. Posebno se ukazuje da u ovom slučaju nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost, a time i ništetnost, pojedine odredbe ugovora, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem.

19. S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su odredbe o promjenjivosti ugovorne kamate nepoštene i da su ništetne, pa se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da nije proveden „test nepoštenosti“.

20. Kako je tijekom postupka utvrđeno da je dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, a posljedica te ništetnosti je to je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi takvog ugovora (čl. 323. ZOO).

21. Odredbom članka 1111. stavkom 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

22. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Budući da je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrdio da je tuženik temeljem ništetnih odredbi ugovora za utuženo razdoblje naplatio od tužitelja razliku u utuženo iznosu, to je pravilno taj sud postupio kada je za navedeni iznos prihvatio zahtjev tužitelja.

24 Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koje su ništetna a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno je sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju utuženi iznos s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

25.Sukladno pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", ne može se prihvatiti niti žalbena tvrdnja da je nastupila zastara tražbine za isplatu.

26. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj potrošač. Naime, sukladno čl. 1. ZZP odredbe toga zakona primjenjuju se radi zaštite osnovnih prava potrošača, a potrošačem se sukladno čl. 3. tog Zakona smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju iz Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da su tužitelju kao fizičkoj osobi sredstva iz predmetnog namjenskog ugovora o kreditu odobrena radi kupnje stana, a što između stranaka i nije sporno.

27. U tim okolnostima sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi da je predmetni pravni posao tužitelj sklopio u privatne svrhe, u svojstvu potrošača, dok tuženik, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazao osnovanost svojih prigovora da tužitelj predmetni pravni posao nije sklopio u svojstvu potrošača, odnosno da je sredstva kredita koristila u poslovne svrhe. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.g. u kojoj je upravo navedeno da je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U toj odluci je navedeno "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru."

28. U vezi žalbenih tvrdnji o primjeni utvrđenja iz kolektivno spora valja reći da prvostupanjski sud nije temeljio odluku na utvrđenjima iz kolektivnog spora pa je nerazumljiv navod žalitelja koji tvrdi suprotno.

29. U odnosu na žalbu na odluku o troškovima postupka valja reći da je prvostupanjski sud je odluku o parničnom trošku tužitelja donio u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23.- dalje:Tarifa) te mu je priznao trošak za sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 € po Tbr.7. t.1. Tarife, zastupanja na ročištima od 15.11.2023., 18.04.2024. i 13.06.2024. u iznosima od po 200,00 € za svako ročište po Tbr.9. t.1. u vezi Tbr.7. t.1. Tarife, sastavljanje podneska od 16.02.2024. u iznosu od 50,00 € po Tbr.8. t.4. Tarife, sastavljanje podnesaka od 28.03.2024. i 18.04.2024. u iznosima od po 200,00 € za svaki podnesak po Tbr.8. t.1. Tarife, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 66,36 €, isti iznos za sudsku pristojbu na presudu te trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja od 300,00 €. dakle ukupno iznos od 1.482,72 eura.

30. Protivno žalbenim navodima tuženika, kojima osporava tužitelju pravo na naknadu troškova postupka zbog toga što je troškovnik priložen na glavnoj raspravi, a ne u elektroničkom obliku sukladno čl. 106. a. ZPP-a, za odgovoriti je da troškovnik tužitelja nema značaj podneska iz čl. 106.a ZPP-a koji bi u smislu čl. 107. istog Zakona trebalo dostaviti protivnoj strani budući da se odluka o troškovima donosi bez raspravljanja (čl. 164. st. 1. ZPP), pa to što je popis troškova postupka sastavljen u pisanoj formi predan na ročištu ne znači da je bez pravnog učinka u smislu čl. 106.a st. 6. ZPP kako to pogrešno smatra tuženik.

31.Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi da tužitelj zastupana po odvjetniku nema pravo na trošak zastupanja zbog činjenice da je pobijana presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora, jer to protivno utvrđenom činjeničnom stanju Štoviše iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je pravo na naknadu za zastupanje bilo nužno s obzirom na navode tužene iz odgovora na tužbu te osporavanje osnova i visine tužbenog zahtjeva, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno dosudio ove troškove tužitelju.

32. Pri tome je neosnovana žalbena tvrdnja da tužitelju na pripada nagrada za zastupanje na ročištu 15. studeni 2023. i 13. lipnja 2024. u punom iznosu prema tbr.7 točki 1. jer se na oba ročištu, suprotno žalbenim navodima, raspravljalo o glavnoj stvari. Neosnovana je žalba i u odnosu na dosuđivanje troška za sastav podneska 28. ožujka 2024. jer se radi o obrazloženom podnesku, a tvrdnja tuženika da mu taj podnesak nije dostavljen nije odlučna da pravo tužitelja na naknadu za tu radnju.

33. Međutim, tuženik osnovano osporava pravilnost primjene Tarife u odnosu na odmjeravanje nagrade za sastavljanje podneska od 16. veljače 2024. jer je tim podneskom tužitelj dostavio potvrdu o plaćenoj pristojbi na tužbu. Budući obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu nastaje danom predaje tužbe, to dostava dokaza o plaćanju sudske pristojbe kasnije tijekom postupka ne može ići na teret tuženika. Osnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud nepravilno dosudio tužitelju trošak sastava podnesaka tužitelja 18. travnja 2024. i za zastupanje na ročištu koje je održano istoga dana. Naime, u navedenom slučaju tužitelj nema pravo i na naknadu za zastupanje na ročištu i za sastav podneska.

34. Također tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška sudske pristojbe na presudu. Naime, odredbom čl. 6. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23, dalje ZID ZSP), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., izmijenjena je odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18) koja propisuje oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi tako da su sada potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja pristojbi. Obzirom da je presuda u ovom predmetu donesena 16. srpnja 2024., dakle nakon stupanja na snagu ZID ZSP, to se odredba čl. 6. st. 3. ZID ZSP o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi primjenjuje u ovome slučaju. Dakle, tužitelj nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na presudu pa u tom smislu nema ni pravo na naknadu takvog troška. Činjenica da je platio sudsku pristojbu na presudu, a nije ju morao platiti ne može ići na teret tuženika.

35. Konačno, budući je tužitelj uspio sa tužbenom zahtjevom u cijelosti to je neosnovana žalba tuženika u dijelu u kojem je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP.

37. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na sporedni zahtjev, a prema odredbi čl. 35. stav. 2. ZPP-a sporedni zahtjev nije kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, to ni zatraženi trošak sastava žalbe ne udovoljava pretpostavci normiranoj odredbom čl. 164. stav. 1. i 2. ZPP-a pa je tuženikov zahtjev radi naknade mu troška sastava žalbe valjalo odbiti (točka III. izreke).

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.