Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3962/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija &Porobija, iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2402/2022-36 od 6. rujna 2023. u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja RR kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2402/2022-36 od 6. rujna 2023. pod toč. I.

/1. i 2. i toč. II. /1.2. i 3. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 2402/2022-36 od 6. rujna 2023. pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 3.731,25 EUR sa zateznim kamatama i sudi:

Svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženoj isplati tužitelju iznos od 13.712,91 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose pobliže naveden u izreci presude od dospijeća pa do isplate po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, kao i naknaditi trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (toč. I/1. i 2. Izreke). Odbijen je kao neosnovan i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužitelja kojim se nalaze tuženoj isplati tužitelju iznos od 9.116,14 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose pobliže naveden u izreci presude od dospijeća pa do isplate po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, iznos od 9.085,60 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose pobliže naveden u izreci presude od dospijeća pa do isplate po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, i iznos od 2.269,74 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose pobliže naveden u izreci presude od dospijeća pa do isplate po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (toč. II/1., 2. i 3. izreke). Konačno, naloženo je tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 3.731,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odbija kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe.

3. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

4. Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće:

-da je između stranaka dana 5. studenoga 2007. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj [broj kredita] kojim je banka tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora)

-da se tužitelj obvezao tuženoj platiti kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 561,36 CHF, te ugovorenu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,15% godišnje, uz rok otplate kredita 20 godina (240 mjeseci)

-da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu i to 22. veljače 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju

("Narodne novine" 102/15-dalje ZID ZPK)

-da iz nalaza i mišljenja vještaka Sandre Došen proizlazi da bi tužena po Ugovoru o kreditu iz tužbe više stekla od tužitelja razliku anuiteta u iznosu od 103.319,93 HRK, odnosno 13.712,91 EUR u odnosu na ono što bi stekla da nije primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema stopi iz čl. 26. st. 3. ZOO (obračun kamate za razdoblje od 01. siječnja 2008. do konverzije kredita), da bi tužena po Ugovoru o kreditu iz tužbe više stekla od tužitelja razliku anuiteta u iznosu od 68.685,56 HRK odnosno 9.116,14 EUR u odnosu na ono što bi stekla da je primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema početnoj stopi redovne kamate naznačenoj u Ugovoru o kreditu iz tužbe (obračun kamate za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do 01. siječnja 2014., a obračun valute za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do zaključenja kredita), da bi tužena po Ugovoru o kreditu iz tužbe više stekla od tužitelja razliku kamata u iznosu od 68.455,45 HRK odnosno 9.085,60 EUR u odnosu na ono što bi stekla da je primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema početnoj stopi iz čl. 26. st. 3. ZOO-a (obračun kamate za razdoblje od 01. siječnja 2008. do konačne otplate kredita), da bi tužena po Ugovoru o kreditu iz tužbe više stekla od tužitelja razliku kamata u iznosu od 17.701,39 HRK odnosno 2.269,74 EUR u odnosu na ono što bi stekla da je primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema početnoj stopi redovne kamate naznačenoj u Ugovoru o kreditu iz tužbe (obračun kamate za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do 01. siječnja 2014.)

-da je prigovor zastare istaknut po tuženoj neosnovan.

5. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV. a (čl. 19. a do 19. i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK. čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, već i do promjene kamatne stope utvrđene preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, kako to osnovano ističe tužena. Ovako provedenom konverzijom tužitelj je, a kako to proizlazi i iz odredbe čl. 19. b ZPK doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita, na koju je i primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR, te sukladno tome i utvrđenju novog otplatnog plana, sve sukladno čl. 19. c st. 1. toč. 1. – 3. ZPK. Osim navedenog se, kako to i proizlazi iz čl. 19. c st. 1. toč. 4. ZPK, svi uplaćeni iznosi pretvaraju u EUR po tečaju na dan uplate i istima se namiruju obroci, odnosno anuiteti u EUR utvrđeni po novom otplatnom planu, pri čemu se ne uzimaju u obzir samo uplate na ime naplaćenih zateznih kamata (dakle kamata nastalih kao posljedica zakašnjenja u otplati kredita, a ne i redovnih kamata), naknada i troškova. Stranke su u pogledu korištenja preplaćenih iznosa postigle sporazum u članku 5. i 6. Dodatka.

6. Slijedom navedenog sud prvog stupnja utvrđuje da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke definirale sve bitne uvjete novonastalog ugovora, pa tako i načina izračuna konverzije kredita iz CHF u kredit u EUR sa valutnom klauzulom – promijenjena je valuta kredita, definirana redovna kamata, otplatni plan, a na što je sve tužitelj dobrovoljno i samostalno pristao, pa je dakle, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužitelj pristao na prestanak ranijeg ugovora zaključenog između stranaka, iskazavši svoju volju da postojeću obvezu zamijeni novom.

7. Nadalje, pozivajući se na pravno shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., kao i da je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara prigovor zastare iznesen po tuženoj odbija kao neosnovan.

8. Polazeći od navedenog, zaključak je suda prvog stupnja da tužitelj više nema pravnu osnovu za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, odnosno da ne postoji osnova u smislu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima za isplatu razlike između početne ugovorene kamatne stope za kredit u CHF i promijenjene kamatne stope za isti kredit u utuženom razdoblju, radi čega odbija glavni kao i eventualno kumulirane zahtjeve tužitelja, i odlučuje kao u izreci presude.

9. Odluka suda prvog stupnja, osim u dijelu odluke o troškovima postupka pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

10. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2 ZPP pazi po službenoj dužnosti.

11. U postupku nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati.

12. Vezano za navode tužitelja kojima ukazuje na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine- Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997,6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske valja navesti i da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva (uz određene iznimke). Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

13. Naime, tužitelju je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke bilo omogućeno da iznese i obrazloži svoj zahtjev, da se izjasni o prigovorima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, tužitelj je u njemu aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela, a koja odluke je donesena u skladu s mjerodavnom pravom Republike Hrvatske, te obrazložena na valjan i prihvatljiv način tako da se ista ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.

14. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, odbijanjem zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

15. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 5 studenog 2007. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.000 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s rokom otplate od 20 godina i uz ugovorenu kamatu od 5,15% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom kreditora.

16. Nadalje je utvrđeno da su stranke suglasnošću volja sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

17. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

17.1. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli", VSRH je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima "Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

18. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

19. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

20. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

21. Odredbama čl. 19. a do čl. 19. e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

22. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

23. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

24. I navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Dodataka Ugovoru o kreditu. sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19. c st. 5. ZIZ ZPK/15.

25. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19-dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

27. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19. c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tužene (banke) kao trgovca.

28. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19. d. i 19. e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P. Z. /899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF.".

28.1. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19. d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19. c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15

28.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19. e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19. c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19. c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19. c. st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

28.3. S druge strane, odredba čl. 19. e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19. c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19. e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

29. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovora o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19. c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19. b ZID ZPK.

30. Tako je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tužene putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

31. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tužene (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

32. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 RRE, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

33. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19. c ZID ZPK uključuje i te uplate.

34. Obzirom da učinak Dodatka Ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 30. rujna 2015. obuhvaća razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu na dalje, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kako je to navedeno u Dodatku Ugovoru o kreditu.

35. Imajući u vidu u čl. 19. c ZID ZPK/15 propisani način konverzije te da tužitelj niti ne tvrdi da bi predmetni Dodatak Ugovoru bio sklopljen protivno odredbama ZID ZPK/15 i ne dokazuje suprotno već suštinski osporava pravne učinke konverzije na zahtjev tužitelja (koji se temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove) i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz Dodatka Ugovoru o kreditu referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj CHF jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF zamijenjene odredbama navedenog Dodatka.

36. S obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku Ugovoru o kreditu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO radi čega tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenog iznosa po osnovu ništetne ugovorne odredbi o načinu i promjeni kamatne stope ugovorne (redovne) iz Ugovora o kreditu pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo žalbu tužitelja odbiti, i odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu C i R, zahtjev broj 72152/2013) unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

38. Zbog navedenog razloga valjalo je odbiti i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak