Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4291/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Suzane Radaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetnik iz Osijeka protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, zastupanog po Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri, j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, odvjetniku Zlatku Knezović, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-630/2021-41 od 18. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P- 630/2021-41 od 18. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen parnični trošak u visini 2.090,41 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.090,41 eur, dakle za iznos od 767,94 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u visini 767,94 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 7. prosinca 2005. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Pod točkom II. izreke je tužitelju dosuđen iznos od 974,47 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

Pod točkom III. izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak.

2. Protiv prvostupanjske presude se žali tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu.

5. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP te je, suprotno žalbenim razlozima tuženika, utvrdio da je sud prvog stupnja za svoju odluku dao jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka sadržajno ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6.

ZPP na koju ukazuje tuženik.

7. Naime, navedena bitna povreda bila bi počinjena kada bi stranci bilo uskraćeno raspravljanje pred sudom, naročito propuštanjem uredne dostave, što tuženik ne tvrdi.

8. Tuženik neosnovano upire na bitnu povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženika.

9. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP i sadrži sve što je tom zakonskom odredbom propisano, posebno u odnosu na obrazloženje pobijane presude.

10. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik niti ne navodi odlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

11. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka u bitnom utvrđeno:

-da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu 7. prosinca 2005. godine u iznosu od 15.300,00 CHF s rokom otplate od 7 godina,

-da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

-da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je čajne liste Hrvatske narodne banke važeće na da dospijeća. Vještak navodi da je tužitelj tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 974,47 eura,

12. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu naprijed navedenog iznosa.

13. S ovakvim utvrđenjima suglasan je i ovaj sud drugog stupnja.

14. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik Addiko bank d.d. Zagreb u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da se o pojedinoj odredbi, pa tako i spornima, pojedinačno pregovaralo. Kada se radi o tipskom ugovoru, a što proizlazi i samim čitanjem ugovora, presumira se da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno tuženik nije dokazao u postupku.

16. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formuliran ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Trgovac, tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

17. Iz iskaza tužiteljice je glede te činjenice utvrđeno da joj od strane djelatnika tuženika predloženo sklapanje ugovora o kreditu u CHF kao najpovoljnijeg, a kako se radilo o tipskom ugovoru,da ona nije imala utjecaja na njegov sadržaj u tom dijelu, niti je iz sadržaja ugovora mogao sagledati posljedice i rizik sklapanja ugovora upravo pod tim uvjetima vezanja kredita uz tečaj CHF.

18. Posebno treba ukazati kako tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj: 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

19. Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su „stjecaje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III- 2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

20. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: „tekuće tržišne prilike“ jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

21. Nadalje, sud pravilno dosuđuje restitucijski zahtjev na ime preplaćenog iznosa zbog odredbe koja tužitelja ne obvezuje, u visini zatraženoj tužbenim zahtjevom, cijeneći restitucijski zahtjev tužitelja kao stjecanje bez osnove, odnosno povećanje imovine tuženika bez valjane pravne osnove, u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18- dalje: ZOO). To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je vještak vršio izračun temeljem fiksne početne kamatne stope, obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 324. st. 2.

ZOO valjan početno ugovoreni tečaj CHF.

23. Neosnovan je i prigovor zastare.

Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule.

Kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 6. lipnja 2023., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO.

24. Budući u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta u visini iz tužbenog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama po pravilnima vraćanja stečenog bez osnove jer je zbog ništetnosti navedene odredbe otpala osnova po kojoj su ti iznosi plaćeni (čl. 1111. st. 3. ZOO) s tim da je nepošteni stjecatelj od dana stjecanja dužan platiti i zatezne kamate (čl. 1115. ZOO).

25. Odluka o troškovima postupka je također zakonita po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, ali ne i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan tužitelju nadoknaditi troškove. Međutim, sud prvog stupnja nije pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove parničnog postupka u dosuđenoj visini. Navedeno iz razloga jer kao vrijednost predmeta spora nije uzeo visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

26. U konkretnom slučaju je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev i s tim zahtjevom je u cijelosti uspjela u postupku pa tuženik nema pravo na razmjerni dio troškova. Sniženje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe. Tuženik se nije protivio povlačenju tužbe i nije tražio trošak u odnosu na povučeni dio, Prema ustaljenoj sudskoj praksi troškove parničnog postupka, treba ocjenjivati prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a to je u konkretnom slučaju 974,47 eura i taj iznos predstavlja vrijednost predmeta spora koji je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir kod izračuna troškova postupka.

27. U tom smislu je tužiteljici trebalo priznati troškove postupka sukladno odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP i to za sastav tužbe iznos od 150,00 EUR, troškove zastupanja na ročištima od 17.11.2021.,16.2.2023. i 19.6.2024. u pojedinačnom iznosu od 150,00 EUR (3x), troškove sastava obrazloženih podnesaka od 5.7.2021.,19.7.2021., 27.12.2021. i 13.4.2023. (4x) u pojedinačnom iznosu od 150,00 EUR, troškove sastava ostalih podnesaka od 22.1.2022., 7.2.2022. i 10.3.2022. u pojedinačnom iznosu od 37.5 EUR (3x), kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 eura, ili ukupno 1386,00 EUR + PDV od 25 % u iznosu od 346,50 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, odnosno sveukupno 2.090,41 EUR.

28. Neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud priznao tužiteljici naknadu sa 7 obrazloženih podnesaka, jer je to suprotno sadržaju obrazloženja toga suda. Također su neosnovani žalbeni navodi da tužiteljica nema pravo na naknadu za sudsku pristojbu na tužbu jer je te obaveze oslobođena sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51/23 od 12. svibnja 2023.). Naime, tužiteljica je tužbu podnijela 28. svibnja 2021. i sudsku pristojbu na tužbu je platila 27. svibnja 2021., dakle u vrijeme kada nije bila oslobođena od plaćanja sudske pristojbe. U tom slučaju se na njezino pravo na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu ne mogu primijeniti izmjene Zakona koje su stupile na snagu nakon toga.

29.Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i 373. t. 3. ZPP i odlučiti kao u točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

30. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na sporedni zahtjev, a prema odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a sporedni zahtjev nije kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, to ni zatraženi trošak sastava žalbe ne udovoljava pretpostavci normiranoj odredbom čl.164.stav.1. i 2. ZPP-a pa je tuženikov zahtjev radi naknade mu troška sastava žalbe valjalo odbiti (točka III. izreke ove drugostupanjske presude).

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur