Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4624/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca, Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Suzane Radaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Tomislavu Valičeviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a , OIB: 23057039320, zastupanog po Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8930/2021-22 od 12. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8930/2021-22 od 12. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8930/21-22 od 12. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkama I. i II. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je pod točkom III. izreke naloženo isplatiti tužitelju po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF iznos od 5.549.88 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže navedene u prvostupanjskoj presudi . Pod točkom IV. izreke prvostupanjske presude je tužitelju dosuđen parnični troška.

1.2 Pobijanim prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja, sadržaja pobliže navedenog u izreci rješenja.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude i rješenja iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i rješenje u pobijanom dijelovima, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak kao i trošak žalbenog postupka, podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

5. Nije počinjena u žalbi tuženika istaknuta bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nije nerazumljiva, i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, presuda ne proturječi sama sebi i razlozima presude, isti nisu nejasni ni proturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

6. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog 25. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita te zahtjev za isplatu iznosa po osnovi ništetnih dijelova ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u tom potrošačkom ugovoru.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu 25. svibnja 2007. na iznos od 33.008,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz valutnu klauzulu,

- da je u čl. 7. ugovorena valutna klauzula , u čl. 8. promjenjiva kamatna stopa

- da iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane tuženika,

- da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je, između ostalih, tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

- da je u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženica u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.),

- da visina tražbine po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli iznosi 5.549,88 eura

- da je tužba podnesena 9. studenog 2021.

8. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu te na temelju provedenog financijskog vještačenja tužitelju sudi iznos od5.549,88 eura na ime preplate zbog rasta tečaja zbog valutne klauzule CHF uz primjenu odredaba čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO, pri tom otklonivši kao neosnovan prigovor zastare.

9. Tuženik u izjavljenoj žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu i u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

9.1. Ovaj sud međutim navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost pa stoga niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće s tim više što je podnijet, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o statusu tužitelja kao potrošača. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika vezanim za osporavanje pravilno utvrđenog tužiteljevog svojstva potrošača , valja reći da je tužitelj iznio teret dokaza time što je sadržajem svojeg iskaza. Pred prvostupanjskim sudom dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom a u svrhu kupnje stare kuće i zemljišta za osobne potrebe, čime je postupio u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu. Stoga tuženik svojim žalbenim navodima kojima ističe neosnovane tvrdnje o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221. ZPP i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljevog statusa potrošača.

11. Nadalje, u vezi žalbenih navoda u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz odredaba čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu valja reći da o čl. 502.c ZPP određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

12. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

13. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03,46/07,79/07, dalje ZZP/03), kao i da tuženica na kojoj je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. istog Zakona nije dokazala postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarala sa tužiteljem ni da ga je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu navedeni nikakvi parametri ostvarenjem kojih bi bila ovlaštena mijenjati redovnu kamatu prije sklapanja ugovora o tome obavijestila na drugi način, kao ni da bi ga u potpunosti informirala o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za buduće obveze.

14. Kako su odredbe čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF i promjenjiva kamatna stopa sadržajno izražena na način kao i one, koje su pravomoćnim presudama u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima te ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita i promjenjiva kamatna stopa između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano utvrdio da je ista ništetna.

15. Što se tiče opširnog razlaganja tuženice o zakonitosti i opravdanosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, valja reći da nije sporna zakonitost ugovaranja, već je odlučujući način ugovaranja. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa ugovorena bez da je tuženica u cijelosti informirala tužiteljicu o rizicima promjene tečaja CHF i promjenjive kamatne stope, a to znači o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su sporni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu u čl. 7. i 8. ništetni, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

16. Nadalje, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, prema odredbama čl. 1111. st. 1. i 2. i čl. 1115. ZOO.

16.1. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Kada je odlučivao o restitucijskom zahtjevu, sud prvog stupnja je visinu te tuženikove obveze pravilno utvrdio primjenom čl. 250. ZPP temeljem rezultata nalaza i mišljenja financijskog vještaka, na koje vještačenje u pogledu pravilnosti izračuna tuženik tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nije imao primjedaba.

16.2. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju utuženi iznos s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

17. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice vezani za stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, koje je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u odnosu na navedeno Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je navedeno da su "…time sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz čl. 115. st. 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru, primijene izravno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu".

18. Stoga je ovaj sud žalbu tuženika ocijenio neosnovanom u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki I. i II. izreke koja se odnosi na ništetnost dijela spornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu ) te isplati kao posljedici ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te je stoga u tom dijelu odbijena žalba i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda.

19. Neosnovana je žalba tuženika i u odnosu na pobijano prvostupanjsko rješenje kojim je odlučeno o prigovoru prijeboja. Naime,osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11. i 78/15.- dalje: ZOO) je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Navedeno iz razloga jer plaćanjem anuiteta po tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje.

20 Slijedom navedenog je žalba protiv pobijanog rješenja odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje, a temeljem odredbe čl. 373. t. 2. ZPP.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.