Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-799/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69., OIB:53056966535., zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P- 2509/2020. od 7. svibnja 2024. godine, ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-2509/2020. od 20. kolovoza 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P-2509/2020. od 7. svibnja 2024. godine, ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-2509/2020. od 20. kolovoza 2025. godine pod točkom I. izreke a) i b), te u točki II. izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se navedena presuda u točki I. c) i u točki III. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II Ostavlja se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči o konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu od 19.04.2007. godine br. broj [broj kredita], sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Nevenke Kekez pod brojem ovjere OV-3750/07 dana 20.04.2007. godine, i to:

a) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 2. ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba akata tuženika koje proklamiraju takav način promjene kamatne stope.

b) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1. i 7. ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća).

c) U dijelu u kojem se ugovara isplata naknade radi troškova kredita u članku 3. ugovora koja glasi: „Naknada 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ kao i u dijelu internih akata tuženika koji reguliraju tu materiju.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69., OIB:53056966535., u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju KB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., na temelju utvrđenja iz točke I/, podtočke a) i b) ove presude, novčani iznos od 5.244,91 Eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče po stopi koja se do 30. lipnja 2011. godine obračunava po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koja na iznos od:

- 7,12 Eura teče od 31.05. 2008. pa do isplate

- 10,03 Eura teče od 30.06.2008. pa do isplate

- 5,90 Eura teče od 31.07.2008. pa do isplate

- 6,10 Eura teče od 31.08.2008. pa do isplate

- 8,55 Eura teče od 30.09.2008. pa do isplate

- 27,12 Eura teče od 31.10.2008. pa do isplate

- 14,68 Eura teče od 30.11.2008. pa do isplate

- 30,50 Eura teče od 31.12.2008. pa do isplate

- 32,93 Eura teče od 31.01.2009. pa do isplate

- 31,39 Eura teče od 28.02.2009. pa do isplate

- 39,85 Eura teče od 31.03.2009. pa do isplate

- 37,80 Eura teče od 30.04.2009. pa do isplate

- 33,06 Eura teče od 31.05.2009. pa do isplate

- 29,57 Eura teče od 30.06.2009. pa do isplate

- 30,49 Eura teče od 31.07.2009. pa do isplate

- 32,28 Eura teče od 31.08.2009. pa do isplate

- 32,17 Eura teče od 30.09.2009. pa do isplate

- 30,32 Eura teče od 13.10.2009. pa do isplate

- 22,64 Eura teče od 30.04.2010. pa do isplate

- 46,05 Eura teče od 31.05.2010. pa do isplate

- 63,35 Eura teče od 30.06.2010. pa do isplate

- 59,79 Eura teče od 31.07.2010. pa do isplate

- 70,67 Eura teče od 11.08.2010. pa do isplate

- 66,91 Eura teče od 30.09.2010. pa do isplate

- 60,87 Eura teče od 31.10.2010. pa do isplate

- 73,62 Eura teče od 30.11.2010. pa do isplate

- 89,85 Eura teče od 31.12.2010. pa do isplate

- 78,36 Eura teče od 31.01.2011. pa do isplate

- 82,39 Eura teče od 28.02.2011. pa do isplate

- 77,27 Eura teče od 31.03.2011. pa do isplate

- 78,19 Eura teče od 30.04.2011. pa do isplate

- 99,94 Eura teče od 31.05.2011. pa do isplate

- 102,06 Eura teče od 4.07.2011. pa do isplate

- 119,41 Eura teče od 31.07.2011. pa do isplate

- 109,75 Eura teče od 01.8.2011. pa do isplate

- 335,95 Eura teče od 07.12.2011. pa do isplate

- 309,03 Eura teče od 31.12.2011. pa do isplate

- 297,94 Eura teče od 09.06.2012. pa do isplate

- 199,77 Eura teče od 30.06.2012. pa do isplate

- 80,55 Eura teče od 31.07.2012. pa do isplate

- 123,72 Eura teče od 31.08.2012. pa do isplate

- 200,09 Eura teče od 27.11.2012. pa do isplate

- 105,92 Eura teče od 30.11.2012. pa do isplate

- 102,06 Eura teče od 31.12.2012. pa do isplate

- 196,95 Eura teče od 24.02.2013. pa do isplate

- 102,07 Eura teče od 31.03.2013. pa do isplate

- 192,85 Eura teče od 31.05.2013. pa do isplate

- 91,25 Eura teče od 10.06.2013. pa do isplate

- 160,10 Eura teče od 31.08.2013. pa do isplate

- 345,66 Eura teče od 15.12.2013. pa do isplate

- 103,20 Eura teče od 31.12.2013. pa do isplate

- 235,15 Eura teče od 31.01.2014. pa do isplate

- 104,69 Eura teče od 8.02.2014. pa do isplate

- 103,95 Eura teče od 31.03.2014. pa do isplate

- 113,03 Eura teče od 30.06.2014. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove postupka u visini od 3.029,38 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 7. svibnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje izlazne naknade povučen."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22.- dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijane odluke preinači sukladno žalbenim navodima odnosno ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Protiv ove presude u dijelu u kojem nije u cijelosti prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška žali se tužitelj iz žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP-a s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:

"Sud prvog stupnja, a pozivom Na pravomoćne presude provodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na temelju provedenoga knjigovodstvenoga vještačenja, te otklanjajući kao neosnovan prigovor zastare tuženika, pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu.

Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. te presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene).

Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 20. srpnja 2007. bio na snazi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03- dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07, koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 3. srpnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica na temelju ništetnih odredbi preplatila tuženiku ukupno iznos od 5.244,91 eura, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela tog suda od 31. siječnja 2022. godine dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, a kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Stoga, a prihvaćajući ovakvo pravno stajalište, a obzirom da su presude u kolektivnom sporu postale pravomoćne dana 14. lipnja 2018. i 13. lipnja 2014. godine, to je opći zastarni rok od pet godina počeo teći od pravomoćne tih odluka, a kako je tužiteljica podnijela tužbu 14. svibnja 2019. godine, tada je ista podnesena unutar zastarnog roka.

Na navode žalbe valja reći da odgovara istina da u vrijeme podnošenja tužbe bila je na snazi odredba čl. 502.c ZPP kojom je propisano da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP s tim da tek ZID ZPP(Narodne novine broj 70/2019) je člankom 7. izmijenjen članak 502.c na način da iza riječi "štete" dodana i riječ "isplate", a koja odredba je stupila na snagu 1. rujna 2019. godine, dakle, nakon podnošenja tužbe.

Odgovara da u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj nije potraživao naknadu štete nego isplatu s osnove stjecanja bez osnove, međutim to ne znači da se tužitelj nije mogao pozvati na pravna utvrđenja iz presude u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava jer je upravo tim presudama utvrđena ništetnost pojedinih odredbi ugovora, dakle, ima se smatrati da te ugovorne odredbe nisu ni nastale onda je tužitelj, a sukladno odredbi čl. 323. ZOO koja propisuje posljedice ništetnosti potraživao da mu tužena vrati sve ono što je primila na temelju tako ništetnih odredbi pa utoliko nije bilo zapreke da se tužitelj pozove, a prvostupanjski sud to i prihvati, na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u povodu tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava."

6. Nadalje, treba reći da je tužitelj tražio i djelomično ništavost ugovora o Kreditu od 19. travnja 2007. godine u dijelu u kojem se ugovara isplata naknade radi obrade kredita te je prvostupanjski sud taj zahtjev tužitelja prihvatio pod točkom I. izreke, međutim, a kako to pravilno navodi u žalbi tuženik o ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu izostali su bilo kakvi razlozi a pri čemu valja reći da utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u povodu tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ne odnose se i na ugovorenu naknadu za obradu kredita.

7. Ovaj sud je potvrdio i prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke a koja se odnosi na restitucijski zahtjev u odnosu na utvrđenu djelomičnu ništavost ugovora o kreditu kako je to navedeno u točkama I. a) i b) izreke.

8. Naime iz stanja spisa proizlazi da nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja s osnove djelomične ništetnosti ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu vještak je naveo da tražbina tužitelja iznosi 39.517,89 kn a što iznosi sada 5.244,91 euro, te sukladno tom nalazu vještaka tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev.

9. Odgovara, da je tužitelj nakon toga tražio od knjigovodstvenog vještaka očitovanje iz kojeg proizlazi da je tužitelju i naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.831,48 kn te trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 350,00 kn, međutim tužitelj, iako je tražio da se utvrdi i djelomično ništetan ugovor o kreditu u odnosu na naknadu za obradu kredita, po vještaku izračunatu plaćenu naknadu nije potraživao, pa nije bilo razloga da ovaj sud ne potvrdi prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke koja se odnosi na restitucijski zahtjev s osnove ništetnosti odredbi ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

10. Zbog svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na točku I. a) i b) izreke i točku II. izreke, a kako za sada nije poznat uspjeh stranaka u postupku obzirom na ukinuti dio prvostupanjske presude, to je u povodu žalbe tužitelja i tuženika valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i pod točkom III. izreke presude.

11. Zbog navedenog, a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 369. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci, s tim da u ponovljenom postupku u odnosu na ukinuti dio prvostupanjske presude potrebno je da prvostupanjski da jasne i dostatne razloge u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi djelomična ništetnost ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, pri čemu se prvostupanjskom sudu skreće pažnja i na navode žalbe tuženika koji se odnosi na plaćanje sudske pristojbe kad se radi o tužbi pokrenutoj na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

12. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić