Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-479/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Petrus, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri u Zadru, protiv tuženika PROPULS d.o.o. za usluge, OIB: 12518683193, Županići 2 E, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Mirka Babić Delić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Matana i partneri u Zagrebu, Amruševa 7, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pn-30/2020-30 od 23. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pn-30/2020-30 od 23. studenog 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te pod točkom II. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 1.831,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku PROPULS d.o.o., OIB: 12518683193, Županići 2 E, Zagreb, da tužitelju UČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 30.000,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe (19. veljače 2020.) do isplate po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 13.800,00 kn (slovima: trienaesttisućaosamsto), što odgovara iznosu od 1.831,57 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu, i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova parničnog postupka, a podredno pobijanu presudu ukinuti te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete isplatom iznosa od 30.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, radi povrede prava osobnosti usmjeren prema tuženiku kao nakladniku internetskog portala koja mu je nastala objavom članka od 21. studenoga 2019.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da je tuženik kao nakladnik portala https//direktno.hr 21. studenog 2019. objavio članak pod naslovom "Afera Municija – policija – prijavila šest – osoba među njima i bivšeg dogradonačelnika [adresa] – 173763". Nadalje, u aferi municija u kojoj su vojni piloti uz pomoć civila švercali oružje iz vojne baze u [adresa] – policija je prijavila ukupno 6 osoba. Među prijavljenima su 3 vojna pilota DČ, SČ i UČ, a od civilnih sudionika prijavljeni su ŽČ vlasnik ... iz [adresa], blizak pok. KČ, ZČ bivši dogradonačelnik grada [adresa] i EČ iz [adresa].";

- da se u navedenom članku navodi i da je u aferi „Municija“ kojoj su vojni piloti uz pomoć civila švercali oružje iz Vojne baze u [adresa], policija prijavila ukupno šest osoba. Među njima, su kako neslužbeno doznaju, tri vojna pilota....i UČ...;

- da je tužitelj dana 18. prosinca 2019. podnio zahtjev za objavljivanje ispravka – demantija;

- da je tužitelj zbog objave potonjeg članka protiv tuženika 19. veljače 2020. podnio tužbu radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti tražeći naknadu u iznosu od 30.000,00 kn koji postupak se vodio pod poslovnim brojem Pn-41/20, da je u tom postupku donesena presuda od 15. rujna 2020. kojom je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti, a koja presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-815/20 od 13. srpnja 2021.;

- da je rješenjem Vojno-stegovnog suda od 20. veljače 2020.,ovdje, tužitelj oslobođen od odgovornosti da bi počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. toč. 4. Zakona o službi u OS RH, uz obrazloženje, u bitnom, da je iz zapovijedi zapovjednika eskadrile helikoptera utvrđeno da je isti u razdoblju od 26. kolovoza 2019. do 20. rujna 2019. bio polaznik obuke, te da mu je prvo prijavljeni bio voditelj obuke i obnašao dužnost zapovjednika vojnog zrakoplova i kao takav jedini odgovoran za pripremu letenja, provedbu letačke zadaće, sigurnost letenja i drugo, te da se ovdje tužitelj tijekom leta nalazio u odnosu podređeni prema nadređenom, te da vijeće smatra da nije mogao utjecati na odluku nadređenog, te drži da nije dokazano da bi kritične zgode postupio samovoljno. Također, da su svi ostali tamo ovom odlukom proglašeni krivima.

6. Sud prvog stupnja je na sporni odnos između parničnih stranaka primijenio odredbe Zakona o elektroničkim medijima („Narodne novine“, broj 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13), Zakona o medijima, odredbe članaka 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO), odredbu članka10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/203, 9/2005, 1/2006 i 2/2010).

7. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno da tužitelj u vrijeme štetnog događaja vojna osoba s činom pukovnika, a sam događaj – tzv. „Afera municija“, od interesa javnosti, što potvrđuje i popraćenost događaja od ostalih medija, a objavljivanje informacija o događaju od javnog interesa sastavni je dio zadaće medija u demokratskom društvu, kako je to ocijenio sud prvog stupnja.

8. Sud prvog stupnja je na temelju utvrđenih činjenica zaključio kako tuženik nije dokazao postojanje razloga ekskulpacije koji su propisani odredbom članka 21. stavka 4. ZM. Pritom, je sud prvog stupnja ocijenio kako se u konkretnom slučaju ne radi o slobodi izražavanja u odnosu na informiranje javnosti o predmetnom događaju, već o prenošenju neistinitih i netočnih informacija kojima se javnost dovela u zabludu u pogledu osobe tužitelja, a samom tužitelju je takvom objavom nanesena šteta u privatnom i poslovnom životu.

9. U spornom članku objavljeno je puno ime i prezime tužitelja i to kao sudionika velikog skandala u MORH-u, kojeg je policija prijavila, uz tekst: „U aferi „Municija“, kojoj su vojni piloti uz pomoć civila, švercali oružje iz vojne baze u [adresa]“, što, po ocjeni suda prvog stupnja, imajući na umu konkretne okolnosti, ima značaj nedozvoljenog postupanja, čime je ujedno povrijeđena i Ustavom zajamčena presumpcija nevinosti.

9.1. Ovo stoga što iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi MUP otkrio identitet osoba za koje se sumnja na počinjenje kaznenog djela, a k tome i svjedok tuženika – glavni urednik Propuls d.o.o. u svom iskazu navodi da u to vrijeme nisu imali novinara u [adresa], pa da su koristili druge moguće izvore kako bi prikupili informacije da nisu pisali prvi od tome, da su tekstove objavili i drugi iz državnih kanala, pri čemu misli na MUP, MORH, a dio informacija su objavili kombinacijom onoga što su objavili i drugi mediji pri čemu misli na državnu agenciju HINA, novine Jutarnji list, Zadarski list, Slobodnu Dalmaciju i dr. Njihov tekst da je kombinacija svega što je taj dan o tom slučaju objavljeno, da je Ministarstvo obrane javilo kad su ih kontaktirali da je trenutno istraga u tijeka te da su odgovorne osobe udaljene s posla i da su pod stegovnim mjerama, da nisu navedene prigode kontaktirali gospodina UČ, ovdje tužitelja, nisu pribavili njegov telefon. Također da su od MORH-a dobili potvrdu da je sve točno. Misli da je to dobila redakcija, ali ne on osobno i to u obliku e-maila ili telefonskim putem, nije siguran, naglašavajući da ne mogu objaviti imena osoba, a neslužbeno da su dobili potvrdu da su imena točna. Radi provjere točnosti informacija koje su mjere poduzeli svjedok je iskazao da su provjerili kod institucija koje se spominju u slučaju kao i sva službena priopćenja koja su objavljena u vezi tog slučaja, novinske priloge, vijesti sa HTV-a, agencije HINA i drugih medija. Također je naveo u pogledu objave informacije - da je tužitelj prijavljen policiji kad se zna da iz potvrde MUP-a da se nad istim nije provodilo kriminalističko istraživanje i nije podnesena kaznena prijava - da takvu potvrdu tada nisu imali, odnosno s istom nisu raspolagali, a da su puno ime i prezime tužitelja objavili zbog velikog interesa javnosti i prava javnosti na saznanje o raspolaganju državnim sredstvima. Također je naveo da se ne može točno sjetiti je li osobno pročitao i odobrio navedeni članak potvrđujući da je odgovoran za rad cijelog uredništva Propuls d.o.o., ali da je praksa da jedna osoba, uključujući njega, ne stigne sama i jedina pročitati sve članke prije objave.

9.2. Dakle, a kako je sud prvog stupnja naglasio, unatoč činjenici koju je tuženik dobio od nadležnih tijela da se radi o tajnosti podataka, svoja saznanja, osobne podatke, bez dodatne provjere ne samo od strane nadležnih institucija već i samog tužitelja kao navodnog sudionika spornog događaja, objavljuje u prijepornom članku,

9.3. Pritom, je uzeo u obzir i činjenicu da iz dopisa PU Zadarske, Službe kriminalističke policije slijedi da protiv ovdje tužitelja nije provođeno kriminalističko istraživanje, niti je protiv istog podnosila kaznenu prijavu, ili optužni prijedlog, iz čega je zaključio da MUP nije niti mogao otkriti tužiteljev identitet.

9.4. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je ocijenio kako autori članka nisu imali osnovani razlog povjerovati da su točne činjenice koje su prenijeli, te se suprotno navodima tuženika, ne radi o slobodi izražavanja u odnosu na informiranje javnosti o događaju u Vojnoj bazi [adresa], već o prenošenju neistinitih i netočnih informacija s obzirom na to da se čitanjem spornog članka nedvojbeno dolazi do zaključka da je i tužitelj sudionik afere „Municija“.

9.5. Stoga je sud prvog stupnja dao prednost pravnoj zaštiti tužiteljeva dostojanstva, ugleda i časti pred tuženikovom slobodom izražavanja, imajući na umu sadržaj sporne informacije koja je objektivno podobna nanijeti štetu, jer su činjenice navedene u članku neistinite te su povrijedile pravo osobnosti tužitelja.

9.6. Što se pak tiče činjenice da je protiv tužitelja vođen stegovni postupak, sud prvog stupnja je istaknuo kako to ne opravdava tuženika za iznošenje neistinite i neprovjerene informacije, jer je u tom disciplinskom postupku vođenom nakon objave spornog članka, tužitelj oslobođen odgovornosti, a taj postupak se nije niti odnosio na djelo iz prijepornog članka u kojemu se spominje puno ime i prezime tužitelja u kontekstu počinjenja kaznenog djela.

9.7. Na koncu, niti činjenica da su (i) drugi mediji objavili istu informaciju, prema ocjeni suda prvog stupnja ne oslobađa niti umanjuje tuženikovu odgovornost za objavu takve neistinite i neprovjerene informacije, a niti po ZM ne postoje ograničenja da bi tužitelj trebao tužbom obuhvatiti sve navodne štetnike niti se pak radi o solidarnoj odgovornosti u smislu odredbe članka 1107. ZOO, jer svaka objava škodljive informacije predstavlja poseban štetni događaj i novu povredu prava osobnosti. Shvaćanje tuženika bi doslovno značilo da za informacije koje su objavljene u više medija, a kojima je prouzročena šteta odgovara samo onaj koji je informaciju prvi objavio, što nije u duhu normativnog okvira za zaštitu prava privatnosti.

9.8. Kako dakle, tuženik nije dokazao postojanje bilo kojega razloga za oslobođenje od odgovornosti za naknadu štete u smislu odredbi članka 21. stavka 4. ZM, dok je s druge strane tužitelj dokazao da se radilo o škodljivoj informaciji zbog koje je trpio duševne boli zbog povrede prava osobnosti, što proizlazi kako iz njegovog tako i iskaza svjedokinja U i UČ, te da je, dakle, dokazao uzročnu vezu između objavljenog članka i nastanka štete, to je sud prvog stupnja prihvatio njegov zahtjev kao osnovan u cijelosti.

9.9. Sud prvog stupnja je ocijenio da tužitelj ima pravo na novčanu naknadu u iznosu od 30.000,00 kn jer težina povrede prava osobnosti i proizišle posljedice za tužitelja to opravdava, ovo tim više što se radi o iznimno čitanom internetskom portalu na području [adresa], što je općepoznata činjenica i koju je vidjelo više ljudi koji tužitelja poznaju neposredno i posredno preko članova njegove obitelji, a koji je tužitelja prikazao kao sudionika afere „Municija“ i šverca oružja, dakle, da se u konkretnom slučaju radi o informaciji koja može izazvati prijekor i prijezir javnosti, te umanjenje tužiteljevog ugleda u javnosti, a kod tužitelja je zasigurno izazvalo osjećaj povrijeđenosti, te stigmatizacije u društvu kao neodgovorne osobe, o čemu su iskazivale svjedokinje U i UČ pa i sam tužitelj, što se sve nepovoljno odrazilo na tužiteljevo duševno zdravlje, njegov privatni kao i poslovni život, a što sve ukazuje na opravdanost dosude naknade štete u dosuđenom iznosu.

9.10. Po ocjeni suda prvog stupnja samo objava ispravka u predmetnom slučaju ne bi bila odgovarajuća pretrpljenoj šteti objavom informacije, već u okolnostima konkretnog slučaja naknadu štete valja naknaditi isplatom u novcu sukladno općim propisima. Ovo stoga što ova naknada kao i svaka naknada štete ima za cilj oštećeniku omogućiti zadovoljenje koje će mu kompenzirati nematerijalno dobro kojega je lišen, pružiti mu ono zadovoljstvo koje bi imao da do štetnog događaja nije došlo, a koja ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

10. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

11. Nadalje, pravo na ocjenu izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) pridržano je za sud, kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP). Pritom, sud prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali je u slobodi ocjene dokaza i sud ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se njegova ocjena mogla provjeriti, a na koji je način sud prvog stupnja i postupio.

12. Nadalje, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a kako to propisuje odredba članka 8. ZPP. Upravo postupajući u skladu s citiranom odredbom sud prvog stupnja je ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice i na njima utemeljio svoje pravne zaključke, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

13. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu citiranih propisa kada je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete prihvatio u cijelosti.

14. Prema odredbi članka 22. stavka 2. pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

14.1. U konkretnom slučaju, tužitelj je prije podnošenja tužbe tuženiku kao nakladniku, podnio zahtjev za objavljivanje ispravka, koji zahtjev sadrži sve što je propisano zahtjev da se objavi ispravak objavljene informacije kojom su povrijeđeni interesi tužitelja kao i da se objavi da se tužitelj nije ogriješio o zakon i pravila službe, zahtjev je u pisanoj formi, obrazložen, potpisan te sadrži sve podatke o tužitelju i njegovoj adresi (članak 40. ZM).

14.2. U konkretnom slučaju, nije sporno da je tuženik postupio po zahtjevu tužitelja objavljivanjem ispravka objavljene informacije.

14.3. Slijedom iznesenih razloga, prigovor tuženika da je tužba tužitelja nedopuštena i da ju je zbog toga trebalo odbaciti, nije osnovan.

15. S navedenim u vezi, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako samo objava ispravka u okolnostima konkretnog slučaja nije bila adekvatna pretrpljenoj šteti, budući da isplata pravične novčane naknade ima za cilj oštećeniku omogućiti zadovoljenje koje će mu kompenzirati nematerijalno dobro kojega je lišen, pružiti mu ono zadovoljstvo koje bi imao da do štetnog događaja nije došlo, a koja ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu neosnovani.

16. Prema odredbi članka 3. stavka 1. ZM, jamči se sloboda izražavanja i sloboda medija. Sloboda medija obuhvaća osobito: slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija u cilju informiranja javnosti; pluralizam i raznovrsnost medija, slobodu protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja, uvjerenja i za raznolike sadržaje, dostupnost javnim informacijama, uvažavanje zaštite ljudske osobnosti, privatnosti i dostojanstva, slobodu osnivanja pravnih osoba za obavljanje djelatnosti javnoga informiranja, tiskanja i raspačavanja tiska i drugih medija iz zemlje i inozemstva, proizvodnju i objavljivanje radijskog i televizijskog programa, kao i drugih elektroničkih medija, autonomnost urednika, novinara i ostalih autora programskih sadržaja u skladu s pravilima struke (stavak 2). Slobode medija dopušteno je ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu radi interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnoga reda i mira, sprječavanja nereda ili kažnjivih djela, zaštite zdravlja i morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti samo na način propisan zakonom.

17. Prema odredbi članka 7. stavka 1. ZM, svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

18. Prema odredbi članka 21. stavka 1. ZM, nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom. Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno (stavci 2. i 3.).

19. Odredbom članka 19. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO), propisano je da se pod pravima osobnosti u smislu toga zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., dok je odredbom članka 1100. stavka 1. ZOO propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti, sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

20. Prema odredbi članka 21. stavka 4. alineje 3. ZM, nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.

21. Citirane odredbe ZM i ZOO, kojima je reguliran institut naknade štete treba tumačiti u skladu s Konvencijom (članak 1. stavak 2. ZM), ali i načelnim stajalištima koja je zauzeo Europski sud za ljudska prava u primjeni i tumačenju članka 10. Konvencije, kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u primjeni članka 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.- dalje: Ustav). Riječ je o konkurenciji dva zaštićena dobra – pravo na slobodu izražavanja zaštićenu člankom 10. Konvencije i člankom 38. Ustava i prava na poštivanje privatnog života (kroz kojega se štiti i pravo na čast i ugled) zajamčenog člankom 8. Konvencije i člankom 35. Ustava.

22. Na žalbene navode tuženika vezano uz Konvencijom i Ustavom zajamčenu slobodu izražavanja, valja odgovoriti kako je Europski sud za ljudska prava, koja stajališta slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske, npr., u odluci Broj: U-III-4248/2023 od 12. rujna 2024.), u nizu presuda koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja i istodobnu zaštitu prava na osobni i privatni život te dostojanstvo osoba utvrdio načelna stajališta. Prema načelnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava, sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usp. s predmetima ESLJP-a Guja protiv Moldavije [Vv], br.14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.). Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/203, 9/2005, 1/2006 i 2/2010- dalje: Konvencija), kao ni članak 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.- dalje: Ustav), ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

22.1. U ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i ustavnosudskoj praksi tako je utvrđeno da test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usp. s predmetom ESLJP-a Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usp. s predmetom ESLJP-a Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.). Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, te stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, jer u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usp. s predmetom ESLJP-a Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

22.2. Utvrđeno je, nadalje, da sloboda medija predstavlja jedan od temelja svakog demokratskog društva. Člankom 10. Konvencije, kao i člankom 38. stavcima 2. i 3. Ustava štiti se ne samo sadržaj informacija koje mediji prenose, već i sredstva kojima se te informacije priopćavaju. Mediji prema članku 10. Konvencije uživaju širok opseg zaštite. Ta zaštita odnosi se i na istraživanja i na upite novinara tijekom pripreme priloga koje će objaviti, kao i na zaštitu novinarskih izvora (usp. s predmetom ESLJP- a Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, [Vv], br. 17488/90, § 39., presuda od 27. ožujka 1996.; i Sanoma Uitgevers B.V. protiv Nizozemske, br. 38224/03, §§ 88. - 92., presuda od 14. rujna 2010.).

22.3. Ocijenjeno je također, da je, međutim, sloboda medija uvjetovana postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom (usp. s predmetima ESLJP-a Stoll protiv Švicarske [Vv], br. 69698/01, § 103., presuda od 10. prosinca 2007.; i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske [Vv], br. 49017/99, § 78., presuda od 17. prosinca 2004.). Iako sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, ne smije se smetnuti s uma da je njezin osnovni zadatak priopćiti - na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima - informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa. Ne samo da mediji imaju zadatak priopćavati informacije i ideje od javnog interesa, već ih javnost ima pravo i dobiti. Stoga je uloga medija olakšavanje i osnaživanje prava javnosti primati informacije i ideje ključna. Kada ne bi bilo tako, mediji ne bi bili u mogućnosti ostvariti svoju ulogu "javnog psa čuvara" (usp. s predmetima ESLJP-a Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske, navedeno, §§ 125. i 126.; i Magyar Helsinki Bizottság protiv Mađarske [Vv], br. 18030/11, § 165., presuda od 8. studenoga 2016.).

22.4. Utvrđeno je također da se, u okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj "sukob" rješava vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usp. s predmetima ESLJP-a Von Hannover protiv Njemačke /br. 2/ [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od **.**.2012. D i IČ Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.). Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usp. s predmetom ESLJP-a Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

22.5. Nadalje, priroda i ozbiljnost nametnute sankcije su čimbenici koje također treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (usp. s predmetima ESLJP-a Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.; Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od **.**.2007. OČ protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18139/91, § 49., presuda od 13. srpnja 1995.; i Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, navedeno).

22.6. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke (navedeno) naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; te f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

23. U okolnostima konkretnog slučaja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik nije dokazao postojanje razlog za svoju ekskulpaciju iz odredbe članka 24. stavka 4. alineje 3. ZM. Sud prvog stupnja za svoj je zaključak dao valjane, i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, a koji žalbenim navodima nije doveden u pitanje.

24. Prije svega, valja reći kako je u spornom članku objavljeno puno ime i prezime tužitelja direktno ga dovodeći u vezu s aferom „Municija“ u kojoj su vojni piloti uz pomoć civila, švercali oružje iz vojne baze u [adresa]“, dok iz dokaza izvedenih u postupku, ne proizlazi da bi MUP RH, otkrio identitet osoba za koje postoji sumnja u počinjenje u spornom članku opisanog kaznenog djela, te isto tako proizlazi kako protiv tužitelja nije provođeno kriminalističko istraživanje, niti je protiv istog bila podnesena kaznena prijava, ili optužni prijedlog, a u stegovnom je postupku oslobođen odgovornosti, s time da se stegovni postupak nije niti odnosio na djelo iz prijepornog članka u kojemu se spominje puno ime i prezime tužitelja u kontekstu počinjenja kaznenog djela.

25. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je na temelju ocjene svih izvedenih materijalnih i personalnih dokaza pravilno zaključio kako autori članka nisu imali opravdani razlog povjerovati da su točne činjenice koje su prenijeli, te se suprotno žalbenim navodima tuženika, ne radi o slobodi izražavanja u odnosu na informiranje javnosti o događaju u Vojnoj bazi [adresa], već o prenošenju neistinitih i netočnih informacija o tužitelju, a s obzirom na to da se čitanjem spornog članka nedvojbeno dolazi do zaključka da je i tužitelj sudionik afere „Municija“.

26. Stoga je sud prvog stupnja, vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti, s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života te čast i ugled tužitelja, pravilno zaključio kako u konkretnom slučaju zbog objave netočnih informacija koje tužitelja kao vojnu osobu (pilota), navodeći mu puno ime i prezime, dovode u direktnu vezu s počinjenjem kaznenog djela (šverc oružja iz vojne baze [adresa]), koje su informacije objektivno pogodne prouzročiti štetu i koje su dovele do povrede tužiteljeva prava na poštovanje osobnog života, čast i ugled, zajamčenih odredbama članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije, što je potvrđeno iskazom tužitelja i svjedoka, a koje pravo, u ovom slučaju opravdano, preteže nad slobodom izražavanja iz članka 10.

Konvencije, odnosno članka 38. Ustava.

26.1. Naime, slijedom navedenog, provođenjem testa nužnosti u demokratskom društvu, ocjena je ovoga suda drugog stupnja da je miješanje utemeljeno na zakonu i teži legitimnom cilju jer svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti. S obzirom na utvrđenja u pogledu istinitosti i točnosti objavljenih informacija te utvrđenja da informacije nisu posljedica postupaka tužitelja, zaključak je ovoga suda da je povreda prava tužitelja na osobni život, čast i ugled dovoljno ozbiljna da opravda miješanje kao nužno u demokratskom društvu, radi čega treba dati prednost pravnoj zaštiti tužiteljeva prava na poštovanje osobnog života, čast i ugled u odnosu na tuženikovo pravo na slobodu izražavanja.

27. Cijeneći visinu dosuđene naknade te okolnosti koje sud prvog stupnja pravilno ocijenio, dosuđena naknada štete ne ukazuje na značajnu "ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak". Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su sporne tvrdnje takvog sadržaja da su u konkretnom slučaju nedvojbeno dovele do povrede prava osobnosti kod tužitelja, a što se odražava kako na tužitelja osobno i profesionalno, tako i na njegovu obitelj i okolinu.

28. Slijedom navedenog, tužitelju pripada pravo na naknadu u dosuđenom iznosu od 30.000,00 kn/3.981,68 eura (članci 19. I 1100. ZOO).

29. Slijedom iznesenih razloga, žalba tuženika u cijelosti je neosnovana.

30. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavku 1. i 155. stavku 1. ZPP.

31. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti, kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi.

32. Zahtjev tužitelja nadoknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan, jer navedena procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (članak 155. ZPP stavak 1. ZPP).

U Zagrebu 11. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor