Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2861/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČE, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Željko Olujić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv 1. tuženika 24 sata d.o.o., Zagreb, Oreškovićeva 6, OIB 78093047651, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Ladanu, odvjetniku u Zagrebu i 2. tuženika UE, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vedranu Vusiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Hanžeković i Partneri d.o.o. Iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi 1. tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1275/2019-23 od 2. prosinca 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pn-1275/2019-34 od 23. veljače 2024., i o žalbi tužitelja i 1. tuženika protiv rješenja istog prvostupanjskog suda, poslovni broj Pn-1275/2019-38 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 1275/2019-23 od 2. prosinca 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-1275/2019-34 od 23. veljače 2024., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke u donosu na 1. tuženika i predmet u tom dijelu vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1275/2019-38 od 28. ožujka 2025., u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke.

III. Uvažavaju se žalbe tužitelja i 1. tuženika i ukida rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1275/2019-38 od 28. ožujka 2025., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke i predmet u tom dijelu vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

IV. Odluka o troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom ispravljenom presudom naloženo je 1. tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.318,07 EUR/25.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. ožujka 2019. do isplate (toč. I. izreke). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 1.990,84 EUR/15.000,00 kn, kao neosnovan (toč. II. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženika UE kao neosnovan (toč. III. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je 1. tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 632,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. do isplate (toč. I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi 2. tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.187,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. do isplate (toč. II. izreke).

3. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I. izreke i protiv toč. I. prvostupanjskog rješenja o troškovima postupka žalbe je podnio 1. tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP). Predlaže preinačenje presude u skladu s navodima žalbe ili njezino ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe, te ukidanje rješenja o troškovima postupka u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv rješenja o troškovima postupka iz svih žalbenih razloga s prijedlogom da se isto preinači u skladu s navodima žalbe ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

5. Žalba 1. tuženika protiv presude i rješenja je osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete upravljen protiv 1. i 2. tuženika zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo zbog objave neistinitih informacija.

7. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelj temelji na tvrdnji da je 1. tuženik kao nakladnik novina i portala 24 sata na web portalu i tiskanom izdanju dnevnog lista 14. veljače 2019., uz fotografiju tužitelja objavio tekstove pod naslovom: „Nakon otkrića 24 sata, UE kolege prozvao za ratno profiterstvo“ i „UE nakon afere s preprodajom zemlje:

To su ratni profiteri,“ u kojima su objavljeni navodi 2. tuženika, koji tužitelja kao tadašnjeg člana predsjedništva Hrvatske seljačke stranke (HNS) povezuju s nezakonitim prodajom državnog zemljišta i kao ratnog profitera.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se u spornim člancima navodi da je braniteljska zadruga na čelu s tužiteljem kao članom predsjedništva Hrvatske seljačke stranke (HNS) državnu zemlju koju je dobila uz poticaje prodala po višoj cijeni, te da je predsjednik stranke UE izjavio da takvi ljudi ne trebaju biti u stranci i da: „Onaj tko je iskoristio svoje sudjelovanje u ratu da se okoristi od države za mene je ratni profiter.“ Nadalje je tužitelj u svom iskazu potvrdio da je braniteljska zadruga čiji je on član prodala zemljište koje im je država dala uz poticaje zbog financijskih razloga, no da se tom prodajom nisu okoristili. Autor članka je iskazao da je spornim člancima prethodio njegov članak objavljen 13. veljače 2019. u kojemu je pisao o prodaji državnog zemljišta, ali nakon razgovora s tužiteljem koji mu je naveo razloge prodaje zemljišta. Drugo tuženik UE iskazao je da mu je autor članka poslao link i pitao ga je li riječ o ratnom profiterstvu, na što je on odgovorio da ako je to istina, da je riječ o ratnom profiterstvu, ali da niti jednom riječju nije spomenuo tužitelja, niti je znao što je od objavljenih informacija istinito.

9. Sud prvog stupnja na temelju provedenih dokaza ocijenio je da naslovi spornih članaka uz koje su objavljene fotografije tužitelja, svojim fragmentarnim i nepotpunim sadržajem iznose informacije o preprodaji državnog zemljišta od strane braniteljske zadruge, čiji je tužitelj član, koja je zadruga ranije dobila uz poticaje, i dovode u pitanje moralnost postupaka zadrugara, te diskreditiraju tužitelja kao političara i građanina, te su podobni da povrijede dostojanstvo, čast i ugled tužitelja, zbog čega je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženika kao nakladnika pozivom primjenom odredbe čl. 21. st. 1., 2. i 3. Zakona o medijima („Narodne novine“, 163/03, 59/04, 84/11 i 81/13 – dalje: ZM) i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) kojega je obvezao da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 3.318,07 EUR/25.000,00 kn, dok ga je odbio s preostalim dijelom zahtjeva, te je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika, ocijenivši da on svojim općenitim komentarom ni na koji način nije izjavio da je tužitelj ratni profiter koji se okoristio od države.

10. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda za sada se ne može prihvatiti.

11. Nakladnik žalbom osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude tvrdeći u bitnome da sud prvog stupnja nije proveo test razmjernosti na koji je u skladu s postojećom praksom Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) ovakvoj vrsti sporova bio dužan provesti i utvrditi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju kada je riječ o javnim dužnosnicima, obzirom da je tužitelj u vrijeme objave spornog članka bio općinski i županijski vijećnik i član predsjedništva Hrvatske seljačke stranke. Nadalje, tvrdi da ne postoji njegova odgovornost u smislu odredbe čl. 21. st. 4. alineja 3. i 6. ZM, jer je autor članka imao osnovanog razloga povjerovati da je riječ o točnim činjenicama za koje je imao osnovanog razloga povjerovati da su istinite i jer je riječ o vrijednosnom sudu davatelja izjave – 2. tuženika, te da ne postoji uzročna veza između štete i informacija objavljenih u mediju 1. tuženika.

12. U pravu je žalitelj da je ne samo Europski sud za ljudska prava, već i Ustani sud Republike Hrvatske u više svojih odluka (posebno u odluci broj U-III-5129/2019 od 29.3.2022.) ukazao na potrebu dovođenja u svezu i ocjene razmjernosti prava na, s jedne strane poštovanja privatnog i obiteljskog života u smislu čl. 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 17/1997., 6/1999., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. – dalje: Konvencija) i s druge strane prava na slobodu izražavanja u smislu čl. 10. Konvencije.

13. U predmetnoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske ukazao je da iako tisak ne smije prelaziti određene granice, osobito u pogledu zaštite ugleda i prava drugih, njegova je dužnost ipak na način u skladu sa svojim obvezama i odgovornostima – prenositi informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, te da ne samo da tisak ima zadatak prenijeti takve informacije, već da ih javnost također ima pravo primiti, s tim da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo, jer niti čl. 10. Konvencije, niti čl. 38. Ustava Republike Hrvatske ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Ocijenjeno je da test nužnosti zahtijeva da sud pred kojim se nađe „zahtjev“ za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane.

14. Pri ocjeni razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova, jer dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva. Kad se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima.

15. Dalje je izraženo shvaćanje da su, kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva samo najnužnija ograničenja slobode govora, jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju političara nego kod privatnih osoba, jer za razliku od privatnih osoba, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove riječi i djela i u skladu s tim mora izazivati veći stupanj tolerancije.

16. Stoga je, u okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast i dostojanstvo ili prava drugih, taj „sukob“ potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti i to s jedne strane prava na slobodu izražavanja, i s druge strane prava na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je naime o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu, te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli.

17. Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci navodi, obzirom da se u poziciji oštećene osobe našao političar, da, kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, pri ocjeni je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između dva sukobljena prava potrebno je voditi računa o sljedećim kriterijima: doprinosu raspravi u javnom interesu, prethodnom ponašanju osobe na koju se izjava odnosi, metodama prikupljanja informacija i njihove provjerljivosti, sadržaju, formi i posljedicama objavljene informacije, ozbiljnosti dosuđene sankcije i obeshrabrujućem učinku.

18. Konačno Ustavni sud je ukazao da je potrebo provesti test razmjernosti i u odnosu na druge osobe koje obnašaju neku javnu dužnost ili se nalaze na sličnoj, javno izloženoj poziciji, što će ovisiti o specifičnosti svake konkretne funkcije koje obavljaju, te o prirodi i stupnju izloženosti. Ocjena o tome će dakle ovisiti o okolnostima svakog konkretnog slučaja.

19. Obzirom da je tužitelj u vrijeme objave spornih članka bio član političke stranke i javni dužnosnik (član predsjedništva Hrvatske narodne stranke, te općinski i županijski vijećnik), proizlazi da je u konkretnom slučaju bilo potrebno provesti test nužnosti i razmjernosti kako u pogledu utjecaja tih kriterija na osnov tužbenog zahtjeva, tako i u pogledu potencijalnog utjecaja kriterija odvraćajućeg učinka pri odmjeravanju visine novčane naknade.

20. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ocijenjena razmjernost (eventualne) povrede prava zajamčenih čl. 8. i 10. Konvencije, niti je sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja visine dosuđene naknade cijenio potencijalni odvraćajući efekt prema oštećeniku, valjalo je uvažiti žalbu 1. tuženika i temeljem odredbe čl. 370. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke i predmet u odnosu na toga tuženika vratiti na ponovno suđenje.

21. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja upotpunit će činjenično stanje u skladu s prednje iznijetim, te će nakon provođenja testa nužnosti i razmjernosti ponovno odlučiti o tužbenom zahtjeva tužitelja u odnosu na 1. tuženika.

22. S tim u vezi, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažiti žalbe tužitelja i 1. tuženika i ukinuti toč. I. rješenja kojom je 1. tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak, i predmet u tom pobijanom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

23. Isto prvostupanjsko rješenje potvrđeno je u toč. II. rješenja kojim je tužitelju naloženo da 2. tuženiku naknadi parnični trošak, jer je pravomoćnim dijelom prvostupanjske presude odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženika, te je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP pravilno naloženo tužitelju, kao stranci koja je u odnosu na 2. tuženika izgubila parnicu da naknadi tom tuženiku parnični trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice. Stoga je žalba tužitelja u tom pobijanom dijelu odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

24. Novom odlukom o glavnoj stvari prvostupanjski sud će odlučiti i o troškovima postupka nastalih povodom pravnog lijeka (čl. 166. st. 4. ZPP).

U Zagrebu, 11. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Jadranka Travaš