Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3291/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bori Savić, odvjetniku iz OD Savić & Savić iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko odvjetniku u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka i punomoćnika tužiteljice odvjetnika Bore Savića iz Zagreba protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi posl. br. P-167/2024-27 od 20. svibnja 2025. i rješenja posl. br. P-167/2024-29 od 20. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi posl. br. P-167/2024-27 od 20. svibnja 2025. u pobijanoj točki II. izreke.
II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi posl. br. P-167/2024-27 od 20. svibnja 2025. u pobijanoj točki I.i IV. izreke i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
„Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.421,14 EUR (četiritisućečetiristo- dvadesetjedaneuročetrnaestcenti), sa zakonskim zateznim kamatama do 31.07.2008. po stopi od 15%, a od 01.08.2008. god. do dana 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče na sljedeće iznose:
1,96 Eura od dana 2.10.2005.g. pa do isplate;
1,61 Eura od dana 2.11.2005.g. pa do isplate;
1,38 Eura od dana 2.12.2005.g. pa do isplate;
1,58 Eura od dana 2.1.2006.g. pa do isplate;
8,71 Eura od dana 2.11.2008.g. pa do isplate;
11,35 Eura od dana 2.1.2009.g. pa do isplate;
12,43 Eura od dana 2.2.2009.g. pa do isplate;
13,52 Eura od dana 2.3.2009.g. pa do isplate;
7,64 Eura od dana 10.4.2009.g. pa do isplate;
8,36 Eura od dana 08.5.2009.g. pa do isplate;
5,62 Eura od dana 09.6.2009.g. pa do isplate;
6,16 Eura od dana 10.7.2009.g. pa do isplate;
4,05 Eura od dana 2.8.2009.g. pa do isplate;
7,07 Eura od dana 2.9.2009.g. pa do isplate;
4,13 Eura od dana 2.10.2009.g. pa do isplate;
3,85 Eura od dana 2.11.2009.g. pa do isplate;
7,33 Eura od dana 2.12.2009.g. pa do isplate;
10,13 Eura od dana 2.1.2010.g. pa do isplate;
13,78 Eura od dana 2.2.2010.g. pa do isplate;
12,90 Eura od dana 2.3.2010.g. pa do isplate;
19,19 Eura od dana 2.4.2010.g. pa do isplate;
17,83 Eura od dana 2.5.2010.g. pa do isplate;
19,32 Eura od dana 2.6.2010.g. pa do isplate;
33,08 Eura od dana 2.7.2010.g. pa do isplate;
29,68 Eura od dana 2.8.2010.g. pa do isplate;
42,18 Eura od dana 2.9.2010.g. pa do isplate;
35,98 Eura od dana 2.10.2010.g. pa do isplate;
30,63 Eura od dana 2.11.2010.g. pa do isplate;
46,61 Eura od dana 2.12.2010.g. pa do isplate;
54,75 Eura od dana 2.1.2011.g. pa do isplate;
48,66 Eura od dana 2.2.2011.g. pa do isplate;
50,54 Eura od dana 2.3.2011.g. pa do isplate;
45,43 Eura od dana 2.4.2011.g. pa do isplate;
46,00 Eura od dana 2.5.2011.g. pa do isplate;
62,19 Eura od dana 2.6.2011.g. pa do isplate;
70,72 Eura od dana 2.7.2011.g. pa do isplate;
90,82 Eura od dana 2.8.2011.g. pa do isplate;
75,41 Eura od dana 9.9.2011.g. pa do isplate;
68,66 Eura od dana 8.10.2011.g. pa do isplate;
72,00 Eura od dana 8.11.2011.g. pa do isplate;
67,54 Eura od dana 9.12.2011.g. pa do isplate;
74,09 Eura od dana 10.1.2012.g. pa do isplate;
79,30 Eura od dana 8.2.2012.g. pa do isplate;
78,55 Eura od dana 9.3.2012.g. pa do isplate;
76,27 Eura od dana 7.4.2012.g. pa do isplate;
77,98 Eura od dana 9.5.2012.g. pa do isplate;
80,03 Eura od dana 9.6.2012.g. pa do isplate;
76,98 Eura od dana 10.7.2012.g. pa do isplate;
77,35 Eura od dana 11.8.2012.g. pa do isplate;
74,10 Eura od dana 8.9.2012.g. pa do isplate;
73,68 Eura od dana 6.10.2012.g. pa do isplate;
77,50 Eura od dana 9.11.2012.g. pa do isplate;
76,25 Eura od dana 8.12.2012 .g. pa do isplate;
77,95 Eura od dana 10.1.2013.g. pa do isplate;
72,16 Eura od dana 22.2.2013.g. pa do isplate;
75,88 Eura od dana 2.3.2013.g. pa do isplate;
76,80 Eura od dana 2.4.2013.g. pa do isplate;
74,76 Eura od dana 2.5.2013.g. pa do isplate;
69,02 Eura od dana 2.6.2013.g. pa do isplate;
66,76 Eura od dana 2.7.2013.g. pa do isplate;
69,12 Eura od dana 2.8.2013.g. pa do isplate;
71,52 Eura od dana 2.9.2013.g. pa do isplate;
75,96 Eura od dana 2.10.2013.g. pa do isplate;
73,82 Eura od dana 2.11.2013.g. pa do isplate;
74,98 Eura od dana 2.12.2013.g. pa do isplate;
75,77 Eura od dana 2.1.2014.g. pa do isplate;
65,60 Eura od dana 2.2.2014.g. pa do isplate;
66,75 Eura od dana 2.3.2014.g. pa do isplate;
65,94 Eura od dana 2.4.2014.g. pa do isplate;
64,48 Eura od dana 2.5.2014.g. pa do isplate;
63,76 Eura od dana 2.6.2014.g. pa do isplate;
65,07 Eura od dana 10.7.2014.g. pa do isplate;
67,02 Eura od dana 12.8.2014.g. pa do isplate;
67,98 Eura od dana 10.9.2014.g. pa do isplate;
67,52 Eura od dana 10.10.2014.g. pa do isplate;
69,88 Eura od dana 11.11.2014.g. pa do isplate;
70,50 Eura od dana 11.12.2014.g. pa do isplate;
70,88 Eura od dana 13.1.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 11.2.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 11.3.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 10.4.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 12.5.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 10.6.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 10.7.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 12.8.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 10.9.2015.g. pa do isplate,
Sve u roku od 15 dana. „
III. Preinačava se točka IV. izreke presude i sudi:
Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se zahtjev za eventualnim izuzećem suda kao nedopušten.
II. Ukida se točka III. izreke presude bez vraćanja na ponovni postupak.
III. Odbija se kao neosnovana žalba punomoćnika tužiteljice odvjetnika Bore Savića iz Zagreba i potvrđuje se rješenje posl. br. P-167/2024-29 od 20. svibnja 2025., u pobijanoj točki II. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tuženiku na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu isplate iznos od 4.421,14 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama navedene u točki I izreke dok je u točki II odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 15.125,49 eura. U točki III utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 308,56 eura kako je to pobliže navedeno u toj točki dok je u točki IV naloženo tuženiku da tužiteljici isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
Rješenjem posl. br. P-167/24-29 od 20. svibnja 2025., naloženo je Ministarstvu pravosuđa da odvjetniku tužiteljice naknadi trošak delegacije suda u iznosu od 43,80 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama dok je odbijen zahtjev za isplatom daljnjeg iznosa od 601,20 eura kao neosnovan.
2. Citiranu presudu žalbama pobija tužitelj u točkama II dok tuženik pobija istu presudu u točkama I, III i IV izreke, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stranke predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbi uz naknadu troškova postupka.
2.1. Punomoćnik tužiteljice pobija i rješenje posl. br. P-167/24 od 20. svibnja 2025., u točki II izreke također iz svih citiranih razloga i u tom dijelu predlaže pobijano rješenje preinačiti također uz naknadu troška sastava žalbe.
3. Prije upuštanja u ocjenu zakonitost prvostupanjske odluke žalitelju valja odgovoriti da je odredbom sadržanom u čl. 73. ZPP-a propisano da stranke mogu tražiti izuzeće samo suca koji sudjeluju u određenom postupku, odnosno predsjednika suda koji o zahtjevu za izuzeće treba odlučiti dok prema stavku 2. istog članka točke 1. nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Stavkom 3. te odredbe propisano je da će zahtjeve iz stavka 2. tog članka odbaciti sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo.
4. Kako žalitelj traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom žalbenom postupku uopćeno, na temelju hipotetskih situacija i uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, to takav zahtjev u smislu naprijed citiranih odredbi, nije dopušten pa je stoga takav zahtjev valjalo na temelju članka 73. stavka 3. ZPP rješenjem odbaciti (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 348/2024-2 od 9. listopada 2024.).
5. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji im je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik.
5.1. Presuda i rješenje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.
6. Međutim iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz stavka I izreke prvostupanjske presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).
6.1. Također je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) radi čega je pobijana presuda u tom dijelu preinačena temeljem čl. 373. toč.3. ZPP-a kao u izreci.
7. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF kao i pogrešno obračunate glavnice prilikom izvršene konverzije .
8. Prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude pravilno prihvaća tvrdnju tužitelja o ništetnost odredbe valutnoj klauzuli, ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika dosuđuje te razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju te je tuženiku naložio da tužitelju isplati iznose navedenog u točki I izreke. U točki III izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji je postavljen s osnova pogrešno obračunate glavnice kredita prilikom konverzije.
8.1. U obrazloženju pravilno prvostupanjski sud navodi da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.
8.2. Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, iz iskaza same tužiteljice kao i sadržaja Ugovora proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita ugovor sklopila kao fizička osoba, za kupnju stana za potrebe vlastitog stanovanja, pa u takvim okolnostima tužitelj nije bio dužan prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bio dužan dokazivati negativne činjenice (da nekretninu nije kupio u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti). Tuženik je, s druge strane, bio ovlašten dokazivati upravo te činjenice, dakle da je nekretnina kupljena u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti tužitelja, a što u postupku nije ni pokušao dokazati.
9. Nadalje je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,
- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,
- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
10. Izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. godine od 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. Također se prvostupanjski sud pravilno u obrazloženju pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene.
15. U tom pravcu neistiniti su navodi tuženika u žalbi da je tužena prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaj CHF kao i da navedene odredbe nisu bile dovoljno razumljive i poštene.
16. Međutim uzimajući u obzir činjenicu da je predmetni ugovor izmijenjen sklapanjem dodatka tom ugovoru dana 22. 1. 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15 dalje u tekstu ZIDZPK) ukazuju se osnovanim žalbeni navodi tuženika kako prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je sukladno citiranom ZIDZPK izvršena konverzija osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR, radi čega se po ocjeni ovog žalbenog suda tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje neosnovanim.
17. Stoga u odnosu na pobijane točke I izreke presude suda prvog stupnja kojima je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 4.421,14 eura s pripadajućim zakonskim zateznim s osnova preplaćenih kamata, valja reći kako je ista u suprotnosti s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO.
18. Zbog ostvarenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP valjalo primjenom čl. 373. toč. 2. ZPP preinačiti odluku iz toč. I izreke presude suda prvog stupnja i odbiti kao neosnovan zahtjev za isplatu, kao u točki I izreke ove presude.
19. Pri tom valja reći da za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora određen ZID ZPK predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu od 22. 1. 2016. za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.
20. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 27. 7. 2005., na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 22. 1. 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 27. 7. 2005. jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 22. 1. 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
21. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o pravu na isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja CHF jer to pravo na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneks od 22.1. 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
22. Obzirom da učinak Aneksa ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu 27. 7. 2005. na dalje, tužitelju je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u Aneksu ugovoru o kreditu 22. 1. 2016. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužiteljice iz čl. 6. i 7. Aneks ugovoru o kreditu referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj CHF jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF zamijenjene odredbama navedenog Dodatka.
23. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Aneksa ugovora kreditu od 22. 1. 2016. obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s primjenom valutne klauzule u valuti euro i pripadajuće kamatne stope. Odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1 i 2 ZPK početni tečaj CHF i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu od 27. 7. 2005. zamijenjeni su odredbama Dodataka tom ugovoru s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj kao u stavku I izreke prvostupanjske presude. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
24. U Aneksu ugovora o kreditu ne nalaze razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
24.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao nastala nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva s obzirom na to da je tužiteljičinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak.
24.2. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Dodatka kojim je po pristanku tužitelja izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. 19.a. do čl.19.e. ZPK izostale su pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO što tužiteljevog zahtjeve za povrat isplaćenog čini neosnovanima.
25. Povodom zahtjeva za obeštećenje uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj nije naveo činjenice ni ponudio dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi ona kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu aneksa istog imao pravo na naknadu neke daljnje štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njegov zahtjev za daljnjim obeštećenjem čini neosnovanim.
25.1. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da se tužitelj poziva na to da joj je zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu nastala određena šteta i ne navodi da bi bile ostvarene pretpostavke iz čl. 323. st. 2. ZOO kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.
26. Stoga je u odnosu na odluku iz toč. I izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u točki I izreke ove presude primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP.
26.1. U odnosu na pobijanu točku III izreke kojom je odbijen prigovor radi prijeboja valja reći da obzirom zbog preinake prvostupanjske odluke, na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu, više nema novčane tražbine u odnosu na koju je tuženik postavio prigovor prijeboja, a koji zahtjev je prvostupanjski sud u točki IX. svoje odluke odbio, to je u odnosu na taj dio pobijane odluke odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke jer je u konkretnim okolnostima prigovor prijeboja postao procesnopravno irelevantan te je takvu odluku valjalo ukinuti bez vraćanja na ponovan postupak temeljem odredbe čl. 380. t. 3. izreke ove drugostupanjske presude.
27. Žalbeni navodi tužitelja kojima osporava točku II izeke presude kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice postavljenog s osnova razlike između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema uvjetima ugovora bez primjene ništetnih ugovornih odredaba, utvrđeno je kako je pravilan je stav prvostupanjsko suda budući da nakon što je tužiteljičinim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK zaključen Dodatak tom ugovoru od 2. prosinca 2015. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita, tužiteljica ne može s uspjehom tvrditi da je prilikom konverzije pogrešno utvrđena nedospjela glavnica.
28. Tužiteljica ne može jednostranim naknadnim tvrdnjama kako je glavnica trebala biti izračunata tako da se od nove kunske glavnice na dan konverzije oduzme stvarna kunska glavnica koja se dobije provlačenjem početnog otplatnog plana sve do dana konverzije tako da stvarnu glavnicu na dan konverzije čini Chf glavnica po početnom planu pomnožena s početnim tečajem mijenjati ugovoren sadržaj odredbi Dodatka ugovoru o kreditu od 22. 1. 2016. jer je to suprotno odredbama čl. 20. i čl. 247. ZOO te čl. 9. i 65. st. 1. ZOO.
29. U odnosu na pobijano rješenje utvrđeno je da su žalbeni navodi punomoćnika tužiteljice odvjetnika Bore Savića o tome kako istoj uz dosuđeni parnični trošak pripada pravo naknadu troška uzrokovanog delegacijom suda odnosno trošak izbivanja iz pisarnice u iznosu od 601,20 eura su neosnovani.
30. Člankom 11. stavak 1. ZS propisano je da će predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova. Stavkom 2. istog članka propisano je da prijedlog za donošenje rješenja iz stavka 1. ovog članka mogu dati predsjednik suda i ministar nadležan za poslove pravosuđa te da će predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda odrediti rješenjem koji se predmeti ustupaju na suđenje drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu. Nadalje, člankom 11. stavkom 4. ZS propisano je da u slučaju iz stavka 2. ovoga članka strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata, te da će se ta naknada, a kako je to određeno stavkom 5. istog članka, isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.
31. U konkretnom slučaju delegacija drugog suda nije određena primjenom članka 11. stavka 1. ZS već je istu Vrhovni sud Republike Hrvatske odredio rješenjem posl.br. Gr1 409/2018-2 od 22. listopada 2018. na prijedlog tužiteljice za svrsishodnu delegaciju primjenom članka 68. stavka 3. ZPP. Stoga se u konkretnom slučaju niti ne primjenjuju odredbe članka 11. ZS kako to čini prvostupanjski sud naloživši Republici Hrvatskoj da punomoćniku tužiteljice naknadi troškove prijevoza za dva ročišta u visini troškova javnog prijevoza, a posljedično navedenom ne može ni punomoćnik tužiteljice primjenom te zakonske odredbe tražiti naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja na dva ročišta na teret državnog proračuna.
32. Iz naprijed navedenih razloga prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo no kako ovaj sud povodom žalbe nije ovlašten preinačiti pobijano rješenje na štetu žalitelja (članak 374. ZPP), to je na temelju članka 380. točke 2. ZPP odbio žalbu žalitelja kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje.
33. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u točki IV izreke prvostupanjske presude kojom je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi parnični trošak preinačena je temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a i odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelju na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka jednom odlukom.
U Zagrebu 11. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća
Ksenija Jakovčević
