REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-896/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Virne Sarvan kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Danka Kovača i Ivana Borića, odvjetnicima u Sisku, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB:23057039320) iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-391/2024-4 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-391/2024-4 od 30. travnja 2025. u st. II. izreke te se odbija zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 362,43 eura po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to:

na iznos od 11,43 eura od 01.02.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,39 eura od 01.03.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,36 eura od 01.04.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,32 eura od 01.05.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,28 eura od 01.06.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,24 eura od 01.07.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,20 eura od 01.08.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,16 eura od 01.09.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,12 eura od 01.10.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,08 eura od 01.11.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,04 eura od 01.12.2008. do 30. 9. 2015.

na iznos od 11,00 eura od 01.01.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 10,96 eura od 01.02.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 10,91 eura od 01.03.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 10,87 eura od 01.04.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 17,54 eura od 01.05.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 17,47 eura od 01.06.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 17,40 eura od 01.07.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 17,33 eura od 01.08.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 17,27 eura od 01.09.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 17,19 eura od 01.10.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 17,12 eura od 01.11.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 17,05 eura od 01.12.2009. do 30. 9. 2015.

na iznos od 16,97 eura od 01.01.2010. do 30. 9. 2015.

na iznos od 16,90 eura od 01.02.2010. do 30. 9. 2015.

na iznos od 16,82 eura od 01.03.2010. do 30. 9. 2015.

na iznos od 6,01 eura od 01.04.2010. do 30. 9. 2015., sve u roku od 15 dana.

II. U preostalom se dijelu žalba tuženika odbija te u cijelosti žalba tužitelja i presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-391/2024-4 od 30. travnja 2025. potvrđuje (st. I., III., IV., V., VI., VII. i VIII.)

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

-u st. I., da se nalaže tuženiku da tužitelju po osnovi preplate na temelju ništetne promjenjive kamatne stope isplati iznos od 243,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to pobliže navedeno u prvostupanjskoj odluci i to počevši od 01. travnja 2010. na iznos od 10,73 eura do isplate do zaključno od 01. siječnja 2014. na iznos od 0,64 eura do isplate, sve u roku od 15 dana;

-u st. II., da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 362,43 eura na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u prvostupanjskoj odluci počevši od 01. veljače 2008. do 30. rujna 2015. na iznos od 11,43 eura do zaključno od 01. travnja 2010. do 30. rujna 2015. na iznos od 6,01 euro, sve u roku od 15 dana;

-u st. III., da se nalaže tuženiku da tužitelju po osnovi preplate na temelju ništetne valutne klauzule CHF isplati iznos od 4.065,70 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako je to pobliže navedeno u prvostupanjskoj odluci počevši od 01. studenog 2008. na iznos od 0,08 eura do zaključno 01. siječnja 2016. na iznos od 68,27 eura do isplate, sve u roku od 15 dana;

-u st. IV., da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu radi isplate iznosa od 362,43 eura kao neosnovan;

-u st. V., da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 362,43 eura preko iznosa dosuđenog u st. II. prvostupanjske odluke, kao neosnovan;

-u st. VI., da se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.212,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. ožujka 2016.;

-u st. VII., da se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 362,43 eura sa zateznim kamatama na iznos od 222,10 eura od 01. listopada 2015. i na iznos od 140,35 eura od 16. siječnja 2016., sve do isplate;

-u st. VIII., da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.915,90 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnose obje parnične stranke.

3. Tužitelj podnosi žalbu putem svojih punomoćnika i to u odnosu na st. IV. i V. presude iz svih žalbenih razloga, sa obrazloženjem, u bitnome, da iz pobijane presude nije jasno da li je tuženiku prihvaćen prigovor radi prebijanja što bi se matematički dalo zaključiti iz st. I. izreke presude ili je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno st. IV. izreke presude, da ostaje nejasno za što je umanjen tužbeni zahtjev tužitelja iz st. I. izreke presude kada tužbeni zahtjev tuženika ne postoji te bi isti i u slučaju postojanja bio u zastari, da u konkretnom slučaju ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju te da nema nikakve osnove za vršenje prijeboja kako je to učinio sud prvog stupnja na nezakonit način, da čak kada bi i preplata utvrđena konverzijom predstavljala tražbinu koju tuženik ima prema tužitelju i kada bi te tražbine bile podobne za bilo kakvu vrstu prijeboja da je sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) jer je jednostavno izvršio oduzimanje glavnice na koji način je tužitelja višestruko oštetio, da se za iznos preplate utvrđene konverzijom ne mogu obračunavati kamate jer tužitelj nije nepošten stjecatelj, da je vještak prilikom obračuna konverzije utvrdio da je na štetu tužitelja nastala i razlika u glavnici u visini od 1.089,24 eura te da se time dolazi do zaključka da nalaz vještaka u principu ne prihvaća sud u cijelosti već tek djelomično.

3.1. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se preinači presuda "na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu u cijelosti" ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Tuženik podnosi žalbu putem svojih punomoćnika pobijajući istu u st. I., II., III., VI., i VIII. izreke iz svih žalbenih razloga. Prvenstveno navodi da sud prvog stupnja ni na koji način ne utvrđuje niti obrazlaže da bi u konkretnom slučaju tužitelj imao se smatrati potrošačem. Status potrošača se ne presumira već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Smatra kako tužitelj nema pravo na bilo kakvo obeštećenje jer je provedena konverzija kredita koju je tužitelj prihvatio pri čemu se poziva na rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos-1/2019 kao i odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/2020. Tužitelj je slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos sa tuženikom odnosno provesti konverziju kredita iz CHF u eure te je na takav način stvorena nova pravna osnova između ugovornih stranaka i to s retroaktivnim učinkom konverzije i pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog Ugovora o kreditu.

4.1. Na navedeni su način sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima pa nema stečenog bez osnove ni obveze tuženika na povrat istoga. Sklapanjem Aneksa Ugovoru konverzija je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK/15). Ostaje kod prigovora zastare te pobija odluku o početku tijeka zateznih kamata, a ističe i nemogućnost primjene čl. 241. ZOO-a. Osporava i odluku kojom je sud neosnovano odbio njegov prigovor radi prijeboja s osnove Ugovora o oročenom depozitu u iznosu od 1.212,69 eura. Osporava i odluku o troškovima postupka posebno navodeći da je sud prvog stupnja utvrdio vrijednost boda od 2,00 eura, a pri tome nije uzeo u obzir koja je vrijednost boda bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake radnje, odnosno primijenjena je nova Odvjetnička tarifa i za radnje koje su poduzete prije nego što je ista stupila na snagu. Posebno ističe da je tužitelju pogrešno dosuđen trošak za zastupanje na dva ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eura za svako što je suprotno čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP).

4.2. Žalbeni je prijedlog tuženika da se prvostupanjska presuda preinači "i tužbene zahtjeve tužitelja odbije", odnosno podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

5. Sa tim je žalbama postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

6. Odgovor na te žalbe nije podnesen.

7. Žalba tuženika je djelomično osnovana dok je žalba tužitelja u cijelosti neosnovana.

8. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava – te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje stranke jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu se s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.671,44 eura uvećano za zatezne kamate, a sve temeljem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102132957 od 29. studenog 2004. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita te Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. solemniziranog kod javnog bilježnika Ivana Markovića iz [adresa] pod brojem OV-107/16 15. siječnja 2016.

10. Predmetna pravna stvar je drugi put u žalbenom postupku. Ovaj je sud odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim na presudu suda prvog stupnja od 07. srpnja 2023. donio odluku 25. studenog 2024. (poslovni broj Gž-1343/2023) kojom je žalbu tuženika djelomično odbio, a u preostalom dijelu prihvatio kao i žalbu tužitelja u cijelosti te predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

10.1. "Sada" se prihvaća zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.309,01 eura sa zakonskim zateznim kamatama; isplata zakonskih zateznih kamata na iznos od 362,43 eura za razdoblje do 30. rujna 2015.; u preostalom dijelu zahtjev za isplatom zakonskih zateznih kamata je odbijen kao i zahtjev za isplatom iznosa od 362,43 eura; utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 1.212,69 eura te u iznosu od 362,43 eura.

11. Nesporne i nedvojbeno utvrđene činjenice u ovom postupku su slijedeće:

-da je 29. studenog 2004. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita navedeni Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102132957 slijedom kojega je tužitelju dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.000,00 CHF na rok otplate od 180 mjeseci;

-da je čl. 7. ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu, povrat svih obveza po Ugovoru obračunava se po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro- računa banke;

-da je čl. 8. Ugovora tužitelj se obvezao platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva (sukladno važećim odlukama tuženika) i na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,99% godišnje, te se obračunava primjenom direktne metode. Namjena kredita (čl. 3.) bila je kupnja nekretnine;

-da su stranke dana 13. siječnja 2016. sklopile Aneks br. 1 Ugovora o kreditu (dalje Aneks br. 1) temeljem odredaba ZID ZPK/15 ("Narodne novine" broj: 102/15) i izvršili konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u eurima prema kojem proizlazi neotplaćena glavnica na dan 30. rujan 2015. u iznosu od 11.696,47 eura u kunskoj protuvrijednosti, te da je korisnik kredita više uplatio iznos (pretplata) od 2.730,76 kuna čije korištenje, odnosno isplata su regulirani prema čl. 7. Aneksa br. 1;

-da su stranke dana 13. siječnja 2016. sklopile Aneks br. 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini

-da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika jer da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke tj. od 14. lipnja 2014., odnosno od 15. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019.;

-da nije osnovan prigovor prijeboja (st. VI. izreke) u odnosu na depozit jer sud zaključuje da unatoč činjenici što postoji razlika između iznosa depozita vraćenog tužitelju (4.500,00 CHF) koji je isplaćen po tečaju na dan isplate depozita i početnom tečaju na dan isplate kredita što prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 9.137,03 kuna/1.220,23 eura obveza tuženika ugovorena čl. 2. Ugovora o oročenom depozitu niti nedopuštena niti nepoštena. Isto tako da je u odnosu na prigovor prijeboja osnovan djelomično prigovor zastare prema odredbi čl. 225. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) kao općem zastarnom roku.

12. Nesporno je i da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima te da je tijekom otplate kredita u razdoblju od prosinca 2008. do veljače 2014. došlo do povećanja redovnih kamata u rasponu od 5,54%, 5,89%, 5,64%, 5,34%, 4,99% i 3,23% godišnje kao i do znatnog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na početni uslijed čega je i došlo do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta.

13. Sporno je i nadalje prema žalbenim navodima tuženika, prvenstveno ima li tužitelj uopće pravo na restituciju nakon sklapanja Aneksa br. 1; podredno radi li se o ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu; da li je nastupila zastara potraživanja; da li je osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja. Prema žalbenim navodima tužitelja da li se umanjuje priznati iznos za iznos priznat konverzijom tj. iznos pretplate od 362,43 eura.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Lidije Jurković utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu odnosno preplata temeljen nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva iznosi 605,74 eura, te da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu za švicarski franak iznosi 4.065,70 eura. Nadalje, da u odnosu na iznos preplate utvrđen u konverziji iznosi 362,43 eura a radi se o razlici između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u euro. Nalazom i mišljenjem je također utvrđeno da je tuženik nakon konvertiranja Ugovora o kreditu u eure, za iznos preplate utvrđen Aneksom umanjio anuitete nakon potpisa konverzije.

14.1. Utvrđen je i iznos manje plaćenih anuiteta za vrijeme otplate kredita kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog (tzv. negativne tečajne razlike) od 655,66 eura kao i iznos od 368,06 eura s osnova manje plaćene kamate zbog smanjenja kamatne stope.

14.2. Kredit je isplaćen 08. prosinca 2004. po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF. Od odobrenog iznosa 10% tj. iznos od 4.508,21 CHF je isplaćen na ime oročenog beskamatnog depozita. Prema obračunu da je isplata bila po tečaju na dan isplate kredita, a ne na dan isplate tužitelju bi bilo manje uplaćeno 9.193,79 kuna/1.220,23 eura.

15. Prvostupanjski je sud pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH te Vrhovnog suda Republike Hrvatske zaključio da se radi o formalnom i unaprijed pripremljenom Ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati i o kojim odredbama nije sa tuženikom pregovarao pa je primjenom čl. 502.c ZPP-a zaključio da se radi o ništetnim odredbama. Nadalje, da je tuženiku bio poznat rizik koji nosi švicarski franak o kojem nije na adekvatan način informirao tužitelja, odnosno isti nije u cijelosti informirana o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke koja je utemeljena na potpunoj obavijesti. Tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora postupao savjesno i pošteno posljedica kojega je i ugovaranje navedenih spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

16. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na odredbe ZZP-a ("Narodne novine" broj: 96/03) te na odredbe ZZP-a ("Narodne novine" broj: 41/14 i dr.) posljedično tome zaključio da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

17. Sud prvog stupnja nalazi neosnovan prigovor zastare potraživanja tuženika (čl. 241. ZOO-a) jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a koje je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pred Visokim trgovačkim sudom dana 13. lipnja 2014., odnosno u odnosu na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018. počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena 11. lipnja 2019.

18. Prvenstveno valja navesti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i iznio valjane razloge o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koji su sadržani u navedenom Ugovoru kada je zaključio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično ništetne i kada je uz primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a temeljio svoju odluku na pravnim shvaćanjima koja proizlaze iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rvt- 249/2014 od 09. travnja 2015. i poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.

19. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i u čl. 96, čl. 99. i čl. 102. ZZP-a iz 2007. godine.

20. U odnosu na Aneks br. 1. koji je sklopljen 13. siječnja 2016. valja reći da po pravnom shvaćanju ovog suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK/15 nakon sklapanja tog Sporazuma ima pravo na povrat više uplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa navedenim člankom i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

21. Naime, odredbama ZID ZPK/15 nije propisan način rješavana posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Odredba čl. 19.b ZID ZPK/15 propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u euro podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Sklapanje navedenog Aneksa br. 1. ima svrhu potpunu zaštitu potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegovog sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koje je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. Isto tako ni pravilima po kojima se vrši konvertiranje kredita (sadržanim u odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15), a ni nekim drugim odredbama navedenog Zakona pa niti iz sadržaja navedenog Aneksa br. 1. ne proizlazi, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja pretplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF tj. nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi kako one o promjenjivoj stopi ugovorene kamate tako i one o valutnoj klauzuli.

21.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika sklapanjem navedenog Aneksa br. 1. nisu otklonjene pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu pa tužitelj zbog sklapanja takvog Aneksa ne gubi pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog, odnosno ono što je on stekao bez osnove ukoliko nije u potpunosti namiren iznosom prilikom konvertiranja kredita iz valute u CHF u valutu euro. Isto tako treba imati u vidu i da korisnik kredita, odnosno tužitelj se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa br. 1. nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.

22. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se upućuje na pravno shvaćanje VSRH izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odnosno da je odluka suda prvog stupnja protivna navedenom shvaćanju valja reći da to nije osnovano. Naime, u navedenoj odluci izraženo je pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u valutnoj klauzuli. Stoga prema tom shvaćanju nije isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po navedenim odredbama zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita već samo da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

22.1. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da su tužitelj i tuženik u skladu sa odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegovog sklapanja.

23. Prvostupanjski je sud djelomično pravilno odlučio o visini zahtjeva tužitelja koji ima pravo "samo" na iznose preplaćene kamate u razdoblju od sklapanja Ugovora do sklapanja Aneksa te na iznos preplate po osnovi promjene u tečaju CHF, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja tako preplaćenih iznosa, pa do isplate. Pri tome je sud pravilno odbio iznos priznate pretplate od 362,43 eura prema čl. 171. st. 2. ZOO-a pa tužitelju "sada" ne pripada po vještaku izračunati iznos od 605,74 eura s osnova više plaćene kamate zbog povećanja kamatne stope već iznos od 243,31 euru s pripadajućim zateznim kamatama. Međutim na taj iznos tužitelj nema pravo na zatezne kamate kako mu je to prvostupanjski sud priznao u st. II. izreke jer navedena pretplata kao i uostalom priznata glavnica utvrđene su navedenim Aneksom br. 1 i o njima su se ugovorne strane međusobno suglasile i nisu bile predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača pa nisu ni bile obuhvaćene razlogom ništetnosti niti je to tužitelj tijekom postupka dokazao.

24. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na početak tijeka zateznih kamata jer tuženik duguje tužitelju i zatezne kamate od isplate svakog pojedinačnog iznosa jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve okolnosti slučaja nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je i propisano u čl. 1115. ZOO-a.

25. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio i materijalno pravo u pogledu zastare jer tuženikov prigovor nije osnovan budući da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.), a tužba je podnesena 11. lipnja 2019., dakle unutar općega zastarnog roka koji prema čl. 225. ZOO-a iznosi pet godina.

26. U odnosu na istaknut prigovor prijeboja, a koji se odnosi na između stranaka sklopljen Ugovor o oročenom depozitu od 29. studenog 2004. valja reći da je pravilno sud prvog stupnja (u st. IV.) utvrdio da ne postoji tražbina tuženika od 1.212,69 eura. Naime odredba čl. 2. navedenog Ugovora nije nedopuštena niti nepoštena, a radi se o odredbi kojom je propisana obveza tuženika na vraćanje uplaćenog depozita tužitelju nakon što isti isplati kredit. Uostalom kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja tuženik nije potrošač pa ni ne može doći do "povrede interesa potrošač" kako to proizlazi iz navoda tuženika.

27. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife).

27.1. Vezano za žalbeni navod kojim se osporava primjena Odvjetničke tarife ("Narodne novine" broj 138/2023.), valja reći da iz sadržaja Tbr. 52. proizlazi da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (st. 1.), vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (st. 2.), a kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (st. 3.). U predmetnom slučaju 30. travnja 2025. za sve radnje u postupku. Tužitelj ima pravo i na troškove pristupa njegovog punomoćnika ročištu na kojem su objavljene presude prema Tbr. 9. t. 3. Odvjetničke tarife.

28. Slijedom iznijetog valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženika, a u preostalom dijelu istu odbiti te u cijelosti odbiti žalbu tužitelja i presuditi kao u izreci ove odluke (čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. t. 3. ZPP-a).

29. Tuženiku nije priznat zatražen trošak žalbenog dijela postupka jer je isti uspio sa žalbom u neznatnom dijelu dok je zahtjev tužitelja odbijen jer isti nije uspio sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. i st. 5. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. i st. 2. ZPP-a).

U Puli - Pola 10. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus