REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1509/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JĐD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici u Sisku, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. (OIB:92963223473) iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-122/2024-15 od 15. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-122/2024-15 od 15. travnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

-u st. I., da se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209297773, koji su 24. svibnja 2007. sklopili tužitelj JĐD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,50 % godišnje;

-u st. II., da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.024,41 euro sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose izrijekom počev od 01. studenog 2007. pa do 01. siječnja 2014.;

-u st. III., da se utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209297773, koji su 24. svibnja 2007. sklopili tužitelj JĐD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF;

-u st. IV., da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.549,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose počev od 01. veljače 2008. pa do 01. studenog 2013.;

-u st. V., da se sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbija;

-u st. VI., da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.938,04 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana;

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je da se tužba smatra povučenom za iznos od 0,02 eura a sukladno podnesku tužitelja od 10. veljače 2025.

2. Pravovremenu žalbu u odnosu na odbijeni dio toč. V presude podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima. Smatra da prvostupanjski sud nije ovlašten ni dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu sa iznosom utvrđene preplate.

3. Protiv dosuđujućeg dijela ove presude žalbu podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

3.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude i odbijanje tužbenih zahtjeva u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka prema njegovom troškovniku uvećan za pristup na ročište 04. ožujka uvećan za pristup na ročište 04. ožujka 2025. kao i trošak žalbe a podredno da sukladno čl. 366.a ZPP-a sam provede postupak uz odgovarajuću primjenu odredaba o postupku pred prvostupanjskim sudom u slučaju da se nađe da bi prvostupanjsku presudu ponovno trebalo ukinuti.

4. Sa žalbama tužitelja i tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka sukladno čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna. Obzirom na žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a obzirom da su pobijanom presudom navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje presude nije proturječno niti nejasno, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Pri tome je i materijalno pravo vezano za utvrđene činjenice pravilno primijenjeno.

8. Tijekom postupka odlukom ovog suda Gž-496/2020 ukinuta je presuda Općinskog suda P-403/2019 od 7. siječnja 2020., radi ocjene istaknutih prigovora tužene tijekom postupka, kao i ocjene zaključenog Dodatka ugovora o kreditu.

8.1. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u ovom postupku 24. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu kunske protuvrijednosti od 46.421,20 CHF uz rok otplate od 15 godina, po srednjem tečaju za CHF tečaja Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita u svrhu kupnje stana, te da je navedenim Ugovorom između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukama banke a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,50% te je i ugovorena i valutna klauzula u CHF. Temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje ZID ZPK/15), između stranaka je i 05. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

9. Sporno je, da li su ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove sukladno čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO), sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice, te prigovor zastare, kao i pitanje ima li tužitelj pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljen Dodatak navedenog Ugovora, temeljem kojega je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutnom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, da li su sudužnik i založni dužnik nužni suparničari, te da li je tražbinu tužitelja trebalo umanjiti s osnova uračunatog iznosa od strane tuženika prema sklopljenom Dodatku Ugovora.

10. Odlučujući o tim spornim pitanjima i posljedično tome o osnovanosti zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) kao osnovan prihvatio zahtjev zaključujući u bitnome, da osnovanost tužbenog zahtjeva o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 u kojem je sudjelovao i tuženik, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te revizijske odluke Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019., budući je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama čl. 81. čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03), a od 07. kolovoza 2007. sukladno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje ZZP/07) te da se prema odredbi čl. 102.c ZPP-a fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozivati.

11. Posljedično tome prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelju na temelju odredbe čl. 1111. ZOO-a vezano za čl. 323. st. 1. ZOO-a pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženik isplatio na temelju takvih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu. Cijeneći i prigovor zastare tuženika utvrđeno je da isti nije osnovan, vezano i za postupak vođen podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi utvrđenja nepoštenost ugovornih odredbi, pa se podnošenjem kolektivne tužbe i prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a koje je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom i to Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., au odnosu na ništetno ugovorenu valutnu klauzulu presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa obzirom da je tužba podnesena 05. lipnja 2019. potraživanje tužitelja nije u zastari kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.

11.1. Nadalje sud prvog stupnja u bitnome, zaključuje, i da sama činjenica što su stranke zaključile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su se sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjene nepoštenosti i ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u dijelu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i kojim se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP-a, obzirom da samom konverzijom nisu osnažene predmetne ugovorne odredbe, koje su ništetne, niti se konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti. Vezano i za navedeni nalaz i mišljenje vještakinje Dragane Bubalo proizlazi da nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojim je tužitelj više platio po osnovi ništetne valutne klauzule, kamatne stope i preplaćene glavnice, slijedom čega da tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO-a. Cijeni i da je konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima, a iz izračuna konverzije je vidljivo da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF početni u svakom slučaju niži od tečaja Eura, kao i ugovorne kamate ugovorene konverzijom (odnosno za kredit vezan za valutu Euro), a obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF kao i da je iznos preplate koji je konverzijom priznat tužitelja za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat je ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer protivno takve razlike obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF kao i ugovorene kamate iz tečaja provedenom konverzijom, po kojem je izvršen izračun, te obzirom da je preplata priznata tužitelju isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu, tada tužitelju koji potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada, budući da je već uračunato i priznata razlika u dug po kreditu, te je umanjena njegova obveza, slijedom čega nije se moglo iznova dosuditi tužitelju puni utvrđeni iznos, već iznos utvrđen od strane vještaka umanjen za priznati iznos.

12. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i primjenu materijalnog prava, koja su temeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, prihvaća i ovaj sud s obzirom da isto nije dovedeno u dvojbu niti žalbom tuženika, pa stoga i djelomično žalbom tužitelja, prihvaća se u cijelosti zato jer je prvostupanjski sud u svemu dao dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

13. Prije svega, nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja u dijelu u kojem se protivi da je prvostupanjski sud umanjio iznos bez da je bilo protutužbe, odnosno da nije bilo osnove da se umanjuje navedeni iznos. Pravo na isplatu tužitelju bi pripadalo samo za slučaj da sklapanjem navedenog Dodatka nije uklonjena potpuna neravnoteža i da prilikom sklapanja tog Dodatka nisu uzeti u obzir svi oni više preplaćeni iznosi osnovom ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu od njegovog sklapanja, pa do sklapanja navedenog Dodatka, te da su i nakon toga sklapanjem Dodatka ostali više preplaćeni određeni novčani iznosi, koje bi potom tužitelj u ovom postupku mogao osnovano zahtijevati po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO-a). Slijedom čega u navedeni obračun je svakako trebalo uračunati novčani iznos koji je priznat Dodatkom tog Ugovora, obzirom da bi time tužitelj ostvario pravo na isplatu koja mu ne pripada, obzirom na prethodno navedene odredbe ZID ZPK/15 i svrhu koja se željela postići tim Zakonom. Stoga je i prvostupanjski sud pravilno odlučio da je u odnosu na priznatu preplatu Dodatkom, taj iznos i odbijen za isplatom.

14. Bitna povreda čl. 354. st.1. u vezi sa čl. 109. i 201. ZPP-a nije počinjena, obzirom da založni dužnik i sudužnik nisu stranke navedenog Ugovora, ni materijalni suparničari, pa ih kao takve nije bilo nužno obuhvatiti tužbom, kao jedinstvene suparničare. Tužitelj je kao korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu pa je on, kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa aktivno legitimiran zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita, obzirom se odnos tužitelja i sudužnika, ne odnosi na tuženu.

15. U odnosu na Dodatak ugovoru korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.).

16. Tužitelj, koji je kao potrošač, sklopio Dodatak Ugovora o kreditu 5. siječnja 2016., temeljem odredbe čl. 19. st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 ima pravo nakon sklapanja tog sporazuma na povrat više uplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ako bi postojala razlika na njenu štetu između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji joj je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, sukladno članku 19. c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Sporazumom.

17. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

18. Osim toga, sklapanje tog Dodatka Ugovora utemeljenog na odredbi čl.19. b ZID ZPK/15 ima za svrhu potpunu zaštitu potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Nisu osnovani žalbeni navodi vezani za svojsvo potrošača tužitelja, obzirom je Ugovor zaključen radi kupnje stana, za osobne potrebe tužitelja, kao fizičke osobe, zaključio ga je tužitelj osobno. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi stan bio kupljen za druge svrhe, dok u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj nije bio vlasnik obrta, trgovačkog društva niti poslovnih udjela. Prema odredbi čl. 3. ZZP/07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu za svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U predmetnim parnicama radi utvrđenja ništetnosti promjenjive kamate i valutne klauzule tužitelj treba dokazati svoj status potrošača, ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (Zaključak Vrhovnog suda RH Su-IV- 56/2023 od 23. studenog 2023.). Tužitelj je svoj status potrošača dokazao da je kao fizička osoba zaključio ugovor radi kupnje stana, dok tužena nije suprotno dokazala, pa je neosnovano isticanje vezano za svojstvo potrošača.

19. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018., tužitelju i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji kredita pripada pravo utvrđivati ništetnost odredbi ugovora o kreditu, pri čemu treba imati u vidu da je do sklapanja Sporazuma o konverziji, bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke a koje se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je posljedično tome bilo moguće u ovom postupku zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu utuženog iznosa, budući tim Dodatkom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug tužitelju, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom ugovora o kreditima nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovor a kako to proizlazi iz knjigovodstveno – financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka.

20. U odnosu na žalbene razloge tuženice u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu, valja navesti da prema odredbi članka 502.a st. 1. ZPP, udruge, tijela ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

21. Na temelju odredbe članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i potrošača iz članka 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedene ugovorne odredbe kojom je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa, treba navesti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda podudarno u cijelosti s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH izraženim u odlukama poslovni broj Revt-249/2014od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., pa je iz tog razloga žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom.

23. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu, unatoč tome što je kao korisnik kredita s tuženom, kao davateljem kredita, sklopio navedeni Aneks ugovoru o kreditu jer je i prema pravnom shvaćanju ovog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Aneksa ugovora o kreditu i nije od značaja za pravilno utvrđenje u ovoj pravnoj stvari, obzirom se, ni odredbama ZID ZPK/15 a ni navedenim Aneksom, izrekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF, ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja je ništetnost nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita, sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro, a navedenim Aneksom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata po kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banke, koje je utvrđeno ništetnim, odnosno činjenice da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro i utvrđen iznos pretplate sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između preplaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka.

24. Posljedično navedenom, valja i istaknuti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da sklapanjem navedenog Dodatka ugovora o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos a tužitelju je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog iznosa iznosa s osnove ništetne odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka knjigovodstvene – financijske struke, pa je žalbu žaliteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu. Pri tome, nisu osnovani žalbeni navodi da se vještak upuštao u pravne ocjene, obzirom je imenovana vještakinja dipl.oec. Dragana Bubala izradila nalaz prema danom zaključku prvostupanjskog suda, te na dostavljen financijski nalaz tužena nije imala prigovora, osim onih koje je iznosila vezano za pravnu osnovu isplate konvertiranog kredita.

25. Osim toga, pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, nije suprotno ni pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženo u rješenju poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma tužitelj, kao potrošač, ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ako sklapanjem navedenog sporazuma (aneksa), nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a o čemu se i radi u konkretnom slučaju.

26. Pravni stav prvostupanjskog suda nije protivan ni pravnom shvaćanju izraženom u rješenju Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., jer je u tom rješenju u bitnom jasno izraženo shvaćanje, da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev za isplatu. Stoga je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužitelj, unatoč što je s tuženom sklopio navedeni Dodatak ugovora, imao pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, posljedično tome isplatu po pravima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), a sve kako bi se na taj način u potpunosti pružila pravna zaštita i ostvarena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem ništetne ugovorne odredbe i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenih na tim ništetnim odredbama ugovora o kreditu. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Rev-549/23 na koju se poziva tužena, ista nije primjenjiva u predmetnom postupku obzirom nije odlučeno o osnovanosti tražbine tuženika, već samo da bi se o tome moglo odlučiti mora biti postavljen protutužbeni zahtjev. Uz to, iz presude evropskog suda C-452/8 Iberacija Banco i proizlazi, da se potrošač, kod dobrovoljnog sporazuma, zaštite Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. Iz provedenog postupka, kao i zaključenog Aneksa ne proizlazi da se tužiteljica odrekla zajamčene zaštite.

27. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno zaključio o zahtjevu za isplatu navedenog novčanog iznosa, kao i osnovi o nezakonitoj promjeni kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, te od tužiteljice naplaćeno u višem iznosu od onoga što je i stvarno se moglo naplatiti, upravo u presuđenom iznosu, jer unatoč sklopljenom aneksu ugovora o kreditu za taj iznos nije u potpunosti postignut učinak pravne zaštite tužiteljice, kao potrošača, budući nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je posljedično tome i taj iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa tuženica i dužna platiti tužitelju.

28. Prvostupanjski sud je i pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženica nepošteni stjecatelj i kao takav, se na primljeni iznos stečen bez osnove plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud jer je u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu i tuženica mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne, te da sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primljeno joj ne pripada.

29. U odnosu na prigovor zastare na koji se i žalbom ustraje, prigovor je prvostupanjski sud pravilno odbio. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH posl.br. Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je tužba podnesena 05. lipnja 2019., a podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 04. travnja 2012. povodom koje je i donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-1401/2012. od 04. srpnja 2013., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7219/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi vezano za valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, pa je tako nakon prekida počela teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, prema članku 245. ZOO. Prema tome, tužba podnesena 05. lipnja 2019. podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO-a, obzirom da je rok zastare počeo teći ispočetka 13. lipnja 2014. Usklađenje tužbenog zahtjeva umanjenjem zatraženog iznosa, sukladno nalazu vještaka financijske struke ne može se također smatrati da je u zastari, obzirom da se odnosi na podnesenu tužbu kojom je pokrenut postupak i došlo do prekida zastare.

30. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 622/17 izraženo pravno shvaćanje: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora."

30.1. Međutim, za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada su sklopljeni navedeni ugovori o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti

30.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

31. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je i uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbama mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023), pravilno odlučio o svim troškovima postupka. Prema Tbr. 52. st. 3. Tarife primjenjuje se Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, dok se st. 4. Tbr. 52. ne primjenjuje obzirom se ne radi o postupku iz Tbr. 7. t. 2. i 3., pa je stoga ista i pravilno primijenjena. U punom iznosu osnovom Tbr. 8. 1. Tarife odvjetniku pripada u punom iznosu naknada za četri obrazložena podneska, dok prema Tbr. 8. t. 3. za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan toga pripada 50% nagrade. U odluci o trošku je i pravilno cijenjena navedena Tarifa i odlučeno o nastalom trošku. Pravilno je priznat trošak pristupa na ročište objave presude, obzirom od tada i teče rok za žalbu.

32. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo a pri tome nije počinio bitne povrede parničnog postupka na koje se žalbom ukazuje, a ni one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalba tužitelja i tužene žaliteljice odbijene su kao neosnovane i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno kao u izreci ove presude. Trošak žalbe nije priznat osnovom čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 166. ZPP-a.

U Puli - Pola 10. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić