Poslovni broj: Usž-2229/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i mr.sc. Inge Vezmar Barlek članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TZ iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Zvonimir Brzić, odvjetnik u Zadru, Hrvoja Vukčića Hrvatinića 8, protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede RH, Uprave za poljoprivredno zemljište, biljnu proizvodnju i tržište, Zagreb, Grada Vukovara 78, radi prenamjene poljoprivrednog zemljišta, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-580/2022 od 20. rujna 2024. na sjednici vijeća održanoj 6. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se žalba i poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-580/2022 od 20. rujna 2024.

II. Poništava se rješenje Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, Uprave za poljoprivredno zemljište, biljnu proizvodnju i tržište, KLASA: UP/II- 320-02/20-21/99, URBROJ: 525-07/0154-22-2 od 20. siječnja 2022.

III. Poništava se rješenje Zadarske županije, Upravnog odjela za povjerene poslove državne uprave u Zadru, KLASA: UP/I-320-02/19-02/961, URBROJ: 2198/1-19-01-01/1-20-4 od 21. rujna 2020.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 250,00 € (slovima: dvjestopedeseteura i nulacenti) u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-320-02/20-21/99, urbroj: 525-07/0154-22-2 od 20. siječnja 2022.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog upravnog rješenja Zadarske županije, Upravnog odjela za povjerene poslove državne uprave u Zadru, klasa: UP/I-320-02/19-02/961, urbroj: 2198/1-19-01- 01/1-20-4 od 21. rujna 2020. kojim je tužitelju kao investitoru izgradnje slobodnostojeće građevine stambene namjene bruto građevinske površine 1.376,30 m[2] na poljoprivrednom zemljištu u k. o. [katastarska općina] određena naknada za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u građevinsko u ukupnom iznosu od 42.052,95 kn.

3. U pravodobno podnesenoj žalbi tužitelj u cijelosti osporava prvostupanjsku presudu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ponavlja navode iz tužbe te ističe da Zakonom o poljoprivrednom zemljištu nije propisano da li se kao osnovica za određivanje naknade uzima procijenjena vrijednost građevinskog ili poljoprivrednog zemljišta pa bi se smatra trebala uzimati procijenjena vrijednost poljoprivrednog zemljišta. Smatra da je upravno tijelo prvog stupnja rješenje o naknadi trebalo donijeti u roku od 30 dana sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu te prije toga utvrditi u koju kategoriju predmetno poljoprivredno zemljište spada te da li se uopće može smatrati poljoprivrednim zemljištem za koje se određuje naknada za prenamjenu poljoprivrednog zemljišta u građevinsko s obzirom na karakteristike predmetnog zemljišta. Ističe da je on prije donošenja rješenja o naknadi prodao predmetno zemljište te je naknada trebala biti određena novom vlasniku i novom investitoru jer je građevinska dozvola temeljem koje je određena naknada izmijenjena u tom smislu. Stoga su na novog vlasnika i novog investitora prešla prava, ali i obveze iz predmetne građevinske dozvole. Smatra da je sud neosnovano odbio njegove dokazne prijedloge kao nevažne, stoga činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno. Predlaže preinačiti osporenu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova sastava tužbe u iznosu od 200,00 €, podneska od 4. rujna 2024. u iznosu od 200,00 € i sastava žalbe u iznosu od 250,00 €, odnosno ukupno 650,00 €.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je pobijanom prvostupanjskom presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

7. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojem je tužitelju kao investitoru određena naknada za prenamjenu poljoprivrednog zemljišta u građevinsko za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pri čemu se u smislu odredbe članka 24. stavak 3. te odredbe članka 25. stavak 1. u vezi s odredbom članka 98. stavak 13. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj: 20/18., 115/18. i 98/19., dalje: ZPZ) kao mjerodavna vrijednost za izračun naknade uzimala prosječna vrijednost građevinskog zemljišta u k. o. [katastarska općina].

8. Odredbom članka 24. stavak 3. ZPZ-a propisano je da se za poljoprivredno zemljište na kojem je dopuštena gradnja sukladno prostornom planu visina naknade određuje u iznosu od 2,5% prosječne vrijednosti tog zemljišta unutar granica građevinskog područja.

9. Odredbom članka 25. stavak 1. ZPZ-a propisano je da rješenje o naknadi donosi nadležno upravno tijelo na temelju podataka iz modula eNekretnine informacijskog sustava prostornog uređenja o prosječnoj vrijednosti zemljišta unutar građevinskog područja, dok je odredbom članka 98. stavak 13. ZPZ-a propisano da do uspostave sustava eNekretnine u svrhu dobivanja podataka iz članka 25. stavka 1. i članka 59. stavka 3. ovoga Zakona, podatak o kretanjima vrijednosti građevinskog i poljoprivrednog zemljišta s približno istog područja u približno isto vrijeme daje Ministarstvo financija, nadležna ispostava Porezne uprave.

10. Uvidom u dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Dalmacija, Ispostava Zadar, klasa: 410-20/17-04/16, urbroj: 513-07-29-11-2017-03 od 7. lipnja 2017. utvrđeno je da je visina naknade u konkretnom slučaju određena kao tržišna vrijednost nekretnina označenih kao građevinsko zemljište. Međutim, naprijed citiranom odredbom članka 24. stavka 3. i članka 25. stavka 1. u vezi s odredbom članka 98. stavak 13. ZPZ-a na koje se poziva i prvostupanjski sud u osporenoj presudi, propisano je da se za poljoprivredno zemljište koje se nalazi unutar granica građevinskog područja visina naknade određuje u iznosu od 2,5% tržišne vrijednosti tog zemljišta unutar granica građevinskog područja na temelju podataka nadležne porezne uprave o tržišnoj vrijednosti zemljišta unutar građevinskog područja.

11. Građevinsko područje definirano je odredbom članka 3. stavak 1. točka 8. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj: 153/13., 65/17., 114/18., 39/19., 98/19., 67/23.) kao područje određeno prostornim planom na kojemu je izgrađeno naselje i područje planirano za uređenje, razvoj i proširenje naselja, a sastoji se od građevinskog područja naselja, izdvojenog dijela građevinskog područja naselja i izdvojenog građevinskog područja izvan naselja.

12. Budući da se unutar građevinskog područja može nalaziti i poljoprivredno zemljište, a kako iz naprijed citiranih i međusobno povezanih odredaba ZPZ-a ne proizlazi da bi se predmetna naknada odredila na temelju podataka nadležne porezne uprave o tržišnoj vrijednosti građevinskog zemljišta, već naprotiv u iznosu od 2,5% tržišne vrijednosti tog zemljišta, dakle poljoprivrednog zemljišta unutar granica građevinskog područja, to se prigovori tužitelja izneseni u tom smislu ocjenjuju osnovanim.

13. U odnosu na ostale prigovore koje tužitelj opetovano ističe u žalbi, ovaj Sud ocjenjuje da isti nisu osnovani. To stoga jer rok za donošenje prvostupanjskog upravnog rješenja nije prekluzivne naravi, već se radi o instruktivnom roku čijim protekom ne nastaju negativne pravne posljedice za javnopravno tijelo. Međutim, tužitelj je imao mogućnost korištenja pravnih lijekova propisanih Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.) ukoliko je smatrao da rješenje nije doneseno pravovremeno.

14. Nadalje, u odnosu na prigovor da je predmetna naknada trebala biti određena novom vlasniku i novom investitoru, pravilno obrazlaže prvostupanjski sud da se obveza plaćanja predmetne naknade određuje investitoru, odnosno osobi na koju glasi građevinska dozvola, a to je u konkretnom slučaju upravo tužitelj, a ne novi vlasnik. Naime, odredbom članka 127. stavkom 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19., dalje: ZOG) propisano je da ukoliko se nakon izdavanja građevinske dozvole promijeni investitor, novi investitor je dužan u roku od petnaest dana od dana promjene od tijela graditeljstva zatražiti izmjenu građevinske dozvole u vezi s promjenom imena, odnosno tvrtke investitora, stavkom 2. je propisano da novi investitor uz zahtjev za izmjenu građevinske dozvole iz stavka 1. ovoga članka prilaže dokaz pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole ili suglasnost prijašnjeg investitora te dokaz da može biti investitor (koncesija, suglasnost ili drugi akt propisan posebnim propisom) ako se radi o građevini za koju je posebnim zakonom propisano tko može biti investitor, dok je stavkom 4. propisano da se rješenje o promjeni imena, odnosno tvrtke investitora u građevinskoj dozvoli dostavlja prijašnjem i novom investitoru te građevinskoj inspekciji. U konkretnom slučaju, spisu predmeta prileži tek suglasnost od 10. rujna 2020. kojom tužitelj prenosi predmetnu građevinsku dozvolu i sva prava iz nje te elektroenergetski priključak na novog vlasnika nekretnine u odnosu na koju je izdana predmetna građevinska dozvola. Drugim riječima, radi se tek o jednom od propisanih obveznih priloga koji se prilažu zahtjevu za promjenu investitora u smislu naprijed citirane odredbe članka 127. ZOG-a. S obzirom da se rješenje o promjeni investitora obvezno dostavlja i prijašnjem investitoru, u konkretnom slučaju tužitelju, isti je trebao dostaviti izmijenjeno rješenje o građevinskoj dozvoli na novog investitora kao dokaz svojih tvrdnji da je promijenjen investitor, a što u konkretnom slučaju nesporno nije učinjeno. Stoga je i po ocjeni ovog Suda, suprotno žalbenom prigovoru, tužitelj kao investitor pravilno obvezan na plaćanje predmetne naknade.

15. Slijedom svega navedenog, naročito uzimajući u obzir osnovanost žalbenih prigovora tužitelja, u postupku nakon ove presude potrebno je utvrditi pravo stanje stvari, otkloniti naprijed uočene nepravilnosti te donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

16. Kako je tužitelj uspio sa žalbom, to je u smislu odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a osnovan i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR-a. Ovo iz razloga jer sud u smislu odredbe članka 148. stavak 1. i 2. ZUS-a odlučuje o trošku temeljem specificiranog zahtjeva za trošak.

17. Iako je tužitelj uspio i u prvostupanjskom dijelu upravnog spora, ovaj Sud ne može ocijeniti osnovanim zahtjev za naknadu troškova sastava tužbe i podneska od 4. rujna 2024. iz razloga jer isti nisu pravodobno zatraženi u smislu odredbe članka 148. stavak 3. ZUS-a. To stoga jer je tužitelj specificirani zahtjev za naknadu troškova prvostupanjskog upravnog spora u smislu odredbe članka 148. stavak 2. ZUS-a postavio tek podnošenjem predmetne žalbe, a u smislu naprijed navedenog stavka 3. iste zakonske odredbe, to je bio dužan učiniti najkasnije do zaključenja rasprave koja je u konkretnom slučaju održana dana 12. rujna 2024., a što nesporno nije učinio budući da nije ni pristupio na navedeno ročište.

18. Imajući u vidu sve navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavak 2. ZUS-a odlučiti kao u točkama I., II. i III. izreke, dok se odluka o trošku sadržana u točki IV. izreke presude temelji na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu, 6. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić