REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: U-zpz-11/2022-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Zagreb, Gajeva 30a, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Bjelovar, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe KGR iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude kojeg je podnijelo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pod brojem GZ-DO-379/2021-3 11. ožujka 2022., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 4041/2020-2 od 3. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj UsI-327/2019-28 od 17. srpnja 2020., u sjednici održanoj 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4041/2020-2 od 3. rujna 2021. se odbija, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e:

I. Podnesak tužitelja od 11. siječnja 2024. odbacuje se, kao nepravovremen.

II. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe KGR za naknadu troška dopune odgovora na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude podnesen 25. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom je odbijena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-942-01/16-01/670, URBROJ: 514-05-02-01-02-19-07 od 8. veljače 2019. Tim je drugostupanjskim rješenjem tuženika, u povodu žalbe zainteresirane osobe, poništeno djelomično rješenje Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Slatina KLASA: UP/I-943-01/13-01/103, URBROJ: 2189-02/01-16-21 od 13. listopada 2016. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Ujedno je tuženik odbacio dopunu žalbe zainteresirane osobe kao nepravodobnu. Prvostupanjskim rješenjem javnopravnog tijela je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu oduzete imovine u odnosu na bivše nekretnine iz zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], pobliže označene u izreci rješenja.

2. Protiv presude suda drugog stupnja Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, predlažući da se zahtjev prihvati i ukine pobijana presuda, a predmet vrati Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

2.1. Sadržajno je nadopunio zahtjev podneskom od 11. siječnja 2024.

3. Odgovor na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti je podnijela zainteresirana osoba, usprotivila se navodima tužitelja i predložila je taj zahtjev odbiti. Odgovor je nadopunila podnescima od 2. veljače 2024. i 25. veljače 2025. dalje se usprotivivši navodima tužitelja. Zahtijevala je trošak podneska od 25. veljače 2025.

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti je neosnovan.

5. Predmet ovoga upravnog spora je zahtjev poništenje drugostupanjskog rješenja javnopravnog tijela kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje javnopravnog tijela kojim je odbijen zahtjev za naknadu temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 80/02 – dalje: Zakon o naknadi).

6. Sud je u pobijanoj odluci smatrao bitnom činjenicu je li na temelju akata jugoslavenskih komunističkih vlasti došlo do prijenosa oduzete imovine u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (društveno vlasništvo) što je člankom 1. Zakona o naknadi predviđeno kao osnova za priznavanje prava po tom zakonu. Citirao je pravno shvaćanje drugostupanjskog javnopravnog tijela da jugoslavenske komunističke vlasti (unatoč formalnopravnoj kvalifikaciji provedenih radnji od strane tijela te vlasti) nisu samo provele predmetne odluke, već je zemljište stvarno oduzeto tek izravnim zahvatima jugoslavenskih komunističkih vlasti. Naime, da je rješenjima Narodnog kotara Virovitica (kao sljednika bivše Kotarske agrarne komisije) broj: 6198/1957 i broj: 6199/1957 oba od 6. svibnja 1957. određena gruntovna provedba odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku broj:

2794 od 26. travnja 1940., odnosno broj: 4926/39 od 17. lipnja 1939. no da rješenja nisu provedena jer ih je prema spisu priloženoj obavijesti od 25. lipnja 1957., Kotarski sud u Podravskoj Slatini, Zemljišnoknjižni odjel, ocijenio neprovedivim, uz obrazloženje da su u provedbi izvlastbene odluke bivšeg Ureda za kolonizaciju u Osijeku NDH od 28. siječnja 1943. (kojom se nekretnine izvlašćuju K u korist određenih agrarnih učesnika) nastale vlasničke promjene. Posljednje navedenu odluku tuženik da je ocijenio ništavom na temelju čl. 34. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji ("Službeni list DFJ", broj 64/45), odnosno čl. 77. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području NRH ("Narodne novine", broj 111/47). Nadalje, taj sud primjećuje da tuženik navodi rješenja Narodne Republike Hrvatske, Narodnog odbora Kotara Virovitica od 9. prosinca 1954., 29. lipnja 1956., 21. svibnja 1955., 3. veljače 1960. i 19. listopada 1960., koji prileže spisu, a kojima se određene nekretnine prenose u vlasništvo fizičkim osobama, agrarnim interesentima koji su ih dobili za vrijeme stare Jugoslavije. Dalje primjećuje da je tuženik zaključio da je Zakonom o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima ("Narodne novine NR Hrvatske", broj 111/47) dovršen postupak agrarne reforme započet u vrijeme Kraljevine Jugoslavije te su ranije utvrđeni agrarni subjekti presumirani vlasnici dodijeljenog im zemljišta (neovisno o stanju u zemljišnim knjigama). Tuženik je zaključio da, bez obzira što su se jugoslavenske komunističke vlasti pozvale na odluke donesene po propisima Kraljevine Jugoslavije, primijenile su zakone koji su bili na snazi u vrijeme Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a koji su izričito propisivali da se agrarni subjekti koji su dobili zemlju na temelju agrarne reforme smatraju vlasnicima zemljišta.

6.1. Međutim, sud je u pobijanoj odluci naveo da je tuženik utvrdio da da su pojedine nekretnine eksproprirane kao javno dobro u korist Općine Gornji Miholjac (odnosno u korist sela Vraneševci), dio je otpisan u korist Zavoda za kolonizaciju u Zagrebu, odnosno kao općenarodna imovina (nekretnine u općoj uporabi), a dio kao vlasništvo Republike Hrvatske, pa je tuženik ocijenio da treba utvrditi radi li se o česticama koje su prenesene u društveno vlasništvo te je predmet vratio na ponovni postupak radi utvrđenja može li se u odnosu na pojedine nekretnine primijeniti Zakon o naknadi. Između ostalog jer nisu priloženi svi povijesni zemljišnoknjižni izvaci, valjalo bi utvrditi je li dio čestica prenesen u društveno vlasništvo.

6.2. Sud je pobijanom odlukom izrazio pravno shvaćanje da je te činjenice i po ocjeni tog suda sa sigurnošću potrebno utvrditi, jer ako je nakon nastupa jugoslavenskih komunističkih vlasti došlo do prijenosa imovine Ž u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (društveno vlasništvo), ne može se isključiti da je do tog prijenosa došlo upravo intervencijom jugoslavenskih komunističkih vlasti u kom slučaju bi u odnosu na te nekretnine bili ispunjeni odredbom članka 1. Zakona o naknadi propisani uvjeti za primjenu tog zakona.

7. U zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti se ponavljaju navodi izneseni tijekom postupka, koji se u svojoj biti svode na to da je imovina Ž prešla u tuđe vlasništvo još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije gore spomenutim odlukama iz 1939. i 1940. godine, neovisno o činjenice da se tada taj prijenos imovine nije upisao u zemljišne knjige. Name, da, sukladno važećim odredba Općeg građanskog zakonika, kod stjecanja vlasništva odlukama javnopravnih tijela, za stjecanje vlasništva nije odlučujuće upisivanje tog prava u zemljišne knjige, jer se ne radi o pravnom poslu. Dakle, pravno je shvaćanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske da sporne nekretnine nisu oduzete velikom posjedniku K intervencijom jugoslavenskih komunističkih vlasti, nego već odlukama tijela Kraljevine Jugoslavije, pa da ne dolazi do primjene Zakon o naknadi.

8. Međutim, pobijana presuda je donesena uz odlučujuće obrazloženje da je potrebno utvrditi činjenično stanje jer u odnosu na određene nekretnine nije jasno je li nakon nastupa jugoslavenskih komunističkih vlasti došlo do prijenosa te imovine u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (društveno vlasništvo), i to neovisno o (u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti problematiziranom) pravnom shvaćanju o utjecaju odluka vlasti Kraljevine Jugoslavije (v. toč. 6.2. ovoga obrazloženja). Zato i navodi izneseni u zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude (navedeni u prethodnoj točki ovoga obrazloženja) ne utječu na izmjenu odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, pobijana odluka je donesena zbog daljnjeg razjašnjenja, odnosno potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, koje nije povezano (samo) sa spornim pravnim shvaćanjem koje izaziva i osporava Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u svom zahtjevu.

9. U zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti se osporava i utvrđenje nižestupanjskih sudova da je K u trenutku eventualnog izvlaštenja od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti (ali i ranije) bio jugoslavenski državljanin, nego da je bio (prema tvrdnjama podnositelja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti) mađarski državljanin. Posljedično, da se na njega ne primjenjuje Zakon o naknadi, nego Ugovor o miru sa Mađarskom u kojem je posebno riješeno pitanje imovine mađarskih državljana na tada jugoslavenskom području.

10. Međutim, takva osporavanja u konkretnom slučaju predstavljaju osporavanja činjeničnih utvrđenja, odnosno činjeničnog stanja, a prema čl. 78. st. 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS), zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog povrede zakona se može podnijeti zbog povrede zakona.

11. No, ovaj sud, unatoč navedenom u prethodnoj točki ovoga obrazloženja, ocjenjuje korisnim ukazati da je činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova da su K nekretnine oduzete kao jugoslavenskom državljaninu te su se ti sudovi u utvrđenjima te činjenice državljanstva pouzdali i u utvrđenja iz drugih upravnosudskih postupaka (koji se potonji postupovnopravni pristup u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti određeno ne spori, pa ga ovaj sud ovdje ni ne preispituje).

12. Zaključno, ovaj sud upućuje i na pravno shvaćanje koje je ovaj sud izrazio u nizu odluka (konkretno u Uzz-31/2012 od 6. svibnja 2015., ali u bitnom i podudarno i u Uzz- 29/2012 od 27. veljače 2018., Uzz-28/2012 od 12. siječnja 2016. itd.), a koje glasi: "Stoga su neodlučni navodi podnositelja zahtjeva za zaštitu zakonitosti da samo izreka rješenja odnosno presude stječe svojstvo pravomoćnosti. Naime, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi utvrđenje na temelju kojih je sve dokaza Upravni sud Republike Hrvatske u predmetu Us-9198/2002-13 od 24. studenoga 2005. utvrdio jugoslavensko državljanstvo prednika tužitelja. Prema tome, nije točno da nije dopušteno pozivanje na isprave i dokaze koji se nalaze u drugom spisu. Pored toga treba napomenuti podnositelju zahtjeva za zaštitu zakonitosti da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može izjavljivati zahtjev za zaštitu zakonitosti, već se isti može samo sukladno odredbi čl. 21. st. 1. ZUS izjaviti zbog povrede zakona.

Činjenica da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u pobijanoj presudi utvrdio da je prednik tužitelja bio jugoslavenski državljanin u vrijeme konfiskacije sporne imovine, čije se vraćanje sada traži, drugim dokazima i ispravama, a ne podacima iz zavičajnika ili knjige državljana (službene evidencije) ne predstavlja povredu zakona (tako i ovaj sud u predmetu Uzz-30/2012).

Zavičajnik kao institut austro-ugarskog zakonodavstva, odnosno knjiga državljana koja je ustrojena Zakonom o državljanstvu FNRJ ("Službeni list FNRJ", broj 54/46, 104/47, 88/48 i 104/48) su službene evidencije, no neovisno o tome je li prednik tužitelja bio u njima upisan ili ne dopušteno je drugim dokazima utvrđivati činjenicu je li prednik tužitelja u vrijeme konfiskacije imao jugoslavensko državljanstvo ili ne. Neosnovane su i tvrdnje da prednik tužitelja prije 1950. ne bi imao austrijsko državljanstvo, iz razloga što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je isti austrijsko državljanstvo stekao tek 1950., a ne i ranije.

Osim toga, nakon odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I- 673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. ("Narodne novine", broj 39/99) kojom su ukinute odredbe čl. 9. i čl. 11. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 45/01, 118/01, 80/02 i 81/02), donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 80/02 i 81/02) kojim je pravo na povrat imovine priznato stranim državljanima, radi čega pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat imovine više nije relevantno.“.

13. Zato nije osnovan zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude pa je, na temelju čl. 78. ZUS, presuđeno kao u izreci presude.

14. Prema odredbi čl. 78. st. 2. ZUS zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude može podnijeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u roku od šest mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske presude strankama. S obzirom da je taj zahtjev podnesen 11. ožujka 2022., jasno je da je podnesak od 11. siječnja 2024., kojim tužitelj sadržajno nadopunjava taj zahtjev, podnesen po proteku navedenog zakonskog roka, pa ga je trebalo odbaciti, smislenom primjenom čl. 78. st. 2. i. 4. ZUS. Zato je odlučeno kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja.

15. Zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška dopune odgovora na zahtjev podnesen 25. veljače 2025. je odbijen na temelju čl. 79. st. 1. i. 6. ZUS, jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku sadržajno nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom zahtjeva, pa time ni ne predstavlja opravdani izdatak. Zato je odlučeno kao pod toč. II izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 5. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug