REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-549/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Merici Miše, odvjetnici u Trogiru, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-27/2024-2 od 19. lipnja 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-91/2019-23 od 14. prosinca 2023., u sjednici održanoj 5. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e :

Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-27/2024-2 od 19. lipnja 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-91/2019-23 od 14. prosinca 2023. zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za razvoj prava u sudskoj praksi, koja glase:

"- Predstavlja li naknada troškova prijevoza za dolazak na posao i odlaska s posla na koju imaju pravo državni službenici i namještenici „drugo novčano potraživanje“ u smislu čl. 133 .st. 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023)?

- Može li se u parničnom postupku utvrđivati pravo na naknadu troškova prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla na koje imaju pravo službenici, odnosno namještenici u smislu članka 133. st. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023)?"

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla u razdoblju od 12. veljače 2016. do 31. prosinca 2018., time da tužitelj zahtjev temelji na činjenici da je u utuženom razdoblju radio u [adresa], a stanovao u [adresa].

4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da pitanja koja postavlja tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5. Navedeno stoga što je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena na pravom shvaćanju koje ovaj revizijski sud već zauzimao u pogledu naknade troškova međumjesnog i javnog prijevoza sukladno odredbama čl. 59. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 104/2013, 150/2013, 153/2013, 71/2016 i 123/2016, dalje. KU/2013), koji je bio na snazi od početka utuženog razdoblja do 31. listopada 2017., u vezi s tumačenjem Zajedničke komisije broj 95/59 KU/2013 od 18. prosinca 2014. u slučaju promjene okolnosti koje su od utjecaja na ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza na koje službenik odnosno namještenik ima pravo od dana podnošenje novog zahtjeva za ostvarivanje prava što je sukladno odlukama Vrhovnog suda izraženim u odlukama poslovni broj Revr-443/2007, Revr-1583/2010 i Revr-320/2013, a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu. Isto vrijedi i za razdoblje odnosno za tužbeni zahtjev koji je tužitelj postavio za naknadu troškova međumjesnog i javnog prijevoza sukladno odredbi čl. 53. Kolektivnog ugovora državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/2017 i 12/2018 - dalje: KU/2017) koji je bio na snazi od 1. studenog 2017. pa do kraja utuženog razdoblja.

6. Stoga iz svega navedenog proizlazi da je ocjena drugostupanjskog suda da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla u utuženom razdoblju jer isti nije nakon 12. veljače 2016., kada je prestao boraviti u [adresa], o promjeni boravišta odnosno prebivališta obavijestio poslodavca, odnosno podnio novi zahtjev za naknadu troškova prijevoza koji odgovara promijenjenim okolnostima, kako je to propisano citiranim odredbama KU/2013 i KU/2017.

7. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP prijedlog tužitelja u odnosu na postavljena pravna pitanja odbiti kao što je to riješeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek