REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-765/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Novska, Novska, Trg dr. Franje Tuđmana 2, OIB 09112913581, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Mario Bezić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka d.o.o., Rijeka, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4200/2018-4 od 6. travnja 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2/2017-15 od 27. travnja 2018., na sjednici održanoj 5. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4200/2018-4 od 6. travnja 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2/2017-15 od 27. travnja 2018. u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.823.069,82 kn s zateznim kamatama na iznos od: 303.844,97 kn od 1. siječnja 2011. do isplate, 303.844,97 kn od 1. siječnja 2012. do isplate, 303.844,97 kn od 1. siječnja 2013. do isplate, 303.844,97 kn od 1. siječnja 2014. do isplate, 303.844,97 kn od 1. siječnja 2015. do isplate, 303.844,97 kn od 1. siječnja 2016. do isplate, kao neosnovan.
II. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.
III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 68.625,00 kn, u roku od 8 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 23.275,00 kn, kao neosnovan.“.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.
3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-3081/2021-2 od 24. studenoga 2021. dopušteno je tužitelju podnošenje revizije zbog pravnih pitanja koja glase:
„(1) „Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta? (2) Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/11, 151/14 i 95/17- dalje: Pravilnik), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“ u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?“.
4. U odgovoru na reviziju, tuženik ističe da revizijski navodi nisu osnovani i predlaže reviziju odbiti.
5. Revizija je osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 1.823.069,82 kn za korištenje nekretninama koje su u vlasništvu tužitelja, odnosno na općim dobrima kojima tužitelj upravlja izvršavanjem ovlasti prava puta, u razdoblju od 2010. do 2015.
7. Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev utemeljen s jedne strane na tvrdnji o stjecanju bez osnove, a podredno na tvrdnji odgovornosti za štetu, ocijenili neosnovanim u bitnome uz obrazloženje: da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tuženik i koje je u njegovom vlasništvu; da tuženik koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na ustrojstvenom području tuženika bez sudskog spora s tužiteljem od 90.-tih godina prošlog stoljeća te da je tužitelj 31. prosinca 2015. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i naknade za pravo puta; da je tuženik temeljem odredbe čl. 28. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08 - dalje: ZEK/08) po samom zakonu stekao pravo puta, dakle da nekretninu ne koristi bez pravne osnove; da je odredbom čl. 29. st. 1. ZEK/08 bilo propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona, plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 37. ili 28. toga Zakona, a izračuni visine naknade te visine plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koje donosi vijeće Hrvatske regulatorne agencije; da je navedena odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 90/11 - dalje: ZIDZEK/11) te je propisano da za pravo puta na općem dobru i nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona se plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28., a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuje se pravilnikom koji donosi vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija; da je odredba čl. 29. st. 1. ZEK ponovno izmijenjena u čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 72/17 - dalje: ZIDZEK/17) na način da se riječi „naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta“ zamjenjuje riječima „naknada za pravo puta“; da je tek stupanjem na snagu ZIDZEK/17 s čl. 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08 i 90/11 - dalje: ZEK/11) propisano da se za pravo puta na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada za pravo puta iz čl. 28. toga Zakona, dakle da do stupanja na snagu ZID ZEK/17 prije izdavanja potvrde o pravu puta tuženik nije bio u obvezi plaćati naknadu za pravo puta.
8. Zaključak o nepostojanju obveze plaćanja naknade, prije izdavanja potvrde o pravu puta za razdoblje do 22. srpnja 2017. kao dana stupanja na snagu ZIDZEK/17 nižestupanjski sudovi obrazlažu shvaćanjem da Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 31/09, 89/10, 152/11, 151/14 i 95/17) propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta sukladno odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama nastaju u trenutku izdavanja/zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastrukturnog operatera, dakle, da nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade.
9. Pravilno je zaključivanje nižestupanjskih sudova, da tuženik nekretnine tužitelja nije koristio bez pravne osnove jer ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu temeljem odredbe čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK/08. Također, je pravilan zaključak da propuštanjem tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta s obzirom da je odredba ZEK/08 propisana tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva ne predstavlja protupravno propuštanje.
10. Međutim, nije prihvatljivo zaključivanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu ZIDZEK/17 u bitnome izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta do kada da nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade. Naime, predlagatelji ZIDZEK/17 ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatora u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK-a određeno je naveo da je „odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje obveza plaćanja naknade za pravo puta.“ Dakle, da je već i ranijim odredbama ZEK-a bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta i to na temelju zakona, a pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značaja.
11. Potrebno je istaknuti da obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11 prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.
12. Odredbom čl. 29. st. 1. ZEK-a kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu pravilnikom, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od 15 dana od dana zaprimanja potvrde uređuje obveza koja proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.
13. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom, sklopljenom između stranaka, odnosno sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatora prema parametrima koje propisuju odredbe čl. 29. st. 1. ZEK/11.
14. Stoga, odgovor na dopuštena pravna pitanja glasi:
„Infrastrukturni operatori ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego što mu je na njegov zahtjev Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izdala potvrdu o pravu puta ili na zahtjev vlasnika donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i to danom stjecanja prava puta.“ (u tom smislu i Rev-758/2022-2 od 14. svibnja 2025. i Rev-230/2023-2 od 4. ožujka 2025.).
15. Budući da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, to je na temelju čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke pod točkom I.
16. Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci (točka II. izreke).
Zagreb, 5. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
