Poslovni broj: Usž-3119/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Zrilić Ježek, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Sanje Štefan, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice PFŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Darijan Hört, odvjetnik u Opatiji, Vjekoslava Spinčića 3/2, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi posebnog poreza na motorna vozila, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-282/2024-10 od 11. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-282/2024-10 od 11. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/21-01/354, urbroj: 513-04- 23-2 od 21. prosinca 2023. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, Carinskog ureda Rijeka, klasa: UP/I-410-19/21- 19/13580, urbroj: 513-02-6022/19-21-2 od 29. ožujka 2021. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 21. prosinca 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, Carinskog ureda Rijeka, klasa: UP/I-410-19/21-19/13580, urbroj: 513-02-6022/19-21-2 od 29. ožujka 2021. kojim je tužiteljici utvrđena obveza plaćanja posebnog poreza na motorna vozila u iznosu od 6.654,24 kuna za osobno vozilo Mercedes-Benz, belgijskih registracijskih oznaka.

3. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da postoje okolnosti koje ukazuju na činjenicu da porez ne predstavlja davanje povezano s uporabom unutar države članice u koju je osobno vlasništvo privatne osobe trajno uneseno. Citirajući odredbe članka 6. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila ističe da je oporezivi događaj unos ili uvoz motornog vozila u Republiku Hrvatsku, a ne sama uporaba cesta. Smatra da je javno davanje usmjereno na financiranje uporabe cesta plaćeno dvostruko obzirom da se pri registraciji motornih vozila u Republici Hrvatskoj plaćaju razna druga davanja. Ističe da naplata posebnog poreza predstavlja nacionalnu mjeru ograničenja, a koja se može podvesti pod odredbe Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Smatra da se predmetna obveza posebnog poreza na motorna vozila može podvesti pod iznimku određenu člankom 1. stavka 2. točke c Direktive 2009/55/EZ, obzirom da se radi o registracijskom porezu. Ističe da odluke u predmetima C-387/01 P i predmetu C- 365/02 A na koje se poziva prvostupanjski sud nisu relevantne za konkretnu upravnu stvar. Navodi da iz odluke u predmetu C-365/02 A proizlazi da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li primjena nacionalnog prava sposobna osigurati da u pogledu poreza vlasnik ne bude stavljen u nepovoljniju situaciju od onih građana koji imaju stalni boravak u dotičnoj državi članici. Prigovara što prvostupanjski sud nije odredio legitimni cilj koji se želi mjerom postići, pa da bi se moglo utvrditi je li naplata posebnog poreza razmjerna legitimnom cilju. Tužiteljica smatra kako je stavljena u nepovoljniju situaciju od građana koji imaju stalni boravak u Republici Hrvatskoj, a budući da je naplata poreza tereti samo iz razloga što je un ijela svoj osobni automobil u RH. Ističe da naplata posebnog poreza ne predstavlja mjeru koja bi bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, a budući da zakonodavac nije odredio koji je to legitimni cilj. Smatra da za tumačenje Direktive 2009/55/EZ ne postoji relevantna praksa Suda Europske unije koja bi se mogla primijeniti na ovu upravnu stvar. Ističe kako izricanje obveze naplate poreza odnosno primjena odredbi članka 9. stavka 2. i 3. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila ne bi ispunila test proporcionalnosti, a koji je nacionalni sud obvezan provesti u slučaju kada se susretne s nacionaln im mjerama ograničenja, a prilikom rješavanja sporova utvrdi da se radi o aktima koji bi se mogli podvesti pod odredbe Ugovora o funkcioniraju Europske unije koje su namijenjene onemogućavanju ometanja trgovine na unutarnjem tržištu. proporcionalnosti te odgovorio na tri pitanja. Smatra da je sud obvezan podnijeti zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju pred sudom Europske unije radi razjašnjenja pitanja je li izuzeće plaćanja poreza na osobno vlasništvo koje su privatne osobe trajno unijele iz druge države članice primjenjivo u ovom slučaju, odnosno je li naplata posebnog poreza na motorna vozila može predstavljati iznimku od primjene pravila postavljenog važećom Direktivom 2009/55/EZ. Predlaže da Sud odredi prekid postupka i postavi prethodno pitanje sudu Europske unije s ciljem razjašnjenja pitanja da li naplata posebnog poreza na motorna vozila predstavlja iznimku od primjene pravila postavljenog Direktivom 2009/55/EZ.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog koji se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz spisa predmeta dostavljenog ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tužiteljica 24. ožujka 2021. podnijela poreznu prijavu za obračun i plaćanje posebnog poreza na motorna vozila za rabljeno vozilo marke Mercedes-Benz belgijskih registracijskih oznaka te joj je prvostupanjskim poreznim rješenjem od 29. ožujka 2023. utvrđena obveza posebnog poreza na motorna vozila u iznosu od 6.654, 24 kune. Tužiteljica u žalbi protiv navedenog prvostupanjskog rješenja, a kasnije i u tužbi osporava svoju obvezu plaćanja poreza na motorna vozila jer smatra da bi sukladno odredbama Direktive 2009/55/EZ trebala biti oslobođena od obveze plaćanja predmetne porezne obveze.

8. Prvostupanjski je sud 4. lipnja 2024. održao raspravu i na taj način sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima omogućio strankama da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je uvid u spis tuženika i sudski spis.

9. Odredbom članka 6. stavka 1. točke 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila („Narodne novine“ broj: 15/13., 108/13., 115/16., 127/17. i 121/19.) propisano je da je obveznik plaćanja posebnog poreza na motorna vozila fizička i pravna osoba koja, radi uporabe na cestama u Republici Hrvatskoj, stječe motorno vozilo iz članka 5. stavka 1. tog Zakona u Republici Hrvatskoj ili koja takvo motorno vozilo na koje nije obračunat i plaćen posebni porez uvozi ili unosi u Republiku Hrvatsku.

10. Prema odredbi članka 7. stavka 1. točke 2. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila propisano je da obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza iz članka 5. stavka 1. toga Zakona nastaje kad pravna ili fizička osoba sa sjedištem, odnosno prebivalištem u [adresa] te trgovac rabljenim motornim vozilima unese ili uveze motorno vozilo namijenjeno za uporabu na cestama u Republici Hrvatskoj.

11. Odredbom članka 1. stavka 1. Direktive 2009/55/EZ propisano je da svaka država članica, u skladu s uvjetima i u navedenim slučajevima, oslobađa osobno vlasništvo koje su privatne osobe trajno unijele iz druge države članice od poreza na potrošnju koji se uobičajeno primjenjuje na takvo vlasništvo. Člankom 1. stavkom 2. točkom c navedene Direktive propisano je da tom Direktivom nisu obuhvaćena posebna i/ili periodična davanja i porezi povezani s uporabom unutar države članice u koju je osobno vlasništvo privatne osobe trajno uneseno.

12. Prema ocjeni ovoga Suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica ne ispunjava uvjete propisane citiranom odredbom članka 1. stavka 1. Direktive 2009/55/EZ za oslobođenje od obveze plaćanja posebnog poreza na motorna vozila imajući u vidu da je tužiteljica nesporno u Republiku Hrvatsku unijela predmetno vozilo s namjenom za uporabu za cestama Republike Hrvatske na koje nije obračunat i plaćen posebni porez na motorna vozila, zbog čega je obveznik plaćanja predmetnog poreza, a sve u skladu s prethodno citiranim odredbama Zakona o posebnom porezu na motorna vozila. Naime, osnovano prvostupanjski sud navodi da predmetni unos nije izuzet od plaćanja posebnog poreza na motorna vozila sukladno odredbama Direktive 2009/55/EZ, a uzevši u obzir da navedena Direktiva ne obuhvaća posebna i periodična davanja i poreze povezane s uporabom unutar zemlje članice. Dakle, s obzirom da je predmetni porez povezan s uporabom vozila na području Republike Hrvatske sukladno članku 6. stavku 1. točki 2. i članku 7. točki 2. Zakona o posebnom motornom vozilu nije bilo mjesta primjeni poreznog oslobođenja sukladno odredbama navedene Direktive.

13. Ovaj Sud u odnosu na istaknuti žalbeni navod kojim tužiteljica predlaže da ovaj Sud prekine postupak i uputi sudu Europske unije prethodno pitanje vezano za tumačenje Direktive 2009/55/EZ valja istaknuti da plaćanje posebnog poreza na motorna vozila kojim je tužiteljica zadužena ne ulazi u doseg primjene navedene Direktive budući da ne regulira područje obveze plaćanja posebnog poreza na motorna vozila zbog čega Sud nije našao osnove za postavljanje prethodnog pitanja. U odnosu na navedeno za istaknuti je da se prvostupanjski sud pozvao na odluke Suda Europske unije u predmetima C-387/01 Weigel i C-365/02 Lindorfs te je dostatno obrazložio da je u istima zauzet stav da porezi na registraciju nisu povezani s činom uvoza, već da je oporezivi događaj upotreba vozila na državnim cestama . S obzirom da države članice zadržavaju pravo nametanja navedene porezne obveze, a u konkretnom slučaju tužiteljica nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na domaće rezidente, to ovaj Sud ne nalazi osnovanim ni prigovor tužiteljice o provođenju testa razmjernosti.

14. Slijedom navedenog, predmetna obveza osnovano je i pravilno utvrđena, sukladno odredbama Zakona o posebnom porezu na motorna vozila kojima je na dan podnošenja porezne prijave bilo regulirano plaćanje posebnog poreza na motorna vozila namijenjena za uporabu na cestama Republike Hrvatske i koja se reguliraju sukladno posebnim propisima, a značajke kojeg poreza ne ulaze u područje primjene predmetne Direktive.

15. Kako tužiteljica razlozima navedenima u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po služenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

16. S obzirom da tužiteljica nije uspjela u upravnom sporu pravilno joj je u smislu odredbe članka 79. stavka 4. naloženo naknaditi trošak upravnog spora.

U Zagrebu, 5. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Željka Zrilić Ježek