REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4729/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić- Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ventilacijski sistemi Mikec d.o.o. Goričan, Goričan, Vrtna 24, OIB:16277651179, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Ivković, odvjetnik u Čakovcu, protiv prvotuženika Partner banke d.d. Zagreb, Vončinina 2, OIB:71221608291, kojeg zastupa punomoćnica Anja Juršetić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Juršetić i partneri u Zagrebu i drugotuženika Stanoing d.o.o. Varaždin, Varaždin, Juraja Habdelića 4, OIB:21611439134, kojeg zastupa punomoćnik Goran Ficko, odvjetnik u Varaždinu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući povodom prijedloga prvotuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1635/2024-2 od 8. svibnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P- 116/2022-15 od 2. lipnja 2023., u sjednici održanoj 5. studenoga 2025.,

r i j e š i o j e :

I. Prijedlog prvotuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog prvotuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvotuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1635/2024-2 od 8. svibnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-116/2022-15 od 2. lipnja 2023. zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i zbog povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije prvotuženik je postavio sljedeća pitanja:

"1. Jesu li prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 119., čl. 120 i čl. 122., Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vezi čl. 50. st.1. točka 7. i čl. 59. st.1. Ovršnog zakona i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici građanskog odjela od 22. veljače 2018. kada je ovrhovoditelja - prvotuženika cijenio nesavjesnim i time utvrdio pravo tužitelja koje sprječava ovrhu isključivo temeljem činjenica:

(1) da je na nekretnini na kojoj je upisano založno pravo (radi osiguranja kredita kojim je financirana gradnja), naknadno došlo do promjena u zemljišnoknjižnom tijelu glede izgrađenosti nekretnine jer je na istoj naknadno sagrađena zgrada s upisanim posebnim dijelovima nekretnine (razlozi prvostupanjske presude op.a.), (2) zbog činjenice da je ovrhovoditelj - drugotuženik pokrenuo ovrhu na većem broju posebnih dijelova nekretnine (razlozi prvostupanjske presude op.a.), kao i činjenice da

(3) je posebni dio nekretnine koji je predmet ovrhe predan u posjed predmnjevanom (neuknjiženom) vlasniku prije pokretanja ovršnog postupka (dodatni razlozi drugostupanjske odluke op.a.),

kada

(a) je u vrijeme stjecanja vlasništva i predaje u posjed predmnjevanom (neuknjiženom) vlasniku – tužitelju (trgovačkom društvu), založno pravo ovrhovoditelja prvotuženika, koje ga ovlašćuje na namirenje iz založene stvari, bilo prethodno uknjiženo u zemljišnoknjižnom izvatku nekretnine,

(b) a u trenutku pokretanja ovrhe na istoj nekretnini isti ovrhovoditelj nije imao mogućnost znati za postojanje predmnijevanog vlasništva tužitelja uvidom u zemljišne knjige jer zemljišnoknjižni izvadak nije sadržao niti jedan upis koji bi upućivao na postojanje drugog vlasnika različitog od ovršenika?

2. Jesu li sudovi dužni prilikom odlučivanja o primjeni materijalnog prava iz čl. 119., čl. 120 i čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vezi čl. 50. st.1. točka 7. i čl. 59. st.1. Ovršnog zakona i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici građanskog odjela od 22. veljače 2018., u slučaju iz pitanja pod brojem 1., dužni procjenjivati savjesnost i poštenje samo ovrhovoditelja – prvotuženika ili su dužni procjenjivati i savjesnost drugih sudionika u pravnom odnosu i to u konkretnom slučaju tužitelja – stjecatelja nekretnine opterećene založnim pravom koji svoje stjecanje vlasništva nije ni na koji način učinio vidljivim u zemljišnoknjižnom izvatku i drugotuženika – dužnika koji je od tužitelja primio kupoprodajnu cijenu, a nije podmirio dugovanje prema prvotuženiku niti je otuđenje posebnog dijela nekretnine učinio vidljivim u zemljišnoj knjizi?

3. Je li pogrešnom primjenom materijalnog prava opisanom u pitanjima 1. i 2. došlo do povrede ustavnih i konvencijskih prava ovrhovoditelja – prvotuženika i to prava opisana u:

- čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske koje svima jamči jednakost pred zakonom

- čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske kojim se jamči pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama

- čl. 48. st.1. Ustava Republike Hrvatske kojim se jamči pravo vlasništva vezano uz članak 50. stavak 2. Ustava, a koje se u praksi naslovnog suda kao i kroz praksu Europskog suda za ljudska prava i izraženu obvezu primjene Konvencije o zaštiti ljudskih prava i njenog Protokola 1. članak 1., tumači u širem smislu na način da se istovjetno pravu vlasništva štite i stvarna prava na nekretninama založnog vjerovnika, budući da je isti oslanjajući se na pravnu sigurnost legitimno očekivao da će drugostupanjski sud otkloniti nezakonitost i nepravilnost prvostupanjske presude i omogućiti provedbu ovrhe na nekretnini radi podmirenje njegove tražbine s osnove danog kredita drugotuženiku na način da je svoje založno pravo upisao na nekretnini na kojoj je drugotuženik namjeravao izgraditi zgradu i radi koje gradnje je tražio kredit od prvotuženika?".

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je osporio navode prvotuženika iz prijedloga i predložio revizijskom sudu prijedlog odbiti, a prvotuženiku naložiti da mu naknadi troškove sastava odgovora na prijedlog.

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 385.a st. 1. ZPP, vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Prvo pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP jer istim prvotuženik osporava pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva odnosno osporava činjenična utvrđenja, zaključke sudova te u svezi s time pravilnost primjene materijalnog prava, što nisu zakonski razlozi zbog kojih se može dopustiti podnošenje revizije.

4.1. Drugo pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije polazi od pogrešnog zaključka da sudovi u ovom predmetu nisu ocijenili savjesnost i poštenje tužitelja kao stjecatelja nekretnine opterećene založnim pravom. Suprotno tome u postupku je utvrđeno da je tužitelj predmnijevani vlasnik predmetne nekretnine, da mu je nekretnina predana u posjed prije pokretanja ovršnog postupka te da je u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu iste, dok prvotuženik kao ovrhovoditelj odnosno založni vjerovnik nije postupao savjesno kad je zatražio ovrhu. Stoga o odgovoru na to pitanje ne ovisi odluka o sporu pa isto nije važno pravno pitanje u smislu čl. 358.a st. 1. ZPP.

5. Odluke na koje se prvotuženik poziva u prijedlogu za dopuštenje revizije, donesene su u činjeničnim i pravnim okolnostima drugačijim od onih u ovom predmetu, pa stoga nisu odgovarajući razlozi važnosti za postavljena pravna pitanja.

6. Budući da u ovom predmetu nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postupanje revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

7. U odnosu na treće pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije, kojim prvotuženik ukazuje da su mu povrijeđena temeljna prava, kao i u odnosu na navode prvotuženika iznesene u prijedlogu za dopuštenje revizije da su nižestupanjski sudovi povrijedili njegovo pravo na jednakost pred zakonom zajamčeno čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 i 69/17 - dalje: Ustav), pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02 i 13/03 - dalje: Konvencija), te pravo vlasništva zajamčeno čl. 48. st. 1. Ustava, treba navesti kako se sadržaj prvotuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje i zaključili da je prvotuženik postupao nesavjesno, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.

7.1. Nadalje, odnosu na navode prvotuženika da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva pa do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

7.2. U postupku pred nižestupanjskim sudovima prvotuženiku je bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, da iznosi činjenice i predlaže dokaze te da na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Nižestupanjski sudovi su u obrazloženjima presuda odgovorili na sve odlučujuće navode prvotuženika, presude su detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da prvotuženik nije imao pravično suđenje.

7.3. Nadalje, u odnosu na navode prvotuženika o povredi prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, treba navesti da okolnost što je prihvaćen zahtjev tužitelja, pri čemu je odluka suda pravilno, razložno i razumno obrazložena i sadrži dostatne razloge za opravdanost zaključka o savjesnom postupanju tužitelja i nesavjesnom postupanju prvotuženika, sama po sebi ne ukazuje na osobito teške povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnu primjenu materijalnog prava niti na povredu prava vlasništva zajamčenu Ustavom i Konvencijom.

8. Zbog navedenoga vijeće je ocijenilo da prvotuženik navodima iznesenima u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo jednakost pred zakonom, pravo na pravično suđenje niti pravo vlasništva, pa je prijedlog za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, odbačen u dijelu u kojem je podnesen na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.

9. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 155. ZPP jer radnja sastavljanja odgovora na prijedlog nije bila potrebna za ovaj postupak.

Zagreb, 5. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina