REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3140/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika TA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž – 244/2025-3 od 3. travnja 2025., kojim je potvrđena presuda i preinačeno rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj P - 69/2024-18 od 4. prosinca 2024., u sjednici održanoj 5. studenog 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž – 244/2025-3 od 3. travnja 2025., kojim je potvrđena presuda i preinačeno rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj P - 69/2024-18 od 4. prosinca 2024.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj osporava istaknute navode tuženika, s prijedlogom da ovaj sud donese rješenje kojim se odbija prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu članka 385.a stavak 1. ZPP-a.
4. Naime, tuženik je u prijedlogu naznačio pravna pitanja kako glase:
„1. Da li podnošenje revizije i znanje za podnošenje revizije generalno isključuje pravo na legitimno očekivanje da tuženik zadrži ovršno naplaćene plaće prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi ili svaki konkretan slučaj treba u smislu legitimnog očekivanja procjenjivati prema činjenicama i dokazima u tom predmetu i već postojećim odlukama VSRH po reviziji u istovrsnom predmetu i istom revizijskom pitanju kao i praksi i stavu ESLJP po pitanju mirnog vlasništva?
2. Da li je ovršno naplaćena plaća tuženika temeljem pravomoćne i ovršne presude u kontekstu stava ESLJP kada se radi o potraživanjima postala njegovo mirno vlasništvo, jer je to potraživanje bilo dovoljno utvrđeno da se može izvršiti, kao i kada pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podliježe opozivu u određenim okolnostima to ne znači da ono ne predstavlja vlasništvo u smislu čl. 1. Protokola br. 1.?
3. Da li je tuženik dužan vraćati zakonske zatezne kamate preko iznosa koji je legalno mogao ostvariti na ime kamata u bankama u Republici Hrvatskoj oročenjem naplaćenih novčanih sredstava po pravomoćnoj i ovršnoj presudi, budući su kamate po oročenju u svim bankama desetak puta manje od zakonskih zateznih kamata te da li je presuđenjem na platež zakonskih zateznih kamata preko iznosa koje je legalno moguće ostvariti oročenjem narušeno načelo ravnopravnosti i ravnoteže jer tuženik nema nikakvu mogućnost ostvariti prihod u visini zakonskih zateznih kamata na iznos naplaćen temeljem pravomoćne i ovršne presude i da je do obračuna kamata imao oročen sav naplaćeni novac na ime plaća?
4. Da li selektivno podnošenje tužbe Republike Hrvatske samo prema tuženiku radi vraćanja stečenog bez osnove temeljem iste pravomoćne i ovršne presude po kojoj su po tužbi tuženika naplaćeni i drugi stjecatelji na proračunske račune predstavlja diskriminaciju tuženika te povredu prava na ravnopravnost i jednakost pred zakonom?“
4.1. U odnosu na navedena pitanja treba reći da se odluke na koje se tuženik poziva obrazlažući razloge važnosti postavljenih pitanja u smislu čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP-a ne odnose na okolnosti konkretnog slučaj već se njima osporava pravilnost pravnog shvaćanja u odnosu na pravno pitanje koje je bilo predmetom spora iz kojeg proizlazi tražbina tužitelja prema tuženiku. Osim toga, postavljena pitanja nisu važna niti za razvoj prava kroz sudsku praksu. Ovo iz razloga što su u pogledu postavljenih pravnih pitanja zakonske odredbe čl. 1111., 1115. i 1117. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) jasne i nedvosmislene, a nižestupanjski su ih sudovi prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu pravilno primijenili u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda (Rev - 1139/2019-2 od 18. listopada 2022.).
5. Kako, dakle, nije riječ o pravnim pitanjima važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. ZPP, riješeno je kao u izreci pod t. I. ovog rješenja.
6. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tuženik dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime na navode tuženika da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva prema čl. 48. Ustava i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju valja odgovoriti da neovisno od okolnosti što je tuženik tražbinu naplatio u ovršnom postupku temeljem ovršne isprave ne može se smatrati da je time anulirana primjena prethodno citiranih odredbi ZOO-a koje se odnose na stjecanje bez osnove, kao i neovisno o tome podnosi li tužitelj zahtjev za povratom isplaćenih iznosa prema svim tuženicima u odnosu na koje je sa zahtjevom uspio. Do povrede prava na mirno uživanje vlasništva u okolnostima konkretnog predmeta spora moglo bi se govoriti tek kada bi od donošenja ovršne isprave i naplate po istoj pa do njenog ukidanja prošlo dugo vremensko razdoblje koja okolnost se u konkretnom slučaju nije dogodila.
7. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao u izreci pod t. II. ovog rješenja.
Zagreb, 5. studenog 2025.
Predsjednik vijeća
Đuro Sessa
