Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-100/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Virovitici, po sucu tog suda Željki Jurić, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, 31. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da postoji potraživanje tužiteljice Republike Hrvatske, prema tuženiku ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] u iznosu od u iznosu od 6.938,46 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 11.11.2020. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023. a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

II Prebijaju se utvrđena tražbina tužiteljice i tražbina tuženika temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. Pr-74/17-25 od 2. ožujka 2020. potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj GžR-19/2020-2 od 21. svibnja 2020., te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.208,24 eura, u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. 11. 2020. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023. a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica Republika Hrvatske podnijela je pred Općinskim sudom u Bjelovaru tužbu protiv ŽF radi isplate. U tužbi se navodi da je BF temeljem presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-237/2011-46 od 20. studenog 2012., potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-621/2013-2 od 31. listopada 2013., kojom je tužiteljici naložena isplata bruto iznosa od 35.002,77 kune zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 10.580,60 kuna, prisilnim putem - u ovršnom postupku 18. travnja 2014. naplatio ukupni iznos od 75.192,08 kuna (str. 2-8).

1.2. U tužbi se, nadalje, navodi da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-181/14-2 od 3. siječnja 2017. prihvaćena revizija tužene (ovdje tužiteljice) Republike Hrvatske i ukinute su presude nižih sudova te predmet vraćen na ponovni postupak, pri čemu iz navedene odluke Vrhovnog suda slijedi da tužitelju ŽF, ovdje tuženiku, ne može kao prekovremeni rad biti priznato vrijeme nazočnosti na mjestu rada u vrijeme u koje nije stvarno radio, već se odmarao, te da je isti prisilnim putem naplatio veći iznos no što mu pripada, i to temeljem osnove koja je otpala, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Obzirom da tužiteljica nije bila u mogućnosti utvrditi koliko tuženom ŽF, pripada po osnovi prekovremenog rada jer se taj iznos trebao utvrditi u ponovljenom postupku, tužiteljica je postavila zahtjev za isplatom, temeljem odredbe čl. 186.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), odnosno za vraćanjem, iznosa koji će naknadno biti preciziran, s kamatom tekućom od 24. ožujka 2017., kada je podnesen zahtjev za mirno rješenje spora (str. 5-8).

2.1. Podneskom od 20. srpnja 2017. tuženik je iznio svoj odgovor na tužbu navodeći da je tužba preuranjena i nepotrebna, budući da tuženik ima namjeru vratiti razliku novca koju je primio po pravomoćnoj presudi, te da se ovim postupkom stvaraju samo nepotrebni troškovi jer on priznaje svaki pravomoćan i nesporan utvrđen iznos i zahtjev za isplatu koji mu je nepoznat. Protivi se tužbenom zahtjevu jer je isti neodređen i ne može biti određen prije pravomoćnosti ponovljenog postupka te navodi da nije ničim uzrokovao taj postupak. Također, tuženik ističe da ga se ne može obvezivati na isplatu bruto iznosa jer tuženik nije ni primio bruto iznos, i ne može vratiti novac koji ne posjeduje niti ga je ikada posjedovao, već je po pravomoćnoj presudi uplaćen direktno na račune tužitelja (po osnovi doprinosa, poreza i slično). Predlaže prekid ovog postupka, do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi između istih stranaka pod poslovnim brojem Pr-74/2017 (str. 9).

2.2. Tuženik dodatno u podnesku od 2. siječnja 2019. navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je suprotan praksi Europskog suda za ljudska prava izražen u presudi Solomun protiv Republike Hrvatske broj 679/11 od 2. travnja 2015., te da prema stajalištu izraženom u toj presudi tužitelj koji je vodio spor protiv RH pa je nakon pravomoćne presude i naplatio potraživanje od RH, a onda je presuda po kojoj je ostvario naplatu ukinuta, ne mora vratiti primljeni iznos jer bi mu vraćanjem tog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju. Ističe da su navedeno stajalište dužni primjenjivati i hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede Konvencije jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46. st.1. Konvencije koja je u ovoj pravnoj stvari iznad zakona (str. 13 -22).

2.3. Podneskom od 12. studenog 2020. tuženik ističe da je u međuvremenu ishodio novu pravomoćnu presudu protiv ovdje tužitelja, posl. br. Pr-74/2017 Općinskog suda u Bjelovaru, a iz koje slijedi da mu je tužitelj dužan isplatiti iznos od 20.589,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i za parnični trošak u iznosu od 10.536,50 kuna. Stoga izjavljuje prijeboj za navedeni iznos, no i dalje ostaje kod svih navoda vezanih uz praksu Europskog suda za ljudska prava i vraćanje stečenog bez osnove (str. 49-51).

2.3.1. Tužiteljica u svom podnesku od 5. veljače 2021. smatra svrsishodnim i ispravnim izvršiti prijeboj bruto iznosa tražbina stranaka (str. 73-74), dok se tuženik u svom podnesku od 11. veljače 2021. protivi potraživanju tužiteljice u bruto iznosu (str. 75).

2.4. Podneskom od 21. rujna 2023. tužiteljica je pozivajući se na odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023. dostavila izračun razlike tražbine tužitelja i tuženika nakon izvršenog prijeboja, pozivajući se na izračun Ministarstva obrane RH uz priložene tablice (str. 98-102), dok tuženik u svom podnesku od 2. listopada 2023. ne osporava matematički izračun na dan 11. studenog 2020., ali predlaže da sud pozove tužiteljicu da iznose iz navedenog podneska obrazloži po stavkama iz tablica (str. 103). Tuženik u svom podnesku od 18. ožujka 2024. također ne osporava matematički izračun tužiteljice s danom 11. studenog 2020. ( tablica 1. i tablica 2. ), ali da će se obzirom na izjavljeni prigovor radi prijeboja detaljnije očitovati nakon što tužiteljica postavi konačni tužbeni zahtjev (str.133), nakon čega je tužiteljica podneskom od 26. ožujka 2024. dostavila izračun razlike tražbine tužitelja i tuženika nakon izvršenog prijeboja zajedno s pojašnjenjima kako je sačinjen izračun na dan 11. studenog 2020., kada je tuženik dao izjavu o prijeboju, i u kojem navodi da iz dostavljenog izračuna proizlazi ukupna razlika u korist tužiteljice u iznosu od 3.576,06 eura. Tužiteljica prvenstveno predlaže sklapanje sudske nagodbe prema kojoj bi dopustila tuženiku plaćanje iznosa od 3.576,06 eura u najviše 12 mjesečnih rata, te bi s osnova troškova parničnog postupka potraživala eventualno trošak jedne parnične radnje, a ako tuženik ne pristane na sklapanje sudske nagodbe, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev na isplatu iznosa koji je tuženik primio prema ranije ukinutoj presudi P-237/2011, odnosno isplatu 6.755,78 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (str. 136-138).

2.5. Podneskom od 11. travnja 2024. tuženik se suglasio s matematičkim izračunom potraživanja tužitelja i tuženika, te je u skladu s time uredio postavljeni prigovor radi prebijanja (str. 142-143), ali i dalje ostaje kod svih navoda vezanih uz praksu Europskog suda za ljudska prava i vraćanje stečenog bez osnove. Smatra da tuženik nije dužan vratiti iznos koji je naplatio po pravomoćnoj presudi od tužitelja kao poslodavca, jer je taj iznos ovršio po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije preinačena, te bi vraćanje tog iznosa predstavljalo povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1. ističe da su navedeno stajalište dužni primjenjivati i hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede konvencije, jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46. st. 1 Konvencije, koja je po pravnoj snazi iznad zakona (čl. 141. Ustava RH). Posebice vezano za naprijed navedeno, tuženik ističe da se prema stavu ESLJP može tvrditi da je došlo do povrede prava na mirno vlasništvo, kada se radi o potraživanjima, kada je to potraživanje dovoljno utvrđeno da se može izvršiti a što je upravo bilo u konkretnom slučaju prema ranijoj pravomoćnoj presudi iz koje je potraživanje tuženika bilo izvršeno. Prema stavu ESLJP činjenica da pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podliježe opozivu u određenim okolnostima ne znači da ono ne predstavlja vlasništvo u smislu čl. 1. Protokola br. 1. Tuženik nastavno ističe da je VSRH u istovrsnom pravnom predmetu pred Naslovnim sudom br. P-1359/10 odbacio reviziju Republike Hrvatske kao nedopuštenu, a glede potpuno istog revizijskog pitanja ovdje tužitelja u odnosu na koje je VSRH u predmetu između stranaka u ovom predmetu dopustio reviziju. S tim u vezi tuženik navodi da je jedno od temeljenih vidova vladavine prava načelo pravne sigurnosti koje je implicitno sadržano u Konvenciji br. 30658/05 $ 39 kao i pravo na pravično suđenje sadržano u čl. 29. Ustava Republike Hrvatske. Države ugovornice naime imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih odluka a ovdje je isti sud donio proturječne odluke u ugovornice naime imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih odluka a ovdje je isti sud donio proturječne odluke u potpuno istovrsnim pravnim predmetima što nije u skladu s načelom pravne sigurnosti te je VSRH takovim odlukama postao izvor nesigurnosti čime je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti sadržano u čl. 6 st. 1 Konvencije (Stajalište ESLJP Strasbourg – zahtjev br. 48101/07 u predmetu Ž c/a RH od 01.07.2010.g.) Ovo tim više jer se proturječna odluka VSRH u ovom predmetu u potpuno istoj pravnoj situaciji bazirala samo na ocjeni VSRH a ne na propisima (str. 141).

2.5.1. Tužiteljica je podneskom od 3. prosinca 2024. dostavila novi izračun MORH-a s prilozima (str. 217-231), dok podneskom od 10. prosinca 2024. pojašnjava novi izračun sačinjen na dan 11. studenog 2020., kada je je tuženik dao izjavu o prijeboju. Iz ovog izračuna, proizlazi ukupna razlika u korist tužiteljice u iznosu od 2.919,81 eura, time da iz dostavljenog izračuna proizlazi i razlika potraživanja s osnova parničnog troška u korist tužiteljice u iznosu od 288,43 eura, tako da tužiteljica potražuje od tuženika ukupni iznos od 3.208,24 eura. Tužiteljica ponovno prvenstveno predlaže sklapanje sudske nagodbe prema kojoj bi dopustila tuženiku plaćanje iznosa od 3.208,24 eura u najviše 12 mjesečnih rata, te bi s osnova troškova parničnog postupka potraživala eventualno trošak jedne parnične radnje, a ako tuženik ne pristane na sklapanje sudske nagodbe, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev na isplatu iznosa koji je tuženik primio prema ranije ukinutoj presudi P- 237/2011, odnosno 6.755,78 eura (str. 234-236).

2.6. Tuženik, pak podneskom od 6. prosinca 2024., uz ranije i naprijed navedene razloge iz kojih predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a ako sud ne odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, tuženik ostaje kod navedenog prigovora radi prijeboja te predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi na dan 11. studenog 2020. postojanje potraživanja tužiteljice u iznosu od 6.650,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 11. studenog 2020. i potraživanje tuženika na dan 11. studenog 2020. u iznosu od 3.730,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 11. studenog 2020., te da se utvrđene tražbine stranaka prebiju i naloži tuženiku da tužitelju isplati od 2.919,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 11. studenog 2020. (str. 237-238). U odnosu na potraživanje tužiteljice iz podneska od 10. prosinca 2024. kojim tužiteljica potražuje iznos od 6.755,78 eura, tuženik ističe da je u tom iznosu sadržan i parnični trošak iz prethodnog postupka (1.404,29 eura) za koji iznos tuženik predlaže da se odbaci budući da taj iznos nije zatražen u postupku radi mirnog rješenja spora, već samo bruto iznos koji će se naknadno precizirati, dok je parnični trošak neto iznos koji je bio točno određen (str. 237-242).

3. Slijedom svega navedenog, među strankama nije sporna pravilnost matematičkog obračuna, tj. iznosi koji su naplaćeni po ukinutoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. P-237/11-46 od 20. studenog 2012. potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-621/2013-2 od 30. listopada 2013., kao ni iznos koji je ovdje tužiteljica dužna isplatiti tuženiku temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. Pr-74/17-25 od 2. ožujka 2020. donesene u istoj pravnoj stvari u ponovljenom postupku.

4. Među strankama je, međutim, sporna osnovanost tužiteljičinog potraživanja, obzirom na tvrdnje tuženika da vraćanje onoga što je naplaćeno temeljem pravomoćne presude u ovršnom postupku predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora (str. 5-8), Presudu Europskog suda za ljudska prava (str. 14-22), dopis MORH-a sa specifikacijom naplate od 19.srpnja 2023. (str. 119-126, 127-130), dopis MORH-a od 2. prosinca 2024. s priloženim obračunom potraživanja tužitelja i tuženika (str. 218-232), podnesak tuženika s prigovorom radi prijeboja ( str. 237-238 ), te u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. ZPP-a, sud nalazi da tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

7. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. P-237/11-46 od 20. studenog 2012. naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju, u ovom predmetu tuženiku, isplati bruto iznos od 35.002,77 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na mjesečne iznose i troškovima postupka u iznosu od 10.580,60 kuna,

- da je navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl.br. Gž-621/2013-2 od 31.listopada 2013., te da je tužitelj (tuženik u ovom postupku) u cijelosti naplatio svoje potraživanje temeljem navedene presude u ovršnom postupku 18. travnja 2014. u iznosu od 75.192,08 kuna,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-181/14-2 od 3. siječnja 2017. prihvaćena revizija Republike Hrvatske, te ukinute presude temeljem kojih je tužitelj (tuženik u ovom postupku) naplatio svoje potraživanje prisilnim putem i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava, kada su tužitelju priznati prekovremeni sati rada i oni sati u vrijeme kada je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio za vrijeme dežurstva i straže,

- da je Općinski sud u Bjelovaru donio u ponovljenom postupku presudu posl.br. Pr-74/2017-25 od 2. ožujka 2020., kojom je naloženo Republici Hrvatskoj da tužitelju (tuženiku u ovom postupku) isplati bruto iznos od 20.585,90 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na mjesečne iznose i troškovima parničnog postupka u iznosu od 10.536,50 kuna,

- da je u ovom postupku u kojem tužiteljica, tj. Republika Hrvatska, potražuje povrat onoga što je prisilno naplaćeno temeljem pravomoćne presude P-237/11-46, tj. osnove koja je kasnije otpala, dva puta bio određen prekid postupka, i to raspravnim rješenjem posl.br. P-844/2017-4 od 13. prosinca 2017. do pravomoćnog okončanja postupka Pr-74/2017 ( str. 10), te da je rješenjem posl.br. P-844/17-8 od 27. listopada 2020. određen nastavak postupka (str. 46), te rješenjem posl.br. P- 46/2021-18 od 3. svibnja 2022. do okončanja postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske pod posl.br. Revd-1440/2021 (str.93), te da je rješenjem posl.br. P-46/21-20 od 18. rujna 2023. određen nastavak postupka (str. 95-96),

- da je, nakon što je predmetni postupak nastavljen povodom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci posl.br. Rev- 1427/2021-3 od 7. ožujka 2023., prema kojem radnik nakon što je ukinuta osnova po kojom mu je isplaćena naknada plaće u bruto iznosu pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 3. ZOO/05, nije istodobno i pasivno legitimiran na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave, tužiteljica je radi smanjenja daljnjih troškova, uz suglasnost tuženika, dostavila novi izračun Ministarstva obrane, s razlikom između dosuđenog iznosa po presudi iz ponovljenog postupka posl.br. Pr- 74/2017 od 2. ožujka 2020. i iznosa koji je ovršen po presudi koja je ukinuta posl.br. P-237/2011 od 20. studenog 2012. (str. 217-231, 234-236, 237), na koji tuženik nema primjedbi te predlaže da se ne provodi knjigovodstveno financijsko vještačenje (str. 243),

- da iz predmetnog izračuna slijedi da postoji razlika troškova u korist tužiteljice u iznosu od 288,43 eura,

- da je tužena strana prihvatila matematičku pravilnost predmetnog obračuna, na dan 11. studenog 2020., ali se protivi naknadi parničnog troška u korist tužiteljice u iznosu od 1.404,29 eura, jer da isti nisu obuhvaćeni zahtjevom za mirno rješenje spora, te se protivi i tužbenom zahtjevu tužiteljice kojim traži isplatu iznosa od 6.755,78 eura (str. 237-242).

8. U ovoj pravnoj stvari stoga nije sporno da je tuženik, naplatio, prisilnim putem, tj. u ovršnom postupku, tražbinu koju je imao prema tužiteljici na temelju pravomoćne presude, koja je naknadno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. Nije sporno ni da je u ponovljenom postupku, tuženik ishodio novu pravomoćnu odluku u kojoj je sadržana tražbina koju je stavio u prijeboj tužiteljici u ovom postupku. Također, stranke ne spore ni sam matematički obračun između tih dvaju potraživanja, no sporno je da li vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, tj. u konkretnom slučaju s obzirom na osnovu koja je otpala, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

9.1. Tuženik nalazi da vraćanje iznosa koji su naplaćeni temeljem pravomoćne presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, pozivajući se pri tomu na odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu: ESLJP), Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11). Po ocjeni ovog Suda, tuženikovo pozivanje na navedene odluke ESLJP, nije osnovano niti primjenjivo u ovoj pravnoj stvari. Naime, u predmetu Solomun protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je podnijelo državno odvjetništvo (pravnog lijeka kojeg je mogao podnijeti samo državni organ, a ne svaka stranka u postupku), a koje je prema shvaćanju ESLJP imalo puno diskrecijsko pravo u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva čime se otvorilo pitanje o jednakosti strana u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. Prema tomu, ESLJP u toj situaciji izrazio shvaćanje u odnosu na činjenični supstrat koji u bitno proistječe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što u ovom predmetu nije slučaj – i ne dovodi u pitanje jednakost strana u postupku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd – 3347/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

9.2. U ovome je predmetu Vrhovni sud ukinuo je nižestupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku, te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o jednakosti strana u postupku. Također, u presudi Solomun protiv Hrvatske radilo se o dodatnom, ponovnom razmatranju istih činjenica (ima li stranka ili nema prebivalište i stvarno boravište u području posebne državne skrbi te u tom smislu povreda načela pravne sigurnosti), dok se u ovom predmetu ne radi o takvoj situaciji jer Vrhovni sud nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovo razmotre iste činjenice, već je svoju odluku donio zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava.

9.3. Sukladno praksi ESLJP, kod instituta stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, sud je dužan utvrditi jesu li pojedinci doprinijeli tomu da akti temeljem kojih su nešto stekli nepravilni, razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim, je li predmetno potraživanje zaista već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

9.4. Prema okolnostima tuženikova slučaja, isti ničim nije doprinio da gore citirane presude Općinskog i Županijskog suda budu nepravilne, a iz kojih razloga bi iste očekivano bile ukinute, pouzdajući se u načelo pravne sigurnosti odnosno postupajući u dobroj vjeri i s povjerenjem u institucije tužiteljice.

9.5. Pravna priroda onoga što tužiteljica potražuje od tuženika po pravilima stečenog bez osnove je iznos što ga je tuženik prisilno naplatio, na temelju pravomoćne presude (koja je kasnije ukinuta), po osnovi plaće za prekovremene sate rada odnosno za vrijeme nazočnosti na mjestu rada kada tuženik nije stvarno radio već se odmarao za vrijeme dežurstva i straže.

9.6. Također je potrebno utvrditi je li kod tuženika nastupilo legitimno očekivanje da je to što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude, njegovo vlasništvo u smislu da ne postoje posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih, vodeći pri tome posebno računa da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u "javnom interesu" i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Javni interes mora biti takav da nadjača temeljno načelo pravne sigurnosti i prava pojedinca da bi opravdao ponovno razmatranje prava pojedinca i eventualno lišavanje prava vlasništva.

9.7. U okolnostima konkretnog slučaja, upravo zbog činjenice što je tužiteljica podnijela reviziju kao izvanredni pravni lijek, koja je, s obzirom na vrijednost premeta spora, sukladno važećim zakonskim propisima bila dopuštena, tuženik je, obzirom da je tijekom cijelog postupka bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku, mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od odluka nižih sudova. Naime, svaka stranka u parničnom postupku ima pravo podnositi redovite i izvanredne pravne lijekove radi čega se ne bih moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom članka 1. Protokola br. 1 ili pravne sigurnosti primjenom članka 6. Konvencije.

9.8. Ovaj sud polazeći od postavki da je prvi i najvažniji zahtjev čl.1. Protokola da bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirnom uživanju vlasništva treba biti zakonito, da je vladavina prava jedno od temeljnih načela demokratskog društva, da načelo zakonitosti predmnijeva kako su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni, te da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u javnom interesu i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, kraj nespornog utvrđenja i prava kako pojedinca tako i tužiteljica koja je tijelo javne vlasti prema stavu ESLJP-a, da su svima pa tako i tuženiku poznate odredbe Zakona o parničnom postupku, te postojanje mogućnosti izjavljivanja revizije te mijenjanja odluka pravomoćnih i ovršnih odluka nižih sudova, to bi tuženikovo legitimno očekivanje bilo da je ono što primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo ali tek kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to baš prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse.

10.1. Slijedom navedenog za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice za povrat novčanih sredstava koji su tuženiku isplaćeni u ovršnom postupku mjerodavne odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu ZOO). Odredbom stavka 1. tog članka i zakona propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj ga je dužan vratiti, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi; dok je odredbom stavka 3. istog članka i zakona propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

10.2. Iz odredbe članka 1115. ZOO-a, slijedi pak da kad se vraća stečeno bez osnove da se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. Kako među strankama nije sporno da je tuženik u ovršnom postupku stekao po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta, što znači po osnovi koja je kasnije otpala, novčane iznose, navedeno, sukladno citiranoj odredbi iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a, ima za posljedicu vraćanje primljenog. Pri tomu tuženik, sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi Revr- 1427/2021- 3 od 7. ožujka 2023., koji je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici od 27. veljače 2023., nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.

12.1 Prema novom izračunu stručnih službi tužiteljice – podnesak od 3. prosinca 2024. (str. 217-231), potraživanje tužiteljice temeljem presude posl.br. P-237/2011- 46, gdje je ukidanjem iste otpala osnova plaćanja, na dan 11. studenog 2020. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama iznosi 6.650,03 eura (zbroj stupaca 16, 17 i 18 Tablice 2 , str. 219).

12.1.1.

Razlika troškova postupka s kamatama po ukinutoj presudi P- 237/2011-46 i po presudi iz ponovljenog postupka Pr-74/2017-25, prema novom izračunu stručnih službi tužiteljice – podnesak od 3. prosinca 2024. (str. 217-231), iznosi 288,43 eura u korist tužiteljice (stupac 4 tablice 5, str.222).

12.2. Nadalje, prema novom izračunu tužiteljice potraživanje tuženika BF (str. 217-231), po presudi iz ponovljenog postupka posl.br. Pr-74/2017-25, na dan 11. studenog 2020. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama iznosi 3.730,22 eura (zbroj stupaca 16 i 17 Tablice 1, str. 218).

12.3. Kako je tuženik izjavio prigovor prijeboja s danom 11. studenog 2020. (str. 49-51), a tužiteljica je također suglasna da se prijeboj izvrši s danom 11. studenog 2020. (str. 74), te kako tužiteljica i tuženik na matematički izračun međusobnih potraživanja na dan 11. studenog 2020. nisu imali primjedbi, sud je izvršio prebijanje međusobnih potraživanja stranaka sukladno novom obračunu na koji niti tuženik nije imao primjedbi (str. 243).

12.4. Naime, tužiteljica je u tužbi navela da je tuženik u ovršnom postupku naplatio više no što mu pripada, te da nije u mogućnosti postaviti određen zahtjev za povratom više isplaćenog dok to ne utvrdi u ponovljenom postupku, dakle, nije potraživala povrat cjelokupno isplaćenog iznosa temeljem ukinute presude, dok je tuženik po ishođenju pravomoćne odluke u ponovljenom postupku tražbinu utvrđenu istom stavio u prijeboj tužiteljici, s time da se suglasio s novim matematičkim izračunom tužiteljice na koji nema primjedbi – sa stanjem na dan 11. studenog 2020. (str. 243) - sud je, a kako bi se konačno razriješili odnosi među strankama, našao osnovanim odlučiti o prigovoru radi prijeboja što ga je postavio tuženik. Uostalom, i tužiteljica je u podnesku od 2. veljače 2021. (str. 74) istaknula da je ispravno i svrsishodno odlučiti o prigovoru radi prebijanja.

12.5. Slijedom navedenog, potraživanje tužiteljice prema tuženiku koje je nastalo temeljem isplate po presudi pos.br. P-237/2011-46, a koja je kasnije ukinuta, na dan 11. studenog 2020. iznosi 6.650,03 eura, plus razlika troškova postupka u iznosu od 288,43 eura, što ukupno iznosi 6.938,46 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od navedenog dana pa do isplate. Stoga je odlučeno kao u točci I. izreke ove presude.

12.6. Potraživanje tužene prema tužiteljici temeljem pravomoćne presude posl.br. Pr-74/2017-25, na dan 11. studenog 2020. iznosi 3.730,22 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od navedenog dana do isplate.

12. 7. U odnosu na postojanje tuženikove tražbine koju je isti istaknuo u prigovoru radi prebijanja, sud nije utvrđivao postojanje iste u izreci ove presude. Naime, postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici već je utvrđeno pravomoćnom presudom koja je donesena u ponovljenom postupku posl. br. Pr-74/17-25 od 2. ožujka 2020. Sud nalazi da tražbinu utvrđenu pravomoćnom presudom, sudskom nagodbom ili odlukom drugog tijela vlasti, tuženik može istaknuti prigovorom radi prijeboja, a da ne postoji negativna procesna pretpostavka, ali sud ne smije u izreci ponovo utvrđivati postojanje tuženikove tražbine.

12.8. Naime, kod procesno pravnog prigovora radi prebijanja sud ne smije u izreci ponovno utvrđivati postojanje tuženikove tražbine, jer bi ponovno sudio o istome, nego se samo ograničiti na utvrđenje postojanja tužiteljičine tražbine i prebiti je s prethodno pravomoćno utvrđenom tuženikovom protutražbinom, i ako postoji razlika dosuditi je tužiteljici, a odbiti zahtjev u prebijenom dijelu (Županijski sud u Splitu, Gž- 2558/2023-3 od 21. prosinca 2023.,Visoki trgovački sud, Pž-5884/2021-5 od 6. lipnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-508/80 od 29. lipnja 1980.).

13. Slijedom navedenog, sud je izvršio prebijanje potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 6.938,46 eura s potraživanjem tuženika prema tužiteljici koji je utvrđen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr-74/17-25 u iznosu od 3.730,22 eura, te je naložio tuženiku da da tužiteljici isplati iznos od 3.208,24 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 11. studenog 2020. do isplate. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Virovitici 31. prosinca 2024.

Sutkinja:

Željka Jurić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave pismenog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Josipa Jelačića 1, Bjelovar – na P-

2. Odvjetnik Dejan Đerić Strossmayerova 4, Bjelovar