Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-646/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Sabini Dugonjić, u pravnoj stvari tužitelja Bessere d. o. o. iz Osijeka, Zadarska 2, OIB 65420950279, zastupanog po punomoćniku Juraju Mariniću, odvjetniku iz Osijeka, Gundulićeva 5, protiv tuženice RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Dori Rešetar, odvjetnici u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-274/2020-19 od 12. studenog 2024., dana 31. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Bessere d. o. o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-274/2020-19 od 12. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Ivane Kovačević iz Osijeka, poslovni broj Ovrv-2902/2019 od 22. studenoga 2019. te je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 113,27 €, dok je pod točkom III. izreke tuženica sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijena u cijelosti kao neosnovanim.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i II. izreke kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 -Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 563,00 kn/74,72 €[1] s pripadajućim zateznim kamatama na ime neplaćenih dnevnih parkirališnih karata zajedno sa zateznim kamatama, kao i troškovima postupka.

6. Budući da se tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 563,00 kn/74,72 €, valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467. ZPP. U smislu odredbe čl. 458. ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona. (čl. 467. st. 1. ZPP). Stoga ovaj sud nije cijenio žalbene navode koji svojim sadržajem odgovaraju žalbenim razlozima relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako to proizlazi iz žalbe.

7. U prvostupanjskom postupku nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP, a niti one koje žalitelj ističe. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi te se može ispitati, a niti razlozima presude, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Iz stanja spisa proizlazi da je postupak u ovom predmetu pokrenut prijedlogom za ovrhu od 21. studenog 2019. na temelju vjerodostojne isprave, podnesenim od strane ovrhovoditelja radi naplate glavnice u iznosu od 563,00 kn/74,72 € s pripadajućim zateznim kamatama i troškom ovršnog postupka, a povodom kojeg je javni bilježnik Ivana Kovačević donijela rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-2902/2019 od 22. studenog 2019. kojim je određena predložena ovrha. Zatim, proizlazi da je protiv navedenog rješenja o ovrsi, ovršenica dana 4. veljače 2020. podnijela prigovor, nakon čega je prvostupanjski sud rješenjem od 26. svibnja 2020. stavio izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te postupak nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

9. Prvostupanjski sud je donio pobijanu odluku uz obrazloženje da je tijekom postupka utvrđeno da tuženica u vrijeme terećenih iznosa prema izdanim dnevnim parkirnim kartama nije bila vlasnicom vozila kao niti u posjedu vozila, niti je kao vozač vozila koristila vozilo za koje tužitelj potražuje isplatu temeljem dnevnih parkirnih karata. Naime, osobno vozilo marke Toyota tip Verso reg. oznake [registarska oznaka] bilo je registrirano na OTP leasing, Podružnica Osijek, a korisnik vozila od 16. svibnja 2013. do 15. prosinca 2017. bio je [obrt] obrt vlasnika AE te iz toga proizlazi da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije koji je istaknula tuženica. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da osim što proizlazi da [obrt] nije bio u vlasništvu tuženice, tuženica nije bila vozač ni vlasnik, kao ni korisnik leasinga navedenog vozila. To stoga jer iz izvatka iz obrtnog registra proizlazi da je vlasnik [obrt] AE iz [adresa] te da je obrt osnovan 24. rujna 2001., slijedom čega tuženica ne može biti pasivno legitimirana u ovom postupku.

10. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Osječko-baranjske od 20. rujna 2022. proizlazi da je provjerom u evidenciji registriranih motornih vozila utvrđeno da je korisnik osobnog vozila marke Toyota tip Verso reg. oznake [registarska oznaka] bio obrt [obrt] u razdoblju od 16. svibnja 2013. do 15. prosinca 2017., a isto tako, iz podataka Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Osječko-baranjske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za upravne poslove od 28. veljače 2023. proizlazi da je provjerom u IS MUP-a utvrđeno da je osobno vozilo Toyota tip Verso 1.6 VALVEMATIC broj šasije [broj šasije] prije registarske oznake [registarska oznaka] od 15. prosinca 2017. registrirano na ime ZE iz [adresa] i nosi registarsku oznaku [registarska oznaka]. Također, prvostupanjski sud zaključuje da iz izvješća MUP-a od 1. srpnja 2020. od 20. rujna 2022. te od 28. veljače 2023. proizlazi da tuženica nije odgovorna za nastalu tražbinu tužitelja jer nije bila vlasnica obrta [obrt] koji je korisnik leasinga, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pobijane odluke.

12. Takve zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

13. Tužitelj žalbenim navodima osporava pobijanu presudu navodeći da je tijekom postupka u više navrata predlagao da sud od MUP zatraži očitovanje od kada do kada se kao korisnik vozila registarske oznake [registarska oznaka] u evidenciji motornih vozila vodila ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vlasnik obrta [obrt] za proizvodnju i trgovinu, a od kada do kada se kao korisnik naprijed navedenog vozila u evidenciji motornih vozila vodio AE, OIB: [osobni identifikacijski broj], a koje očitovanje nije dobiveno pa da je počinjena bitna povreda postupka.

14. Najprije valja reći da prema odredbi čl. 12. Pravilnika o organizaciji i načinu naplate parkiranja (Službeni glasnik Grada Osijeka broj 19 od 31. prosinca 2013.) zaustavljanjem i parkiranjem vozila na parkirnom mjestu vozač odnosno vlasnik vozila zaključuje s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju parkirališta prihvaćajući Opće uvjete ugovora o korištenju parkirališta. Isto tako, prema odredbi čl. 17. Općih uvjeta isporuke komunalne usluge parkiranja i ugovora o korištenju parkirališta (Službeni glasnik Grada Osijeka broj 2 od 04. veljače 2019.) propisano je da se odgovornom osobom za plaćanje dnevne karte smatra osoba označena kao vlasnik vozila u evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno korisnik vozila naveden u evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova za slučaj da je vlasnik vozila leasing kuća, a za vozila koja nisu evidentirana vlasnik vozila utvrđuje se na drugi način, dok je čl. članka 14. Općih uvjeta propisano da je vozač, odnosno vlasnik vozila dužan platiti dnevnu kartu u roku od osam dana od dana izdavanja naloga.

15. Tužitelj svoje potraživanja temelji na računima broj 9094/PARKIS/2 od 13. svibnja 2017., 11266/PARKIS/2 od 30. lipnja 2017., 13820/PARKIS/2 od 31. srpnja 2017., 20780/PARKIS/2 od 31. listopada 2016., a kako to proizlazi i iz izvatka iz poslovnih knjiga.

16. U odnosu na žalbene navode tužitelja, valja reći da prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Osječko-baranjske od 1. srpnja 2020. proizlazi da je osobno vozilo marke Toyota tip Verso reg. oznake [registarska oznaka] od 16. svibnja 2013. do 15. prosinca 2017. bilo registrirano na OTP Leasing d.d., a korisnik vozila od 16. svibnja 2013. do 15. prosinca 2017. bio je [obrt] obrt, vlasnika AE dok je od 15. prosinca 2017. navedeno vozilo bilo registrirano na fizičku osobu, a navedeno proizlazi i iz Izvješća od 20. rujna 2022. i Izvješća od 28. veljače 2023.

17. Isto tako, iz izvatka iz obrtnog registra razvidno je da je vlasnik [obrt] AE iz [adresa] te da je obrt osnovan 24. rujna 2001. dok iz navoda tuženice proizlazi da je do 9. ožujka 2015. bila vlasnicom obrta [obrt], a Ugovorom o ortakluku od 10. ožujka 2015. postala je zajedno s AE suvlasnicom obrta, da bi 12. ožujka 2015. raskidom ugovoru o ortakluku istupila obrta i od 12. ožujka 2015. jedini vlasnik obrta je AE, a tako proizlazi i iz priležeće dokumentacije. Isto tako, iz Sporazuma o diobi bračne stečevine (list 14 do 20 spisa) proizlazi da su dva osobna automobila marke Toyota Hillux reg. oznake [registarska oznaka] i marke Toyota Verso reg. oznake [registarska oznaka] bile unesene u imovinu obrta [obrt], a Sporazumom o diobi bračne stečevine od 7. svibnja 2015. sklopljenim između RE i bivšeg bračnog druga iste AE člancima I i IV ugovora ugovoreno je da su dva navedena automobila samovlasništvo AE.

18. Slijedom navedenog, kako iz priložene dokumentacije jasno proizlazi da je osobno vozilo marke Toyota tip Verso reg. oznake [registarska oznaka], za koje su nastali troškovi dnevnih parkirnih karti, u razdoblju od 16. svibnja 2013. do 15. prosinca bilo registrirano na OTP Leasing d.d., a korisnik vozila od 16. svibnja 2013. do 15. prosinca 2017. bio je [obrt] obrt, vlasnika AE, a iz kojeg obrta je tuženica još 12. ožujka 2015. raskidom ugovoru o ortakluku istupila, čemu valja pridodati i da je Sporazumom o diobi bračne stečevine ugovoreno da je predmetni automobil u samovlasništvu AE, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženica nije pasivno legitimirana odnosno da nije dužna platiti tužitelju utužene iznose.

19. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije cijenio dokaze tužitelja iz kojih proizlazi da je tuženica korisnica vozila registarske oznake [registarska oznaka] na dane 19.10.2016.g., 25.10.2016.g., 04.05.2017.g., 08.05.2017.g., 22.05.2017.g., 06.06.2017.g., 07.06.2017.g. i 06.07.2017.g. bila tuženica, valja reći da žalbeni prigovori, kojima se tužitelj upušta u ocjenu dokaza prvostupanjskog suda, predstavljaju prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 ZPP, u vezi s odredbom čl. 8 ZPP. Međutim, navedeni se žalbeni razlozi ne mogu s uspjehom isticati, također sukladno odredbi čl. 467 st. 1 ZPP, te stoga isti nisu niti uzeti u razmatranje.

20. Ostale žalbene navode koji u svojoj naravi predstavljaju žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije razmatrao (čl. 476. st. 1. ZPP).

21. Odluka o parničnom trošku je pravilna kako po osnovi tako i visini, dok tužitelju ne pripada pravo na parnični trošak jer je izgubio parnicu (čl. 154. st. 1. ZPP.)

22. Zbog navedenih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke kao u izreci ove presude pod točkom I.

23. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove odluke.

24. Zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 31. prosinca 2025.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić