Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2935/2023-7
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-256/2021- 13 od 30. ožujka 2023., dana 31. prosinca 2024..
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-256/2021-13 od 30. ožujka 2023.
Obrazloženje
1. Pobijanom odlukom Općinski sud u Varaždinu oglašava se mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari te se određuje kako će se po pravomoćnosti rješenja predmet će se ustupiti Općinskom sudu u Čakovcu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
2. Protiv rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje ZPP) sa prijedlogom da se pobijana odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. U svojoj žalbi tuženik ističe kako sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje uslijed toga što je odbio primjenu ugovorne odredbe kojom su se stranke sporazumjele o nadležnosti.
6. U pobijanoj odluci sud pravilno utvrđuje kako je predmet spora u ovom postupku utvrđenje ništetnosti čl. 2. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između stranaka dana 27. prosinca 2005., te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa neosnovano stečenih temeljem spornih nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Odredbom čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika a prema čl. 81. st. 1. , st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. I prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). Sud Europske unije j ie u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te N Editores SA protiv NMŽ i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
7. Sam tužitelj tvrdi kako je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti unaprijed unesena u tipski ugovor sastavljen od strane tuženika, te je tužitelj sa sadržajem iste bio upoznat doslovno tik pred potpisivanje Ugovora i nije mu ostavljena mogućnost pregovora o istoj, teret dokaza da se o toj ugovornoj odredbi pregovaralo upravo je na tuženiku koji ničim ne dokazuje da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pri čemu se radi o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka imajući u vidu njome ugovorenu obvezu tužitelja kao potrošača za putovanjem radi ostvarivanja svojih potrošačkih prava, a koja obveza se iz financijskih i organizacijskih razloga ukazuje otegotnom za tužitelja kao potrošača, te ga može odvratiti od ostvarivanja njegovih potrošačkih prava. Sud također ističe da pravo tužitelja da slobodno izabere punomoćnika ne smije biti ograničeno ili uvjetovano tužiteljevim troškovima pristupa sudu, pri čemu tužitelj temeljem čl. 89. st. 2. ZPP ima pravo osobno doći pred sud i davati izjave pored svojeg punomoćnika, te bi mu ostvarivanje njegovih potrošačkih prava po ocjeni ovoga suda bilo otežano ukoliko bi ovaj postupak provodio sud u mjestu sjedišta tuženika. Slijedom navedenog, sud pravilno zaključuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj, ugovornoj odredbi u smislu čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP, a na kojoj se ne može zasnivati nadležnost suda.
8. I prema čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/1 1, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP) za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište a prema čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako je ugovor sklopljen u Podružnici Čakovec, a sud svoju nadležnost temelji na čl. 59. ZPP prema kojem je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, te je sjedište suda u Čakovcu tužitelju bliže od Zagreba, čime mu je time i lakše ostvariti pristup sudu u Čakovcu, nego u Zagrebu.
9. Stoga je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesenu žalbu protiv odluke odbiti i njome pobijano rješenje potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu 31. prosinca 2024..
Sudac
Josip Grubišić
