Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4090/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja, ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , zastupan po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku iz Splita, Trg HBZ 8/II, Split, protiv tuženika ,ERSTEIERMARKISCHE BANKA, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, koja je zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1074/2023 od 30. travnja 2024., ispravljenog rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 1074/2023. od 21. svibnja 2024., dana 31. prosinca 2024.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1074/2023 od 30. travnja 2024., ispravljeno rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1074/2023. od 21. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom odlukom odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku kao, dok se rješenjem o ispravku isto rješenje ispravlja na način da se u izreci rješenja redak drugi umjesto navedenog "tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. , Zagreb, Magazinska cesta " treba stajati "tuženika, ERSTEIERMARKISCHE BANKA, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka".
2. Protiv rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.) - dalje: ZPP s prijedlogom da se isto rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka u svemu sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti na koje se upire, pa prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ili koju od povreda pravila o postupku na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP sve u vezi sa čl. 46. i 19. OZ.
5. U žalbi tuženik ističe kako sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Pitanje ništetnosti pojedinih odredbi je meritorno pitanje i u ovoj fazi postupka nijedna odredba citiranog Ugovora nije mogla biti utvrđena ništetnom, pa sve proizvode pravne učinke, pa tako i odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, nije moguće raspravljati o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora zaključenog između stranaka a da (eventualno) to nije utvrđeno u kontradiktornom postupku, pa stoga ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda u Rijeci nije niti mogla biti utvrđena ništetnom, slijedom čega je ovaj sud, a s obzirom da razlozi za donošenje pobijanog rješenja predstavljaju pogrešnu primjenu materijalnog prava. Dapače, i Sud Europske Unije u odluci od 21. veljače 2013. godine u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv BM i IM, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo je da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Sud je trebao obavijestiti stranke u postupku o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te je u tom smislu trebao provesti kontradiktorni postupak na temelju kojeg bi mogao sagledati sve okolnosti slučaja i utvrditi da li je uistinu predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, a ne izvoditi paušalne zaključke. Prvostupanjski sud je u cijelosti zanemario i to da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena mora uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, bila je dužnost i obveza prvostupanjskog suda da prilikom ocjene je li predmetna ugovorna odredba poštena uzme u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a što prvostupanjski sud nedvojbeno nije napravio. Time je tuženik onemogućen dokazivati svoje tvrdnje da se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjski je sud samo paušalno ustanovio da je odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost suda u Rijeci nepoštena. Dakle, sud izvodi samo paušalne zaključke, a uopće ne navodi koje je kriterije primijenio prilikom donošenja odluke i što je utvrdio primjenom navedenih kriterija, a uz to uopće nije proveo kontradiktorni postupak temeljem kojega je mogao utvrditi sve relevantne okolnosti za ocjenjivanjem nepoštenosti ugovorne odredbe o prorogaciji nadležnosti. Sud u postupku nije utvrdio je li se o prorogacijskog klauzuli posebno pregovaralo kao i ostale relevantne okolnosti koje bi utjecale na uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S tim u vezi, s obzirom da je tužitelj već angažirao punomoćnika u ovom sporu, to ne postoji zapreka da za obavljanje tih istih radnji angažira odvjetnika iz drugog grada u sjedištu suda nadležnog u sporu.
6. No, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03), određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15 i 14/19), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).
7. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv R. M. Q. te A3 i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čije je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
8. Odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tužiteljicu, s obzirom da se njezino sjedište nalazi upravo u Rijeci. Pritom činjenica da tužiteljicu zastupaju punomoćnice odvjetnice nije dokaz protivnog jer se radi o odvjetnicama čiji bi odlasci na ročišta u Rijeku rezultirali dodatnim troškovima za tužiteljicu, dok bi već i samo angažiranje odvjetnika iz Rijeke, na što tuženica ukazuje, očekivano tužiteljici uzrokovalo određene troškove. Budući da je ranije navedeno da prema odluci S. E. unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koju omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnivati nadležnost (Općinskog) suda u Rijeci.
9. Prema odredbi čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je Ugovor sklopila. Pritom, s obzirom na navode žalbe, valja reći da citirana odredba čl. 59. ZPP ne govori o podružnici, nego o poslovnoj jedinici, a ta odredba ne uvjetuje ni da je poslovna jedinca pravne osobe upisana u sudski registar niti se to može zaključiti iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gr1-516/07 od 14. prosinca 2007., pa činjenica da poslovna jedinica tuženice gdje je sklopljen Ugovor o kreditu nije upisana u sudski registar nije od nikakvog značaja za ocjenu pravilne primjene čl. 59. ZPP.
10. Tuženica u žalbi nadalje prigovara da je u konkretnom slučaju sud propustio omogućiti parničnim strankama da se kontradiktorno očituju o pitanju nepoštenosti prorogacijske klauzule. U predmetu broj C-472/11 - Š P. B. Z. p. C. C., Sud Europske unije je na postavljena prethodna pitanja nacionalnog suda odgovorio da se odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima moraju tumačiti na način da nacionalni sud, koji je po službenoj dužnosti utvrdio nepoštenom ugovornu odredbu, ne mora čekati da potrošač, koji je obaviješten o svojim pravima, izjavi da traži da se odnosna ugovorna odredba utvrdi ništetnom, kako bi posljedice takvog utvrđenja i primijenio. Sud Europske unije je, međutim, dodao da načelo kontradiktornog postupka općenito obvezuje nacionalni sud, koji je nepošteni karakter neke ugovorne odredbe utvrdio po službenoj dužnosti, da parnične stranke o tome izvijesti i omogući im da o tome rasprave na način koji im omogućavaju nacionalne postupovne odredbe. Isti sud je nastavno naveo i da nacionalni sud, kako bi mogao ocijeniti je li neka ugovorna odredba na kojoj je utemeljen odnosni (tužbeni) zahtjev nepoštena, mora imati u vidu i sve ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju tužitelj je, nakon što je tuženica u odgovoru na tužbu prigovorila mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda, replicirajući istaknula da odredbu o prorogaciji nadležnosti u mjesto sjedišta kreditora treba smatrati nepoštenom. Kako je, stoga, u ovom slučaju prigovor nepoštene ugovorne odredbe istaknuo tužitelj te je o istome tuženici omogućeno očitovanje, poštovano je načelo kontradiktornosti u raspravljanju pa sud prvog stupnja, postupajući na taj način, nije onemogućio tuženicu raspravljati pred sudom, zbog čega ona neosnovano tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Na ovome mjestu sudu treba konačno napomenuti i to da u konkretnoj situaciji nema mjesta zasnivanju nadležnosti na odredbi čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju jer se ta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora, no kako iz ranije navedenog proizlazi postojanje nadležnosti prvostupanjskog suda, valjalo je slijedom svega navedenog, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.
11. Iz opisanog razloga valjalo je odlučiti kao u izreci, te temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti podnesenu žalbu, te je stoga odlučno kao u izreci.
U Zagrebu 31. prosinca 2024.
Sudac
Josip Grubišić
