Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-100/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz OD Knezović & Partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 11. prosinca 2024. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 31. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136- 293/2007 koji je dana 14. studenog 2007. sklopljen između pravnog prednika tuženika, trgovačkog društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, a sada ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6 i tužiteljice TF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], a koja odredba glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1¸50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.”.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6 da tužiteljici TF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od 155,07 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. 11. 2007. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6 da tužiteljici TF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 301,16 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 14. ožujka 2024. podnijela ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 155,07 EUR protiv tuženika Addiko Bank d.d. U tužbi je navela da mjesna nadležnost Općinskog suda u Varaždinu proizlazi iz članka 16. Ugovora o kreditu broj: 136-293/2007 koji je 14. studenoga 2007. sklopljen između nje i prednika tuženika te da se kod Općinskog suda u Varaždinu u predmetu poslovnog broja P-1132/2019 temeljem istog ugovora o kreditu i između istih parničnih stranaka već vodio postupak radi isplate i povrata više plaćenih iznosa anuiteta zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u kojem je sud pravomoćnom presudom od 2. prosinca 2020. meritorno riješio spor u njezinu korist. Nadalje je navela da je kao korisnica kredita zaključila s pravnim prednikom tuženika, trgovačkim društvom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb 14. studenoga 2007. Ugovor o kreditu br. 136-293/2007, kojim joj je prednik tuženika stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 17.434,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. U konkretnom slučaju radi se o potrošačkom kreditu za kupnju osobnog vozila. Predmetni kredit je u cijelosti otplatila 11. prosinca 2014., a 27. studenoga 2007. prilikom isplate kredita, po tuženiku joj je obračunata i naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 261,51 CHF, odnosno 155,07 EUR. S obzirom da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, to je pasivno legitimirana stranka u ovom postupku. Navela je da je odredbom članka 5. st. 2 Ugovora o kreditu određeno kako joj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Tvrdi da se radi o tipskoj odredbi koju je pravni prednik tuženika prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj nije mogla pregovarati. Spornom odredbom Ugovora nije određeno od čega se sastoji ulazna naknada od 1,50 % od iznosa kredita, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim s obradom zahtjeva i odobravanjem ugovora o kreditu te tvrdi da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila 1,50 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju na ime ulazne naknade isplatila pravnom predniku tuženika iznos od čak 155,13 EUR, što je u tom trenutku odgovaralo visini jednog cijelog anuiteta kredita. Tvrdi da se radi o odredbi koja se temeljem čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, te da je odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava, s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje, niti su joj kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Pozvala se na sudsku praksu, odnosno odluke suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba u skladu s odredbom čl. 7. ZOO-a, ukazuje na činjenicu da u Ugovoru nisu jasno i određeno specificirani troškovi obrade zahtjeva i odobravanja kredita koje bi podmirivala iz ulazne naknade, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Istaknula je da je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila iznos od 1,50 % od iznosa kredita te da sporna odredba sadržana u članku 5. Ugovora doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Tvrdi da budući je utuženi iznos od 155,07 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita tuženik, odnosno njegov pravni prednik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO dužan naznačeni iznos vratiti zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115 ZOO.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare, navodeći da je Ugovor o kreditu otplaćen je u siječnju 2015. Istaknuo je da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO), te je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da je u članku 5. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Stoga je činidba na koju se tužiteljica obvezala u potpunosti određena i da su troškovi obrade kredite uvjeti davanja kredita, što je naknadno potvrdio i zakonodavac. U odnosu na tužiteljičine tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ističe da je članak 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba te da je time ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Naveo je da je naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Naveo je i da ako sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na okolnost pregovaranja predlaže saslušanje tužiteljice. Naveo je i da sporna odredba nedvojbeno nije uzrokovala tužiteljici znatnu štetu, što je jedna od pretpostavki koja se kumulativno mora ostvariti prema članku 81. ZZP-a 03, jer je po tužiteljičinom kazivanju naplaćena u iznosu od 155,07 EUR i ukazao je na sudsku praksu koja govori u prilog njegovim tvrdnjama i predložio je odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu, i to Ugovor o kreditu broj 136-293/2007 od 14.11.2007. (list 6-9 spisa), specifikaciju isplate kredita od 27.11.2007. (list 10 spisa) i saslušana je tužiteljica kao stranka. S obzirom da je tuženik u podnesku od 8. studenoga 2024 naveo da je na ime troškova obrade kredita naplaćeno tužiteljici 1.168,43 HRK, odnosno 155,07 EUR, ostaje kod osporavanja osnove tužbenog zahtjeva, ali ne i visine istog, tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga da se izvede vještačenje po financijskom vještaku.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe čl.5.st.2. Ugovora o kreditu broj 136-293/2007 sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika 14. studenoga 2007. u [adresa] kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, kao i isplata tog iznosa koji je pravni prednik tuženika odbio tužiteljici od iznosa kredita na ime tih jednokratnih troškova obrade kredita. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

7. Dakle, između stranaka je nesporno da su sklopile predmetni Ugovor o kreditu broj 136-293/2007 od 14. studenoga 2007. kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužiteljici potrošački kredit za kupnju rabljenog vozila kunskoj protuvrijednosti od 17.434,00 CHF, po srednjem tečaju za CHR Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Navedeno proizlazi iz ugovora o kreditu (list 6-9 spisa). Nije sporno da je u čl.5.st.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kjredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Nije sporno niti da su 27. studenoga 2007. tužiteljici naplaćeni jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 261,51 CHF, odnosno u protuvrijednosti u kunama 1.168,43 HRK od iznosa odobrenog kredita, što prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR= 7,53450 kn iznosi 155,07 EUR. Nije sporno niti da je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako nije imala mogućnost pregovaranja o odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena naplata naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,5%, već joj je dat izračun koliko iznosi ta naknada, te se sjeća da je iznosila oko 261,00 CHF što je bilo u visini jedne rate kredita. Nadalje je iskazala kako joj nije bilo objašnjavano da se naknada odnosi na troškove banke vezano za obradu kredita te da joj je poznato da kad se banci obraćaš sa zahtjevom za kredit da oni imaju pripremljene tipske ugovore. Na pitanje je li prihvatila da tu naknadu mora platiti odgovorila je da je ona taj kredit digla jer je njen suprug radio van mjesta stanovanja i trebali su zamijeniti automobil, te im je trebao novac. Nije joj bila objašnjena nikakva struktura naknade već joj je rečeno da naknada iznosi 1,5%, te nije mogla utjecati na visinu te naknade.

9. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan, s obzirom da je ista iskazivala neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije pregovarala o spornoj odredbi čl.5.st.2. Ugovora o kreditu, kao i da pravni prednik tuženika nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna jednokratna naknada za obradu kredita i na što se uopće ta naknada odnosi.

10. Odredba čl. 5.stavka 2. predmetnog ugovora o kreditu prema kojoj je pravni prednik tuženika ovlašten prije isplate kredita odbiti od iznosa kredita jednokratne troškove obrade u visini od 1,50% od iznosa kredita, je prema stajalištu suda ništetna. Naime, odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Pravni prednik tuženika je u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetnu odredbu čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu o pravu na naplatu jednokratne naknade za troškove obrade kredita i o istoj se nije pojedinačno pregovaralo i prema stajalištu suda tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja jednokratne naknade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, koju je njegov pravni prednik naplatio/ustegnuo od iznosa odobrenog kredita 27.11.2007. Osim što u čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao, niti obrazložio koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, sud je utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužiteljici naplaćeni/ustegnuti iznos po tom osnovu od 261,51 CHF, odnosno 1.168,43 kn, odnosno utuženi iznos od 155,07 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije s obzirom da je uveden Euro kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, i to temeljem čl. 323. st. 1., u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zatraženom zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je njegov pravni prednik naplatio/ustegnuo temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Naime, između stranaka u konačnici nije bilo sporno koliko i kada je tužiteljici ustegnuto, odnosno naplaćeno na ime jednokratne naknade za troškove obrade kredita ( izjava tuženika u podnesku od 8. studenoga 2024.). Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njezinom zahtjevu, od dana nakon što joj je navedena naknada ustegnuta, odnosno naplaćena i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te ga je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonske zatezne kamate na način kako je to navedeno u izreci presude. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi 29. st. 2 . ZOO-a i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

10. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita to prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a po toj osnovi tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 155,07 EUR. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife, u zatraženom iznosu od 50,00 EUR plus PDV, kao i trošak sastava podneska od 18.10.2024., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, u iznosu od 50,00 EUR, plus PDV, sukladno tbr. 8. t. 1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife te trošak zastupanja na ročištima održanim 5.11.2024. i 11.12.2024. u iznosima od po 50,00 EUR, plus PDV, za svako, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 25,00 EUR, plus PDV, sukladno tbr. 9. t. 3. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Dakle za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužiteljici je priznato 281,25 EUR, te trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 301,16 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 31. prosinca 2024.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, odnosno sukladno čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Knežević & Partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagreb