Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-380/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Vesne Vrkić Perak kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Marijane Žulj Jakovljević kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivoni Rus odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vizentin Brnabić & Rus iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1578/2022-20 od 28. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 31. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  je

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1578/2022-20 od 28. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. i 6. Ugovora o kreditu broj 9011569044 od 21.06. 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi: "....iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.505,50 CHF (slovima: devetnaesttisućapetstopet CHF i pet C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita." ”Kredit u iznosu od 19.505,50 CHF (slovima: devetnaesttisućapetstopet CHF i pet C)...........plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju VJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.203,11 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,01 € od 18.11.2008 do isplate,

- na iznos od 10,33 € od 1.1.2009 do isplate,

- na iznos od 12,12 € od 1.2.2009 do isplate,

- na iznos od 12,90 € od 1.3.2009 do isplate,

- na iznos od 10,44 € od 1.4.2009 do isplate,

- na iznos od 10,83 € od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 7,62 € od 1.6.2009 do isplate,

- na iznos od 4,88 € od 1.7.2009 do isplate,

- na iznos od 5,50 € od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 7,07 € od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 6,90 € od 1.10.2009 do isplate,

- na iznos od 5,39 € od 1.11.2009 do isplate,

- na iznos od 8,21 € od 1.12.2009 do isplate,

- na iznos od 10,26 € od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 13,57 € od 1.2.2010 do isplate,

- na iznos od 12,71 € od 1.3.2010 do isplate,

- na iznos od 16,97 € od 1.4.2010 do isplate,

- na iznos od 16,04 € od 1.5.2010 do isplate,

- na iznos od 17,99 € od 1.6.2010 do isplate,

- na iznos od 30,90 € od 1.7.2010 do isplate,

- na iznos od 28,15 € od 1.8.2010 do isplate,

- na iznos od 35,59 € od 1.9.2010 do isplate,

- na iznos od 33,20 € od 1.10.2010 do isplate,

- na iznos od 28,13 € od 1.11.2010 do isplate,

- na iznos od 37,93 € od 1.12.2010 do isplate,

- na iznos od 50,14 € od 1.1.2011 do isplate,

- na iznos od 41,72 € od 1.2.2011 do isplate,

- na iznos od 44,78 € od 1.3.2011 do isplate,

- na iznos od 40,68 € od 1.4.2011 do isplate,

- na iznos od 41,29 € od 1.5.2011 do isplate,

- na iznos od 57,61 € od 1.6.2011 do isplate,

- na iznos od 58,70 € od 1.7.2011 do isplate,

- na iznos od 85,46 € od 10.8.2011 do isplate,

- na iznos od 62,22 € od 10.9.2011 do isplate,

- na iznos od 58,43 € od 1.10.2011 do isplate,

- na iznos od 57,49 € od 1.11.2011 do isplate,

- na iznos od 56,00 € od 16.12.2011 do isplate,

- na iznos od 60,40 € od 22.1.2012 do isplate,

- na iznos od 63,61 € od 1.2.2012 do isplate,

- na iznos od 63,87 € od 1.3.2012 do isplate,

- na iznos od 61,54 € od 1.4.2012 do isplate,

- na iznos od 62,69 € od 1.5.2012 do isplate,

- na iznos od 63,78 € od 1.6.2012 do isplate,

- na iznos od 62,05 € od 1.7.2012 do isplate,

- na iznos od 62,63 € od 1.8.2012 do isplate,

- na iznos od 61,66 € od 1.9.2012 do isplate,

- na iznos od 59,18 € od 2.10.2012 do isplate,

- na iznos od 61,80 € od 1.11.2012 do isplate,

- na iznos od 63,24 € od 1.12.2012 do isplate,

- na iznos od 62,74 € od 1.1.2013 do isplate,

- na iznos od 57,14 € od 1.2.2013 do isplate,

- na iznos od 61,91 € od 1.3.2013 do isplate,

- na iznos od 62,21 € od 6.4.2013 do isplate,

- na iznos od 60,13 € od 1.5.2013 do isplate,

- na iznos od 54,79 € od 1.6.2013 do isplate,

- na iznos od 54,58 € od 1.7.2013 do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 9011569044 od 21. 06. 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseće na redovnu kamatu koja glasi:“...........promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila....”

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosuod 1.694,22 eura s zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana."

Dok je rješenjem prvostupanjskog suda riješeno:

"Dopušta se preinaka tužbe.“

2. Presudu i rješenje suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom tuženik pobija u cijelosti i to zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i zbog toga se može ispitati zbog čega je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu br. 9011569044 zaključenog 21. lipnja 2006. između nje kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovoren način promjene kamate stope sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika, zatim zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 1. i 6. naprijed navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te zahtjev za isplatom iznosa od 2.203,11 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos je tužiteljica preplatila tuženiku temeljem ništetnih odredbi kojima je ugovorena primjena valutne klauzule.

8. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da su takve odredbe ugovora utvrde ništetnim, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio slijedeće činjenice:

- da je sklopljenim Ugovorom o kreditu br. 9011569044 od 21. lipnja 2006. od strane tuženika kao kreditora, tužiteljici kao korisniku kredita odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.505,50 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita;

- da se isti iznos tužiteljica obvezala vratiti u roku od 84 mjeseca uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima i uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,17 % godišnje;

- da je namjena istog kredita bila kupnja osobnog vozila;

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;

- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.;

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je saslušanjem tužiteljice kao stranke utvrđeno da je ista predmetni Ugovor o kreditu zaključila kod tuženika jer je bila njihov dugogodišnji klijent, a djelatnica banke joj je rekla da je valuta chf stabilna i sigurna s time da je znala da može doći do promjene anuiteta, ali nije mislila da se to može dogoditi u tom obujmu, a na rizik valutne klauzule ju nitko nije upozorio;

- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da preplaćeni iznos tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjena tečaja iznosi 2.203,11 EUR.

9. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, kao i promjenjiva kamatna stopa nepoštene ugovorne odredbe, a onda i ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.

10. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom, zauzimajući stav da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa izvršenog temeljem ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i to upravo u iznosu kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

11. Pri ocjeni žalbenih navoda tuženika da je sud prvog stupnja svoju odluku pogrešno utemeljio na pravnim shvaćanjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te da pobijana presuda nema nikakvih razloga u pogledu odlučne činjenice zbog čega se utvrđuju ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje reguliraju primjenu valutne klauzule, odnosno da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, obrazloženje odluke da je manjkavo i nedostatno, potrebno je navesti da su isti žalbeni navodi tuženika potpuno neosnovani.

12. Naime, predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu sa odredbama čl. 131. do 141.b. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.- u daljnjem tekstu ZZP/07).

12.1. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima.

12.2. Tužiteljica u predmetnoj parnici traži isplatu onog što je platila tuženiku temeljem ništetnih odredbi. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici ona se je, u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

13. Stoga se tužiteljica, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu, u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

14. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora, te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

15. Tuženik to u provedenom postupku nije dokazao, primjerice saslušanjem svojeg djelatnika koji je neposredno pregovarao sa tužiteljicom, odnosno nije dokazao niti predlagao dokaze na okolnost da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužiteljici značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

16. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbe članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje: ZZP/03) kada je pobijanom točkom III. izreke presude utvrdio da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu odredbi koje reguliraju način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, kao i kada je pobijanom točkom I. izreke presude utvrdio da je ništetna odredba čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na valutnu klauzulu.

17. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja otplate kredita vršio sukladno svim pozitivnim zakonskim propisima, odnosno da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem.

18. Nesporno je pravo tuženika kao banke da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija i to posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje. Međutim, kamatna stopa koja zapravo predstavlja cijenu u ugovoru o kreditu bila je u trenutku sklapanja ugovora ugovorena u visini od 5,17 % i ugovoreno je da se može promijeniti sukladno odluci banke o kamatnim stopama.

19. Međutim, uzimajući u obzir utvrđene činjenice u ovom postupku i naprijed navedene odredbe ZZP/03, a koje reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi, pravilno je utvrđeno da ista ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to ovdje tuženika, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, ovdje tuženik kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika a da isti tu promjenu nije mogao predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene kamatnih stopa. Ovakvim načinom određivanja načina promjene kamatnih stopa tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na određivanje jednog bitnog elementa ugovora tj. cijene a što je protivno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22. - dalje: ZOO).

20. S obzirom na navedeno, po ocjeni ovoga suda i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju postojala je obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu istoga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja istih odredbi u postojećim ugovorima o kreditu.

21. Slijedom iznijetog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu i to odredba o načinu promjene kamatne stope, te u dijelu odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF, te je također pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli koji iznosi su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka i to primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i odredbe iz čl. 1111. istog Zakona.

22. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.

23. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima.

23.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

23.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.

23.3. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 29. studenog 2022., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari tj. do 29. studenog 2022. zastara nije nastupila,

24. Rješenjem je prvostupanjski sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva povećanjem istoga nakon što je u postupku provedeno financijsko – knjigovodstveno vještačenje, a sukladno odredbi čl. 190. ZPP-a.

24.1. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje kako tužitelj sve do trenutka dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nije mogao pravilno označiti visinu svog tužbenog zahtjeva, budući ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe čl. 190. ZPP-a dopustio navedenu preinaku. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

24.2. Nadalje, valja nadodati i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, te je stoga neosnovan prigovor tuženika u odnosu na zastaru.

25. Pravilno je sud prvog stupnja temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio visinu preplaćenog iznosa kojega je tužiteljica platila temeljem ništetne odredbe koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i stoga po tom osnovu tužiteljici dosudio iznos od 2.203,11 EUR-a.

25.1. Neosnovanim su ocijenjeni žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja bio dužan uzeti u obzir i manje plaćene iznose zbog promjene tečaja.

25.2. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da tuženik tijekom postupka nije isticao niti procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP, niti materijalnopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i 196. ZOO, odnosno da nije podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu tečajnu razliku, te zbog toga nije bilo procesnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik je općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava samo visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa stoga sud prvog stupnja nije bio niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. negativnim tečajnim razlikama (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

26. Nadalje, budući da je tuženik dosuđeni iznos primio od tužiteljice na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, neosnovano se poziva na svoje poštenje, jer su odredbe Ugovora o kreditu o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak i neodređeni način promjene kamatne stope utvrđene ništetnim. Te su odredbe Ugovora o kreditu ništetne od početka, pa se, suprotno pravnom stajalištu tuženika, ne može smatrati poštenim stjecateljem, jer je primio novčani iznos dosuđen tužiteljici, na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Upravo iz tog razloga pravilno je određen i tijek zakonskih zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

27. Neosnovano tuženik prigovara visini dosuđenih troškova parničnog postupka. U tom dijelu presuda suda prvog stupnja je valjano obrazložena i dosuđena visina troškova je u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sve radnje za koje su tužiteljici priznati troškovi bile su potrebne i nužne za vođenje parnice u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP, pa je tako pravilno tužiteljici priznat i trošak sastava podneska od 27. prosinca 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife s obzirom da se istim podneskom tužiteljica očituje na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka i sukladno tome postavlja tužbeni zahtjev.

28. Zbog navedenog, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

29. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a., jer sa žalbom nije uspio.

U Vukovaru, 31. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Vesna Vrkić Perak