Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-349/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Vesne Vrkić Perak kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Marijane Žulj Jakovljević kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kusalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelko odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci – Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3320/2019-38 od 14. prosinca 2023. na sjednici vijeća održanoj 31. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  je

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci – Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3320/2019- 38 od 14. prosinca 2023..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju ŠU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 24.535,71 kuna / 3.256,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos:

4,68 HRK / 0,62 EUR od dana 1.2.2008.

4,63 HRK / 0,61 EUR od dana 1.3.2008.

4,63 HRK / 0,61 EUR od dana 1.4.2008.

4,58 HRK / 0,61 EUR od dana 1.5.2008.

4,54 HRK / 0,60 EUR od dana 1.6.2008.

4,54 HRK / 0,60 EUR od dana 1.7.2008.

4,49 HRK / 0,60 EUR od dana 1.8.2008.

4,44 HRK / 0,59 EUR od dana 1.9.2008.

4,40 HRK / 0,58 EUR od dana 1.10.2008.

4,40 HRK / 0,58 EUR od dana 1.11.2008.

4,35 HRK / 0,58 EUR od dana 1.12.2008.

4,35 HRK / 0,58 EUR od dana 1.1.2009.

4,30 HRK / 0,57 EUR od dana 1.2.2009.

4,25 HRK / 0,56 EUR od dana 1.3.2009.

4,25 HRK / 0,56 EUR od dana 1.4.2009.

27,84 HRK / 3,70 EUR od dana 1.5.2009.

27,60 HRK / 3,66 EUR od dana 1.6.2009.

27,41 HRK / 3,64 EUR od dana 1.7.2009.

27,18 HRK / 3,61 EUR od dana 1.8.2009.

26,94 HRK / 3,58 EUR od dana 1.9.2009.

26,70 HRK / 3,54 EUR od dana 1.10.2009.

26,47 HRK / 3,51 EUR od dana 1.11.2009.

16,26 HRK / 2,16 EUR od dana 1.12.2009.

9,93 HRK / 1,32 EUR od dana 28.12.2009.

102,37 HRK / 13,59 EUR od dana 20.4.2010.

24,96 HRK / 3,31 EUR od dana 18.5.2010.

24,72 HRK / 3,28 EUR od dana 2.6.2010.

24,44 HRK / 3,24 EUR od dana 20.7.2010.

24,15 HRK / 3,21 EUR od dana 28.8.2010.

23,92 HRK / 3,17 EUR od dana 28.9.2010

33,37 HRK / 4,43 EUR od dana 4.11.2010.

9,55 HRK / 1,27 EUR od dana 24.12.2010.

28,03 HRK / 3,72 EUR od dana 17.3.2011.

9,12 HRK / 1,21 EUR od dana 19.4.2011.

8,98 HRK / 1,19 EUR od dana 20.5.2011.

te na iznos

25,50 HRK / 3,38 EUR od dana 1.11.2008.

14,86 HRK / 1,97 EUR od dana 3.11.2008.

53,69 HRK / 7,13 EUR od dana 1.1.2009.

59,12 HRK / 7,85 EUR od dana 1.2.2009.

64,61 HRK / 8,58 EUR od dana 1.3.2009.

48,25 HRK / 6,40 EUR od dana 1.4.2009.

47,66 HRK / 6,33 EUR od dana 1.5.2009.

29,58 HRK / 3,93 EUR od dana 1.6.2009.

8,38 HRK / 1,11 EUR od dana 1.7.2009.

17,10 HRK / 2,27 EUR od dana 1.8.2009.

32,46 HRK / 4,31 EUR od dana 1.9.2009.

17,51 HRK / 2,32 EUR od dana 1.10.2009.

5,78 HRK / 0,77 EUR od dana 1.11.2009.

15,88 HRK / 2,11 EUR od dana 13.11.2009.

10,02 HRK / 1,33 EUR od dana 1.12.2009.

31,36 HRK / 4,16 EUR od dana 28.12.2009.

8,16 HRK / 1,08 EUR od dana 1.1.2010.

69,66 HRK / 9,25 EUR od dana 22.2.2010.

49,19 HRK / 6,53 EUR od dana 8.3.2010.

127,09 HRK / 16,87 EUR od dana 20.4.2010.

42,71 HRK / 5,67 EUR od dana 3.5.2010.

55,67 HRK / 7,39 EUR od dana 18.5.2010.

46,55 HRK / 6,18 EUR od dana 25.5.2010.

100,31 HRK / 13,31 EUR od dana 2.6.2010.

149,18 HRK / 19,80 EUR od dana 20.7.2010.

219,73 HRK / 29,16 EUR od dana 28.8.2010.

197,84 HRK / 26,26 EUR od dana 28.9.2010.

214,57 HRK / 28,48 EUR od dana 4.11.2010.

495,26 HRK / 65,73 EUR od dana 24.12.2010.

263,60 HRK / 34,99 EUR od dana 8.2.2011.

256,82 HRK / 34,09 EUR od dana 7.3.2011.

146,75 HRK / 19,48 EUR od dana 17.3.2011.

279,01 HRK / 37,03 EUR od dana 19.4.2011.

322,01 HRK / 42,74 EUR od dana 20.5.2011.

355,07 HRK / 47,13 EUR od dana 6.6.2011.

101,93 HRK / 13,53 EUR od dana 20.6.2011.

0,04 HRK / 0,01 EUR od dana 1.7.2011.

333,82 HRK / 44,31 EUR od dana 4.7.2011.

516,59 HRK / 68,56 EUR od dana 8.8.2011.

4,18 HRK / 0,55 EUR od dana 11.8.2011.

512,44 HRK / 68,01 EUR od dana 5.9.2011.

365,99 HRK / 48,58 EUR od dana 4.10.2011.

364,59 HRK / 48,39 EUR od dana 4.11.2011.

2,08 HRK / 0,28 EUR od dana 1.12.2011.

335,16 HRK / 44,48 EUR od dana 6.12.2011.

5,57 HRK / 0,74 EUR od dana 1.1.2012.

364,82 HRK / 48,42 EUR od dana 4.1.2012.

8,98 HRK / 1,19 EUR od dana 1.2.2012.

384,77 HRK / 51,07 EUR od dana 6.2.2012.

12,13 HRK / 1,61 EUR od dana 1.3.2012.

379,24 HRK / 50,33 EUR od dana 5.3.2012.

14,41 HRK / 1,91 EUR od dana 1.4.2012.

362,19 HRK / 48,07 EUR od dana 4.4.2012.

17,70 HRK / 2,35 EUR od dana 1.5.2012.

368,17 HRK / 48,86 EUR od dana 8.5.2012.

20,25 HRK / 2,69 EUR od dana 1.6.2012.

373,13 HRK / 49,52 EUR od dana 4.6.2012.

24,04 HRK / 3,19 EUR od dana 1.7.2012.

356,63 HRK / 47,33 EUR od dana 4.7.2012.

27,95 HRK / 3,71 EUR od dana 1.8.2012.

357,19 HRK / 47,41 EUR od dana 7.8.2012.

30,68 HRK / 4,07 EUR od dana 1.9.2012.

336,73 HRK / 44,69 EUR od dana 7.9.2012.

32,81 HRK / 4,35 EUR od dana 1.10.2012.

331,37 HRK / 43,98 EUR od dana 5.10.2012.

13.697,03 HRK / 1.817,91 EUR od dana 31.10.2012.

15,39 HRK / 2,04 EUR od dana 15.11.2012.

do isplate sve po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12 a. st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 222,17 EUR / 1.673,64 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 4,57 / EUR 0,61 od 02.02.2006. pa do isplate,

- kn 19,79 / EUR 2,63 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 25,48 / EUR 3,38 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 24,57 / EUR 3,26 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 21,75 / EUR 2,89 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 27,18 / EUR 3,61 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 28,24 / EUR 3,75 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 22,3 / EUR 2,96 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 22,47 / EUR 2,98 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 21,9 / EUR 2,91 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 26,57 / EUR 3,53 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 39,37 / EUR 5,23 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 48,06 / EUR 6,38 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 44,03 / EUR 5,84 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 46,39 / EUR 6,16 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 68,39 / EUR 9,08 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 73,8 / EUR 9,79 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 80,93 / EUR 10,74 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 80,88 / EUR 10,73 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 71,11 / EUR 9,44 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 85,65 / EUR 11,37 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 86,01 / EUR 11,42 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 75,8 / EUR 10,06 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 76,92 / EUR 10,21 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 55,2 / EUR 7,33 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 40,68 / EUR 5,40 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 26,33 / EUR 3,49 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 59,98 / EUR 7,96 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 69,33 / EUR 9,20 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 59,12 / EUR 7,85 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 79,46 / EUR 10,55 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 74,89 / EUR 9,94 od 02.09.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 37,32 EUR/281,35 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- izraženo u kn 5,91 / EUR 0,78 od 02.06.2011. pa do isplate,

- izraženo u kn 5,91 / EUR 0,78 od 02.07.2011. pa do isplate,

- izraženo u kn 5,77 / EUR 0,77 od 02.08.2011. pa do isplate,

- izraženo u kn 5,67 / EUR 0,75 od 02.09.2011. pa do isplate,

- izraženo u kn 5,62 / EUR 0,75 od 02.10.2011. pa do isplate,

- izraženo u kn 21,51 / EUR 2,85 od 02.11.2011. pa do isplate,

- izraženo u kn 21,17 / EUR 2,81 od 02.12.2011. pa do isplate,

- izraženo u kn 20,79 / EUR 2,76 od 02.01.2012. pa do isplate,

- izraženo u kn 20,47 / EUR 2,72 od 02.02.2012. pa do isplate,

- izraženo u kn 19,87 / EUR 2,64 od 02.03.2012. pa do isplate,

- izraženo u kn 19,8 / EUR 2,63 od 02.04.2012. pa do isplate,

- izraženo u kn 19,47 / EUR 2,58 od 02.05.2012. pa do isplate,

- izraženo u kn 19,09 / EUR 2,53 od 02.06.2012. pa do isplate,

- izraženo u kn 18,69 / EUR 2,48 od 02.07.2012. pa do isplate,

- izraženo u kn 18,38 / EUR 2,44 od 02.08.2012. pa do isplate,

- izraženo u kn 18,01 / EUR 2,39 od 02.09.2012. pa do isplate,

- izraženo u kn 34,93 / EUR 4,64 od 02.10.2012. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.020,05 EUR/ 15.220,07 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 14. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preostalom dijelu, kao i tuženikov zahtjev za naknadnom troška u cijelosti." Dok je rješenjem prvostupanjskog suda riješeno:

"Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, učinjena u podnesku tužitelja od 10. ožujka 2023.“

2. Presudu, te sadržajno i rješenje suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom tuženik pobija u cijelosti i to zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati na ponovni postupak. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8., te čl. 338. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i zbog toga se može ispitati zbog čega je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a jer je sud prvog stupnja pravilno analizirao i ocijenio dokaze kojima je utvrdio činjenice koje su relevantne za ocjenu osnovanosti zahtjeva. Također nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. ZPP-a s obzirom da pobijana presuda sadrži sve što je određeno čl. 338. st. 1. do 4. ZPP-a.

7. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se poziva na subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, odnosno ispitati je li sudac ili njemu bliska osoba imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopim i/ili valutnom klauzulom u CHF (kod tuženika ili drugih banaka) ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati (u tom dijelu) zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73. ZPP-a, s time da tuženik istodobno predlaže i postupanje u skladu s odredbom čl. 72. st. 2. ZPP-a, za odgovoriti je da su navedeni prigovori ocijenjeni neosnovanima.

8. Naime, imajući u vidu konkretnu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik, ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku, niti njima bliske osobe, nemaju kredit u CHF, niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pri čemu navedeno tuženik nije određeno niti tvrdio, već je predlagao da se uredujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u skladu s navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle, pod uvjetom, pri čemu pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

9. Iz stanja spisa također je vidljivo kako je tuženik tijekom postupka podnio zahtjev za izuzeće prvostupanjskog suca, te je isti povukao na ročištu održanom 9. studenog 2023..

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.256,45 EUR-a zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose na ime preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatnih stopa. Tijekom postupka, nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, tuženik je istaknuo zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom koju ističe kako ima s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je kamatna stopa bila niža od početnog tečaja, potplaćenih i povlaštenih anuiteta kad je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, sve pod pretpostavkom ako bi sud utvrdio postojanje tužiteljeve tražbine.

11. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno je kako je:

- 4. siječnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika i to kao stambeni kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora u visini od 23.395,84 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,49% godišnje s tim da se ista kamatna stopa može mijenjati u skladu s Odlukom banke uz rok otplate kredita od 120 mjeseci,

- tijekom razdoblja otplate kredita, tuženik kao kreditor, u nekoliko navrata mijenjao visinu kamatne stope,

- pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača,

- u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.;

- navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom je utvrđeno da je i tuženik između ostalih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate na štetu potrošača, kao i da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača - korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi a koja presuda je u pogledu ništetnosti načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2008.,

- saslušanjem tužitelja kao stranke utvrđeno da je isti predmetni Ugovor o kreditu zaključio u banci gdje je primao plaću, ponuđen mu je samo taj kredit i niti jedan drugi, s nikim nije pregovarao o uvjetima kredita već je tekst ugovora bio unaprijed pripremljen, predočeni su mu iznosi rate i rok otplate s time da mu nitko nije pojasnio da se početni iznos rate može mijenjati, a svakako nije upozoren da će mu rata kredita drastično porasti,

- tuženik odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka OU, djelatnika banke koja je prema navodima tuženika ugovarala predmetni kredit s tužiteljem,

- nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da je tužitelj preplatio iznos ostvarenog kredita tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjena tečaja i kamatne stope, a uzevši u obzir prvotno ugovorenu kamatnu stopu, te tečaj CHF na dan isplate kredita, s time da na matematički izračun vještaka od strane tuženika nije bilo primjedbi, već je tuženik istaknuo zahtjev za prijebojem.

12. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, kao i promjenjiva kamatna stopa nepoštene ugovorne odredbe, a onda i ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.

13. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom, zauzimajući stav da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa izvršenog temeljem ništetnih odredbi i to upravo u iznosu kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, dok u odnosu na tuženikovu tražbinu prema tužitelju utvrđuje da ne postoji.

14. Pri ocjeni žalbenih navoda tuženika da je sud prvog stupnja svoju odluku pogrešno utemeljio na pravnim shvaćanjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te da pobijana presuda nema nikakvih razloga u pogledu odlučne činjenice zbog čega se utvrđuju ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje reguliraju primjenu valutne klauzule i način promjene kamatne stope, odnosno da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, obrazloženje odluke da je manjkavo, nedostatno i promašeno, te da prvostupanjski sud nije cijenio dostavljene dokaze tuženika o razini informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu, potrebno je navesti da su isti žalbeni navodi tuženika potpuno neosnovani.

15. Sud prvog stupnja je na iste okolnosti proveo dokaze koje su parnične strane predlagale. Na iste okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, dok je tuženik odustao od provođenja dokaza saslušanjem ranije predloženih svjedoka. Prvostupanjski sud ocijenio je pravilno kako nije potrebno provoditi dokaz čitanjem pisanog iskaza ŽU, kao i reklamnog materijala i brošura tuženika jer NU nije pregovarala s tužiteljem oko zaključenja ugovora o kreditu, a iz reklamnog materijala tužitelja nije moguće dokazati razinu informiranosti tužitelja o spornom kreditu.

16. Nadalje, predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu sa odredbama čl. 131. do 141.b. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.- u daljnjem tekstu ZZP/07).

16.1. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima.

16.2. Tužitelj u predmetnoj parnici traži isplatu onog što je platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici on se je, u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

17. Stoga se tužitelj, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu, u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

18. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora, te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

19. Tuženik to u provedenom postupku nije dokazao saslušanjem svojeg djelatnika koji je neposredno pregovarao sa tužiteljem, s obzirom da je tijekom postupka odustao od istog dokaznog prijedloga, već je predlagao čitanje pisanog iskaza svoje djelatnice ŽU koja nema nikakvih izravnih saznanja o sklapanju Ugovora sa tužiteljem.

20. Dakle, tuženik predloženim dokazima nije dokazao da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužitelju značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

21. Prigovor tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli dispozitivna odredba koja se primjenjuje automatski ako stranke drugačije ne odrede, s obzirom da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena čl. 22. st. 1. ZOO-a/05 i da je kao takva isključena od ocjene nepoštenosti sukladno čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 EEU od 5. travnja 1993. pozivom na presudu suda Europske unije br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. koja je donesena nakon pravomoćnog okončanja kolektivnog spora, ovaj sud ne prihvaća.

22. Naime, potrebno je navesti da se o istom prigovoru tuženika očitovao Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1068/2022 od 8. prosinca 2022. smatrajući da je, imajući u vidu obvezujući učinak pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora u pojedinačnim potrošačkim sporovima prema čl. 502. c ZPP-a, neprihvatljiva situacija u kojoj bi se pravo potrošača da pred sud iznese restitucijski zahtjev na temelju nepoštenosti ugovorne odredbe koja je već pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu, moglo ocjenjivati na temelju naknadnih i njemu nepredvidivih pravila koja su razvijena sudskim tumačenjem u sudskoj praksi godinama nakon što su sporni ugovori sklopljeni i nakon što je postupak o njihovoj poštenosti pravomoćno okončan. Pri tome se ističe da je to pravilo razvijeno na temelju naknadnog tumačenja Suda Europske unije o značenju odredaba Direktive 93/13/EEZ za koju je ustanovljeno da nije izravno vremenski primjenjiva na konkretni ugovor, te da bi isto bilo nespojivo i sa zahtjevom predvidivosti pravila koja uređuju pravo na pristup sudu, legitimnim očekivanjima koje stranke postupka izvode iz stabilne sudske prakse, kao i s pravom da se ne dovodi u pitanje pravomoćna sudska odluka.

23. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja otplate kredita vršio sukladno svim pozitivnim zakonskim propisima, odnosno da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem.

24. Nesporno je pravo tuženika kao banke da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija i to posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje. Kamatna stopa koja zapravo predstavlja cijenu u ugovoru o kreditu bila je u trenutku sklapanja ugovora ugovorena u visini od 5,49 % i ugovoreno je da se može promijeniti sukladno odluci banke o kamatnim stopama.

25. Međutim, uzimajući u obzir utvrđene činjenice u ovom postupku i naprijed navedene odredbe ZZP/03, a koje reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi, pravilno je utvrđeno da ista ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to ovdje tuženika, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veža promjena, ovdje tuženik kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika a da isti tu promjenu nije mogao predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene kamatnih stopa. Ovakvim načinom određivanja načina promjene kamatnih stopa tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na određivanje jednog bitnog elementa ugovora tj. cijene a što je protivno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22. - dalje: ZOO).

26. S obzirom na navedeno, po ocjeni ovoga suda i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju postojala je obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu istoga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja istih odredbi u postojećim ugovorima o kreditu.

27. Slijedom iznijetog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu i to odredba o načinu promjene kamatne stope, te u dijelu odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF, te je također pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi koji iznosi su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka i to primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i odredbe iz čl. 1111. istog Zakona.

28. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.

29. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima.

29.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

29.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.

29.3. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 12. lipnja 2019., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014 i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 14. lipnja 2014. odnosno 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.

29.4. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na dozvoljenu preinaku tužbenog zahtjeva povećanjem istoga nakon što je u postupku provedeno financijsko – knjigovodstveno vještačenje, te istaknuti prigovor zastare u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva, valja odgovoriti kako je u odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. ovog članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a odredbom stavka 3. ovog članka propisano je da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

29.5. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje kako tužitelj sve do trenutka dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nije mogao pravilno označiti visinu svog tužbenog zahtjeva, budući ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe čl. 190. ZPP-a dopustio navedenu preinaku. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

29.6. Nadalje, valja nadodati i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, te je stoga neosnovan prigovor tuženika u odnosu na zastaru.

30. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač s obzirom da je to njegovo svojstvo dokazano samom svrhom ugovaranja kredita, a bilo kakav teret dokaza o suprotnom bio je na tuženiku (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) s time da i iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi kako je kredit koristio za adaptaciju stambenog prostora u kojem živi.

31. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio visinu preplaćenog iznosa kojega je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe o ugovaranju valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope i isti iznos dosudio tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1., a u vezi s čl. 1111. ZOO-a.

32. Budući da je tuženik dosuđeni iznos primio od tužitelja na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, neosnovano se poziva na svoje poštenje, jer su odredbe Ugovora o kreditu o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak i neodređeni način promjene kamatne stope utvrđene ništetnim. Te su odredbe Ugovora o kreditu ništetne od početka, pa se, suprotno pravnom stajalištu tuženika, ne može smatrati poštenim stjecateljem, jer je primio novčani iznos dosuđen tužitelju na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Upravo iz tog razloga pravilno je određen i tijek zakonskih zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

33. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja, a koja bi obuhvaća iznose tečajnih razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF od onoga što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov s obzirom da plaćanjem anuiteta kredita u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečega što nije primio primjenom čl. 1111. ZOO-a.

34. Nadalje, i odredba čl. 323. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo niti na naknadu štete od tužitelja.

35. Što se tiče žalbenih navoda u odnosu na odluku o troškovima, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: OT) pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada parnični trošak.

36. Zbog navedenog, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

37. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a. jer sa žalbom nije uspio.

U Vukovaru, 31. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Vesna Vrkić Perak