Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje – Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. P-918/2022-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja ST iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženice ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 26. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice, 31. prosinca 2024., objavio i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14.5. Ugovora o kreditu broj 50404607-5103675919 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13.09.2007.god. a koja glasi:

„ U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.“

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.8.2. Ugovora o kreditu broj 50404607-5103675919 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13.09.2007.god. a koja glasi: “ Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. ”

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 10.1. Ugovora o kreditu broj 50404607-5103675919 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13.09.2007.god., a koja glasi:

« Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s danom plasmana. »

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 194,51 EUR[1] (stodevedesetčetiri eura i pedesetjedan cent) / 1.465,64 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 40,26 kn / 5,34 EUR od 1.5.2009. do isplate,

na iznos od 39,95 kn / 5,30 EUR od 1.6.2009. do isplate,

na iznos od 39,64 kn / 5,26 EUR od 1.7.2009. do isplate,

na iznos od 39,31 kn / 5,22 EUR od 1.8.2009. do isplate,

na iznos od 38,98 kn / 5,17 EUR od 1.9.2009. do isplate,

na iznos od 38,65 kn / 5,13 EUR od 1.10.2009. do isplate,

na iznos od 38,31 kn / 5,08 EUR od 1.11.2009. do isplate,

na iznos od 37,96 kn / 5,04 EUR od 1.12.2009. do isplate,

na iznos od 37,61 kn / 4,99 EUR od 1.1.2010. do isplate,

na iznos od 37,25 kn / 4,94 EUR od 1.2.2010. do isplate,

na iznos od 36,89 kn / 4,90 EUR od 1.3.2010. do isplate,

na iznos od 36,51 kn / 4,85 EUR od 1.4.2010. do isplate,

na iznos od 36,13 kn / 4,80 EUR od 1.5.2010. do isplate,

na iznos od 35,74 kn / 4,74 EUR od 1.6.2010. do isplate,

na iznos od 35,34 kn / 4,69 EUR od 1.7.2010. do isplate,

na iznos od 34,95 kn / 4,64 EUR od 1.8.2010. do isplate,

na iznos od 34,53 kn / 4,58 EUR od 1.9.2010. do isplate,

na iznos od 34,11 kn / 4,53 EUR od 1.10.2010. do isplate,

na iznos od 33,68 kn / 4,47 EUR od 1.11.2010. do isplate,

na iznos od 33,25 kn / 4,41 EUR od 1.12.2010. do isplate,

na iznos od 32,81 kn / 4,35 EUR od 1.1.2011. do isplate,

na iznos od 32,36 kn / 4,29 EUR od 1.2.2011. do isplate,

na iznos od 31,90 kn / 4,23 EUR od 1.3.2011. do isplate,

na iznos od 31,44 kn / 4,17 EUR od 1.4.2011. do isplate,

na iznos od 30,96 kn / 4,11 EUR od 1.5.2011. do isplate,

na iznos od 30,49 kn / 4,05 EUR od 1.6.2011. do isplate,

na iznos od 29,99 kn / 3,98 EUR od 1.7.2011. do isplate,

na iznos od 29,49 kn / 3,91 EUR od 1.8.2011. do isplate,

na iznos od 28,98 kn / 3,85 EUR od 1.9.2011. do isplate,

na iznos od 28,47 kn / 3,78 EUR od 1.10.2011. do isplate,

na iznos od 27,94 kn / 3,71 EUR od 1.11.2011. do isplate,

na iznos od 27,40 kn / 3,64 EUR od 1.12.2011. do isplate,

na iznos od 26,86 kn / 3,56 EUR od 1.1.2012. do isplate,

na iznos od 26,31 kn / 3,49 EUR od 1.2.2012. do isplate,

na iznos od 25,75 kn / 3,42 EUR od 1.3.2012. do isplate,

na iznos od 25,17 kn / 3,34 EUR od 1.4.2012. do isplate,

na iznos od 24,59 kn / 3,26 EUR od 1.5.2012. do isplate,

na iznos od 24,00 kn / 3,19 EUR od 1.6.2012. do isplate,

na iznos od 23,40 kn / 3,11 EUR od 1.7.2012. do isplate,

na iznos od 22,78 kn / 3,02 EUR od 1.8.2012. do isplate,

na iznos od 22,17 kn / 2,94 EUR od 1.9.2012. do isplate,

na iznos od 21,54 kn / 2,86 EUR od 1.10.2012. do isplate,

na iznos od 20,89 kn / 2,77 EUR od 1.11.2012. do isplate,

na iznos od 20,24 kn / 2,69 EUR od 1.12.2012. do isplate,

na iznos od 19,58 kn / 2,60 EUR od 1.1.2013. do isplate,

na iznos od 18,90 kn / 2,51 EUR od 1.2.2013. do isplate,

na iznos od 18,22 kn / 2,42 EUR od 1.3.2013. do isplate,

na iznos od 17,52 kn / 2,33 EUR od 1.4.2013. do isplate,

na iznos od 6,44 kn / 0,85 EUR od 10.4.2013. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (NN 35/05) za period do 31.07.2015., te od 01.08.2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 242,22 EUR (dvjestočetrdesetdva eura i dvadesetdva centa) / 1.825,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 14.09.2007. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), a od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po kamatnoj stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, te od 01.08.2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14.5. Ugovora o kreditu broj 51400607-5104229169 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 17.02.2009.god. a koja glasi:

„ U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.“

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

VII. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.8.2. Ugovora o kreditu broj 51400607-5104229169 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 17.02.2009.god. a koja glasi: “ Korisnik kredita je suglasan da se za vrijeme trajanja ovog Ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. ”

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

VIII. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.10.1. Ugovora o kreditu broj 51400607-5104229169 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 17.02.2009.god., a koja glasi:

« Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% (dvaposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana. »

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IX. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 126,64 EUR[1] (stodvadesetšest eura i šezdesetčetiri centa) / 954,15 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 2,07 kn / 0,27 EUR od 1.4.2009. do isplate,

na iznos od 14,92 kn / 1,98 EUR od 1.5.2009. do isplate,

na iznos od 14,75 kn / 1,96 EUR od 1.6.2009. do isplate,

na iznos od 14,59 kn / 1,94 EUR od 1.7.2009. do isplate,

na iznos od 14,71 kn / 1,95 EUR od 1.8.2009. do isplate,

na iznos od 14,64 kn / 1,94 EUR od 1.9.2009. do isplate,

na iznos od 14,43 kn / 1,92 EUR od 1.10.2009. do isplate,

na iznos od 14,28 kn / 1,90 EUR od 1.11.2009. do isplate,

na iznos od 14,44 kn / 1,92 EUR od 1.12.2009. do isplate,

na iznos od 14,33 kn / 1,90 EUR od 1.1.2010. do isplate,

na iznos od 14,29 kn / 1,90 EUR od 1.2.2010. do isplate,

na iznos od 14,21 kn / 1,89 EUR od 1.3.2010. do isplate,

na iznos od 14,12 kn / 1,87 EUR od 1.4.2010. do isplate,

na iznos od 14,02 kn / 1,86 EUR od 1.5.2010. do isplate,

na iznos od 13,99 kn / 1,86 EUR od 1.6.2010. do isplate,

na iznos od 13,86 kn / 1,84 EUR od 1.7.2010. do isplate,

na iznos od 13,89 kn / 1,84 EUR od 1.8.2010. do isplate,

na iznos od 13,85 kn / 1,84 EUR od 1.9.2010. do isplate,

na iznos od 13,81 kn / 1,83 EUR od 1.10.2010. do isplate,

na iznos od 13,89 kn / 1,84 EUR od 1.11.2010. do isplate,

na iznos od 13,88 kn / 1,84 EUR od 1.12.2010. do isplate,

na iznos od 13,81 kn / 1,83 EUR od 1.1.2011. do isplate,

na iznos od 13,79 kn / 1,83 EUR od 1.2.2011. do isplate,

na iznos od 13,72 kn / 1,82 EUR od 1.3.2011. do isplate,

na iznos od 13,66 kn / 1,81 EUR od 1.4.2011. do isplate,

na iznos od 13,55 kn / 1,80 EUR od 1.5.2011. do isplate,

na iznos od 13,60 kn / 1,81 EUR od 1.6.2011. do isplate,

na iznos od 13,44 kn / 1,78 EUR od 1.7.2011. do isplate,

na iznos od 13,48 kn / 1,79 EUR od 1.8.2011. do isplate,

na iznos od 13,43 kn / 1,78 EUR od 1.9.2011. do isplate,

na iznos od 13,39 kn / 1,78 EUR od 1.10.2011. do isplate,

na iznos od 13,31 kn / 1,77 EUR od 1.11.2011. do isplate,

na iznos od 13,26 kn / 1,76 EUR od 1.12.2011. do isplate,

na iznos od 13,22 kn / 1,75 EUR od 1.1.2012. do isplate,

na iznos od 13,28 kn / 1,76 EUR od 1.2.2012. do isplate,

na iznos od 13,14 kn / 1,74 EUR od 1.3.2012. do isplate,

na iznos od 12,96 kn / 1,72 EUR od 1.4.2012. do isplate,

na iznos od 12,90 kn / 1,71 EUR od 1.5.2012. do isplate,

na iznos od 12,88 kn / 1,71 EUR od 1.6.2012. do isplate,

na iznos od 12,74 kn / 1,69 EUR od 1.7.2012. do isplate,

na iznos od 12,74 kn / 1,69 EUR od 1.8.2012. do isplate,

na iznos od 12,53 kn / 1,66 EUR od 1.9.2012. do isplate,

na iznos od 12,43 kn / 1,65 EUR od 1.10.2012. do isplate,

na iznos od 12,47 kn / 1,66 EUR od 1.11.2012. do isplate,

na iznos od 12,41 kn / 1,65 EUR od 1.12.2012. do isplate,

na iznos od 12,26 kn / 1,63 EUR od 1.1.2013. do isplate,

na iznos od 12,32 kn / 1,64 EUR od 1.2.2013. do isplate,

na iznos od 12,24 kn / 1,62 EUR od 1.3.2013. do isplate,

na iznos od 12,09 kn / 1,60 EUR od 1.4.2013. do isplate,

na iznos od 12,02 kn / 1,60 EUR od 1.5.2013. do isplate,

na iznos od 11,91 kn / 1,58 EUR od 1.6.2013. do isplate,

na iznos od 11,69 kn / 1,55 EUR od 1.7.2013. do isplate,

na iznos od 11,60 kn / 1,54 EUR od 1.8.2013. do isplate,

na iznos od 11,59 kn / 1,54 EUR od 1.9.2013. do isplate,

na iznos od 11,59 kn / 1,54 EUR od 1.10.2013. do isplate,

na iznos od 11,52 kn / 1,53 EUR od 1.11.2013. do isplate,

na iznos od 11,39 kn / 1,51 EUR od 1.12.2013. do isplate,

na iznos od 11,31 kn / 1,50 EUR od 1.1.2014. do isplate,

na iznos od 11,26 kn / 1,49 EUR od 1.2.2014. do isplate,

na iznos od 11,11 kn / 1,47 EUR od 1.3.2014. do isplate,

na iznos od 11,03 kn / 1,46 EUR od 1.4.2014. do isplate,

na iznos od 10,90 kn / 1,45 EUR od 1.5.2014. do isplate,

na iznos od 10,73 kn / 1,42 EUR od 1.6.2014. do isplate,

na iznos od 10,70 kn / 1,42 EUR od 1.7.2014. do isplate,

na iznos od 12,31 kn / 1,63 EUR od 1.8.2014. do isplate,

na iznos od 12,14 kn / 1,61 EUR od 1.9.2014. do isplate,

na iznos od 12,07 kn / 1,60 EUR od 1.10.2014. do isplate,

na iznos od 11,95 kn / 1,59 EUR od 1.11.2014. do isplate,

na iznos od 11,90 kn / 1,58 EUR od 1.12.2014. do isplate,

na iznos od 11,65 kn / 1,55 EUR od 1.1.2015. do isplate,

na iznos od 6,62 kn / 0,88 EUR od 1.2.2015. do isplate,

na iznos od 6,61 kn / 0,88 EUR od 1.3.2015. do isplate,

na iznos od 6,51 kn / 0,86 EUR od 1.4.2015. do isplate,

na iznos od 6,40 kn / 0,85 EUR od 1.5.2015. do isplate,

na iznos od 6,32 kn / 0,84 EUR od 1.6.2015. do isplate,

na iznos od 6,25 kn / 0,83 EUR od 1.7.2015. do isplate,

na iznos od 3,59 kn / 0,48 EUR od 1.8.2015. do isplate,

na iznos od 3,51 kn / 0,47 EUR od 1.9.2015. do isplate,

na iznos od 3,53 kn / 0,47 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 3,52 kn / 0,47 EUR od 1.11.2015. do isplate,

na iznos od 3,45 kn / 0,46 EUR od 1.12.2015. do isplate,

na iznos od 3,45 kn / 0,46 EUR od 1.1.2016. do isplate,

X. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 138,99 EUR (stotridesetosam eura i devedesetdevet centi) / 1.047,20 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 18.02.2009. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 31.07.2015., te od 01.08.2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

XI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.441,54 eura (tisućučetiristočetrdesetjedan euro i pedesetčetiri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

XII. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

XIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 50404607-5103675919 kojeg su on kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 13. rujna 2007. i to čl. 14. 5. ugovora kojim je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, čl. 8. 2. ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama banke te čl. 10. 1. ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 2,500 % na iznos kredita, te radi isplate 194,51 eura / 1.465,64 kuna po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne anuitete od dospijeća pojedinog anuiteta, te isplate 242,22 eura / 1.825,00 kuna na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. rujna 2007. do isplate. Nadalje, tužitelj u tužbi zahtijeva utvrđenje ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 51400607-5104229169 kojeg su on kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 17. veljače 2009. i to čl. 14. 5. ugovora kojim je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, čl. 8. 2. ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama banke te čl. 10. 1. ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 2,000 % na iznos kredita, te radi isplate 126,64 eura / 954,15 kuna po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne anuitete od dospijeća pojedinog anuiteta, te isplate 138,99 eura / 1.047,20 kuna na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. veljače 2009. do isplate.

1. 1. U tužbi je naveo da je, kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 50404607-5103675919 zaključen dana 13. rujna 2007. kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 73.000,00 kuna i Ugovor o kreditu broj 51400607-5104229169 zaključen dana 17. veljače 2009. kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 7.000,00 eura.

1. 2. Predmetni ugovori sadrže ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci (čl.14.5.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor zaključen u [adresa]. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl.br.Gž Ovr-393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž- 2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž- 429/2018.

1. 3. Ugovori sadrže ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika (čl.8.2.). U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedena odredba dio je standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kao u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna je kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, Glava XI. Zakona), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača). Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa po predmetnim kreditima se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Predmetni ugovori o kreditu ne sadrže nikakve kriterije/parametar promjenjivosti kamatne stope, dakle ne sadrže precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovori o kreditu sadrže odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time nije definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva. No, u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva, obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi jedna je od temeljnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora. Dakle, kamatom se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (odredba čl.1021. i čl.1022. ZOO NN 35/05). Odredbom čl. 269. ZOO NN 35/05 propisano je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a u odredbi čl.272. st.1. ZOO, daje se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe), cit.: „Činidbe je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.” Iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika (banke). Na temelju navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima, te Zakona o zaštiti potrošača, odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke ništetna je sa učinkom ex tunc, te su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

1. 4. Odredba čl.10.1. Ugovora br. 50404607-5103675919 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,500 % naknade na iznos kredita. Na ime tzv. ulazne naknade tužitelj je banci dana 14.09.2007. uplatio iznos od 1.825,00 kn. Odredba čl.10.1. Ugovora br. 51400607-5104229169 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,000% naknade na iznos kredita. Na ime tzv. ulazne naknade tužitelj je banci dana 18.02.2009.god. uplatio iznos od 1.047,20 kn. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 2,500%, odnosno 2,000 % na iznos odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom.

1. 5. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, obzirom je jedino navedeni podatak tužitelju bio poznat prilikom sklapanja ugovora. Budući da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, tužitelj smatra da je kredit 50404607-5103675919 preplatio za iznos od 1.465,64 kn, a kredit 51400607- 5104229169 za iznos od 954,15 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom da se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. obzirom na to da je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tuženik je dužan tužitelju po kreditu 50404607-5103675919 isplatiti iznos od 1.825,00 kuna, te po kreditu 51400607-5104229169 isplatiti iznos od 1.047,20 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda. Ističe da su stranke u čl. 14. oba predmetna ugovora ugovorile, za slučaj spora, nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Stoga je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

2. 1. Glede tužbenih zahtjeva radi isplate s osnova promjenjive kamatne stope i odredbi o naknadi za obradu kredita, tuženik ne osporava visinu tužbenih zahtjeva, dok glede tužbenih zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora, tuženik u cijelosti spori osnovanost takvog zahtjeva. Istaknuo je prigovor zastare.

2. 2. Tuženik je istaknuo prigovor na vrijednost predmeta spora naznačen u tužbi. Naime, ističe da je tužitelj postavio deklaratorne (nenovčane) i kondemnatorne (novčane) tužbene zahtjeve na ukupan iznos od 5.291,99 kuna, a da je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora i za deklaratorne zahtjeve u ukupnom iznosu od 6.000,00 kuna. Kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, vrijednost predmeta spora je onolika kolika je i ta novčana svota s tim da se uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a ne sporednih traženja, kao što su kamate, sukladno odredbi čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na to da je deklaratorni zahtjev nenovčani zahtjev, opće je pravilo da tužitelj kod takvih zahtjeva mora naznačiti vrijednost predmeta (čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku). Međutim, prema praksi Vrhovnog suda RH, kada deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu, neće se njegova vrijednost uzimati u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu. U predmetnom slučaju je tužitelj postavio novčane tužbene zahtjeve čija osnovanost ovisi o postavljenim deklaratornim tužbenim zahtjevima, pa je vrijednost predmeta spora nedvojbeno 5.291,99 kuna.

2. 3. Tuženik nadalje ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) tuženik je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No, za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti.

Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

2. 4. Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. On je spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK.

2. 5. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 6,95 % u eurskom kreditu odnosno 9,65 % u kunskom kreditu godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

2. 6. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi on ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, praksa Europske unije definira potrošača kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ako tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredbe ugovora o kreditu bile nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju promjena kamatne stopa nije prouzročila značajno višu visinu mjesečnog anuiteta.

2. 7. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka zbog promjena kamatne stope iz razloga što promjene kamatne stope nisu prouzročile značajno višu visinu mjesečnog anuiteta tijekom cjelokupne otplate kredita. Dakle, tužiteljeva mjesečna obveza u vidu otplate oba kredita ni u kojem slučaju nije bila znatno viša od početno ugovorene. Konkretno, u kunskom Ugovoru u kreditu početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 9,65 % te se 1. travnja 2009. godine povisila na 10,40 % te se ta kamatna stopa primjenjivala tijekom cijele otplate kredita odnosno do 8. rujna 2017. godine te je time tužiteljev mjesečna obveza plaćanja iznosila cca 30 kuna više, nego što bi bila prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi. U eurskom Ugovoru o kreditu početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 6,95 % te se 1. travnja 2009. godine povisila na 7,25 %, zatim se od 1. siječnja 2015. godine do 1. siječnja 2018. godine smanjila te se od 1. siječnja 2018. godine primjenjuje kamatna stopa u visini od 6,464%, dakle, znatno niža od one koja je početno bila ugovorena. Kada se primjenjivala viša kamatna stopa od početno ugovorene, tužiteljeva mjesečna obveza bila je viša za 12 kuna od iznosa obveze prema početnoj kamatnoj stopi. Dakle, kada je kamatna stopa u oba kredita bila veća od početno ugovorena, ona je u oba kredita povećala tužiteljeve mjesečne anuitete, ali za neznatni iznos od otprilike 30 kuna u mjesečnoj otplati kunskog kredita odnosno 12 kuna u mjesečnoj otplati eurskog kredita. Nadalje, tuženik ističe da se predmetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u oba kredita, a za koje tužitelj zahtijeva da se utvrde ništetnim, ni u kojem slučaju nisu prouzrokovale značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, a koja bi dovela do eventualne ništetnosti, a na koju se poziva tužitelj. Prilikom odlučivanja o eventualnoj ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud je dužan uzeti u obzir okolnosti koje su vrijedile tijekom cjelokupnog trajanja ugovornog odnosa (a u konkretnom slučaju kod eurskog kredita traju i danas). Dakle, jedino sagledavanjem svih okolnosti koje je prouzrokovala odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud može odlučivati o eventualnoj ništetnosti te odredbe. Tuženik također upozorava da je na tužitelju teret da dokaže postojanje znatne neravnoteže u ovom konkretnom slučaju, a što tužitelj nije, a i s obzirom na prethodno navedeno niti može dokazati. Tuženik predlaže naslovnom sudu da prilikom provođenja testa nepoštenosti odnosno utvrđivanja je li nastala značajna neravnoteža u pravima i obavezama stranaka, uzme u obzir prethodno navedeno te s tim u vezi predlaže i saslušanje tužitelja.

2. 8. Tuženik ističe da su tužiteljeve tvrdnje da je predmetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređena i neodrediva u cijelosti neosnovani. Prije svega, pojmovi određenosti odnosno odredivosti ne odnose na pojedine odredbe ugovora, nego na činidbu, koja predstavlja bitan sastojak ugovora. Objekt ugovorne obveze na strani tuženika je stavljanje na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, dok je na strani tužitelja objekt ugovorne obveze činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju se radi o takvoj vrsti pravnog posla, nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle, činidba se sastoji u davanju. Pored navedenog, tuženik ističe kako se ne može govoriti o neodređenosti činidbe upravo iz razloga što je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na oba ugovora o kreditu itekako bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 6,95 % u eurskom kreditu odnosno 9,65 % u kunskom kreditu. Također, ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke, a Banka (tuženik) je o svakoj promjeni kamatne stope tužiteljicu pravovremeno i zakonito obavještavala. Osim toga, ako bi sud našao nedopuštenim okolnosti glede ugovaranja i promjene kamatne stope u predmetnom kreditnom odnosu, tada bi polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja odnosno stanja predmetnog spisa, eventualno mogao utvrditi ništetnim samo dio ugovorne odredbe čl. 8. ugovora o kreditu koji dio se tiče načina promjene visine kamatne stope (što tuženik također osporava kao neosnovano kako u pogledu glavnog, tako i u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja), a nikako čitavu odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu. Dakle, ako se uopće ima smatrati da je predmetna odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu nedopuštena i ništetna odnosno neodređena i neodrediva, a što tuženik izričito osporava kao neosnovano, tada se to može odnositi samo i bez iznimke na dio ugovorne odredbe kojim se ugovara način promjene kamatne stope, tako da polazište za izračun eventualne preplate kamata može biti samo početno ugovorena kamatna stopa kao fiksna (u konkretnom slučaju 6,95 % u eurskom kreditu odnosno 9,65 % u kunskom kreditu).

2. 9. Tuženik ističe da prema odredbi članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP), za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

2. 10. Tuženik opreza radi, u slučaju da sud utvrdi ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ukazuje na sljedeće odredbe materijalnog prava i sudsku praksu revizijskog suda koju je potrebno primijeniti. Odredbom članka 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je posljedica ništetnosti i to na način da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Iz ustaljene prakse revizijskog suda proizlazi da zastarijevanje kod ništetnosti počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom konkretnom slučaju, a s obzirom na prirodu obveze vraćanja kredita tužitelja (plaćanja anuiteta), početak tijeka zastare trebao bi se računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir pravna stajališta VSRH- a izražena u prethodno navedenim odlukama, za zaključiti je da se na potraživanja tužitelja ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, koji se ima računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 22. prosinca 2022., da je kunski ugovor o kreditu sklopljen dana 13. rujna 2007. godine te da je tužitelj po osnovi navodne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tog kredita utužio razdoblje od 1. svibnja 2009. godine do 10. travnja 2013. godine te okolnost da je eurski Ugovor o kreditu sklopljen dana 17. veljače 2009. godine te da je tužitelj po osnovi navodne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tog kredita utužio razdoblje od 1. travnja 2009. godine do 1. siječnja 2016. godine, tuženik ističe da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2. 11. Tuženik ističe da ne osporava visinu tužbenog zahtijeva, a kojega tužitelj temelji na navodnoj ništetnosti odredbi o ulaznoj naknadi, međutim tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredbe o naknadi za obradu kredita imale smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50 % od iznosa kunskog kredita odnosno 2,00 % od iznosa eurskog kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50 % od iznosa kunskog kredita odnosno 2,00 % od iznosa eurskog kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,50 % od iznosa kunskog kredita, a što je iznosilo 1.825,00 kn odnosno naknadu u visini od 2,00 % od iznosa eurskog kredita, a što je iznosilo 1.047,20 kn. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada po kunskom kreditu naplaćena dana 14. rujna 2007. odnosno naknada po eurskom kredita je naplaćena dana 18. veljače 2009.

2. 12. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva te da se naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovog postupka.

3. U podnesku od 4. srpnja 2024. tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove navode iz odgovora na tužbu.

4. Rješenjem ovog suda posl. br. P-918/2022-4 od 7. travnja 2023. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

4. 1. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4407/2023-3 od 7. svibnja 2024. odbijena je žalba tuženika te je potvrđeno rješenje ovog suda posl. br. P-918/2022-4 od 7. travnja 2023.

5. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu od 13. rujna 2007. (str. 13-19), obračun naknade za bankarske usluge (str. 21), otplatna tablica (str. 23-25), pregled prometa po partiji kredita (str. 27-39), obavijest o promjeni kamatne stope (str.41-42), ugovor o kreditu od 17. veljače 2009. (str. 43-46), pregled prometa po partiji kredita (str. 47-59), obavijest o kreditu (str. 60), obavijest o promjeni kamatne stope (str.62), obavijest o kreditu (str. 64), otplatni plan (str. 65), obavijest o usklađivanju visine kamatne stope (str. 66-69), dopis (str. 70-71), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 96-101), pregled prometa po partiji kredita (str. 111-123), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 124-130), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (str. 131-137), obračun naknade za bankarske usluge (str. 139 i 141- 142), priopćenje za javnost (str. 140), izvadak iz Općih i posebnih odredbi kataloga Sektora građanstva (str 144-152) i priopćenje za javnost (str. 153). Pored toga je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

6. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

7. Na pripremnom ročištu od 18. rujna 2024. je raspravnim rješenjem s obzirom na tuženikov prigovor, utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.498,70 eura, kako je tužitelj i naznačio u tužbi – 11.291,99 kuna), na temelju čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/2023., u nastavku: ZPP). Naime, tužbeni zahtjevi za utvrđenje i isplatu (deklaratorni i kondemnatorni) su oba glavna zahtjeva, te zahtjev za utvrđenje nije sporedni zahtjev kako to tvrdi tuženik. Visinu tužbenih zahtjeva za isplatu je tužitelj postavio prema zbroju novčane tražbine, dok je visinu deklaratornih zahtjeva postavio u skladu s odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118718., 51/23.). Stoga je sud ocijenio da je vrijednost predmeta spora pravilno naznačena u tužbi te kao takvu odredio.

8. Prvo je valjalo odlučiti o zahtjevu za utvrđenje ništetnom ugovorne odrebe o prorogaciji nadležnosti suda prema sjedištu banke.

8. 1. Stranke su u čl. 14. 5. oba predmetna ugovora o kreditu ugovorile da je za sve sporove nadležan sud u mjestu sjedišta banke (tuženika).

8. 2. U rješenju ovog suda posl. br. P-918/2022-4 od 7. travnja 2023. kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a koje je potvrđeno od strane drugostupanjskog suda, obrazloženo je da je ovaj sud utvrdio ništetnost odredbe čl. 14. predmetnih ugovora, u skladu s čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO). Drugostupanjski sud je ocijenio da je ovaj sud pravilno utvrdio i obrazložio ništetnost prorogacijske klauzule u korist registriranog sjedišta banke jer je cijenio da ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja koji prebiva na području prvostupanjskog suda i koji bi, radi zaštite svojih prava, morao utrošiti više vremena i dodatnih troškova ako bi se spor vodio u mjestu sjedišta banke u Rijeci, za razliku od tuženika. Stoga je drugostupanjski sud ocijenio da je pravilan zaključak ovog suda da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. – 4. ZPP-a.

8. 3. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U skladu s čl. 98. ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U čl. 102. st. 1. ZZP/07 je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. 4. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovore s tuženikom koje je unaprijed formulirao i ponudio njihovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna. Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima posl. br. C 240/98 – C 244/98.

8. 5. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. I. i VI. izreke presude.

9. Predmet ostalih tužbenih zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 50404607-5103675919 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 13. rujna 2007., i to čl. 8. 2. ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama banke, te čl. 10. 1. ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 2,500 % na iznos kredita, te utvrđenje ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 51400607-5104229169 kojeg su on kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 17. veljače 2009., i to čl. 8. 2. ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama banke te čl. 10. 1. ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 2,000 % na iznos kredita, te isplatu iznosa preplaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi sa zateznim kamatama od izvršenog plaćanja.

10. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, sklopili ugovor o kreditu broj 50404607-5103675919 dana 13. rujna 2007., kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 73.000,00 kuna, te ugovor o kreditu broj 51400607-5104229169 kojeg su sklopili 17. veljače 2009., kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 7.000,00 eura. U čl. 8. 2. oba ugovora određeno je da su ugovorne strane, odnosno korisnik suglasan da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. Nesporno je i da su stranke u čl. 10. 1. oba ugovora o kreditu ugovorile da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 2,5 % naknade na iznos kredita kod ugovora o kreditu broj 50404607-5103675919, odnosno 2,0 % naknade na iznos kredita kod ugovora o kreditu broj 51400607-5104229169. Korisnik kredita se suglasio da se naknada naplati prilikom isplate plasmana.

10. 1. Nije sporna visina tužbenih zahtjeva za isplatu.

11. Sporno je da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za odobrenje kredita ništetne, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa koji je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi i ako ima, je li njegovo potraživanje zastarjelo. Također je sporno da li tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

12. Prema čl. 5. ZZP/07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

12. 1. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12. 2. Iz oba predmetna ugovora o kreditu utvrđeno je da se radilo o nenamjenskim gotovinskim kreditima. Stoga je tužitelj saslušan na okolnosti u koju svrhu su utrošena kreditna sredstva. On je u iskazu naveo da je kredit u kunama podigao kako bi kćeri kupio opremu za studiranje (laptop, odjeću, obuću, te joj platio stanarinu u Novom Sadu gdje je studirala) te sebi popravio auto i kupio još neke stvari za kuću koju je netom prije kupio na kredit (koji nije predmet ovog postupka). Drugi predmetni kredit, u eurima podigao je za sanaciju krova te kuće, s obzirom na to da se radilo o staroj kući. Riječ je o kući u kojoj živi s obitelji. Nikada tu kuću nije iznajmljivao niti koristio za druge potrebe osim za vlastito stanovanje. On nije imao mogućnost pregovaranja o odredbama ugovora o kreditu, već samo prihvatiti ono što mu je bilo ponuđeno od strane banke. U banci mu nisu objašnjavali o parametrima promjenjivosti kamatne stope, kao niti na koji način se određuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Samo je pozvan da plati naknadu za obrade zahtjeva za odobravanje kredita i da će mu to naplatiti od iznosa odobrenih kredita.

12. 2. 1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit budući da je on iskazivao vjerodostojno i uvjerljivo o spornim okolnostima.

12. 3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja /pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

12. 4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetne ugovore o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje opreme te snošenja drugih troškova školovanja kćeri, popravka svog auta, te sanacije krova na kuću u kojoj živi s obitelji, dakle, za osobne potrebe, on ima svojstvo potrošača.

12. 5. Teret dokaza jesu li krediti utrošeni u privatne svrhe tužitelja bio je na tuženiku, a on nije dokazao da bi tužitelj predmetne ugovore iskoristio u druge svrhe.

13. Točni su navodi tuženika da se u konkretnom slučaju ne mogu neposredno primijeniti pravna utvrđenja izražena u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., s time da valja naglasiti da se tužitelj u tužbi, kao ni u daljnjem tijeku postupka nije ni pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora. Učinak navedenih odluka donesenih u predmetima po kolektivnoj tužbi „Udruge potrošač“ za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne mogu se, na temelju čl. 502.c ZPP-a, neposredno primijeniti u ovom predmetu jer je u tim predmetima izraženo pravno shvaćanje o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koju su banke ugovarale s korisnicima kredita u valuti švicarski franak, dok je u konkretnom slučaju tužitelj podignuo kredit u valuti euro, te kredit u kunama. Dakle, zahtjev tužitelja valja raspraviti uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja pod kojima su predmetni ugovori sklopljeni uz primjenu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, imajući (tek podredno) u vidu i pravna shvaćanja te utvrđena načela iz predmeta „Potrošač“. Navedeno iz razloga jer je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu sadržajno jednaka odredbama ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u predmetu „Potrošač“.

14. Radi utvrđenja okolnosti oko sklapanja predmetnog ugovora i pregovora vođenih između tužitelja i tuženika u predugovornoj fazi proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

14. 1.Tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. 2. Tuženik na te okolnosti nije predložio dokaze. Stoga je radi utvrđenja svih okolnosti oko sklapanja predmetnog ugovora i pregovora vođenih između tužitelja i tuženika u predugovornoj fazi proveden samo dokaz saslušanjem tužitelja.

14. 3. Kao što je prethodno navedeno (prilikom obrazlaganja statusa potrošača), sud je ocijenio istinitim iskaz tužitelja u cijelosti, pa i glede okolnosti iz t. 14. obrazloženja, jer je iskazivao uvjerljivo i vjerodostojno, te u skladu s ispravama u spisu. Iz predmetnih ugovora o kreditu i iskaza tužitelja može se zaključiti da je tužitelj potpisao tipizirane ugovore sastavljene od strane tuženika i o čijim se odredbama prethodno nije pregovaralo, a tuženik suprotno nije dokazao. Tužitelj je vjerovao osobnom bankaru. Tužitelju je bilo poznato da je kamatna stopa promjenjiva, ali mu prethodno nisu objašnjeni parametri o kojim ovisi promjena kamatne stope. Također je tužitelj bio upoznat da je ugovorena naknada za obradu kredita, te visina te naknade, međutim nije bio upoznat s time na koje se troškove ta naknada odnosi.

15. Tijekom otplate oba kredita kamatna stopa se mijenjala, što između stranaka nije sporno.

16. U konkretnom slučaju utvrđeno je da su oba ugovora o kreditu sklopljena prema formuliranom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je sastavio tuženik, a tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Tužitelju prije sklapanja ugovora nisu pojašnjeni parametri i kriteriji o kojima ovisi promjena kamatne stope, pa on, kao osoba bez stručnog znanja u tom području, nije mogao znati kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

17. Prema čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

17. 1. U čl. 99. ZPP/07 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Cijeneći sadržaj citiranih zakonskih odredbi ZZP/07 i uzimajući u obzir rezultate dokaznog postupka, ocjena je ovog suda da je sporna ugovorna odredba, kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva te da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na koju korisnik kredita bezuvjetno pristaje, nepoštena, a posljedično tome ništetna. Navedeno iz razloga jer se o toj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, a ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

19. U tijeku postupka tuženik je neosnovano isticao da su u vrijeme sklapanja ugovora bili poznati parametri na temelju kojih se određuje visina kamatne stope, da se kamatna stopa mijenjala prema točnim, unaprijed utvrđenim kriterijima i da je tužitelj o svakoj promjeni kamatne stope bio obaviješten. Nije odlučno je li tužitelj o promjenama kamatne stope, a na koje i tako nije mogao utjecati, bio obaviješten tijekom razdoblja otplate kredita, već jesu li mu kriteriji i parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope pojašnjeni prije nego je ugovor sklopio, odnosno prije nego je preuzeo obvezu otplate kredita pod takvim, za njega potpuno nerazumljivim, uvjetima. Iz sporne ugovorne odredbe ne proizlazi da su ti parametri mogli biti mu poznati, već su oni (očito) bili poznati samo tuženiku koji je takvu ugovornu odredbu i unio u ugovor. Naime, u ugovoru o kreditu je jedino određeno da je kamatna stopa promjenjiva i da se mijenja prema Odluci banke. Formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je u potpunosti nerazumljiva i nedorečena, pa je tužitelj na temelju takve ugovorne odredbe mogao zaključiti jedino koliko će iznositi visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora.

20. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na koji vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava.

21. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorena kamatna stope mora biti određena, odnosno odrediva, u skladu s čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

22. U konkretnim ugovorima o kreditu tuženik nije odredio jasan način promjene kamatne stope i posljedice koje će za tužitelja kao potrošača nastupiti nakon promjene početne kamatne stope. Takvo ugovaranje suprotno je načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je nemjerljivo veće od znanja i iskustva prosječnog potrošača, pa već iz činjenice da je upravo banka (kao jača ugovorna strana) formulirala odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je tužitelju (kao slabijoj ugovornoj strani) ostala potpuno nerazumljiva proizlazi da je tužitelj bio u znatno nepovoljnijem položaju u odnosu na banku. Tijekom otplate ugovora o kreditu kamatna stopa po predmetnim kreditima se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

23. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je sporna odredba čl. 8. 2. iz oba ugovora o kreditu ugovora ništetna, pa je odlučeno kao u t. II. i VII. izreke presude.

24. U postupku je utvrđeno da stranke nisu pregovarale ni o ugovornoj odredbi kojom je bila ugovorena naknada za obradu kredita (čl. 10. 1. oba ugovora). Prema čl. 96. st. 4. ZZP/07 na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe ugovora proizlazi da se radilo o standardnoj, unaprijed formuliranoj od strane tuženika odredbi ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj obvezao prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,5 % iznosa kredita (ugovor o kreditu broj 50404607- 5103675919) te u visini 2,0 % iznosa kredita (ugovor o kreditu broj 51400607- 5104229169). Dakle, tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,5 % (kredit od 13. rujna 2007.), odnosno 2,0 % iznosa kredita (kredit od 17. veljače 2009.), očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom toga radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s čl. 96. ZZP/07, te ništetnoj u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07.

24. 1. Pritom je uzeto u obzir da je Sud Europske unije u odluci u spojenim predmetima C-224/19 – C-259/19, između ostalog, iznio shvaćanje kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. U konkretnom slučaju, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. i t. VIII. izreke presude.

26. Ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ulaznoj naknadi ne znače i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina kamatne stope određuje prema ugovorenoj u ugovoru o kreditu.

27. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 96. ZZP/07, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada.

29. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Time potrošač stječe pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

30. Visina tužbenih zahtjeva za isplatu između stranaka nije sporna pa je sud takvu i prihvatio kao osnovanu.

31. Iz prometa po kreditu utvrđeno je da je tužitelj vršio uplate mjesečnih anuiteta u ugovorenom roku dospijeća. Stoga tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta u korist tuženika. Također mu pripadaju i zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade za odobrenje kredita dana plaćanja naknade do isplate.

32. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. pa nadalje visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/2022.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

33. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

33. 1. U skladu s čl. 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

33. 2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

33. 3. S obzirom na to da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ulaznoj naknadi preispitivane i utvrđene ništetnim tek u ovom postupku, zastarni rok za te restitucijske zahtjeve, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći. Slijedom navedenog, nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. IV. - V., te IX. i X. izreke presude.

35. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

36. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku, valjalo je tuženika obvezati da mu na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a naknadi opravdane troškove postupka.

37. Tužitelj je zatražio naknadu troškova i to za zastupanje kod sastava tužbe, sastava podneska od 4. srpnja 2024., zastupanje na ročištima od 18. rujna 2024. i 26. studenog 2024., za svaku radnju po 100 bodova, pristupa na ročište za objavu u visini 50 bodova, te za izbivanje iz pisarnice radi pristupa ročištima 18. rujna 2024. (2 h) i 26. studenog 2024. (2 h), za svaku radnju po 50 bodova, sveukupno 550 bodova, uvećano za PDV od 25 %. Zatražio je i naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura i na presudu u iznosu 53,09 eura, kao i predujam za vještačenje u iznosu 400,00 eura. Osim toga zatražio je i materijalni trošak punomoćnika na ime naknade troškova korištenja osobnog automobila za putovanje radi pristupa ročištima 18. rujna 2024. (Labin-Buje-Labin (očitom omaškom naznačeno Pula-Labin-Pula) 170 km x 0,50 eura = 85,00 eura) i 26. studenog 2024. (Pula-Buje-Pula 160 km x 0,50 eura = 80,00), sveukupno 2.019,63 eura.

37. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., nadalje OT) i čl. 155. ZPP-a priznati su mu troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini 100 bodova (tar. br. 7. t. 1. OT), sastava obrazloženog podneska od 4. srpnja 2024. u visini 100 bodova (tar. br. 8. t. 1. OT), zastupanja na ročištima od 18. rujna 2024. i 26. studenog 2024., za svaku radnju po 100 bodova (tar. br. 9. t. 1. OT), te trošak izbivanja odvjetnika iz pisarnice radi pristupa ročištima 18. rujna 2024. (2 h) i 26. studenog 2024. (2 h), za svaku radnju po 50 bodova (tar. br. 39. OT), ukupno 500 bodova uvećano za PDV od 25 %, što prema Tbr. 46. i 54. OT (1 bod – 2 eura) ukupno iznosi 1.250,00 eura. Priznat mu je i putni trošak zamjenika punomoćnika prilikom dolaska na ročište 18. rujna 2024., na relaciji Labin – Buje – Labin, ukupno 170 km x 0,50 eura za gorivo ili 85,00 eura, te trošak pristupa punomoćnika na ročište 26. studenog 2024., na relaciji Pula – Buje – Pula 160 km x 0,50 eura ili 80,00 eura. Priznat mu je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura.

37. 2. O zahtjevu za naknadu troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude, sud zasada nije odlučivao jer se u trenutku pisanja presude ne zna hoće li punomoćnik tužitelja pristupiti na to ročište te mu nastati taj trošak. Ako tužitelju taj trošak nastane, o njemu će se odlučiti posebnim rješenjem.

37. 3. S obzirom na to da nije provedeno financijsko vještačenje, tužitelju će biti izvršen povrat neutrošenog predujma u iznosu 400,00 eura pa je u tom dijelu njegov zahtjev za naknadu troška neosnovan.

37. 4. S obzirom na to da je tužitelj u skladu s čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18. i 51/23.), oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu, u tom dijelu je neosnovan njegov zahtjev za naknadu troška.

37.5. Prema tome opravdani troškovi tužitelja iznose 1.441,54 eura.

38. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23) uvećanoj za tri postotna poena.

39. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.441,54 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO/23 uvećanoj za tri postotna poena, a u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan (t. XI. i XII. izreke rješenja).

40. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti jer je izgubio parnicu (t. XIII. izreke rješenja).

U Bujama 31. prosinca 2024.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužitelju p.p.

2. tuženiku p.p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte